PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

(Objavio portal Dragovoljac)

U organizaciji Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’, u Splitu (3.5.), Sinju (4.5.) i Dicmu (5.5.) predstavljena je knjiga ‘Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije’, autorice mr. sc. Blanke Matković.

Riječ je o knjizi koja donosi stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva, od kojih se veći dio po prvi put objavljuje, a koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća te od Sinja do Dicma i Dugopolja.

Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu
Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu

Uz Blanku Matković, knjigu su predstavili mr. sc. Ivan Kozlica i urednik izdanja dr. sc. don Josip Dukić. Don Josip Dukić istaknuo je kako je najveća vrijednost knjige u dokumentima nastalim od 1944. do 1962. godine, koje je autorica uspjela pronaći u raznim arhivima, a koje opisuju sve što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ivan Kozlica je dodao kako je u nedostatku drugih vrsta lustracija, svaka ovakva knjiga svojevrsna lustracija.

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nazočili ovim promocijama te na bilo koji način podržali rad na ovoj knjizi. Knjigu također možete kupiti preko Hrvatskog tjednika, a zaradom nastojimo pokriti troškove tiska i organizacije promocija.

Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Većina medija, podržana od strane lokalnog HDZ-a, pa tako i HDZ-ovih udruga, uspješno su opstruirali sve naše pokušaje rušenja medijske blokade, a jedini medij koji je popratio ovu promociju bio je sinjski HIT Radio i portal Ferata na čemu im se posebno zahvaljujemo. G. Kozlica je s pravom istaknuo da je ovakva knjiga oblik lustracije, a ponašanje medija te spomenute partije HDZ i njezinih krakova najbolji je pokazatelj odakle lustracija treba početi. Od njih samih!

GOVOR BLANKE MATKOVIĆ NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE

Dan kad se rodila ideja o ovoj knjizi - 29.11.1991. Jozo Radanović pospremio je Tita na Marjanu
Dan kad se rodila ideja o ovoj knjizi – 29.11.1991. Jozo Radanović pospremio je Tita na Marjanu

Rad na knjizi koju od danas imate priliku čitati započeo je kao najobičnije razmišljanje o jednoj rečenici izgovorenoj prije više od 25 godina. U jesen 1991. vodile su se neke od najtežih bitaka Domovinskog rata. 15. studenog te godine napadnut je i grad Split s okolicom i to s razarača koji je nosio njegovo ime i to od strane vojske koja se nazivala narodnom, a osnovana je pod zapovjedništvom jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća čije je ime na željeznoj konstrukciji na Marjanu u tom trenutku još uvijek dominiralo gradom. U ropotarnicu povijesti Tito je u našem gradu otpremljen 29. studenog 1991., na 48. obljetnicu drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu i osnivanja komunističke Jugoslavije. „Radi se o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj. I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom gradu“, izjavio je tada predsjednik splitske podružnice Hrvatske stranke prava i zapovjednik 9. bojne HOS-a pok. Jozo Radanović. Na ovu izjavu osvrnuo se kolumnist i filmski kritičar Jurica Pavičić istaknuvši u Slobodnoj Dalmaciji od 4. prosinca 1991. da je, citiram, „sasvim suvišno objašnjavati kako su orjunaštvo i ‘crvenilo’ oprečni pojmovi, do te mjere oprečni da su tučnjave komunista i orjunaša bile standardni dio političkog života Dalmacije dvadesetih. Uostalom, orjunaši su najčešće i završavali kao četnici, dakle oružani oponenti partizana-komunista…“ „Dakako, Jozi Radanoviću suvišno je to objašnjavati, jer mu je svijest mitska i otporna na te nijanse“, zaključio je Pavičić nazvavši Radanovićevu izjavu „ključanicom kroz koju virimo u jedno strašno, frustrirajuće proturječje.“ Pavičić je djelomično bio u pravu kada je uočio nekakvo „proturječje“, no stvarno proturječje bilo je njegovo, a nastalo je zahvaljujući činjenici da je o komunizmu i Orjuni odlučio progovoriti iz perspektive 20-ih godina 20. stoljeća, a ne perspektive Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Slučajni prolaznik mogao bi pomisliti da je Pavičićev zaključak bio rezultat navođenja pukih povijesnih činjenica o razdoblju nastanka Orjune i Komunističke partije u Jugoslaviji te kao takav potpuno nedužan. No, povijesna činjenica je također i ta da je njegov osvrt na Radanovićevu izjavu napisan dva tjedna nakon pada Vukovara o čemu su svjedočile video snimke na kojima su jasno u zajedničkom pohodu bili vidljivi četnici, odnosno nekadašnja Orjuna, i pripadnici tzv. Jugoslavenske narodne armije sa komunističkim obilježjima, dakle crvenom zvijezdom petokrakom i jugoslavenskom zastavom na odorama, poput npr. Veselina Šljivančanina. Stoga se tada nametnulo pitanje je li Pavičićevo proturječje bilo slučajno ili namjerno s pokušajem uvjeravanja čitatelja da između komunista, dakle boraca za komunističku Jugoslaviju, i orjunaša, odnosno podupiratelja monarhističke Jugoslavije, ipak  ne postoji zajednički nazivnik, a taj je Jugoslavija bez obzira na državno uređenje.

