MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.

Iste godine kada smo osnovali udrugu Pilić i ja smo počeli raditi na projektu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu o komunističkim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima uoči i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dakle 1944. i 1945. godine. Na projektu smo s većim ili manjim intenzitetom radili sve do kraja 2011. ili početka 2012. i u tom razdoblju smo istraživali u svim hrvatskim i slovenskim arhivima te arhivu u Banja Luci i onom u Londonu. Pripremili smo 11 opsežnih elaborata o komunističkim zločinima u pojedinim hrvatskim i slovenskim regijama gdje je prethodno evidentiran veći broj grobišta žrtava komunističkog sustava, no istraživanje zbog nedostatka financijskih sredstava nije moglo biti završeno. Osim toga pripremili smo nekoliko dodatnih izvješća na zahtjev PU Zagrebačke i DORH-a. U lipnju 2009. ja sam kao autorica elaborata o zločinima na području od Jesenica do Kočevskog roga svjedočila na Županijskom sudu u Zagrebu kada je započeo kazneni postupak protiv Sime Dubajića. Na zahtjev DORH-a također sam analizirala službenu izjavu Milke Planinc o njezinim spoznajama o događajima u travnju i svibnju 1945. i nakon usporedbe s različitim arhivskim i drugim izvorima ustanovila da je Planinc lagala u svim ključnim dijelovima svoje izjave.

Iako je naš rad od 2008. do 2012. bio više fokusiran na komunističke zločine, u istom razdoblju nastavili smo prikupljati podatke o Jasenovcu i 2009. otkrili prvi dokument koji je potvrdio postojanje poslijeratnog logora Jasenovac. Kada smo konačno imali potreban dokaz, otišli smo u Spomen područje Jasenovac i ondje položili cvijeće za žrtve komunističkog logora Jasenovac. Rad o tom logoru završili smo 2013. i objavili 2014. S obzirom da smo na ovim istraživanjima radili samo nas dvoje i bili vremenski i financijski ograničeni nismo bili u mogućnosti više se posvetiti istraživanju ratnog logora Jasenovac. Ipak, u tom razdoblju u više navrata smo boravili u Jasenovcu i njegovoj okolici i ondje razgovarali s većim brojem svjedoka tih događaja. U Garešnici smo također razgovarali s osobom u čijoj su kući 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare. Navodi te osobe odgovarali su pojedinim arhivskim dokumentima koji su također svjedočili o boravku velikog broja izbjeglica s Kozare na tom području. To znači da su netočni navodi da su izbjeglice s Kozare ubijane u Jasenovcu. Osim toga razgovarali smo i s jednom drugom osobom, i to Srpkinjom s Kozare, koju su postrojbe NDH, zajedno s ostalima koje su zatekle u toj skupiti poslali u pozadinu, prema Sisku. Prema njezinim riječima, ondje nisu zadržani u nikakvom logoru već su otišli kamo su htjeli. U Đakovu smo razgovarali i s bivšom logorašicom iz Stare Gradiške koja je kasnije otpremljena na rad u Njemačku. Istraživali smo i druge logore NDH i na terenu prikupljali podatke te ih kasnije uspoređivali s arhivskim materijalom. Svi ovi podaci slagali su se u slagalicu i ukazivali na to da je Dinko Šakić govorio istinu.

2016. u radu mi se priključio Nikola Banić koji je zajedno sa svojim suradnikom M. Koićem objavio niz članaka o Jasenovcu u Hrvatskom tjedniku. Iako oni nisu povjesničari, obojica poznaju znanstvenu metodologiju i doktori su znanosti te raspolažu različitim specijalističkim znanjima koja značajno mogu pomoći rad povjesničara. Poslala sam im Šakićeve sudske spise nakon čega smo odlučili da je došlo vrijeme da pripremimo analizu tog suđenja. Materijala je bilo dovoljno za knjigu, no smatrali smo da je u novinskom tekstu, odnosno feljtonu, potrebno barem načeti neke ključne teme. Taj tekst nije toliko tekst o Dinku Šakiću. Riječ je o tome da jedan čovjek služi kao paradigma cijelog mita o Jasenovcu. Da je bilo održano suđenje Hinku Picciliju, ustaškom pukovniku koji je nakon Šakića preuzeo zapovijedanje logorom Jasenovac, isti svjedoci bi govorili iste stvari, ali bi umjesto Šakića dežurni krivac za iste zločine bio Piccili. Naš rad o suđenju Dinku Šakiću ne otvara samo određena povijesna pitanja već preispituje rad hrvatskog pravosuđa u navodno demokratskoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Šakić je u trenutku suđenja imao 78 godina, jednako kao i Pavle Pantić, nekadašnji dozapovjednik Lore u Splitu koji je nedavno osuđen na svega šest godina zatvora radi granatiranja Splita. U obzir je uzeta Pantićeva životna dob koja je, kao što sam rekla, ista kao i ondašnja Šakićeva. Drugi razlog zbog kojeg je Pantiću izrečena kazna dostojna kakvog prometnog prekršaja je bila njegova navodna kooperativnost. Dotični je izjavio da se ne osjeća krivim, baš kao i Šakić. Prema novinskim izvješćima, Pantić se nije mogao načuditi čuvši optužnicu te je sebe predstavio kao pasivnog promatrača događaja. Zvuči li tako netko tko je „kooperativan“? To je čovjek iz čije su vojne baze dijelovi Splita, poput na primjer Varoša, granatirani u više navrata. To je čovjek iz čije su vojne baze njegovi vojnici svake večeri svjetlećim mecima pucali po nama koji smo iz škole u Spinutu išli kućama i terorizirali građane Splita. I on jadničak ništa o ničemu nije znao. Arogancija tog jugo oficira ide toliko daleko da je čak izjavio da je za vrijeme napada na Split 15. studenog 1991. bio u Lori, ali je za napad saznao tek sutradan. Tog jutra na širem splitskom području bila je proglašena opća opasnost. Tog jutra granate su, između ostalog, pogodile jednu školu i neke druge objekte u Spinutu, dakle u neposrednoj blizini Lore. I on ništa nije čuo. Pantić je zasigurno nosio neke sjajne Sonyjeve slušalice koji su potpuno blokirale vanjsku buku, a glazba koju je slušao mora da je bila doista opuštajuća. Tip se izvukao sa šest godina, a izaći će za tri jer ubijanje Hrvata još se uvijek nagrađuje. Čini mi se da je naš tekst o Šakiću doista objavljen u pravom trenutku kada je po tisućiti put započela sezona lova na Hrvate uz obilate nagrade.

Blanka Matković i pok. Kaja Pereković, hrvatska politička zatvorenica i autorica knjige "Naše robijanje - Hrvatske žene u komunističkim zatvorima", prilikom posjete Želimiru Kužatku u Ljubljani u prosincu 2007. Tema razgovora bio je pokolj hrvatskih zarobljenika u Teznom kod Maribora.
Blanka Matković i pok. Kaja Pereković, hrvatska politička zatvorenica i autorica knjige “Naše robijanje – Hrvatske žene u komunističkim zatvorima”, prilikom posjete Želimiru Kužatku u Ljubljani u prosincu 2007. Tema razgovora bio je pokolj hrvatskih zarobljenika u Teznom kod Maribora.

Imali ste susrete s osuđenim Dinkom Šakićem u zatvoru i bolnici. Kako je doživio osuđujuću presudu i o čemu ste sve s njime razgovarali?

