Arhiva oznaka: Požega

Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

Članak je izvorno objavljen 15.5.2019. na https://velyka.wordpress.com/


Ovaj kratki članak trebao bi ukazati na dio lokacija u gradu Požegi i njenoj bližoj okolici na kojima se nalaze posmrtni ostatci poginulih ili ubijenih pripadnika  poražene Hrvatske vojske na završetku II. svjetskog rata, ali i u razdoblju nakon njega. Većina ovih lokacija gotovo je nepoznata široj javnosti, kao i detalji oko stradavanja.

Ovaj popis nije konačan i nastao je na temelju jednoga moga većeg projekta o žrtvama II. svjetskog rata i poraća koji još nije završen. Uz mjesta stradanja u članku je obrađena i spomen ploča u novoj Požeškoj gimnaziji.

Prilikom pisanja članka koristio sam se dostupnom literaturom, te arhivskom građom iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, odjel u Požegi.  U ovom članku nisu navedeni pojedinačni izvori i sl. no koga zanima može mi se obratiti i vrlo rado ću mu dostaviti originalnu verziju sa svim navodima.

Ovaj članak, tj. popis, u budućnosti će sigurno doživjeti reviziju i nadopunu. Naime, vjerujem da sam uspio obraditi tek jedan mali djelić literature i  arhivske građe koji bi mogao biti koristan za ovu temu. Također bi bilo vrlo korisno da se izvrše sondiranja i iskapanja pojedinih lokacija, jer se ovako većina informacija temelji na iskazima svjedoka i za sada oskudnim informacijama iz arhivske građe.

Ukoliko koji čitatelj ovog članka ima kakvu konstruktivnu kritiku na ovaj članak ili ima kakav podatak koji je voljan ustupiti, dostupan sam na e-mail: drago.stokic@gmail.com  Nastavi čitati Mjesta stradanja hrvatskih vojnika na kraju II. svjetskog rata i u poraću, u Požegi i bližoj okolici

ODGOVOR VINKU TADIĆU, PREDSJEDNIKU POVIJESNOG DRUŠTVA POŽEGA

U protekla dva tjedna Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ predstavila je diljem Hrvatske svoje peto tiskano izdanje koje pod naslovom „Zločini Jugoslavenske armije i komunistička represija u Lici i gradu Gospiću 1945. godine: Dokumenti, svjedočanstva i grobišta (1944.-1998.)“ potpisuju mr. sc. Blanka Matković i Ranko Topić.

O 11 dosad održanih predstavljanja obavijestili smo sve lokalne medije, nacionalne portale, te lokalne vlasti, kulturne institucije i udruge. Među njima je bilo i Povijesno društvo Požega čiji je predsjednik g. Vinko Tadić uputio svoj odgovor organizatorima naše promocije u tom gradu.

U svome odgovoru, g. Tadić je u ime Povijesnog društva Požega odbio prisustvovati predstavljanju spomenute knjige istaknuvši sljedeće: „Članovi Povijesnog društva Požega poštuju ustavni poredak Republike Hrvatske, njezinu kršćansku tradiciju, vrijednosti suvremene demokracije i njeguju kvalificiran pristup prošlosti, a to znači i prema zločinima Jugoslavenske armije te komunističkoj represiji kao izuzetno važnoj i bolnoj temi. S obzirom na to da uvaženi autori spomenute knjige na sporan način pristupaju navedenoj problematici te njeguju neprimjerene stavove o fašističkim režimima, posebno o ustaškom režimu, a mnogi Hrvati i ostali hrvatski građani bili su izloženi masovnom teroru u doba tih režima, nažalost ne možemo prihvatiti Vaš poziv.  Osim toga, članovi Povijesnog društva Požega su građani Republike Hrvatske i trude se čuvati njezin ugled. Bojim se da ovakve promocije ne doprinose tim nastojanjima.“

Svojim stavom g. Tadić implicira suprotno članovima HDP „Dr. Rudolf Horvat“ unatoč činjenici da su se brojni članovi naše udruge između 1991. i 1995. borili za uspostavu onog istog ustavnog poretka RH na kojega se poziva g. Tadić te za uspostavu demokratskog društva u čijim plodovima g. Tadić danas uživa i neometano djeluje.

