Arhiva oznaka: Drugi svjetski rat

I. STAJAĆI DJELATNI ZDRUG (CRNA LEGIJA) – POPIS POGINULIH

Piše: Blanka Matković

Napomena: Prijepis poginulih pripadnika Crne legije pripremila Magdalena Vuković

Delko Bogdanić
Delko Bogdanić

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, kutija 1, nalazi se dokument Izvješće o poginulim i umrlim od rana, pripadnicima oružanih snaga od uspostave Crne legije do danas, sačinjen od strane Općeg odjela Stožera I. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, a koji je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Delko Bogdanić. Treba napomenuti da je riječ o višestruko nepotpunom popisu pripadnika Crne legije – I. ustaškog zdruga. Naime, popis obuhvaća 507 umrlih i poginulih pripadnika Zdruga do 18. prosinca 1944., i to samo onih kršćanske vjeroispovijedi, a ne, na žalost, i islamske, a za neke osobe s popisa podaci nisu cjeloviti. Prije objave samog popisa, korisno je reći nekoliko riječi o Ustaškoj vojnici i Crnoj legiji.

Crna legija
Crna legija

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu su formirana tri središta iz kojih se nastojalo rukovoditi ustaškom organizacijom i vojnim postrojbama i to: Hrvatski ustaški Nadzorni Stožer, Ustaški stožer i treći uspostavljen od strane studenata Zagrebačkog sveučilišta. Po dolasku dr. Ante Pavelića u Zagreb 15. travnja 1941. svi ustaški centri objedinjeni su te je uspostavljen Zagrebački ustaški stožer koji je ustrojio „Postrojbu zagrebačkog ustaškog stožera“. Do kraja travnja ona je prerasla u Zagrebačku pripremnu bojnu.

Odredbom o Ustaškoj vojnici od 10. svibnja 1941. pristupilo se uspostavi Ustaške vojnice. Tijekom svibnja i lipnja 1941., osim navedene Zagrebačke pripremne bojne i Ustaške satnije sveučilištaraca, ustrojene su i slijedeće pripremne bojne:

  • Mostarska
  • Sarajevska
  • Gospićka
  • Tuzlanska
  • Banjalučka
  • Brčanska
  • Karlovačka
  • Osječka i
  • Srijemska.
Sprovod pripadnika Crne legije
Sprovod pripadnika Crne legije

U 1942. intenzivno se nastavlja sa postrojavanjem ustaških bojni, a Zakonskom odredbom o oružanoj sili NDH od 18. ožujka 1942. propisano je da Vojnica sa Domobranstvom čini oružanu silu NDH. Zakonskom odredbom o Ustaškoj vojnici od 17. srpnja 1942. u nju je kao najviša postrojba, umjesto pukovnije, uveden zdrug. Na čelu Vojnice više se nije nalazio Glavni stožer, već zapovjednik sa zapovjedništvom Ustaške vojnice. 1943. nastavlja sa daljnjim povećavanjem Ustaške vojnice i postrojavanjem novih postrojbi, što posebno dolazi do izražaja nakon talijanske kapitulacije, kad se Vojnica znatnije širi i u Dalmaciji. Također, 1943. Zapovjedništvo Ustaške vojnice reducira se na Stožer i postaje dio jedinstvenog Ministarstva oružanih snaga (MINORS). U jesen 1944. konkretno započinje i proces stvaranja jedinstvenih Hrvatskih oružanih snaga (HOS) postrojavanjem hrvatskih divizija koje su 1945. svrstane u hrvatske zborove.

U proljeće 1941. u Sarajevu je uspostavljen Sarajevski ustaški logor sa Bećirom Lokmićem kao logornikom. Prvi sukob sa četnicima članovi logora imali su već u travnju na Palama. Uslijed četničkih djelovanja u široj okolici Sarajeva brojno stanje logora od prvih 12 članova brzo se povećavalo. Kasnije te godine postrojba je narasla na šest satnija (32., 33., 34., 35., 36. i 39.) jačine 800 ljudi okupljenih u Sarajevsku bojnu.