Te godine kada smo se upoznali ja sam prvenstveno istraživala Jasenovac, no tijekom arhivskog rada iskrsle su neke druge teme koje su djelomično bile povezane i s Jasenovcem. Osim toga, zanimalo me i kasnije razdoblje. Stoga su naši razgovori bili usmjereni na razna razdoblja hrvatske povijesti. Katkad smo razgovarali o uroti zrinsko-frankopanskoj jer je to bila tema koju smo oboje voljeli, a o tome sam mu odnijela i neke knjige.  Razgovarali smo naravno i o njegovoj ulozi u Staroj Gradiški i Jasenovcu, povlačenju u svibnju 1945., Pavelićevom boravku u Austriji, radu Vjekoslava Luburića u iseljeništvu te Šakićevom poslijeratnom angažmanu. Na njegov zahtjev u Hrvatskom državnom arhivu pogledala sam i njegov dosje koji je pripremila Udba. Iz njega sam kopirala najbitnije dijelove i to mu odnijela nakon čega smo o tome detaljno razgovarali. Dinko Šakić imao je sjajnu memoriju i jasno se sjećao pojedinih detalja iz svog djetinjstva. Pričao mi je i o privatnim stvarima iz najranije mladosti. No, pojedine detalje iz Udbinog dosjea uopće nije mogao povezati sa svojim vlastitim životom. On nije jedini jer u tom sam razdoblju razgovarala i s drugim osobama starije životne dobi koje su također zatražile da pogledam njihove dosjee s obzirom da same to nisu mogle učiniti. Svi ti ljudi bili su veoma iskreni i govorili su koji dijelovi dosjea odgovaraju stvarnosti, a koji im apsolutno ništa nisu značili. Nakon usporedbe većeg broja dosjea zaključila sam da je Udba očekivala redovita izvješća svojih doušnika, no katkad oni ili nisu mogli doći do informacija ili jednostavno nije bilo ničega za prijaviti. Stoga su izmišljali i pisali bilo što da udovolje šefovima u Beogradu. Zbog toga je Udbine dosjee važno uzeti s oprezom i uspoređivati s drugim dokumentima, naročito onda kada je riječ o ljudima koji više nisu živi pa stoga ne mogu sami potvrditi što jest, a što nije istina. Šakić mi je povremeno govorio o ljudima iz svoje mladosti kojih se sjećao, a o kojima kasnije ništa nije znao. Nije time htio opterećivati obitelj pa me nekoliko puta zamolio da u arhivskom gradivu ili na terenu provjerim jesu li još živi i ako nisu, kakva im je sudbina bila. O pojedinim ljudima nisam uspjela ništa saznati što ga je prilično žalostilo.

Po mom mišljenju Dinko Šakić prihvatio je svoju presudu kao dio svoje borbe za ideale u koje je vjerovao. Od samog početka sa mnom je bio veoma otvoren i pristupačan. Rekla sam mu tada da je važno da bude iskren bez obzira koliko strašna istina katkad može biti jer bilo kakva laž bila bi gubljenje i mog i njegovog vremena. On je to prihvatio i stekao povjerenje u mene, a iz poštovanja me oslovljavao jednim arhaičnim hrvatskim izrazom koji se u modernom hrvatskom jeziku više ne koristi. 2007. bližilo se 10 godina otkada je bio zatvoren i pojedine osobe bliske Šakiću htjele su da zatraži pomilovanje kad mu istekne polovica kazne. On o tome nije htio ni čuti, pa sam i ja pokušala s njime razgovarati i rekla mu da oni koji ga na to nagovaraju žele to zato da bi barem posljednje mjesece ili godine svog života mogao provesti na slobodi sa svojom ženom. Oboje su bili jako bolesni i bilo je jasno da im ne preostaje puno vremena. No i meni je također rekao da mu njegova uvjerenja ne dozvoljavaju da traži pomilovanje za nešto što nije počinio jer bi time priznao krivicu koje nema. Ja sam mu rekla da nitko na svijetu ne bi zamjerio da nakon 10 godina izdržane kazne netko u tako lošem zdravstvenom stanju želi izići na slobodu i slobodan umrijeti. On je i taj argument odbio i rekao da bi priznanje krivnje koje nema bilo dodatni uteg oko vrata Hrvatima i njihovoj povijesti, a u tome je on vidio izdaju prisege koju je kao časnik Ustaške obrane dao. Osim toga, nije se htio poniziti pred tadašnjim predsjednikom Stipom Mesićem kojemu je trebalo pisati u vezi tog pomilovanja. Šakić me tada pitao što bih ja učinila da sam na njegovom mjestu, a ja sam mu odgovorila da bih učinila isto što i on – nikad ne bih tražila milost od protuhrvatskih elemenata. Štogod netko mislio o Dinku Šakiću, jedno je neosporno. On je bio čovjek veoma snažnog i vedrog duha. Mnogo drugih ljudi u njegovoj situaciji bi bilo pokleknulo, no on je svoje ideale i prisegu koju je dao poštovao do samog kraja te ih stavio i iznad svoje obitelji i sebe samog. U današnjem svijetu malo je ljudi koji bi to uradili.

Dragutin Šafarić i Blanka Matković na Kočevskom rogu u ljeto 2010. Tijekom ovog izleta obišli smo čitavo područje od Jesenica do Kočevja uključujući i hotel u Bledu u kojem se u lipnju 1945. odmarala "ubilačka četa" s Kočevskog roga
Dragutin Šafarić i Blanka Matković na Kočevskom rogu u ljeto 2010. Tijekom ovog izleta obišli smo čitavo područje od Jesenica do Kočevja uključujući i hotel u Bledu u kojem se u lipnju 1945. odmarala “ubilačka četa” s Kočevskog roga

Kako je doživljavao činjenicu da mu sudi samostalna hrvatska država?

Mislim da je nekoć davno Šakić doista vjerovao da će njegovo suđenje biti pošteno i da će ondje konačno moći dokazati da je jasenovački mit proizvod velikosrpske ideologije i propagande. No, kada je Vrhovni sud potvrdio njegovu presudu vjerojatno je shvatio da je mentalni sklop komunizma još uvijek prisutan u političkim i društvenim strukturama u Hrvatskoj. Možda bi bilo bolje reći to da je shvatio da njemu nije sudila SAMOSTALNA hrvatska država jer takva još uvijek ne postoji i to je bilo njegovo najveće razočaranje, baš kao i moje.

Je li vam u tim razgovorima Šakić rekao neke važne podatke o Jasenovcu, primjerice, koliko je ljudi prošlo kroz taj logor?

Dinko Šakić bio je veoma kooperativan i odgovarao je na sva moja pitanja. Nikada nije nastupao arogantno i ako nešto nije znao, on je jednostavno rekao da ne zna. O pojedinim stvarima o kojima sam ga pitala on je samo čuo od drugih i tada mi je uvijek napominjao da je tako samo čuo, ali da ne zna što je istina i da svojim imenom ništa ne može garantirati. Spominjao je neke naoko sitne detalje o kojima ja tada nisam znala, no tijekom godina sam ih uspjela potvrditi iz drugih izvora. Mislim da je najvažniji podatak o Jasenovcu koji je spominjao onaj o oko 18 000 ljudi koji su prošli kroz logor do te 1944. Taj podatak se spominjao i u nekim drugim emigrantskim izvorima, no pitanje je gdje je ta knjiga s popisom završila. Drugi važni podatak o kojemu smo govorili bio je taj da se svaka smrt u logoru bilježila i u općini Jasenovac što znači da su postojale barem dvije kopije – ona u logoru i ona u mjestu Jasenovac. Za pretpostaviti je da su podaci o tome slani i drugim državnim uredima i institucijama zbog čega treba ostaviti otvorenom mogućnost da barem nekakvo sumarno izvješće negdje još uvijek postoji. Unatoč papagajskom ponavljaju od strane određenih struktura da su hrvatski arhivi sasvim opelješeni i da u njima nema ničeg, to jednostavno nije točno. Hrvatski arhivi, iako okrnjeni, jesu bogati gradivom, no da bi se ovakvi detalji otkrili potrebno je jako puno vremena i truda. Takav posao nemoguće je odraditi ljudima poput nas u našoj udruzi jer mi smo volonteri koji svako jutro moraju ustati, otići na posao, zaraditi za život, a tek nakon povratka kućama posvećujemo se našem istraživačkom radu iz povijesti. U ovom trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugog svjetskog rata već i one koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Takvima naravno odgovara i širenje stava da dokumenata nema među širom populacijom jer narod koji je počeo postavljati određena pitanja važno je uvjeriti da se u ovom trenutku ništa ne može uraditi pa je stoga najbolje dići ruke u vis i pravac kafić.

Stipo Pilić i Blanka Matković u studenom 2007. na lokalitetu kod Novog Marofa na kojemu je 1945. i 1946. ubijeno nekoliko stotina hrvatskih građana.
Stipo Pilić i Blanka Matković u studenom 2007. na lokalitetu kod Novog Marofa na kojemu je 1945. i 1946. ubijeno nekoliko stotina hrvatskih građana.

Je li vam što rekao o konkretnim djelima i slučajevima ubojstava za koje ga je teretila optužnica?

