BLED: GDJE JE TOČNO BORAVILA “UBILAČKA ČETA” S KOČEVSKOG ROGA?

Piše: Blanka Matković

(Objavio portal Dragovoljac)

Kočevski rog
Kočevski rog

U svibnju 1945. godine dio zarobljenika iz britanskih je logora u južnoj Austriji vraćen u Jugoslaviju željezničkom prugom Klagenfurt-Rosenbach-Hrušica-Jesenice, odnosno kroz tunel Karavanke dug 7865 m. Zarobljeničke kolone dalje su se kretale prema Ljubelju i Kranju, a zatim prema Ljubljani. Križni put jednim dijelom se nastavlja prema Zagrebu, drugim prema Novom Mestu i Karlovcu, a trećim prema Kočevskom Rogu.

Prema Kranju su usmjereni i zarobljenici iz logora Viktring koji su izručeni partizanima na području Rosenbacha. U Kranju su zarobljenici uglavnom smješteni u logor, koji su za vrijeme rata izgradili Nijemci. Iz logora je uskoro odveden veliki broj zarobljenika, a kasnije i ostatak zarobljenika praćen psovkama stanovništva upućen prema željezničkoj postaji, a zatim prema Ljubljani  gdje se nalazio logor Šentvid koji je bio organiziran je na mjestu nekadašnjeg samostana (Škofovi zavodi) nedaleko Ljubljane. U istom smjeru krenuo je i veći broj zarobljenika koje su partizani prvo doveli do Škofje Loke gdje su zatvoreni u samostan. Do sredine lipnja svi zarobljenici su napustili logor i velika većina je usmjerena prema Šentvidu.

Veliki dio zarobljenika koji je stigao do tog logora likvidiran je u masovnim grobnicama diljem Slovenije. Jedan dio, kako se navodi, ubijen je u samom logoru i pokopan u Brezarjevom ponoru, uz gornji tok potoka Glimščica (sjeverozapadni dio Ljubljane). Kao potvrda korisna je izjava Slavka Milavca, načelnika UDB-e za područje Škofje Loke,  a zatim i za cijelu gorenjsku oblast. On navodi kako su „pod izlikom da idu nekamo na rad, skupili 40 do 50 dobrovoljaca, koje smo zatim otjerali u Brezarjev ponor da ondje iskopavaju mrtvace. (…) Pošto su obavili posao, svi su domobranci poubijani.“[1] Isti slučaj bio je i s jamom koja se nalazila nedaleko Podutike. „Kako je iz ponora i jama, u koje su bile bačene lešine, počela proticati smrdljiva voda“, odlučeno je da se ponor prekopa i leševi prebace u,  za to predviđene jame.[2] Ignac Janša navodi: „Vlastitim očima sam vidio, kako vade najedanput po više svezanih i trulih lešina; vidio sam razne udove tijela, ruke, noge, sve što su kliješta mogla stisnuti. U ponor se je spuštalo nekoliko njemačkih zarobljenika, koji su postavljali ljudski teret u ždrijelo kliješta. Sve ovo je bilo užasno i širilo nepodnosiv smrad.“[3] Prema relativno rijetkim sjećanjima spominje se i masovna grobnica na Igu kod koje su „(…) zvjerski mučili i na kraju pobili“ sve zarobljenike.[4]

Zasigurno najveća grobnica na području Slovenije, svakako je Kočevski Rog (istočno od Kočevja). Na spomenutom području nalazi se više grobnica: Na križanju, Pod Krenom, Macesnova gorica, Pod Rugarjevim klancem, Žepna jama, Cinkov križ, Ceteški gozd i Ruperč vrh.[5] Dio zarobljenika dovezen je vlakovima na željezničku postaju u Kočevju, dok je ostatak zarobljen u sjevernoj Sloveniji i dopremljen teretnjacima. Veliki dio zarobljenika doveden je pješke, praćen jakom vojnom stražom. Pretpostavlja se da su likvidacije provodili pripadnici 11. dalmatinske (biokovske) brigade 26. divizije, koja je bila uključena u 8. dalmatinski korpus. Svi zarobljenici prvo su odvedeni u Marijin dom ili u gimnaziju u Kočevju, a nakon toga odvedeni prema masovnim grobnicama.[6]