USTAŠKA SATNIJA: MJESTO POSTROJAVANJA: ZAPOVJEDNIK USTAŠKE SATNIJE:
32. satnija Zenica Nadporučnik Stjepan Novak
33. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Augustin Bauer
34. satnija (pohodna) Zvornik Poručnik P.T.B. Nikola Zboržil
35. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Franjo Trčak
36. satnija (pohodna) Sarajevo Poručnik P.T.B. Rafael Boban
39. satnija Vlasenica / Sokolac Nadporučnik Milan Grčević

(do 13.11.1941.)

Poručnik Eduard Crnković

U Sarajevu je 15. rujna 1941. postrojena Skupina bojni „Francetić“ pod zapovjedništvom dopukovnika P.T.B. Jure Francetića. Ponijela je neslužbeni naziv Crna legija, zbog crne boje odore sve učestalije kod njezinih pripadnika. Sačinjavale su je:

I. bojna (ustrojena od: 32., 35. i 36. sata) pod zapovjedništvom satnika P.T.B. Rafaela Bobana,

II. bojna (ustrojena od: 33., 34. i 39. sata) pod zapovjedništvom satnika Frane Sudara,

III. bojna (ustrojena od: 6., 42. i 43. sata) pod zapovjedništvom satnika Mladena Sertića,

IV. bojna (ustrojena od novo pridošlih dragovoljaca) pod zapovjedništvom satnika Eduarda Kršulja i

Potpora: stožerni sat, samovozni sat, strojopuščani sat i topnička bitnica.

Franjo Sudar na Kupresu
Franjo Sudar na Kupresu

Do kraja godine „Crna legija“ bori se u istočnoj Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini, oko Konjica i Sarajeva. U prosincu uspješno intervenira u pothvatu na Ozren planini. Početkom 1942. postrojba djeluje sjeveroistočno od Sarajeva, a krajem veljače uspostavlja nadzor nad prometnicom Sokolac – Han Pijesak. 31. ožujka 1942. nakon višetjednih priprema, “Crna legija” kreće u svoj najslavniji pohod. Prodire u veliko ustaničko područje u istočnoj Bosni, razbija brojčano nadmoćne četničke snage i izbija na Drinu čime su pobunjeničke snage u tom području pasivizirane, povraćeno je poljuljano povjerenje u hrvatsku vojsku i spriječeno širenje talijanskog okupacijskog područja sjeverno od demarkacijske crte. Polovicom svibnja dio “Crne legije” je u Makarskoj i Vrgorcu, a u lipnju i srpnju dijelovi joj se bore na Kozari.

Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku

Po zapovijedi Zapovjedništva Ustaške vojnice od 23. srpnja 1942. zapovijeđeno je postrojavanje I. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice od dotadašnje Skupine bojni „Francetić“. Prvog kolovoza 1942. zdrug je imao 96 časnika, 79 dočasnika i 4100 vojnika, odnosno ukupno 4275 ljudi. Daljnjom reorganizacijom taj broj se do 24. kolovoza 1942. povećao na 4584 vojnika, dočasnika i časnika, no do studenog iste godine opao je na 3755 pripadnika. U tom razdoblju „Crna legija“ sa mjesnom milicijom uspješno brani Kupres (u kolovozu 1942.), u rujnu dijelovi „Crne legije“ sudjeluju u ponovnom zauzimanju Tomislavgrada, Šuice, a u listopadu i Livna.

Crna legija
Crna legija

Nakon samo mjesec dana zapovijedanja, Francetić odlazi s mjesta zapovjednika zdruga 25. kolovoza 1942. kada preuzima zapovijedanje stajaćim djelatnim zdrugovima Ustaške vojnice, a novim zapovjednikom zdruga imenovan je ustaški pukovnik Ivan Stipković. Poslije njegove pogibije 30. kolovoza 1943., za zapovjednika zdruga imenovan je ustaški bojnik Milan Šulentić koji je smrtno stradao u partizanskoj zasjedi pet dana kasnije, 5 rujna 1942. Zapovijedanje zdrugom tada preuzima ustaški bojnik Franjo Sudar.

Rafael Boban
Rafael Boban

Krajem listopada 1942. od dijelova I. ustaškog zdruga raspoređenih oko Tomislavgrada, Bugojna i Livna postrojava se sa Rafaelom Bobanom kao zapovjednikom novi V. ustaški zdrug (Bugojno) u čiji sastav ulazi I. ustaška djelatna stajaća bojna (sarajevska). Područje djelovanja I. ustaškog zdruga ostaje istočna i dio središnje Bosne.