Šakić nikada nije prihvatio presudu i tvrdio je da nije kriv. Pitala sam ga posebno o slučaju Mile Boškovića i Mihovila Pavleka-Miškine. Tada sam mu ponovila da mi otvoreno kaže ako ih je doista ubio tako da ne gubimo vrijeme i da slučaj skinemo s dnevnog reda. Ja sam tip osobe koja voli ići ravno u glavu i Šakiću se moj pristup ustvari sviđao. Tada mi je opet rekao da ništa od navedenog nije uradio. Netko će reći da svaki kažnjenik tvrdi da nije kriv. No, što je to točno Šakić mogao dobiti da baš mene koja sam nitko i ništa uvjerava da nije kriv? Niti sam mu ja mogla ponišiti presudu niti sam ga mogla pustiti na slobodu. Tom prilikom također mi je prisegnuo na svoju ustašku prisegu ponovivši da se kune da nije kriv i mi smo to sada našim radom potvrdili.

Važno je reći i to da je prema brojnim navodima iz literature Mihovil Pavlek-Miškina navodno ubijen u vrijeme kada je Dinko Šakić bolovao od tifusa. Pojedini izvori spominju početak lipnja 1942. Šakić mi nije znao reći kojeg datuma je točno obolio, no Andrija Hebrang stariji upućen je u logor negdje sredinom lipnja 1942. i Šakić se sjetio da je tada već bio bolestan. Nakon toga poslan je na duži oporavak i u Staru Gradišku vratio se tek negdje krajem srpnja ili početkom kolovoza 1942. Sud koji je Šakiću sudio uopće nije razmotrio ove podatke, no što bismo mogli očekivati od suda koji se nije potrudio ustanoviti identitet onih koje je Šakić navodno ubio? U našoj analizi mi smo se s razlogom služili isključivo jugoslavenskim podacima i onima u Yad Vashemu, a ne onim podacima koje je meni dao Šakić. Ovako nitko ne može reći da je naša analiza na bilo koji način pristrana i zahvaljujući obilju bilješki sve naše navode lako je provjeriti. Nije naša krivnja što navodi JUSP Jasenovac, Yad Vashema i brojnih jugoslavenskih izvora proturječe jedan drugom te zajednički ruše čitavu presudu Dinku Šakiću. Mi smo samo sjeli i odradili posao koji su svih ovih godina mogli odraditi oni koji su za povijesna istraživanja plaćeni iz državnog proračuna.

Zašto se branio šutnjom? Mnogi smatraju da je njegova šutnja bila svojevrsno priznanje krivnje, odnosno da je tužiteljima bar trebao reći u lice što ih ide… Neki drugi, pak, opet misle da je Šakić prisiljen na izručenje Hrvatskoj kako u zemlji življenja ne bi odgovarao za neka druga djela. Što vi znate i mislite o tome?

O nekakvim njegovim djelima u Argentini ne znam ništa niti smo o tome razgovarali. Koliko se ja sjećam iz naših razgovora, njegova šutnja nije bilo svojevrsno priznanje krivnje već izraz prkosa i prijezira prema sudu kojeg je sramotno čak i nazvati tim imenom. Sud koji se u postupku oslanja na svjedočenja onih koji su bili pristrani i motivirani da Šakiću nagomilaju sve čega su se mogli sjetiti, onih koji bi ono što su prikačili Šakiću sutra natovarili na glavu bilo kome tko se nije borio za Jugoslaviju i onih čija je mašta doista bila beskonačna nije sud već ruglo koje s pravdom nema ništa zajedničko. Mač svetog Mihovila je onaj s dvostrukom oštricom i to zato jer istina i pravda idu zajedno. Suđenje Dinku Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije uradio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu. Reći nešto takvom sudu bilo bi učinkovito koliko bi bilo učinkovito braniti se na nekakvom partijskom sudu 1945. Na takvim sudovima presude su se pisale prije optužnica i nakon toga ništa više nije imalo smisla. Što uopće reći onima koji su Šakića proglasili krivim jer je navodno osobno ubio čovjeka koji je prema svim izvorima u tom trenutku bio mrtav već preko godinu dana? Što reći tužitelju koji je takvu optužnicu pripremio i zastupao? Takvima se jedino može oduzeti diploma i zabraniti im bilo kakvo javno djelovanje jer oni ne samo da su jednu hrvatsku instituciju pretvorili u ruglo već su takvim neradom pljunuli na hrvatski grb koji krasi njihove urede i druge prostore. „Suđenje“ kako je doživio Šakić nezamislivo je u bilo kakvom demokratskom društvu.

Stipo Pilić i Blanka Matković u Spomen području Jasenovac u travnju 2008. Deset mjeseci kasnije pronašli smo prvi dokument kojim je potvrđeno postojanje poslijeratnog logora Jasenovac i prilikom slijedeće posjete SP Jasenovac ondje položili cvijeće za sve stradalnike tog logora. Ova fotografija svjedoči o vremenu kada smo već znali da će jasenovački mit pasti.
Stipo Pilić i Blanka Matković u Spomen području Jasenovac u travnju 2008. Deset mjeseci kasnije pronašli smo prvi dokument kojim je potvrđeno postojanje poslijeratnog logora Jasenovac i prilikom slijedeće posjete SP Jasenovac ondje položili cvijeće za sve stradalnike tog logora. Ova fotografija svjedoči o vremenu kada smo već znali da će jasenovački mit pasti.

Zašto nije angažirao odvjetnike?

Šakić je imao dvojicu odvjetnika po službenoj dužnosti. Ja sam ga samo jednom pitala o tome da pokuša nešto uraditi s drugim odvjetnicima, no stekla sam dojam da je on imao kakvo takvo povjerenje u one koji su ga zastupali ili je jednostavno smatrao da ni drugi odvjetnici ne bi u onakvim okolnostima bili u mogućnosti uraditi više. Mislim da je on veoma brzo shvatio da to nije suđenje na kojemu se može računati na nekakav fair play i znao je da ni najbolji odvjetnici na svijetu ne bi mogli iskorijeniti partijske dogme.

Kako i gdje je pokopan, tko ga je ispratio na posljednje počivalište?

Šakić je pokopan u Slavonskom Brodu gdje je pohađao srednju školu. Posljednji ispraćaj bio je sa zagrebačkog krematorija 24. srpnja 2008. godine, a nazočni su bili pater Vjekoslav Lasić, Ivan Gabelica, Anto Kovačević i druge osobe iz javnog života. Na ispraćaju smo bili i ja i Stipo Pilić. Prilikom našeg posljednjeg susreta Šakić se šalio da mu je tek prvih 87 godina, no nakon toga njegovo zdravstveno stanje se veoma pogoršalo. O njegovoj smrti doznala sam od patera Vjekoslava Lasića kojeg sam nazvala da ga upitam za novosti i tada mi je rekao da je Šakić umro prethodne večeri.

Oko Šakićevog ispraćaja digla se naravno velika buka koju je tada predvodio, a tko drugi nego Efraim Zuroff, potpuno nebitna osoba koja se nametnula kao alfa i omega za sva „problematična“ hrvatska pitanja držeći se one „kadija te tuži, kadija ti sudi.“ Bez odobrenja Zuroffa, partije ili nekog njihovog kraka ljudi u Hrvatskoj ne bi smjeli ni počivati, a možda bi bilo najbolje da se niti ne rode. Takvim razmišljanjima nažalost je sklon i dio hrvatskog naroda kojemu je glavni izvor informiranja nekoć bila Borba, a danas Borbini ogranci u obliku raznoraznih portala. Potkraj prosinca na našoj web stranici www.croatiarediviva.com objavili smo kratki biografski tekst o Juri Francetiću. U tekstu sam se služila podacima iz nekoliko ranije objavljenih knjiga, no cilj je bio staviti naglasak na dva manje poznata dokumenta. Prvi dokument je svjedočanstvo jednog „borca“ o boravku i ponašanju Crne legije na vrgorskom i makarskom području u svibnju 1942. godine, a drugi je svjedočanstvo hrvatskog željezničara Bože Radanovića iz Dicma kojeg su 1.1.1943. zarobili partizani kod Plaškog i pustili ga naredni dan. 4. siječnja 1943. Radanović je dao iskaz Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu te ispričao da su mu nedaleko Kamenice Skradničke partizani pokazali na svježe iskopani grob za koji su rekli da je Francetićev. Dakle, u tekstu koji smo objavili citirani su bili arhivski dokumenti (među njima i oni jugoslavenske provenijencije) i druga literatura, no unatoč tome što je bilo riječ o tek kratkom biografskom tekstu on je izazvao pravu pošast uz obilje sočnih primjedbi među kojima se isticala ona da je Francetić ustaški koljač i smeće te da sam ja ista kao i on. S obzirom da protiv Francetića nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak, nikada nije osuđen za nikakve ratne zločine te sve ono što nam je o navodnim zločinima servirano dolazi iz partijske kuhinje, u demokratskom društvu Francetić je čist kao suza i stoga u našem tekstu nije bilo ničeg sporno. U demokratskim društvima normalno je da engleski povjesničari pišu čitave knjige o Hitleru, no u našem društvu nije bilo dovoljno preorati groblja 1945., nije dovoljno ubiti jednom nego i mrtve treba ubiti još nekoliko puta i na različite načine:  grobove im uništiti, bilo kakve spomen ploče ukloniti, imena im zatrti i potpuno ih izbrisati iz povijesti. U starom Egiptu tako je „likvidirana“ kraljica Nefertiti, pa je možda partija preuzela taj obrazac ponašanja. Što se našeg slučaja Francetić tiče, najgore u ovoj priči je to što je glavni udar na naš tekst došao od strane osobe koja na svom Facebook zidu ističe da je prethodno bila zaposlena u MUP-u RH, a zid mu je popunjen govor mržnje prema Hrvatima i isticanjem njegove odanosti prema Titu. Ako nam takvi čuvaju državu i građane, onda postaje jasnije zašto su oni drugi koji su trebali braniti pravdu na sudu od Šakića dobili samo ono što su zaslužili – prijezir.