Don Josip Dukić na predstavljanju knjige u Splitu
Don Josip Dukić na predstavljanju knjige u Splitu

Odgovor na ovo pitanje dao je sam Pavičić 2014. godine u tekstu pod naslovom „Perverzija splitske Crkve“ objavljenom također u Slobodnoj Dalmaciji. U tom tekstu Pavičić navodi slijedeće: „Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici.“ Dakle, 23 godina nakon odgovora Jozi Radanoviću, Pavičić je ipak priznao da su se u Titovoj vojsci, dakle onoj koja je potkopavala hrvatsku državnost u Drugom svjetskom ratu, poraću i Domovinskom ratu, našli i komunisti i u paketu s njima, kako Pavičić sam navodi, „poneki orjunaši“. Svoju mitsku svijest Pavičić je razotkrio u tekstu kojim je napao jednog drugog čovjeka i to upravo mog dugogodišnjeg suradnika i urednika knjige koju večeras predstavljamo dr. sc. don Josipa Dukića, čiji je rad na istraživanju njemačkih zločina u Cetinskoj krajini Pavičić bahato nazvao „primijenjenom historiografijom“, „perverznim izvrtanjem teza“ i „zlouporabom historiografije“. Svega nekoliko mjeseci kasnije, u jednom drugom tekstu objavljenom pod naslovom „Čovjek vrlo burnog života: Koliko je zapravo svet bio kardinal Alojzije Stepinac“, Pavičić, dakle čovjek kojemu navodno smetaju zlouporabe, osvrnuo se na nastup povjesničara Stipe Pilića, također mog dugogodišnjeg suradnika. Nakon Radanovićevog pospremanja na Marjanu i don Josipovih istraživanja suvremene povijesti Cetinske krajine, Pavičiću su zasmetala i naša istraživanja poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac, pa je u još jednom neuspjelom pokušaju miniranja tuđeg rada i stavova Stipi Piliću u usta stavio tuđe riječi koje g. Pilić nikada nije izgovorio niti napisao. Time je Pavičić konačno pokazao koliko mu je svijest doista otporna na nijanse.

Ivan Kozlica na predstavljanju knjige u Splitu
Ivan Kozlica na predstavljanju knjige u Splitu

U pokušaju da pljune na bilo kakvo preispitivanje dogmatske povijesti i partijske ideologije koja mu je po svemu sudeći bliska, Pavičić je u prethodno spomenutom tekstu „Perverzija splitske Crkve“ istaknuo da je „od 1990. do danas Dalmacija po tko zna koji put u povijesti pokazala ružnu sklonost masovnom, gorljivom konvertitstvu“ i „ideološkom pospremanju“. Knjiga koju danas predstavljamo odgovor je svim pavičićima, odnosno svima onima koji pokušavaju nametati kolektivne krivnje za raznorazne izmišljene crimene hrvatskom narodu čijim se kruhom hrane i u čijemu domu udobno žive, a svaki pokušaj otpora takvoj raboti etiketiraju na najružnije načine. O značaju tzv. primijenjene historiografije, kako je preispitivanje partijskih dogmi uz pomoć arhivskog gradiva nazvao spomenuti Pavičić, možda ponajbolje svjedoči dokument koji je u ovoj knjizi objavljen u cijelosti, a manji dio izdvojen je i u uvodu. Riječ je o političko-obavještajnom izvješću za grad Split koje je Opunomoćstvo OZN-e za splitsko područje dostavilo OZN-i za Oblast VIII. korpusa 13. prosinca 1944. Dokument je to koji u mnogim svojim rečenicama ponajprije svjedoči o životu tzv. „malih, običnih“ ljudi u poratnom društvu u kojemu se bilo potrebno suočiti sa stvarnošću koja često nije bila onakva kakvoj su se barem neki od njih nadali. Ovaj dokument jednostavnim jezikom svjedoči o kalkulantima koji su po završetku borbi u Dalmaciji zauzeli političke i druge važne položaje, o bogatima koji se za sebe uvijek pobrinu, o onima na vrhu hranidbenog lanca i onima drugima koji su samo topovsko meso, o nepotizmu, lopovluku i financijskim malverzacijama, o oportunistima, karijeristima, podobnim uhljebima i ratnim profiterima, o miješanju politike u struku i o narodu koji se osjeća izdan i prevaren jer ga nitko ništa ne pita. U pojedinim rečenicama iz ovog dokumenta prepoznat ćemo dio vlastite stvarnosti, pa ću ih stoga sada pročitati u originalu, dakle jezikom kojim je taj dokument pisan.