Do kraja prosinca 1942. osam bojni koliko sada broji I. zdrug čiste Romaniju i Podromaniju, odnosno djeluju u pothvatima Jajce I i III i Tuzla II. Početkom 1943. dio snaga “Crne legije” sudjeluje u pothvatu Weiss II (tzv. Bitka na Neretvi), a glavnina se svakodnevno bori sa četnicima i partizanima u istočnoj Bosni i čuva granicu na Drini. U lipnju i srpnju I. zdrug trpi teške gubitke od partizana koji su prodrli u istočnu Bosnu od Sutjeske i iz Srijema. U međuvremenu je broj pripadnika dodano opao kada za popunu novo ustrojene 13. SS gorske divizije „Handžar“ iz sastava I. zdruga odlaze XXIII. i XXVIII. stajaća djelatna bojna, čiji pripadnici su u velikoj većini bili muslimani.

U listopadu i studenom 1943. I. ustaški zdrug drži postav Sokolac – Mokro – Pale i Prača – Mokro, a do sredine prosinca ratuje u pothvatu Kugelblitz. Od početka 1944. Zdrug neprekidno ratuje u istočnoj Bosni i oko Sarajeva (Romanija, Sokolac, Rogatica, Pale, Višegrad, u lipnju oko Srebrnice i Zvornika) i dijelu središnje Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. U kolovozu sudjeluje u pothvatu Rübezahl, u rujnu djeluje oko Kreševa, Viteza i Turbi, a u listopadu vodi teške borbe na Romaniji i oko Travnika i Rogatice, u kojoj osigurava izvlačenje njemačkih snaga. Bori se oko Kiseljaka i Busovače. U prosincu 1944. Zdrug ulazi u sastav 8. hrvatske divizije.

U siječnju 1945. Zdrug sudjeluje u pothvatu Victoria, te se bori za Travnik i oko Čapljine i Čitluka. U veljači i ožujku vodi teške borbe na Ivan Sedlu, te je u zalaznici njemačko – hrvatskog povlačenja iz Sarajeva. Od tada se dolinom Bosne i Save povlači prema Zagrebu.

Vezani tekst: Nalazi li se grob Jure Francetića u okolici Kamenice Skradničke?

POPIS LITERATURE I IZVORA:

Aralica, Tomislav i Višeslav, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga: OS NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941. – 1945., Zagreb, 2010.

Begić, Miron Krešimir, HOS 1941. – 1945., Split, 1998.

Jug, Damir, Oružane snage NDH, sveukupni ustroj, Zagreb, 2004.

Marijan, Davor, Borbe za Kupres 1942., Zagreb, 1999.

Marković, Marko, Jure i Boban – Povijest Crne legije, Zagreb – Tomislavgrad, 2003.

Obhođaš, Amir, Werhas, Mario, Dimitrijević, Bojan i Despot, Zvonimir, Ustaška vojnica I, Zagreb, 2013.

Petar Požar, Ustaša, dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb, 1995.

Službeni viestnik Ustaške vojnice, god. I.: br. 1, od 1. ožujka 1942. i br. 13, od 5. studenog 1942. Zagreb

ANDREJ PLENKOVIĆ BIO JE 2010. NA SPROVODU “DJEČJE ŽRTVE” KOJU SU “USTAŠE UBILE 1941.”

U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj Stanka Nicka, bivšeg savjetnika Stipe Mesića, u čemu su pomogli i podaci objavljeni u službenom glasilu Saveza antifašističkih boraca “Glas antifašista“, br. 68 od 10. lipnja 2010. (pdf). Prema navodima samih “antifašista”, Stanko Nick nikada nije bio zatvoren u Jasenovcu. Početkom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji otišli su u Visoko (BiH) gdje su im pomogli franjevci. Ovim putem se zahvaljujemo “borcima” na rasvjetljavanju ovog slučaja i znatnom doprinosu povijesnom revizionizmu.

Tekst Nikole Banića i M. Koića objavit ćemo na našoj web stranici u nedjelju, 26. veljače.

PRIKAZ SLOVENSKIH GROBIŠTA U GOOGLE MAPS

Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana.

Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom.

Prikaz možete pogledati ovdje.

PREDAVANJA U ŠVICARSKOJ

Na Hrvatskom internet portalu u Švicarskoj Hrvati.ch i Hrvatske katoličke misije u Bernu objavljeni su podaci o gostovanju članova naše udruge u toj zemlji. Predavanja će održati predsjednica udruge Blanka Matković, a predavanju u Bernu 11. ožujka nazočit će naš dugogodišnji član i predsjednik Nadzornog odbora D.Š.

RASPORED:

Subota, 11. ožujka 2017., u 19 sati u prostorijama Hrvatskog katoličkog centra, Zähringerstrasse 40, 3012 Bern

Nedjelja, 12. ožujka 2017., nakon svete mise:

  • Langenthal, crkva sv.Marije, Schulhausstrasse 11 A, u 8.30 sati
  • Bern, Heiligkreuzkirche, Kastelweg 7, uz Tiefenauspital, u 11.00 sati
  • Thun, crkva sv. Marije, Kapellenweg 9, u 13.30 sati

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” ovim putem zahvaljuje organizatorima i svim Hrvatima u Švicarskoj koji su dosada podržali naš rad.

Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog

Piše: Želimir Marić

U predvečerje kad je sunce već zašlo

i kad zapad od rumenila plamti,

tad mi se čini

kao da se zemlja nebesima diže

i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.

 

O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,

a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,

možda bi se jednom susreli i našli

zemlja što se prema nebu diže

i nebo što je sada zemlji bliže.

 

Ali rumen nestaje i blijedi.

Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga

omeđila vrhove tamnih divovskih gora.

Moja duša htjela bi da se diže.

O nebo, nebo, dođi mi bliže!

/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./

 

"jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen" (Iz 53,12)
“jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen” (Iz 53,12)

Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1]

Dr. Feliks Niedzielski rođen je 26. lipnja 1913. godine u Banja Luci, u obitelji doseljenika u Bosni. Otac i majka nisu mu bili Hrvati, ali je on, kao i Merz, bio po svojim osjećajima potpuni Hrvat. Otac mu je po zanimanju bio inženjer, ali je rano umro. Majka Karolina se u skromnim prilikama i mogućnostima brinula za Feliksa. Feliks je bio osjetljiva zdravlja. Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi je put javno nastupio predavanjem na đačko-studentskom križarskom tečaju u samostanu trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Nakon pristupanja postaje vrlo aktivnim članom Križarske organizacije. Redovito je obilazio križarska bratstva po banjalučkoj biskupiji da bi 1937. postao i predsjednik Križarskog okružja za Banja Luku. Studij prava završava 1940. godine, nakon čega postaje odvjetničkim pripravnikom kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banja Luci. Osim svog studija posebno se bavio socijalnim pitanjima i sociologijom. Već kao student napisao je malu knjižicu „Kritika marksizma“, zatim knjigu „Novi društveni poredak“ i konačno „Socijalne eseje“. Bio je odličan govornik, neposredan u kontaktu sa seljacima, radnicima i đacima, kao i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj. Znao je sate i sate proklečati u adoraciji pred Presvetim Sakramentom. Dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu molio krunicu. Zbog toga su ga zvali drugi Merz.

 Koncem 1940. izabran je za predsjednika Velikog križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i doselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatski glas“.

 Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske radio je kao upravni činovnik u Tuzli i Banja Luci. Svima je pomagao, bio je posebno angažiran u brizi za izbjeglice iz istočne Bosne. Štitio je progonjene, pa su ga u Banja Luci prozvali „srpskom majkom“. Kada je 1941. godine došlo do teških zločina u Banja Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, da bi bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen.