Uništeni tenk kod mosta na Savi nedaleko Jasenovca. Iako su naša terenska istraživanja bila fokusirana na Drugi svjetski rat i poraće, također smo koristili priliku da zabilježimo "svjedoke" Domovinskog rata. U našem foto albumu nalaze se brojne fotografije spomen ploča stradalnicima Domovinskog rata, ali i one koje svjedoče o agresorima koji su poginuli pokušavajući bezuspješno uspostaviti granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Uništeni tenk kod mosta na Savi nedaleko Jasenovca. Iako su naša terenska istraživanja bila fokusirana na Drugi svjetski rat i poraće, također smo koristili priliku da zabilježimo “svjedoke” Domovinskog rata. U našem foto albumu nalaze se brojne fotografije spomen ploča stradalnicima Domovinskog rata, ali i one koje svjedoče o agresorima koji su poginuli pokušavajući bezuspješno uspostaviti granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Svoj feljton u Hrvatskome tjedniku zaključujete riječima da suđenje Šakiću nije bilo suđenje samo njemu, nego i suđenje Hrvatskoj i Hrvatima? Zašto to mislite?

Događaji kojima svjedočimo dokazuju da je doista tako. U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku koja se uz zveckanje oružjem čula pokraj 1980-ih, a svi putevi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo suđenje se odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko. Šakićevom presudom pokušalo se zacementirati novi jasenovački mit kojeg su nam servirali Vladimir Žerjavić i Jugoslavensko viktimološko društvo. Kada je jednom ta presuda bila valjana, put prema minimalno 80 000 navodnih žrtava bio je otvoren. Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi. Dakle, mi bismo sada trebali vjerovati da nam izvori onih koji su nam lagali govore istinu? Ako je tako, zašto tu istinu nisu rekli ranije? Zašto im je ona trebala tek onda kada je Republika Hrvatska bila u povojima? No problem je u tome što u ono vrijeme nitko nije računao da će netko biti toliko lud da dobar dio života posveti raskrinkavanju tog novog mita. Slučajno se dogodilo da smo to baš mi i naš rad dokazuje da su nas lagali i još nas uvijek lažu, a svojim lažima truju onaj dio naroda koji im još uvijek vjeruje i zato oni vjeruju da će, vodeći se onom divide et impera, ovu bitku dobiti. No istina je to da se zmaj već odavno ispuhao i od njihove vatre više ništa nije ostalo. Da jest, dosad bi se netko bio oglasio u vezi našeg rada. Dvije godine je prošlo otkad smo Stipo Pilić i ja objavili znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac. Nitko nije osporio niti jedan navod iz tog rada. Nitko na nas nije udario protuargumentima. Udario je jedino Slavko Goldstein svojim manipulacijama i podmetanjima. Isto se dogodilo s radovima Nikole Banića i M. Koića. Iako su dosad objavili 30-tak članaka o manipulacijama JUSP Jasenovac, nitko nije demantirao niti jedan detalj. Suđenje Josipu Miljku zbog njegovog emaila Nataši Jovičić sramotni je nastavak sudske prakse kakvoj je svjedočio i Šakić. Iako je Miljak početkom 2015. oslobođen optužbi da je dotičnoj prijetio, viši sud je vratio slučaj na ponovno suđenje iako u njegovom emailu nije bilo prijetnji. Čovjek je napisao ono što svi znamo, a to je da JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom. Meni je svejedno kako ćemo laž nazvati. Nataša Jovičić je ravnateljica JUSP Jasenovac i odgovorna za rabotu koja se ondje radi. Također je odgovorna za sve falsificirane podatke na njihovoj službenoj stranici. Naši radovi dokazuju bez ikakve sumnje da je ono što oni čine ne samo udar na ugled Republike Hrvatske, ne samo obmanjivanje domaće i svjetske javnosti, već i jedan od najvećih falsifikata naše povijesti.  A sve to plaćaju hrvatski porezni obveznici. Nataša Jovičić u zadnje dvije godine primila je veći broj mojih dopisa kojima sam tražila da se očituje o toj svojoj propagandi. Nikada nismo dobili nikakav odgovor. Maca popapala jezik? Miljak je lakši zalogaj od nas koji imamo na tisuće dokaza? Što će se dogoditi kada sve te dokaze istresemo pred vrata suda, a zatim odemo i na neke druge sudove, tamo negdje preko granice, tamo negdje gdje je jasna granica između stvarnih dokaza i manekenske prezentacije? Naš rad, ali i optužnica protiv Ante Pavelića na koju smo se pozvali u feljtonu o Šakiću dokazuju da je Miljak govorio istinu. Stoga je suđenje Miljku još jedan veliki test za Hrvatsku: nastavljamo li putem Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskog viktimološkog društva koji su dokrajčili Šakića ili smo spremni za put slobodnog promišljanja i istraživanja? Moja poruka svim Natašama Jovičić je ta da je Rubikon već davno prijeđen i znanstvena istraživanja Jasenovca više nikada neće biti ista, a rad JUSP Jasenovac već je otpremljen u ropotarnicu povijesti kao dio našeg naslijeđa iz komunizma. Sreća prati hrabre!

Željeznička postaja Maria Elend u Austriji. S ove lokacije hrvatski i drugi zarobljenici predani su u svibnju 1945. Jugoslavenskoj armiji i odvedeni natrag u Sloveniju gdje su ubijani na različitim stratištima između Jesenica i Kočevskog roga. Nekolicina je uspjela pobjeći s vlakova i o tome obavijestiti slovensko vodstvo u izbjeglištvu, no nitko im nije vjerovao da ih Britanci doista ne vode u Italiju. Zarobljenički vlakovi prolazili su kroz tunel Karavanke dug 7 kilometara i prema pojedinim svjedočanstvima u tom su tunelu mnogi u trenucima očaja oduzeli sebi život. Ulaz u tunel smo posjetili i s austrijske i sa slovenske strane gdje smo ušetali unutar tunela ne bismo li osjetili mali dio mraka koji je te ljude obavijao u posljednjim trenucima njihovog života. Naš je stav da nije dovoljno istraživati samo u arhivima. Terenski rad podjednako je bitan jer važno je osjetiti onu tamu!
Željeznička postaja Maria Elend u Austriji. S ove lokacije hrvatski i drugi zarobljenici predani su u svibnju 1945. Jugoslavenskoj armiji i odvedeni natrag u Sloveniju gdje su ubijani na različitim stratištima između Jesenica i Kočevskog roga. Nekolicina je uspjela pobjeći s vlakova i o tome obavijestiti slovensko vodstvo u izbjeglištvu, no nitko im nije vjerovao da ih Britanci doista ne vode u Italiju. Zarobljenički vlakovi prolazili su kroz tunel Karavanke dug 7 kilometara i prema pojedinim svjedočanstvima u tom su tunelu mnogi u trenucima očaja oduzeli sebi život. Ulaz u tunel smo posjetili i s austrijske i sa slovenske strane gdje smo ušetali unutar tunela ne bismo li osjetili mali dio mraka koji je te ljude obavijao u posljednjim trenucima njihovog života. Naš je stav da nije dovoljno istraživati samo u arhivima. Terenski rad podjednako je bitan jer važno je osjetiti onu tamu!

