OBLJETNICA ŠKABRNJSKOG MASAKRA
Piše. Jure Soldić
Tog dvostruko tužnog dana 18.11.1991. (Vukovar je pao isti dan) u napadu na Škabrnju sudjelovalo je tridesetak tenkova, više stotina Srba bilo pobunjenika bilo vojnika JNA uz pomoć helikoptera. Uz tako nepovoljan odnos snaga branitelji nisu imali nikakve prilike za uspjeh te je usprkos srčanosti i požrtvovnosti istih Škabrnja pala.
Zločini koji su uslijedili po ulasku agresorskih snaga u selo bili su stravični. Međunarodne konvencije o postupanju prema zarobljenicima nisu se poštivale kao ni u ostalim mjestima koja su pala u srpske ruke. Civili uključujući žene i djecu te branitelji bili su izvrgnuti bolesnom iživljavanju: prebijanja, pucnjave, klanja te gaženje tenkovima bili su samo neki od načina kako su Hrvati u Škabrnji skončavali svoje živote. Sva materijalna dobra su opljačkana, a što se nije dalo opljačkati uništeno je. Bolje nisu prošle ni crkvene građevine koje su bile ili potpuno ili djelomično uništene.
JEDAN POGLED
NA BITKU ZA VUKOVAR 1991.
Piše. Stipo Pilić
Bitku za Vukovar se od početka nastojalo relativizirati i instrumentalizirati za privatne, grupne, državne i razne političke ciljeve. To nije čudno, jer središtima „većih“ i „manjih“ moći svaka pojava sile i moći izvan njihova dosega i nadzora ugrožava, slabi i uništava njihovu moć. U tom smislu odnos prema toj bitki, kao uostalom prema svim događajima većeg značenja do danas stalno se pokušava relativizirati, instrumentalizirati, politizirati i na tim osnovama ideologizirati. Zato nije slučajno da su ti pokušaji od početka išli ne samo od političkih struktura, njihovih obavještajnih poluga i središta, nego i od znanstvenih ustanova i to hrvatskih, a na žalost i od hrvatskih povjesničara koji kotiraju visoko kao Hrvati u znanstvenim i društveno-političkim krugovima Hrvatske. To samo po sebi govori kako i koliko je povijest „službena“, a kako i koliko doista polazi od izvora, dokumenata i činjenica i na njima razvija priču i dolazi do spoznaja i zaključaka.
Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas.
15.11.1991.:RAZARAČ SPLIT JE DOŠAO,
ALI NAŠ RADIO I DALJE SE ČUO
Piše: Blanka Matković
„Napad na Split – Preokret u ratu na moru: Jadran više neće trpjeti blokade“, naslov je teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 16. studenog 1991., dan nakon napada na grad Split. Bile su to proročanske riječi jer bojevi u Splitskom i Korčulanskom kanalu ( 15. i 16. studenog 1991.) predstavljali su velike pobjede tada još mlade Hrvatske ratne mornarice (HRM) nad znatno nadmoćnijom Jugoslavenskom ratnom mornaricom (JRM). Ovim pobjedama HRM je deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika, i uspostavila normalne komunikacije na moru, a JRM je bila prisiljena povući se iz unutrašnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu odakle njeni brodovi više nisu isplovljavali radi bojnih djelovanja i odakle su se konačno povukli u svibnju 1992. Osjećaji ponosa i sreće koje smo tada osjetili nažalost nisu potrajali. 18. studenog pao je grad Vukovar, a istog i narednog dana (19. studenog) okupirana su ravnokotarska sela Škabrnja i Nadin gdje su srpski teroristi masakrirali velik broj mještana.
TOMORROW JERUSALEM:
Lawfare as a Means of Defining Military Doctrine in the 21stCentury, IDF as an example to the CDF in the Wake of the ITFY in the Hague
By dr. Peter Anthony Ercegovac
& Marinko Tomašić
“The military leadership represents the part, while the national political leadership represents the whole, the inclusive vision of the nation’s resources in its striving for survival”
Major General Israel Tal, IDF
It was in the Spring of 2007 whilst working with the Assistant Director of Croatia Caritas Vice Batarelo that a conversation arose that was to provide the inspiration for this essay. Discussing the plight of the Croatian state and national identity in the wake of then seven years of the post-Tuđman era Batarelo mentioned to me that what struck him, after years of preparation for his doctorate, was the strength of desire for return amongst world diasporas and how in many ways they recognized the need for a strong national identity tied to the nation-state at a more deeper fundamental level than those who had never left their homelands. For him it was a hunger for belonging, survival and continuum best summed up by the old Jewish blessing given when families gathered to celebrate the Passover that they would one day return to Jerusalem, or as the family elder would recite “tomorrow Jerusalem”. For me, as a specialist in the field of counter-terrorism with field experience with national and religious movements from Northern Ireland and the Basque Country to Indonesia and the Middle East, the question took a different slant, ie, what to do once one we arrived in Jerusalem? Does this mean that all goals were achieved and now the nation could rest on its laurels? What if others coveted Jerusalem? Who would then ensure the place of the nation once it returned to the international fold through the attainment of statehood.
For us the answer was obvious. If one was to use such an allegory then why not look at the very nation-state at the core of the phrase as an example for our people. Hence, when looking at Israel as an example for Croatia, the whole question of identity in a fledgling state surrounded by political and diplomatic obstruction at best, and enmity at worse becomes one of defence. Like Israel, we are a nation-state forged in war. Like Israel we are a manifestation of the combined desires of the homeland and diaspora alike. Like Israel international recognition has not stopped our enemies from attempting to challenge our sovereignty. But unlike Israel we have failed to formulate a core national identity that would override all superficial ideological, party political and societal divisions. We believe that the reason we have failed to create this core national identity is that we have failed to forge a national identity built on our victory, as those who are apathetic or hostile to the idea of Croatian national identity being the main foundation for our national political continuum have systematically disassembled the national ideology of the one institution that was the moral facilitating factor of our nation-state, the Croatian Army. And this was done in the name of breaking the so-called international isolation through de-Tuđmanisation.
This article will be divided henceforth into two parts. Firstly we will examine the legal aspects of the Croatian Defence Force (CDF) vis-à-vis its responsibilities toward international law, the Hague war crimes tribunal, her allies in NATO and her role as potential guarantor of national security in the post-Tuđman era. The second part will deal with the Israeli scenario, ie, IDF, and how it can provide a contemporary example for the CDF through examining how itself dealt with similar crises throughout its history.