1944. godine preuzeo je dužnost upravnog zapovjednika ustaške mladeži te je podnio ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije, jer prema križarskim pravilima nije mogao istodobno biti u vodstvu i djelovati kao javni politički radnik. Međutim i dalje je ostao član Križarske organizacije. Prema njegovim izjavama, ali i izjavama drugih, ustaškom pokretu pristupio je s najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima. Ostao je neoženjen. Pri koncu rata povlači se s tisućama hrvatskih izbjeglica i proživljava tragediju Bleiburga. Nakon kratkog boravka u inozemstvu vraćen je natrag u domovinu. Bio je svjestan da mu se ne bi smjelo ništa dogoditi jer nikomu nije nanio nikakva zla. Međutim za komunistički režim to nije ništa značilo. Uhićen je i izveden pred sud. Pred komunističkim se sudom mirno i odvažno branio, ističući da mu se ni jedan zločin ne može staviti na teret. Čak su i brojni Srbi stupili u njegovu obranu i sakupili potpise za njegovo oslobođenje. Ipak je osuđen na smrt. Jednog zimskog dana, 20. veljače 1947. godine, rano u zoru streljan je u Banja Luci. Do smrti je sa sobom imao molitvenik „Nasljeduj Krista“, krunicu, a u molitveniku fotografiju svoje majke Karoline na odru.”[2]

1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: "Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. - 1945.)", 17.
1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: “Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. – 1945.)”, 17.

Feliksu se ne samo nije mogao dokazati ni jedan zločin, nego je on dapače i preuzeo mjesto u ondašnjoj vlasti sa željom da druge spašava. I javni je tužitelj kao glavnu Felixovu krivnju naveo da je on “vršio utjecaj na 40.000 omladinaca”, a to je bilo ono što komunisti nisu mogli podnijeti. Drugi svjedoci pričaju kako su tada padale izjave pobjednika: “Ode omladina za njim, moramo ga likvidirati!” Kojim se načelima ravnao u životu rekao je na sudu u Banjoj Luci nakon čitanja smrtne presude: “Svevišnji Bog… svjedok mi je, da nikad nisam mrzio nikoga”. Zamolio je za oproštenje sve koje je bilo kada uvrijedio ili ražalostio, spominjući izričito i “gospodu oficire i stražare partizane i sve ostale”, te završio: “Radi Krista Gospoda opraštam od sveg srca svima.” Tako ne umiru zločinci i mrzitelji ljudi, tako umiru kršćanski mučenici.

Dr. Feliks Niedzielski, smatran simbolom idealne Hrvatske, kojem je otac bio Poljak, a majka Srpkinja, podsjeća nas i na vrijednosti i snagu integralnog hrvatstva kojih bismo trebali postati svjesni i koje bismo trebali polako povratiti; u Banjoj Luci je rođen i odrastao i bl. Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, kojem je otac bio Nijemac a majka Židovka; prisjetimo se da su roditelji velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe bili Čeh i Slovakinja; Hrvatsko biće je duhovna domovina i duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog – bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Istina je da je “krv mučenika sjeme novih kršćana”, ali je i istina da sjeme da bi raslo treba zemlju. Dragi Felikse, moli za naš hrvatski narod, moli posebno za naše mlade; moli za naš mir i za istinsko zajedništvo našeg naroda.

Veličinu i aktualnost ljudskog i svetačkog lika Feliksa Niedzielskog možemo naslutiti iz sljedećih citata:

 

“Njegovi sociološki, religiozni, pravni, filozofski, pa čak i književno-pjesnički prinosi hrvatskoj baštini zasjenjeni presudom komunističkog suda zaslužuju da budu osvijetljeni, a njegova uloga u katoličkom i državnom životu nužno iziskuje doličnu raspravu.”[3]

“Feliks Niedzielski je tijekom burnih tridesetih i prvoj polovici četrdesetih godina XX. stoljeća, kao i mnogi drugi katolički mislioci tog doba, osobito Bonifacije Perović, tragao za idealnim društvom, društvom s ljudskim likom, a to je za njega apriori bila samostalna Hrvatska. U mnogim tekstovima Niedzielski razvija kritiku kapitalizma, marksizma i formalne demokracije, uvijek im suprotstavljajući i ističući potrebu izgradnje novog sustava, sustava u kojem je duhovni čovjek ukorijenjen u svom narodu.”[4]

“Na web stranici gimnazije Banja Luke bivših učenika Feliks je izostavljen, što je dobro učio Zoran S. Mačkić, majstor Međunarodne šahovske federacije i prvi seniorski šampion Republike Srpske, koji u svom tekstu navodi da je Feliks bio najbolji učenik te generacije, te da je oprošten usmenog ispita. http://www.zoranmackic.com/wp-content/uploads/ MATURANTI-BANJALUCKE-GIMNAZIJE.pdf . U mnogim publikacijama i s mnogih popisa Feliks je izbrisan ili nije ni naveden. Između ostalog, začuđuje i iznenađujuće socijalistički orijentirana spomenica zagrebačkog Pravnog fakulteta iz 1996. u kojoj u popisu doktoranada 1940. nije naveden Feliks.”[5]