Nedavno je Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat kojoj ste na čelu imala potrebu javno obratiti se Ministarstvu kulture sa zahtjevom da već jednom uvaži rezultate istraživanja i nove spoznaje o logoru Jasenovac? Jeste li dobili ikakav odgovor?

Ustvari, mi od Ministarstva nismo tražili da uvaže rezultate istraživanja jer smatramo da se znanstveni dokazi nemaju što uvažiti ili ne uvažiti. Oni jednostavno postoje i jedino u totalitarnom društvu zastarjeli podaci ne bi bili nadopunjavati novim znanstvenim spoznajama. Od JUSP Jasenovac tražili smo da svoje podatke na mrežnoj stranici isprave i nadopune, a na to ustvari upozoravamo već dvije godine. Od Ministarstva kulture smo tražili izmjene i dopune zakona o JUSP Jasenovac. Smiješno je to da je stari komunistički zakon o toj ustanovi promijenjen tek 2001. što znači da je punih deset godina od proglašenja hrvatske nezavisnosti u tom zakonu pisalo „Socijalistička Republika Hrvatska“. Osim toga, u Savjetu te ustanove sjedi i predstavnik Saveza antifašističkih boraca, dakle istih onih ljudi koji su 1945. otvorili poslijeratni logor Jasenovac te ondje zatvarali i ubijali. Kakva bi reakcija bila da u Savjetu recimo sjedi predstavnik Ustaške obrane? Skandal? A zašto ovo nije skandal? Također, u Savjetu sjede predstavnici romske, židovske i srpske manjine. Gdje je nestala hrvatska većina? Tko zastupa one koji su ondje stradali nakon svibnja 1945.? Mi smo zbog toga tražili da se umjesto predstavnika SAB-a kao vojske koja je pod svojom kontrolom držala poslijeratni logor Jasenovac i samim tim se nalazi u sukobu interesa, u Savjet bude imenovan predstavnik hrvatskih logoraša i političkih zatvorenika. Osim toga, JUSP Jasenovac nadležan je i za prostor Stare Gradiške o kojoj nikada nije bilo nikakve dvojbe jesu li ili nisu nakon Drugog svjetskog rata ondje boravili hrvatski logoraši. Neprihvatljivo je da ti ljudi koji su robijali za Hrvatsku u državi koja bi trebala biti njihova ne smiju biti predstavljeni u toj ustanovi. Prethodna dva ministra kulture nikada nisu odgovorili na naše dopise niti smo uspjeli saznati pod kojim je urudžbenim brojem naš dopis zaprimljen u siječnju 2016. Novi dopis predao je osobno tajnik naše udruge službenici u Ministarstvu kulture i dobili smo potvrdu da je dopis zaprimljen pa zato nitko više ne može reći „nismo znali, pojma nemamo itd.“. Time je već postignut nekakav manji napredak jer sve ono što je službeno zaprimljeno i urudžbirano ostat će sačuvano za povijest i za 30 ili 50 godina neki novi povjesničari čitat će naše spise i dopise i znat će kako se razvijala ova rovovska bitka za Jasenovac. Iako odgovora od strane Ministarstva zasad nema, to nije toliko važno jer ovaj problem rješavat će se na nekim višim nivoima, a naša ofenziva je tek počela i zasad se sve odvija točno onako kako je zamišljeno.

Zašto je službena Hrvatska tako očajno hermetična, zatvorena za bilo kakav oblik revizije kad je u pitanju Jasenovac?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Pitanje je tko je sve doista ubijen u Jasenovcu i kada. No, Jasenovac je također simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina. Kao što sam već jednom ranije istaknula, ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti. Njih je netko plaćao da lažu. Nama takva „radna“ motivacija ne treba što njima predstavlja jasan signal da nas ne mogu kupiti. Jedina šansa za opstanak onih koji od Jasenovca čitav život udobno žive je ta „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Valjda netko misli da ćemo jednostavno nestati ili odustati budu li nas ignorirali. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati. Što bi se ono reklo: zahlen bitte!

Blanka Matković i bivši saborski zastupnik Ivan Gabelica u Teznom nakon posjete Bleiburgu 18. svibnja 2008.
Blanka Matković i bivši saborski zastupnik Ivan Gabelica u Teznom nakon posjete Bleiburgu 18. svibnja 2008.

Što ćete poduzeti ako  institucije u Hrvatskoj i dalje budu ignorirale znanstvene spoznaje o Jasenovcu?

U ovom trenutku mi uopće ne očekujemo njihovo reagiranje. Naše je mišljenje da je potrebno još neko vrijeme da bi došlo do značajnijih promjena na toj višoj razini. Zasad se fokusiramo na naš rad te širenje znanstvenih otkrića do kojih smo došli među običnim ljudima, uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U ožujku ćemo boraviti u Švicarskoj gdje ćemo održati jedno duže predavanje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bernu i tri veoma kratka predstavljanja našeg rada u Langenthalu, Bernu i Thunu. Ovim putem želimo zahvaliti Hrvatima iz Berna, uključujući i fra Gojka Zovka, koji su prepoznali vrijednost našeg rada i prvo pomogli meni osobno, a sada pomažu i našoj udruzi ne bismo li ovim putem upoznali s našim dosadašnjim znanstvenim rezultatima što veći broj ljudi.

Povodom 25. godišnjice osnivanja Ustaškog pokreta Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić udijelili su Dinku Šakiću "častni znak vjernosti". Dokument se nalazi u posjedu Blanke Matković.
Povodom 25. godišnjice osnivanja Ustaškog pokreta Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić udijelili su Dinku Šakiću “častni znak vjernosti”. Dokument se nalazi u posjedu Blanke Matković.

Vi ste na poslijediplomskome studiju u Engleskoj, a prošle godine obranili ste disertaciju na temu komunističkih zločina u ratu i poraću. O čemu je riječ i kako je ocijenjen vaš rad?

Doktorski studij na Sveučilištu Warwick započela sam 2012. godine i to na Odsjeku za povijest koji je među najboljima na svijetu. Mentor mi je bio dr. Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na komunističke zločine u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. 2013. sam pred komisijom Odsjeka branila jedno poglavlje moje dizertacije što je ovdje preduvjet za nastavak studija. Ispitivači su bili dr. David Anderson koji je doktorirao na Sveučilištu u Cambridgeu i kao stručnjak za nasilje, sukobe i ratne zločine predavao na Oxfordu, Cambridgeu i u Londonu, te dr. Christopher Read koji je doktorirao na London School of Economics (LSE) i autor je brojnih knjiga o komunizmu u Rusiji. Obojica su u izvješću napisali da su bili impresionirani količinom arhivskih dokumenata koje koristim u radu. U listopadu 2015. obranila sam na Warwicku disertaciju pod naslovom „Masovni zločini i kršenja ljudskih prava počinjena od strane komunističkog režima nad hrvatskim građanima u Hrvatskoj i Sloveniji 1944. i 1945.“ U toj disertaciji naglasak je bio na analizi rada komunističkih vlasti i Ozne s posebnim osvrtom na pojedine veće likvidacije (npr. Kočevski rog) ne bi li se dokazalo da je bila riječ o sustavnom i organiziranom djelovanju odnosno zločinima, a ne nekakvim incidentima i pojedinačnim zločinima kako nas pojedinci i njihove političke opcije žele uvjeriti. U disertaciju je bio uključen i osvrt na ratne gubitke i manipulacije brojkama, uključujući i Jasenovac. Tom prilikom ispitivači su bili dr. Daniel Branch, pročelnik Odsjeka za povijest na Warwicku, čovjek koji je doktorirao na Oxfordu i odradio postdoktorski studij na Yaleu, te dr. Alexander Korb, koji je doktorirao na Sveučilištu Humboldt u Berlinu i koji je ravnatelj istraživačkog Centra za holokaust i genocid Stanley Burton na Sveučilištu u Leicesteru. Dizertaciju sam obranila bez ikakvih naknadnih ispravaka što je u Ujedinjenom Kraljevstvu rijetkost, a obojica ispitivača ocijenila su moj rad najboljim ocjenama. Prilikom obrane rada, kojim sam stekla MPhil (Master of Philosophy) stupanj, naročito ih je zanimalo pitanje Jasenovca i nije bilo nikakvog snebivanja nad pitanjima koje sam ja otvoreno postavila o problemu broja žrtava kao ni nad dokazima o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu sam također pisala.