„Često se od naših simpatizera i aktivista čuje: ‘Nema smisla za ništa se zalagati ni žrtvovati, danas opet na položajima sjede ljudi koji za NOP nisu ni prstom makli, bili skutonoše okupatora, a mi koji smo davali sve, o nama se ni ne vodi računa. Ima ih koji su dva dana prije oslobodjena otišli u partizane, išli na Vis, pa su danas stavili kapu i zapovjedaju, a do prekjučer su bili svakakvi…

Prva razdioba hrane siromašnim obiteljima boraca promašila je cilj. Uslijed brzine sprovodjenja ispuštene su iz spiska ne samo pojedine kuće, već i čitave ulice, što je izazvalo nezadovoljstvo. Ovo se poslije donekle popravilo. Isto tako nisu rijetki slučajevi da su hranu dobili i oni kojima nije bilo potrebno…Takodjer je bilo nezadovoljstvo prilikom razdiobe mesa. Meso se prvi dan dijelilo bezplatno, tako da ga je dijelilo odreda, dok drugi dan se moralo plačati, te mnoga sirotinja nije dobila, dok su dan prije dobili badava i bogataši…

Mnogo se kritikuje ishrana pojedinih ustanova. Ovakova kritika se naveliko čuje po gradu: Oblasni NOO prima 13 artikala medju tima: vino, kava, mlijeko, čaj itd. Tako isto primaju i članovi njihovih obitelji. Gradski NOO prima manje, rejonski još manje, a o ostalima da i ne govorimo…Kod kulturnih priredaba, kazališta i sl. još uvjek preimučstvo u dobijanju karata imaju gospoda (bilo partizanske bilo malogradjanske obitelji), dok narod i dalje nemože da ide u kazalište i sl. jer mu je teško dobiti kartu…

Naročito mnogo kritike postoji u pogledu namještenja mnogih ljudi u Oblasnom NOO. Jedan drug je izjavio drugarici Daši: ‘Kad odeš u Oblasni, zatvori dobro oči’. Ovako je opčenito mišljenje naših ljudi u gradu. Često se čuje ovako da ljudi govore: ‘Glavno ti je imati prijatelja pa se ne boj, gore je nego za vrijeme Jugoslavije i sl.’ Na primjer familija Baldasar koja je čitava bila usko povezana i u intimnim vezama sa svim mogučim fašistima, dobija u reonu Dobri posebne deke: 10 kg. bijelog brašna, 3 kg. šečera i drugo. Dotle majka prvoborca Popovića koji je streljan u Sinju, dolazi na isti odbor moliti milost za malo šečera za svog bolesnog unučića. Dr. Antičević iz Oblasnog daje bonove za šečer i šunku, koja je odredjena samo za bolesnike, gospodjama iz svoga kruga. Sličnih primjera ima dosta.(…) Mnogo se kritike čuje u pogledu mobilizacije. Narod veli da i tu vlada protekcija. Dok se bolesni šalju na front, dotle zdravi i jaki ostaju po kancelarijama.

Na sve strane čuje se vika protiv švercera i imučnih seljaka koji nesavjesno iskorištavaju teško stanje u gradu. Na ovaj način stvara se nezadovoljstvo. Čuje se često primjedbe: ‘Švercerima će uvijek biti dobro, pa tko došao, nema ni ovdje još poštenja ni pravde. Tko je imao taj će uvijek imati’.

Mnogo kritike je, naročito sa strane roditelja naših boraca, u pogledu odjeće. Ovi govore: ‘Ovdje u Splitu svak ima odijelo, kaput, vojničke cipele itd., dok naši na čukama se smrzavaju i slabo su odjeveni, trebalo bi ovima u Splitu svima skinuti kapute i poslati ih borcima neka se obuku, a ovi mogu nositi i svoja civilna odijela’.