Nadalje, u svom novinskom tekstu od 12. svibnja 2017. godine g. Tadić pojašnjava „kvalificiran pristup prošlosti“ na kojeg se poziva i u odgovoru organizatorima naše promocije. Tako on navodi: „Povijesno društvo Požega njeguje kvalificiran pristup u istraživanju prošlosti, a to znači da je znanstvena metodologija najvažnije polazište temeljitog i odgovornog izučavanja problema. Pojedinci u našem društvu, koji ne vladaju znanstvenom metodologijom, često prezentiraju iskrivljene slike prošlosti, poluistine pa čak i neistine koje proglašavaju neupitnim i jedinim istinama.“ (https://pleter-portal.hr/index.php?id=26704) . Isticanje znanstvene metodologije svakako je pohvalno, no čini se da upravo g. Tadić ima osobnih problema s njome. Tako g. Tadić ističe da autori mr. sc. Blanka Matković i Ranko Topić na „sporan način“ pristupaju navedenoj problematici iako knjigu koja je promovirana u Požegi u rukama nije niti imao. Štoviše, riječ je o knjizi bez interpretacija prošlosti, odnosno o zbirci arhivskih dokumenata koji progovaraju vlastitu priču i svjedoče o teškim razdobljima suvremene hrvatske povijesti. G. Tadić ne navodi što je to sporno u pristupu članova naše udruge te koji su to „neprimjereni stavovi“ koje oni navodno njeguju o fašističkim režimima. Još je neobičnije to što je upravo mr. sc. Blanka Matković, doktorandica na Sveučilištu Warwick, o svojim istraživanjima govorila na znanstvenim konferencijama u Ujedinjenom Kraljevstvu i Portugalu, držala predavanja na sveučilištima u Kanadi i Velikoj Britaniji te na temelju dijela dokumenata predstavljanih u ovoj „spornoj“ knjizi obranila disertaciju pred komisijom u kojoj su bili vrhunski međunarodni stručnjaci. Unatoč dugogodišnjem znanstvenom radu u inozemstvu, nikada i nigdje nije bila optužena za „neprimjerene stavove o fašističkim režimima“ iako je sudjelovala u brojnim znanstvenim raspravama s inozemnim stručnjacima i dobrim poznavateljima suvremene demokracije na koju se poziva g. Tadić. Štoviše, Sveučilište Warwick na kojemu mr. sc. Blanka Matković studira već sedmu godinu (završivši prethodno poslijediplomski studij iz povijesti i završavajući trenutno doktorski studij) jedno je od 50-tak najboljih sveučilišta na svijetu koje njeguje inovativan pristup znanosti, uključujući i reviziju na temelju novih dokaza, za razliku od znatno niže rangiranog sveučilišta na kojemu kao doktorand studira g. Tadić. Mentori i profesori mr. sc. Blanke Matković su povjesničari i doktori političkih znanosti obrazovani na najboljim svjetskim sveučilištima koji svakodnevno podupiru njezin rad i daljnje učenje.

Izuzetno nam je drago što se g. Tadić poziva na kršćanske vrijednosti i suvremenu demokraciju pa ćemo stoga istaknuti i to da je prije osam godina, dakle 2011., Europski sud za ljudska prava donio presudu u slučaju Girard protiv Francuske kojom je potvrđeno jedno do tada zanemareno ljudsko pravo – pravo na ukop članova obitelji. Sud je zaključio da je povratak tijela ili posmrtnih ostataka obitelji i dostojanstven pokop jedno od ljudskih prava zagarantiranih člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima koju je ratificirala i Republika Hrvatska. Pravo na grob temeljno je ljudsko pravo u civiliziranim društvima, ali pravo koje se u Hrvatskoj uporno negira ili minorizira. Na tisuće hrvatskih žrtava to pravo nikada neće imati. Jedino što za njih možemo učiniti je utvrditi i usuditi se izreći istinu o njihovom stradanju, bez obzira na to nazivao li nas Ivo Josipović ustaškim gujama, Mirjana Kasapović negatorima Holokausta i Vinko Tadić fašistima.

Zaključit ćemo ovaj odgovor Vinku Tadiću da su članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ građani Republike Hrvatske, baš kao i članovi njegove udruge. Istaknut ćemo i činjenicu da je naša udruga registrirana u skladu sa zakonima RH, a „spornu knjigu“, na koju se osvrnuo Vinko Tadić, sufinanciralo je Ministarstvo hrvatskih branitelja. Stoga ostaje nejasno na koji način promocija takve knjige ne doprinosi njegovim plemenitim nastojanjima da sačuva ugled RH, dakle države za koju su se borili članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ izgubivši pritom svoje zdravlje da bi Vinko Tadić iz Požege mogao uživati život kakav danas ima i uzimati sebi za pravo da svojim odgovorima implicira članovima naše udruge rad protiv RH i njezinog ugleda.

Profesoru povijesti koji se diči „kvalificiranim pristupom“ savjetujemo drugi put knjigu prolistati, umjesto da na neviđeno osuđuje „u ime naroda“, te argumentirano i znanstveno opovrgne naša dosadašnja istraživanja.

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Bilokacijsko umiranje u Jasenovcu i prihvatilištu

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 9.3.2017. (pdf)

(Objavili portali Dragovoljac, Sloboda i Narod)

Izvor podataka koji Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu je Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je već rečeno u prethodnim člancima i kao što je već nekoliko osoba pokazalo, JUSP Jasenovac iz nekog razloga kao žrtve Jasenovca navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu. Nekad je to možda zato što neki drugi izvor istovremeno navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu što zapravo znači da sudbina te osobe nije poznata pa se te osobe ne bi trebale nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu. Naravno, kad je situacija obrnuta, odnosno kad neki drugi izvor navodi da osoba nije stradala u Jasenovcu, a primjerice savezni popis navodi suprotno, JUSP Jasenovac tu osobu i dalje navodi kao žrtvu, odnosno očito postoje dvostruki standardi. Nadalje, postoje i slučajevi kad je savezni popis naveden kao jedini izvor i kad se tvrdi da taj popis navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu, iako u stvarnosti navodi nešto drugo pa se, kako se čini, radi o (ne)običnoj falsifikaciji. Zbog važnosti ovakve više nego očite vrste prevare, spomenutoj falsifikaciji je na kraju teksta posebno posvećen manji odlomak. Od stotine novih navodnih lažnih ili u svakom slučaju sumnjivih žrtava koje je moguće pronaći analizom ovakvih slučajeva, u ovom će članku zbog prostornog ograničenja tema biti neke od navodnih dječjih jasenovačkih žrtava. O tome je jednim dijelom još u srpnju 2016. godine u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović, ali bez navođenja izvora podataka. No krenimo redom. Nastavi čitati NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Bilokacijsko umiranje u Jasenovcu i prihvatilištu