Na Warwicku sam završila i jednogodišnji program iz psihologije, a za završni rad sam pisala o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. Ta me tematika posebno zainteresirala jer joj svjedočimo svakodnevno kad iz Mesićevih i Josipovićevih usta slušamo o revizionistima. Ne žele nas nazvati imenima jer cilj nas je dehumanizirati i stoga se od običnih ljudi pretvaramo u nešto drugo pa tako ja više nisam Blanka nego „ustaška guja“ ili „ustaško zlo“. Dakle, ili sam životinja što automatski znači da više nisam čovjek i u skladu s time na mene se ne odnose Ženevske konvencije, ja ne zaslužujem ni grob, ni ploču ni da mi povijest pamti ime, ili se to nešto „negativno“ što ja predstavljam automatski povezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla. Oni su dobri, mi smo loši. Oni moraju pobijediti, mi moramo umrijeti. Totalitarni režimi ovako šalju svima ostalima poruku da ne smiju u vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše i stoga za sobom povlači određenu kaznu.

U jesen 2015. nastavila sam s doktoratom na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku gdje su mi mentorice bile dr. Miranda Alison, stručnjakinja za etničke sukobe, ulogu žena u sukobima, terorizam, Sjevernu Irsku i paravojne postrojbe, i dr. Briony Jones čiji je rad fokusiran na političku tranziciju, ljudska prava i pomirdbu, a za svoju doktorsku dizertaciju na Sveučilištu u Manchesteru istraživala je u Brčkom. S obzirom da su ove godine obje odsutne, moje nove mentorice su dr. Gabrielle Lynch koja se bavi etnicitetom, sukobima, nasiljem, demokratizacijom i pomirbom te dr. Erzsebet Strausz koja je stručnjakinja za sigurnosne studije. Tema moje dizertacije je uloga tzv. običnih ljudi (engleski: grassroots) u mirovnim procesima s naglaskom na bivše vojnike. Bilo je planirano raditi ovu disertaciju na primjeru Sjeverne Irske od 1998. i Hrvatske od 1995., no zbog obujma istraživanja odsjek je tražio da temu suzim. Stoga je novi naslov disertacije “Od vojnika do civila: Uloga hrvatskih branitelja u poratnoj Hrvatskoj (1995.-2017.)“, a rad  se fokusira na tri manje studije – sjevernu Dalmaciju (područje Kijeva, Drniša i Knina), Banovinu (Gornji Viduševac) i istočnu Slavoniju (područje od Nuštra do Vukovara). Ovim istraživanjem cilj je preispitati i nadopuniti pojedine teorijske okvire o izgradnji stabilnog i trajnog mira koji se pretjerano oslanjaju na ulogu političkih čimbenika i „velikih“ igrača te zanemaruju „obične ljude“ koji su daleko više pogođeni ratovima, ali i psihološkim, društvenim i gospodarskim posljedicama koji su primjetni tek po završetku sukoba. Među mojim disertacijama postoji veza koja nije samo povijesna pozadina već i ona koja se krije u činjenici da su oni koji nam podmeću jasenovački mit veoma često upravo oni isti koji u braniteljskoj populaciji nakon Domovinskog rata najčešće pronalaze ono što se u akademskoj zajednici naziva spoilers, a to bi značilo oni koji su smetnja izgradnji trajnog mira. Možda će nakon druge disertacije shvatiti da su jedina smetnja izgradnji trajnog mira u Hrvatskoj upravo oni – naši dežurni mitomani i nekvalificirani sveznadari iza kojih stoje jedino mediji koji jedino znaju klevetati i određene političke strukture koje ih štite. Za razliku od prethodne disertacije koja se oslanjala ponajviše na arhivsko gradivo, stranice u ovoj novoj disertaciji ispisat će sami hrvatski branitelji pa je stoga ovo sjajna prilika da odgovore onima koji ih nazivaju zločincima samo zato jer takvi ne mogu prežaliti svoju Jugoslaviju. Našu povijest pisat ćemo mi.

Blanka Matković (ono plavo maleno lijevo od spomenika) na Bleiburškom polju u lipnju 2008.
Blanka Matković (ono plavo maleno lijevo od spomenika) na Bleiburškom polju u lipnju 2008.

Što biste odgovorili kratko na pitanje što je to Jasenovac danas Hrvatskoj?

Odgovorila bih jednom rječju: „zapišavanje“. Mačka obilazi oko vruće kaše i označava teren. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada doista nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Zbog toga smo našu znanstvenu ofenzivu nazvali Oluja 2. Došlo je vrijeme da se neke stvari stave na svoje mjesto. Znameniti britanski znanstvenik John Brewer istaknuo je da u situacijama kada sukobi niskog inteziteta traju veoma dugo, ljudi su skloni prilagodbi na takve uvjete života i jednostavno se naviknu na život obilježen sukobom.  Posljedica toga je ta da mir postane nepoznat pojam, ontološki stran naročito za one koji su u sukobu najviše stradali. Izraelski znanstvenik Daniel Bar-Tal opisao je taj fenomen kao „središnjosti“ koja podrazumijeva da članovi društva jednostavno žive djelomično „normaliziran“ život u kojemu sukob i dalje postoji, ali članovi društva ne shvaćaju njegove dalekosežne posljedice niti shvaćaju da postoji drugačiji način života. Takva situacija pridonosi produžavanju sukoba i to zato jer „sudionici“ ne osjećaju potrebu da ga okončaju. Nezaliječene društve rane postaju dio naše psihe i prenose se na nove generacije što kasnije veoma često vodi novim sukobima. Štoviše, sama ideja mira izaziva ono što je američki znanstvenik John Paul Ledearch opisao kao „dilemu identiteta“ jer promjene koje sukob i postkonfliktno razdoblje donese neminovno traže određene psihološke promjene i odbacivanje nekih starih ideja i obrazaca ponašanja. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društenvoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo, da odbacujemo povijest koju je ispisala partija, a samim tim i bilo kakve insinuacije o bilo kojoj hrvatskoj državi koja je u povijesti postojala, da nam nitko neće govoriti što mi jesmo ili nismo i da je ovo naša država, a ne onih koji nam razmišljanja iz propalog sustava uporno nameću. Jasenovac je, dakle, teret  koji mi sami teglimo na leđima umjesto da ga odbacimo, sjednemo, odmorimo i pospremimo tamo gdje pripada.

Blanka Matković i Dragutin Šafarić u slovenskim šumama u lipnju 2008.
Blanka Matković i Dragutin Šafarić u slovenskim šumama u lipnju 2008.

Kako vi doživljavate pozdrav Za dom spremni, a posebice kako spomen ploču 11-orici poginulih  HOS-ovaca s tim pozdravom u Jasenovcu  te isforsirani skandal oko legalnoga znaka? Što govori o rasporedu moći  činjenica da Srbija u Pančevu otkriva spomenik poginulim agresorima na Vukovar, a vrišteći optužuje Hrvatsku zbog spomen ploče braniteljima u Jasenovcu?

Taj pozdrav može smetati samo onima kojima Hrvatska nije dom niti će im ikada biti, a takvi znaju gdje je granica. Ja živim u Engleskoj gdje sam na doktoratu i ujedno radim kao čistačica. Većina zaposlenika su Englezi i tijekom svake pauze za ručak moram slušati budalaštine o nama,  europskim parazitima koji su im došli uzeti poslove koje oni ionako ne žele i živjeti od povlastica iako ih većina nas niti ima niti ih tražimo. Sve se to događa na kampusu sveučilišta koje se diči svojom internacionalnošću i koje ogromna sredstva za svoj rad dobiva upravo od EU. No Englezima nitko ne smeta da u svojoj državi misle i govore štogod hoće. Oni redovito obilježavaju spomen na poginule u Prvom svjetskom ratu i rade to onako kako oni žele. Da im netko dođe razglabati o tome kako će nešto obilježavati ili pozdravljati lijepo bi ga ispratili na Heathrow.

