Danas smo zaprimili odgovor Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu kojemu smo prijavili Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu i zaposlenika Filozofskog fakulteta Tvrtka Jakovinu.
Odgovor koji nam je poslan napisan je u Monty Python stilu, a s obzirom da je riječ o ustanovi financiranoj iz državnog proračuna Republike Hrvatske odnosno novcem poreznih obveznika, ovdje ga u cijelosti objavljujemo.
Podsjetimo još jednom da u Etičkom kodeksu nastavnika, suradnika i znanstvenika Filozofskog fakulteta piše:
Članak 2.
Nastavnici su dužni u javnim istupima i djelovanju promicati humanističke vrijednosti, ugled struke Fakulteta i akademske zajednice te čuvati osobno i profesionalno dostojanstvo kolega.
Članak 10.
U znanstvenim radovima, javnom djelovanju i u međusobnim kontaktima nastavnici su dužni njegovati kulturu argumentiranoga dijaloga.
Nedopustiv je laudativni pristup radovima drugih ili prešućivanje njihovih nedostataka zbog osobnih interesa, ali i kritiziranje ili ignoriranje tuđih radova zbog profesionalne ili osobne nesnošljivosti.
S obzirom da je u odgovoru Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta u Zagrebu istaknuto da Povjerenstvo smatra da se Kodeks odnosi na “nastavu, istraživanje i međuljudske odnose na fakultetu”, a ne na riječi “izgovorene u javnom prostoru”, obratili smo se Etičkom povjerenstvu Sveučilišta u Zagrebu i dobili odgovor kakav doista zaslužuje podsmijeh javnosti.
Raniju korespodenciju u vezi ovog slučaja možete pročitati ovdje.
U novoj rubrici “
Dr Ante Starčević – filozof, spisatelj, povjesničar, publicist, književni kritičar, prevoditelj, pjesnik, filolog, poliglot, ali i velikan hrvatske političke misli, jedinstvena je i neponovljiva pojava u našoj povijesti. Ono što je za života činio prepoznato je od naroda koji mu je u znak zahvalnosti uzvratio nazivajući ga Ocem Domovine. Glasoviti govor koji je održao u Saboru prije točno 155 godine (26. lipnja 1861.), dragulj je u bogatoj riznici hrvatske političke misli, i on po mnogo čemu nadilazi značaj i okvire uobičajenog saborskog izlaganja.
Na današnji dan prije 72 godine ubijen je istaknuti splitski domoljub Vojko Krstulović. Vojko je rođen u Splitu 22. prosinca 1918. Već sa 16 godina postao je pripadnikom Hrvatske seljačke stranke. Godine 1939. pokrenuo je list “Za slobodu i stare pravice” u kojemu se osvrnuo i na komunističku ideologiju istaknuvši da se “uvriježilo među našim radnicima naskroz krivo mišljenje izraženo u riječima: radnik mora biti komunist” kojim “ovako osvojeno radništvo guraju ovi plaćenici u klasnu borbu protiv svoje braće, protiv ljudi koje tišti jednako stanje nevolje i bijede – protiv seljaka”, te zaključuje da nam “slučaj Španjolske najjače ilustrira tegobe i štetnost ovakovih pojava u životu jednog naroda”. 
Geografski položaj Vrgorske krajine, stiješnjene na uskom prostoru između planina Biokova i Rilića s južne strane i granice sa Hercegovinom sa sjeverne strane te smještene na raskrižju puteva između Imotskog, Ljubuškog i Makarskog primorja, učinio je ovaj prostor poprištem izuzetno dinamičnih vojno-političkih događaja u Drugom svjetskom ratu, odnosno do veljače 1945. i zauzimanja Hercegovine od strane 8. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije NOV-e. Među brojnim ratnim zbivanjima tog vremena naročito je važno izdvojiti razdoblje od travnja do kolovoza 1942. koje je obilježeno rasplamsavanjem partizanskih operacija i petodnevnim boravkom Crne legije na tom području te najvećim ratnim stradanjem vrgoračkog stanovništva koje je uslijedilo. 15. lipnja navedene godine partizani su na 15 sati zauzeli naselje Vrgorac, izvršili pljačku i ubili preko trideset Vrgorčana, a potkraj kolovoza pripadnici talijanske vojske i četničkih odreda iz Hercegovine izvršili su pokolj mještana sela zapadnog dijela Vrgorske krajine. No, za razliku od četničko-talijanskih zločina kojima je u jugoslavenskoj historiografiji posvećena određena pažnja, likvidacija tridesetdvoje Vrgorčana u lipnju 1942. spominjana je usputno i sramežljivo. O tim je zbivanjima ostao sačuvan dovoljan broj dokumenata, svjedočanstava i zapisa pomoću kojih je moguće precizno ustanoviti slijed događaja, usprkos činjenici da uloga pojedinih pripadnika partizanskih postrojbi u ovom zločinu nije do kraja rasvijetljena.