Od mnogih starih HSS-ovaca i Jugonacionalista čuje se vrlo pohvalno govoriti o partizanima. Naročito se dive našoj organizaciji, koja radi pod vrlo teškim uslovima, česte se takove njihove izjave u društvima gdje vjerojatno smatraju da bi ta njihova izjava mogla doći do partizanskog vodstva.

Marija Filipović, koja radi u vojnoj bolnici VIII. korpusa (Sjemenište) žali se na organizaciju i postupak nadležnih u toj bolnici. Naročito kritikuje rad politikoma za kojega ujedno kaže da je sposoban, ali da je prestrog i veliki birokrata, kako ga se ljudi boje i pred njim se skrivaju od straha. Raspoloženje je kod mnogih dobrovoljnih bolničarki pokolebano takovom asketskom strogošću i birokratizmom. Dalje primječuje se da se komesar suviše miješa u nadležnost upravnika dr. Novaka, što ovome posljednjem stvara neugodnosti i ometa njegov rad. Takodjer tvrdi da je komandirka bolničarske čete potpuno nepismena.

Rajonski Odbor Dobri zakazao je u prošlu nedilju sastanak za biranje Jedinstvene Fronte. Sastanak je propao, došlo je vrlo malo svijeta, tako da je morao biti odgodjen. Propao je zato što nije bio organiziran, tj. nije se narod obavjestio, osim na dva mala plakata na vratima Okružnog ureda i na tabli od Kazališta. Ovo se vrlo loše komentira u gradu, jer da na sastanak nije narod mogao doći. Takodjer se mnogo govori i o tome kako Odbori već prije naprave listu lica koja treba da udju u Odbor Fronte, a da narod pri tom nema nikakve udjela u biranje, već da se ovi postavljaju odozgo.“

Blanka Matković na predstavljanju knjige u Splitu
Blanka Matković na predstavljanju knjige u Splitu

Svrha ovih izdvojenih dijelova iz spomenutog dokumenta nije usporediti ratove nego istaknuti nečasne radnje s kojima su se u okolnostima prividnog mira i novog političkog uređenja iznenada morali nositi svi oni koji nisu imali novac, moć i „veze“. Bili su to ljudi poput većine među nama – razočarani, prevareni i katkad izgubljeni. Ovaj dokument govori nam da narod tzv. „partizanskog“ grada Splita nije olako prihvaćao nove okolnosti. Mnogi među njima aktivno su podržavali tzv. Narodnooslobodilački pokret, no unatoč tome kritički su promišljali te su nastojali iskazati svoje nezadovoljstvo nepravdom koja ih je okruživala trudeći se u nasilnom poratnom okruženju preživjeti kao – čovjek. Ovaj dokument govori nam ponešto i o povijesnoj ostavštini koju smo naslijedili i koju, unatoč vojnoj pobjedi u Domovinskom ratu, još uvijek nismo odbacili zbog čega je naše društvo još uvijek zatrovano komunizmom, neoboljševizmom i orjunaštvom. Otac domovine dr. Ante Starčević istaknuo je da „koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne“. Samo onaj kojeg uvijek nose vlastite noge, koji promišlja, uči i ne zaboravlja svoju povijest, u svim okolnostima može doista ostati – Čovjek.

Naslovnica knjige
Naslovnica knjige

Radanovićev čin iz 1991. bio je doista, kako je on sam to rekao, simboličan, no stvarno pospremanje, a upravo je to ono koje pavičićima najviše smeta, je ono znanstveno koje je temeljeno upravo na kritičkom promišljanju i koje je osnovni preduvjet novog hrvatskog preporoda i buđenja nacionalne svijesti koju raznorazni zlouporabitelji medijskog i drugog javnog prostora pokušavaju na sve načine ugušiti. U tom kontekstu potrebno je gledati i djelovanje naše udruge Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, čiji smo osnivači upravo g. Stipo Pilić i ja, a koja novim projektima i knjigama, među kojima je i ova koju danas predstavljamo, uskoro slavi 10. godišnjicu svoga rada. Na ovom dugotrajnom putu rijetki su bili oni koji su nam pružili bilo kakvu pomoć pa stoga većinu rezultata koje smo postigli i u koje se sami možete uvjeriti na našoj web stranici www.croatiarediviva.com dugujemo uglavnom vlastitoj upornosti, dišpetu i ludosti. Među onima koji su u nas vjerovali i pomogli nam izdvojila bih svakako bivšeg ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva i profesora na splitskom Filozofskom fakultetu dr. sc. Stjepana Ćosića, bivšu ravnateljicu Državnog arhiva u Splitu dr. sc. Natašu Bajić – Žarko, Općinu Dugopolje, pojedine hrvatske iseljenike u Australiji, Kanadi, SAD, Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji te pojedince u Hrvatskoj, među kojima i nezavisnog saborskog zastupnika generala Željka Glasnovića.