“Osim katoličkog odgoja i pripadnosti križarima, kod Feliksa netrpeljivost prema komunizmu i boljševizmu uzrokuje zasigurno i velika glad i smrtnost u Ukrajini 1933., žitnici Evrope, odakle su Feliskovi pretci. Komunizam, imajući u vidu tadašnji Sovjetski Savez, križari shvaćaju kao »obnovljeno ropstvo«”[6]

“… zbog ne baš dobrih materijalnih mogućnosti (uzdržavala ga je majka udovica) najveći dio studija boravio u Banjoj Luci, a povremeno je dolazio u Zagreb slušati pojedina predavanja ili polagati ispite. Zbog slabog imovnog stanja nije mogao doći ni na vlastitu promociju.”[7]

“Objašnjavajući da nije čudo što je iza Protulipčeva povlačenja Feliks postao predsjednik Velikog križarskog bratstva Mirko Meheš o Feliksu navodi: »Ako bi željeli protumačiti tu posebnu privlačivost ili snagu, koja kao da je izbijala iz Feliksa, ja nalazim samo jedan odgovor: Feliks je u svojoj unutrašnjosti bio velik čovjek, plemenit, izgrađen, veliki kršćanin, prijatelj ljudi, a posebno onih u nesreći. Ta njegova čarobna privlčnost bila je tek odraz njegovih unutrašnjih vrijednosti. Bio je krhak, mršav i visok. Nikada sila i galama nisu bili njegova sredstva. Kad je govorio pred obćinstvom, bilo je to odlučno, iz punog uvjerenja, ali to je bilo više sugeriranje, uvjeravanje, gdje su dokazi više vrijedili od snage glasa i pokreta. On je postizavao, da ga se zavoli i poštiva odjednom.”[8]

“U Ustaškoj mladeži jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važnosti neovisna države, bili su otvoreno i jasno protukomunistički orijentirani. Znatan broj ih je potjecao iz katoličkih krugova, pa se već zbog toga nisu identificirali s fašizmom i nacionalsocijalizmom, koji su bili izrazito protukatolički. Bivši članovi kasnije su često isticali da su to bile strane i hrvatskom duhu posve tuđe ideologije, koje su zbog tadašnjih političkih i ratnih uvjeta morali trpjeti.”[9]

“Propraćen je u Samobor, gdje ga je sreo katolički aktivist Luka Perinić, koji je zabilježio kako se Feliks držao mirno, umorno i dostojanstveno, te kako nitko od nas nije vjerovao da će biti likivdiran: u Banjaluci je u narodu bio vrlo poštovan, jer se borio za pravdu i zauzimao za mnoge ugrožene, a nije počinio baš nikakav zločin’. Perinić se nadao kako je dobro što će Feliksa uputiti u Banju Luku, jer ga tamo svi cijene i vole, i znaju kao čovjeka koji je uvijek djelovao po svome dubokom katoličkom uvjerenju, odlučno ustajući protiv svakog nasilja, te uzimajući u zaštitu pravoslavce jednako kao i Hrvate.”[10]

“Mnogi križari pristupili su ustašama i preuzeli odgovorna mjesta u ustrojstvu NDH-a, no neopravdano je zaključiti da ih je na taj korak potaknula pripadnost križarima. Bio je to korak koji su mnogi učinili u nadi da će tako pomoći izgraditi vlastitu državu. Upravo je Niedzielski dao izjavu, u povodu reorganizacije omladinskih društava u NDH u kolovozu 1941. da Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo nisu političke organizacije, ali da vjeruje da će izgradnjom svojih članova kao karakternih članova zajednice najbolje pridonijeti državnome prosperitetu.”[11]

“… danas s vremenskim odmakom, potrebno je objektivno sagledati i poglede hrvatske emigracije na to razdoblje hrvatske i svjetske povijesti, pa tako i poglede na ulogu, značenje i karakter Feliksa Niedzielskog. Za njih je Feliks predstavljao primjer idealnog i nevinog unutar njihovog pokreta, a njegovu osudu su shvaćali kao dokaz da je komunistička vlast zločinačka. Predstavljao je simbol ideje idealne Hrvatske, one čije su ostvarenje spriječili komunisti, ali koja će prije ili poslije pobijediti svoje današnje tamničare.