Isforsirani skandal oko pozdrava „Za dom spremni“ samo je nastavak politike koju „hrvatske“ vlasti vode od kraja 1990-ih naovamo. Dinko Šakić bio je u toj priči tek početak. Ranije sam rekla da svakodnevno svjedočimo događajima koji dokazuju da je njegovo suđenje bilo suđenje nama svima. U našem tekstu istaknuli smo Šakićeve riječi da su „postojali razlozi da se demonizira NDH, kao što se to danas čini s RH”. Razlog zbog kojeg je taj citat bio istaknut se krio u tom navodnom skandalu u Jasenovcu. Završna verzija našeg feljtona o suđenju Dinku Šakiću dovršena je upravo tih dana kada su srpske “Novosti” objavile tekst pod naslovom “Usred Jasenovca podigli ploču s ustaškim pozdravom” i kada su medijski i drugi napadi na HOS bili u punom jeku. U spomenutom tekstu istaknuto je nekoliko velikih laži, a ovdje ću izdvojiti tri. U tekstu se navodi da je upravo pod krilaticom “Za dom spremni” u Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu pobijeno više od 80 000 ljudi. Mi smo već dokazali da je to najobičniji povijesni falsifikat, odnosno čedo jugoslavenske propagande rođeno u trenucima kada je velikosrpski mit o 700 000 ubijenih već bio na izdisaju zajedno s Jugoslavijom. Druga laž je navod da je taj pozdrav ustaški jer ustaški je bio onaj koji je uključivao i poglavnika. “Za dom” je hrvatski izraz koji se prvi put spominje 1684. godine u spjevu Odiljenje sigetsko o opsadi Sigeta kojeg je napisao Pavao Ritter Vitezović. Izraz se također spominje u operi Nikola Šubić Zrinski koju je 1876. skladao Ivan Zajc, zatim u nekoliko brojeva književnog časopisa Danica iz 19. stoljeća te kao pozdrav u varaždinskom tjedniku Hrvatsko jedinstvo 1939. godine. Pozdrava koji hrvatski narod koristi preko 300 godina mogu se odricati samo oni kojima nekakvi mentalni čipovi ne dozvoljavaju da misle slobodno već pristaju na psihološki zatvor kojeg im je nametala partija. Barun Pavao Ritter Vitezović bio je hrvatski velikan koji je najpoznatiji po historiografskom djelu “Oživjela Hrvatska” (latinski: Croatia Rediviva). Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić istaknuo je da je taj Vitezovićev rad bio istovremeno i znanstveni rad i patriotski istup. Upravo je iz tog razloga naša udruga po tom djelu nazvala našu web stranicu i projekt. Nakon desetljeća komunističke močvare nama je potreban novi hrvatski preporod i potrebno nam je oživjeti Hrvatsku. Treća laž koju su izrekle Novosti bila je ta da je isticanje pozdrava „Za dom spremni“ zabranjeno zakonima. Ne samo da to nije točno već su prekršajne prijave koje su se zbog toga podnosile u pravilu okončane oslobađajućim presudama.

Na kraju prve godine studija povijesti, odnosno u srpnju 1995., svega 3-4 tjedna prije Oluje, jedna druga studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, inače Srpkinja rođena u Splitu, rekla mi je u jednom razgovoru koji se vodio u kući jedne druge studentice povijesti da je rođak moje mame, koji je bio pirotehničar i izgubio je nogu prilikom razminiranja u zadarskom zaleđu nakon operacije Maslenica, sam kriv što mu se to dogodilo. U prvi tren sam pomislila da je riječ o nekakvom crnom humoru, no ona mi je zatim ponovila da smo mi Hrvati sami krivi za sve što nam se dogodilo i da sve što smo trebali uraditi je bilo sjesti i čekati da nas njezina vojska oslobodi. Dotična je primala stipendiju, studirala u Hrvatskoj, praznike provodila u Beogradu kod rodbine, a nakon studija je dobila posao znanstvene novakinje prvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je prebačena u Split. Posao joj je navodno namjestio jedan, u to vrijeme, istaknuti član HDZ-a koji je u međuvremenu umro. Ona je mrzila državu od koje je dobila sve, odnosno daleko više od mnogih među nama koji smo morali u pečalbu trbuhom za kruhom. Takvima poput nje i onakvima poput njenog sponzora najveći su problem svi oni koji su za dom spremni jer dokle god nas ima takvih koji smo duhom još uvijek živi, ona će možda imati stipendije i posao, ali neće imati ono za čim najviše žudi, a to su srpska zastava na splitskom Marjanu i granice na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Tragedija je doduše u tome što oni koji misle jednako kao i dotična dama, ohrabreni naravno nekim vjetrovima iz inozemstva, pušu u jedra tom velikosrpskom Titanicu. Na santu leda već su se nasukali, no potrajat će dok konačno ne potonu uz zvuke nekih svojih violina.

Za razliku od ovih „hrvatskih“ vlasti, Srbija vodi državotvornu politiku i to zato jer su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata. Zadnji takav je bio Stjepan Radić. Možda bi se to dijeljenje hrvatskog naroda moglo opisati i kao najveći uspjeh partije. Hrvatski ljevičari mahom su protuhrvatski orijentirani pa bi im čak i Velika Srbija bila draža od Hrvatske ako već ne mogu imati svoju Jugoslaviju. Ante Starčević je rekao da dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara, a nadodao je i to da naša nesloga postoji zato jer je izvana uzdržavaju i jačaju. Tim riječima opisao je hrvatsku političku situaciju u 19. stoljeću, no njegove riječi aktualne su i danas. No, Starčević je također rekao da „ako je buna braniti svoja prava, osim slavoserba sav je svijet jedan veliki buntovnik“ te zato „mi spadamo u te buntovnike i želimo među njima ostati“. Ove riječi opisuju ustvari svakog onog koji je spreman braniti svoje pravo i dom, a takvi mogu smetati samo onima koji nam iz određenog razloga to pravo žele oduzeti i porobiti nas.

Ulaz u spilju kod Hude Luknje, kanjona u kojemu je u svibnju 1945. presječena hrvatska kolona na povlačenju i mjesto pogibije mnogih Hrvata. Još jednom ćemo reći: ono malo, plavo i jedva vidljivo na ulazu u spilju je Blanka (snimljeno u lipnju 2008.)
Ulaz u spilju kod Hude Luknje, kanjona u kojemu je u svibnju 1945. presječena hrvatska kolona na povlačenju i mjesto pogibije mnogih Hrvata. Još jednom ćemo reći: ono malo, plavo i jedva vidljivo na ulazu u spilju je Blanka (snimljeno u lipnju 2008.)

Jesu li za vas petokolonaške snage oni u Hrvatskoj koji traže ultimativno uklanjanje te ploče ili oni koji je oskrnavljuju kojekakvim plakatima?