S predstavljanja knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
S predstavljanja knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Za potrebe svog rada istraživali smo u arhivima u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu i taj rad najvećim dijelom samostalno financirali. Članovi naše udruge postigli su zapažene rezultate u istraživanju moderne hrvatske povijesti te sudjelovali u objavljivanju tridesetak knjiga, 60-tak znanstvenih radova i većeg broja feljtona i novinskih tekstova.  Među tim radovima posebno bismo izdvojili one o zločinima 8. dalmatinskog korpusa, odnosno pripadajućih brigada, i to u Dalmaciji, Lici, Hercegovini i Sloveniji, posebno Kočevskom rogu, zatim radove o likvidacijama ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu i okolici 1945., posljednjim borbama za Travnik i Odžak, likvidaciji Vojka Krstulovića, poslijeratnom logoru Jasenovac čije smo postojanje na temelju arhivskih dokumenata dokazali, novinske tekstove o brojnim manipulacijama i lažima Spomen područja Jasenovac te analizu suđenja Dinku Šakiću u kojoj smo dokazali da su njegova optužnica i presuda bili najobičniji politički igrokazi. U pripremi su tri knjige i to knjiga Stipe Pilića o poslijeratnom logoru Jasenovac, moja i Pilićeva knjiga o posljednjim bitkama Drugog svjetskog rata na području Bosne i Hercegovini i stradanju hrvatskog naroda na tom prostoru te „Solinski žrtvoslov“ čiji smo autori don Josip Dukić i ja. U planu je i rad na dva opsežnija projekta: Cetinska krajina u Drugom svjetskom ratu i poraću i Imotska krajina u istom razdoblju. Osim toga redovito reagiramo na iskrivljavanja suvremene hrvatske povijesti u Hrvatskoj i inozemstvu, naročito ona na koja tzv. hrvatska diplomacija ostaje nijema čime doprinosi narušavanju časti i ugleda hrvatskog naroda i države. U posljednje dvije godine uputili smo veći broj dopisa Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova, Vladi RH, Uredu predsjednice RH, znanstvenim i kulturnim institucijama RH, udrugama i političkim strankama, a odgovor koji redovito stiže je isti – šutnja.  Na našoj web stranici također objavljujemo tekstove o Domovinskom ratu, redovito nadopunjavamo prikaz hrvatskih grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u čitavoj bivšoj Jugoslaviji izrađen u Google Maps za što je zaslužan naš član Miljenko Klarić, a u izradi je i baza podataka sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća na kojoj radi naš član Dean Bizjak, inače grafički dizajner koji je izradio naslovnicu moje knjige. Knjiga koju danas predstavljamo posvećena je upravo ratnim i poratnim žrtvama, odnosno Vojku Krstuloviću i Frani Tenti te svim žiteljima Splita i okolice koji su žrtvovali svoje živote za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Ovim činom želja mi je podržati inicijativu udruge Urbana desnica za dodjelu jedne ulice u Splitu upravo Frani Tenti. U gradu Splitu još uvijek imamo ulice nazvane po komunistima koji nikakve veze nisu imali s našim gradom, kao na primjer Ulicu Augusta Cesarca i Ulicu Ivana Gorana Kovačića. Stoga se ni u kom slučaju ne može opravdati činjenica da nemamo Ulicu Frane Tente ili na primjer Ulicu Thomasa Crowleya, pripadnika 9. bojne HOS-a, odnosno 114. brigade pa se trebamo nadati da će buduće gradske vlasti ispraviti takvu nepravdu.

Posveta u knjizi
Posveta u knjizi

Unatoč činjenici da je iza nas deset godina mukotrpnog rada, pred nama je mnogo tema koje je tek potrebno načeti i povijesna istina za koju se tek treba izboriti. Stoga ću zaključiti riječima koje je 1991. u Splitu izgovorio pok. Alija Šiljak, tadašnji član Predsjedništva Hrvatske stranke prava, a te su bile: mi ćemo pobijediti jer – mi smo spremni. Tome ću dodati i jednu misao kojom se često služimo u našem radu, a ta je: Odgajajmo buntovnike, a ne ovce.

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2017/05/06/predstavljanje-knjige-split-srednja-dalmacija-dokumentima-ozne-udbe/