Slučaj Feliksa Niedzielskog raskrinkava mitološke postavke i sofizme kojima je komunizam likvidirao svoje protivnike. Iako postoje brojni primjeri u kojima upravo komunisti, politički neistomišljenici i protivnici u ratu, zatim relevantni, osobito srpski povjesničari, kao ni onodobno ugroženo srpsko stanovništvo ne prepoznaje niti smatra Feliksa odgovornim za bilo kakve zločine, on je, bez obzira na sve ljudske kvalitete koje je imao, strijeljan. Kada je strijeljan, nije imao više pretke, nije imao potomke, nije imao ni vlastite, a kamoli tuđe imovine. Na mjestu gdje je strijeljan i pokopan naknadno je izgrađeno igralište, ali su kosti ubijenih navodno prije toga nekamo premještene, tako da se ne zna ni gdje mu je grob.”[12]

“Feliksova kontroverzna i nesretna sudbina zasjenila je sva njegova djela, posebice znatno socijalno djelovanje, a jedino što je ostalo iza njega jesu njegova pisana djela,… Ako budu poticaj za daljnja istraživanja i razmatranja, time se bar donekle vraća dug ovom katoličkom intelektualcu. Sljedeći kriterij mučeništva i kršćanskog svjedočenja, nužno se nameće pomisao da je zaslužio detaljnjiju raspravu u okviru Crkve, a obvezue i sve nas kao društvo da na svjetovnoj razini poduzmemo korake sagledavajući mogućnosti za obnovu sudskog postupka. Zaborav sigurno ne zaslužuje.”[13]

Završimo ovo podsjećanje na dr. Feliksa Niedzielskog njegovim vlastitim riječima:

"Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji." /Dr Feliks Niedzielski, "Nedjelja", 1944./
“Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji.”
/Dr Feliks Niedzielski, “Nedjelja”, 1944./

“Mi mnogo raspravljamo o raznim sistemima, prigovaramo ideologijama oprečnim našem životnom shvatanju, ogovaramo pogrješke svojih bližnjih. Bilo bi mnogo koristnije da ispitamo same sebe te ustanovimo koliko u nama ima kršćanstva, a koliko poganstva, jer evanđelje nije poziv na vojnu protiv drugih, nego u prvom redu poziv na naše vlastito obraćenje

Svjedoci smo u povijesti čovječanstva nezapamćene navale bezbožnika. Ruše se svetiša, pale samostani, u prah i pepeo pretvaraju biseri kršćanske umjetnosti, ubijaju svećenici, progone vjernici. Ali pokraj razvalina veličanstvenih katedrala, koje su sazdale ljudske ruke, zapažamo razvaline Božjeg remek djela, porušene hramove Duha Svetoga – opustošene duše. Milijuni mladih duša odgajaju se bez Boga i vjere, ili barem u ravnodušnosti prema Kristu i mržnji prema njegovoj crkvi. To dvostruko razaranje – razaranje duša i razaranje svega onoga, što su ljudi najplemenitije duše vjekovima stvarali nalaže našoj hrvatskoj mladeži dvostruku dužnost: da pred navalom neprijatelja s oružjem u ruci obrani državu sa svim njenim vjerskim, narodnim i obiteljskim svetinjama i da istovremeno u sebi i drugima izgradi i sačuva najljepši hram naše bezsmrtne duše.”[14]

[1] JONJIĆ, Tomislav, “Prof. DOLORES BRACANOVIĆ: NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM”, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_bracanovic.html, pregledano: 18. veljače 2017.

[2] http://krizari.hr/category/uzori-i-zastitnici/feliks-niedzielski/, pregledano: 18. veljače 2017.

[3] NIEDZIELSKI, Feliks, SOCIJALNI NAUK, DRUŠTVO I DRŽAVA. Eseji, članci, studije (dalje: NIEDZIELSKI), Predgovor: Ivan ČULO, Glas Koncila, Zagreb, 2012., 12.