I jedni i drugi. Oni koji viču su „bukači“ koji huškaju neke druge ljude da odrade njihov prljavi posao, ali nemaju petlje čak ni pod okriljem noći maknuti malim prstom za svoja uvjerenja.  Stoga je moje mišljenje o takvima još i gore od onog o onima koji se usuđuju unatoč nedostatku hrabrosti da okršaj bude licem u lice. U spomenutom tekstu Novosti od 4. prosinca 2016. Hrvoje Klasić spomenuo je da je potrebno početi kažnjavati javno isticanje i korištenje „ustaškog“ pozdrava te da aktualni ministar unutarnjih poslova mora štititi pravni i ustavni poredak Hrvatske. Zanimljivo je kako se sličnom retorikom poslužila i Inicijativa mladih za ljudska prava čiji je osnivač Mario Mažić rođen u Sisku, ali je prema službenom životopisu „odrastao između Siska i Petrinje zbog ratnih događaja u 1990-ima“. Što to točno znači? Petrinja je bila okupirana, a Sisak nije, no on očito nije bio u Sisku tijekom Domovinskog rata. Gdje je bio Mažić i je li obitelj dotičnog štitila ili rušila ustavni poredak Republike Hrvatske? Je li dotični odrastao negdje gdje je oko sebe vidio samu mržnju kad je baš mržnju pronašao čak i u pjesmi „Lijepa li si“? Dotičnom je toliko stalo do ljudskih prava da mu činjenica da je preko 80 % ljudi od 27 000 onih koji su glasovali za pjesmu koja će predstavljati Hrvatsku na Euru ne znači apsolutno ništa jer valjda baš njegov glas vrijedi daleko više. Koga uopće predstavlja ta „inicijativa“, koliko članova imaju i zbog čega su se oni našli pozvanima „štititi“ ustavni poredak RH svojim noćnim akcijama? Životopisi predvodnika te skupine nisu naročito impresivni. Ne primjećujem tu nekakve vrhunske stručnjake iz povijesti ili prava. Iako su se u svom priopćenju raskokodakali o zaštiti nekakvih demokratskih vrijednosti, pa čak, praveći se zabrinuti, spomenuli da su poginuli pripadnici HOS-a „iskorišteni“, činjenica ostaje da su svoju krpu zalijepili preko njihovih imena. Već sam ranije objasnila što je to dehumanizacija i kako se provodi. Uklanjanje ili zatiranje nečijeg imena na bilo koji način važna je faza konačnog obračuna s ciljem da se „neprijatelj“ i sve ono što on predstavlja izbriše iz povijesti jednom zauvijek. Fizička smrt nije dovoljna. Bilo bi zgodno priupitati kolovođu ove rabote planira li otići na ona groblja diljem sjeverne Dalmacije na kojima se već desetljećima, dakle ne samo od Domovinskog rata već mnogo ranije, na grobove stavljaju spomen ploče na kojima se ističe da dotični taj i taj počiva na „svetom srpskom tlu“. Tijekom naših terenskih istraživanja u zapadnoj Slavoniji nailazili smo na groblja sa spomen pločama iz Domovinskog rata na kojima su bile ispjevane čitave epopeje u čast onih koji su našu domovinu rušili i palili, naše kulturno blago pljačkali i uništavali, a građane zlostavljali i klali. Najveći paradoks možda se krije u činjenici da sve one silne udruge koje se propinju na sve četiri i viču o fašizaciji Hrvatske ne bi nikada ni postojale da nije bilo onih koji su za dom spremni. Pod komunističkom ili četničkom vlašću to društvo bi čučalo na Zavodu za zapošljavanje, išli bi na „preodgoj“ na Goli otok ili bi možda i dalje protiv ustaških zmija prosvjedovali na zagrebačkom „Trgu Oslobodioca Veselina Šljivančanina“, ovisno o tome koliko bi „korisni“ bili četničkoj vlasti. Ovako su upravo oni ti koji uživaju najveće plodove tog pozdrava iako se ekipa iz Incijative mladih odvažila usporediti one koji su HOS-ovu ploču u Jasenovcu postavili, dakle one koji su branili dom, s Aleksandrom Vulinom, ministrom države koja je taj naš dom napala.

Inače, ovi mališani iz te Inicijative mladih objavili su 15. srpnja 2016. na svojoj mrežnoj stranici blog o posjetu Jasenovcu u kojemu su napisali da se dvije strane, hrvatska i srpska, ne slažu oko broja žrtava jer službena je brojka JUSP Jasenovac gotovo 84 000 žrtava, a ona u Donjoj Gradini 700 000. U tom tekstu nadalje ističu da je u travnju 2016. u svom dokumentarnom filmu Jakov Sedlar postavo pitanje brojki, no i to da se njegov film temeljio na falsificiranim dokumentima s ciljem da se izmanipulira povijest. Autori Katja Lorenz i Nikola Puharić naravno nisu spomenuli silne forenzične dokaze i znanstvene radove koji preispituju brojke žrtava u Jasenovcu jer što će njima znanost i dokazi kad im se borba za ljudska prava temelji na komunističkoj propagandi. Ovo dvoje autora iza sebe nemaju nikakvo znanstveno-istraživačko iskustvo ni kvalifikacije, no to nije spriječilo Puharića da se potkraj prosinca pojavi na N1 televiziji i „stručno“ objasni javnosti njegovo poimanje hrvatskih pozdrava, ustava i Domovinskog rata. Štoviše, dotični je izjavio da upravo oni, koji nisu bili uključeni u događaje 1945. i 1990-ih imaju najveći legitimitet progovara o „tome“. Odsustvo bilo kakvih kvalifikacija iz područja povijesti ili prava automatski znači da njegov stav može biti njegov osobni, ali na hrvatsku političku zbilju nema nikakav utjecaj, a kamoli da ima kakav legitimitet. Navodno je Lenjin rekao „učiti, učiti i samo učiti“. Pa eto, ja ću dodati: „Puhariću, sjedi i uči!

Varaždinske vijesti, br. 3317, 29.7.2008. U tekstu je spomenut posjet Stipe Pilića i Blanke Matković grobištima na varaždinskom području 10. srpnja 2008.
Varaždinske vijesti, br. 3317, 29.7.2008. U tekstu je spomenut posjet Stipe Pilića i Blanke Matković grobištima na varaždinskom području 10. srpnja 2008.

Vjerujete li da je aktualna hrvatska nomenklatura, desne provenijencije, spremna, voljna ili sposobna izvući Hrvatsku iz svojevrsnoga mentalno-političkoga jugosrpskoga ropstva, pri čemu je Jasenovac samo jedan od dogmi koje porobljavaju?  

Aktualna vlast nije desna niti državotvorna već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšeg sustava.  Posljedica je to naravno neprovedene lustracije, ali i činjenice da su se mnogi među onima koje bi prve trebalo lustrirati preobukli i sada glume alfe i omege za svakojaka pitanja: Jasenovac, Bleiburg, žrtve komunističkog sustava općenito, pa čak i samu lustraciju. Ovakvim pristupom partija kontrolira sve što se događa bilo gdje na političkoj sceni i u civilnom društvu općenito. Ovdje nije riječ samo o onima koji su se uvukli u raznorazne udruge koje otvoreno nastupaju politički i protuhrvatski, već nekadašnjih udbaša i njihovih potomaka ima i u onim udrugama koje naizgled nemaju nikakve veze s politikom. No kroz njih oni jačaju svoj utjecaj u društvu i muzu novac od države čime je automatski slabe. One političke snage u Hrvatskoj koje jesu desne provenijencije već su godinama razjedinjene i to ponajviše zbog nekakvih minornih razmimoilaženja tipa „ja više volim onoga, a ovaj mi ide na živce“. Posljedica je to rovaranja među desnim političkim strankama koje traje 20+ godina s ciljem razbijanja bilo kakve jače hrvatske opcije. Da bismo se izvukli iz mentalno-političkog jugoslavenskog ropstva potrebno je naći način kojim će se nadvladati takvi balvani na cesti. Potrebno je shvatiti da ega u ovoj priči ne postoje i da je ono što ova nova borba predstavlja iznad bilo koga od nas. Razlike između hrvatskog ujedinjavanja 1990.-1991. i onog koje je potrebno u današnjoj situaciji nema. Naš dopis upućen Ministarstvu kulture u prosincu 2016. zaključili smo riječima: „Od hrvatskih političara očekujemo da se konačno počnu ponašati u duhu najbolje prakse europske demokracije i da se rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja počnu uvažavati bez politikanskog straha od onih kojima je cilj da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po partijskim linijama s namjerom da do groba čuvaju davno skrivene tajne. Povijesna znanost ne poznaje strančarenje već samo jedno pravilo: sine ira et studio!“ Prva rečenica upućena je ponajviše onima u Saboru, ministarstvima, Vladi i drugim važnim institucijama i u toj se rečenici prvenstveno pozivamo na profesionalni odnos prema bilo kojoj struci i znanosti općenito. U drugu rečenicu namjerno smo umetnuli riječ „strančarenje“ jer ta rečenica je test. Mi želimo znati tko su oni koji će shvatiti njezin smisao jer oni će biti ti koji će jednog dana osoviti Hrvatsku na noge i izbaviti je iz ovog ropstva. Smisao te rečenice krije se u činjenici da se znanost može i mora zasnivati isključivo na načelu objektivnosti i pravednosti, a ne na političkim manipulacijama. Druga poruka te rečenice krije se u tome da nacionalni interesi i opstojnost države ne poznaju strančarenje već samo spomenuto Tacitovo pravilo i to doslovno – bez mržnje i naklonjenosti. Nacionalni interesi ne poznaju razmišljanja koja uključuju osobni animozitet ili foteljaštvo, odnosno brigu o vlastitim sitnim interesima. Postoji samo zajednički cilj za koji se vrijedi boriti ili umrijeti. Pitali ste ranije kako doživljavam pozdrav „Za dom spremni“. Ova posljednja rečenica u našem dopisu je odgovor na to pitanje. Mi smo Rubikon na čelu s Cezarom prešli. Kocka je bačena! Tko će biti ostatak te 13. rimske legije koja će ispisati našu najskoriju budućnost koja će za 20 ili 30 godina biti naša suvremena povijest? To mogu biti samo oni najspremniji…

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
LinkedIn
Google+
http://croatiarediviva.com/2017/01/15/mr-sc-blanka-matkovic-hrvatski-tjednik-svoju-povijest-pisat-cemo/