[4] NIEDZIELSKI, 13.

[5] NIEDZIELSKI, 15.

[6] NIEDZIELSKI, 16.

[7] NIEDZIELSKI, 18.

[8] NIEDZIELSKI, 26.

[9] NIEDZIELSKI, 41.

[10] NIEDZIELSKI, 42.

[11] NIEDZIELSKI, 45

[12] NIEDZIELSKI, 47, 48.

[13] NIEDZIELSKI, 49.

[14] Feliks Niedzielski, “Na obranu Hrvatske Države i hrvatskih duša”, Nedjelja, god. XVI., broj 13., Zagreb, 23. travnja 1944., 1.

Nikola Banić i M. Koić: I partizani ruše jasenovačke laži

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 16.2.2017. (pdf)

(Objavili portali NarodDragovoljac, Sloboda)

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom. Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige. Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.
Alojz Kolar
rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunističke partije 1945. godine. Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac. Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda. Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine. Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja. Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“. Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta. Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži. O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni. No više o tome drugom prilikom.

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

V.D. RAVNATELJA JUSP JASENOVAC IVO PEJAKOVIĆ ODBIJA ODGOVORITI NA UPITE MEDIJA

Uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovac. G. Pejaković odbio je odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje  Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremio je glavni urednik Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg UO dr. sc. Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

REŽIM “NAORUŽAVA” JUSP JASENOVAC ZA BORBU PROTIV POVIJESNE ZNANOSTI

U Pregledu programa po statusu ustanove Muzejsko-galerijske djelatnosti Ministarstva kulture RH za 2017. godinu na stranici 8 zabilježeno je da je Spomen području Jasenovac dodijeljeno 30 000 kuna za program naslovljen “Drugi svjetski rat i Jasenovac pred izazovima povijesnog revizionizma“. Istovremeno je režim procijenio da ostali programi ove ustanove (Crte povijesti; hrvatska povijest u kontekstu – interaktivno sučelje za edukaciju o Drugom svjetskom ratu i poraću, Izmjena legendi u stalnom muzejskom postavu, Zagrebački tramvajci u KCL Jasenovac) zaslužuju ravno nula kuna.

Ovo samo dokazuje da trenutni režim nije naučio ništa pa ćemo stoga još jednom citirati istaknutog američkog povjesničara Jamesa McPhersona i naglasiti ključne dijelove:

History is a continuing dialogue between the present and the past. Interpretations of the past are subject to change in response to new evidence, new questions asked of the evidence, new perspectives gained by the passage of time. There is no single, eternal, and immutable ‘truth’ about past events and their meaning. The unending quest of historians for understanding the past—that is, ‘revisionism‘—is what makes history vital and meaningful. Without revisionism, we might be stuck with the images of Reconstruction after the American Civil War that were conveyed by D. W. Griffith’s Birth of a Nation and Claude Bowers’s The Tragic Era. Were the Gilded Age entrepreneurs “Captains of Industry” or “Robber Barons”? Without revisionist historians who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.” (2003.)

Uloženo je mnogo truda, vremena i ljubavi prema znanosti, ali i nula kuna da srušimo mitove Spomen područja Jasenovac. Teško je povjerovati da će im svega 30 000 kuna biti dovoljno da se obrane od novih dokaza. Stoga ćemo ovdje uz bok James McPhersonu staviti našeg Nikolu Banića i istaknuti završni dio njegovog razgovora koji je 19. siječnja objavljen u Hrvatskom tjedniku:

“Oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.” (2017.)

PREDAVANJE ČLANA NAŠEG UPRAVNOG ODBORA DON JOSIPA DUKIĆA O BL. ALOJZIJU STEPINCU U SPLITU

Povodom spomendana blaženog Alojzija Stepinca Hrvatska udruga Benedikt organizira svetu misu koja će se održati 10. veljače 2017., petak, s početkom u 18 sati u kapeli Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19, a predvodit će je dr. sc. don Mladen Parlov.

Po završetku svete mise, u 19 sati u dvorani sjemenišne biblioteke, predavanje pod nazivom „Alojzije Stepinac: između mita i stvarnosti“ održat će dr. sc. don Josip Dukić, docent crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.