Ivan Gugić, pripadnik 3. čete 2. bataljuna 11. dalmatinske brigade, potvrđuje neke od spomenutih navoda, opisujući:

„po svoj prilici 27. svibnja 1945. pošao je jedan kamion ubojica i četiri zatvorena kamiona (‘crna marica’) sa zarobljenicima. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana radi kupljenja i otpreme robe poubijanih zarobljenika. (…) Išli smo najprije prema Ljubljani i 1.5 km te smo onda skrenuli desno, širim poljskim putem, i išli oko 3 km. (…) Došavši tamo vidio sam skupinu zarobljenika, oko 50 ljudi, koje skidaju i vežu žicom za tuke po dva i dva, za mišicu, te su ih opet u parovima povezali i između sebe žicom. (…) Ubijanje je vršeno na jami i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 m. Mnogi nisu bili izdahnuli, nego strašno jaukali u jami, na što su partizani od vremena do vremena bacali englesku bombu u jamu.“[7]

Prema njegovoj procjeni, „kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna ‘tura’ i to cijeli dan, ukupno oko 40 kamiona. Navečer su se hvalili da su ubili 800-1000 ljudi.“[8] Nakon završenog zadatka, „ubijalačka četa“, kako se navodi, otišla je na (nagradni) odmor na Bled.[9]

O boravku te postrojbe na Bledu ostala su zabilježena tek rijetka svjedočanstva. Najdetaljnije je ono Gugićevo u kojem se također ističe slijedeće:

„Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane oko 7 sati. To sam doznao kasnije, kada su se ubojice povratili svojim četama u Makedoniju. Pričali su da su bili nagrađeni tako da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu kroz 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju a svaku večer davana je za njih predstava od neke diletantske grupe, poslane im iz štaba divizije. Svi oni bili su visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično.“[10]

Ivan Marinović, također pripadnik 11. dalmatinska brigade naveo je u svom svjedočenju da su „ubojice dobile 5 dana dopusta nakon tog strašnog masakra i proveli ga na Bledu“ te su se„ kasnije vratili k nama, koji smo međutim, bili premješteni u Makedoniju, u Tetovo“.[11]

Vodeći se Gugićevim i Marinovićevim navodima, 2008. i 2009. Blanka Matković i Stipo Pilić u više navrata su odlazili u slovenske arhive i na Bled ne bi li potvrdili izjave svjedoka i ustanovili gdje su točno boravili pripadnici „ubilačke čete“ s Kočevskog roga.

Prvi trag pronađen je ustvari u Državnom arhivu u Splitu gdje se u Zbirci preslika iz Arhiva oružanih snaga u Beogradu (fond 195) čuva preslik operativnog dnevnika Štaba 11. dalmatinske brigade i 3. bataljuna 11. dalmatinske brigade. U dnevniku 3. bataljuna 11. brigade zabilježeno je da su 28. svibnja 1945. 2. i 3. četa tog bataljuna s jednim članom Štaba po zapovijedi Štaba brigade otišli sa kamionima u Kočevje, a u sastav bataljuna, koji se u tom trenutku nalazio u Stražišću, vratili su se 4. lipnja 1945. u 21 sat. U operativnom dnevniku Štaba brigade zabilježeno je da je 27. svibnja 1945. brigada stavljena na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane Jugoslavije radi sprovođenja zarobljenika, a 28. svibnja 1945. brigada je osiguravala sprovođenje zarobljenika na pruzi Kranj-Jesenice te zarobljeničke logore Šentvid i Kočevje. Taj posao nastavljen je sve do 5. lipnja kada je u operativnom dnevniku zabilježeno: „Kombinovani bataljun i dvije čete 3. bataljuna koji su sprovađali zarobljenike iz Kočevja, povratili su se u sastav brigade. Kombinovani bataljun otišao je na odmaranje na Bled.“

Hotel "Toplice" - na fotografiji je vidljivo i spremište za čamce ispred hotela
Hotel “Toplice” – na fotografiji je vidljivo i spremište za čamce ispred hotela

Ovi dokumenti potvrdili su navode svjedoka zbog čega je Blankino i Stipino istraživanje nastavljeno u Zgodovinskom arhiv Ljubljana – Enota za Gorenjsko u Kranju u kojemu se čuva arhivsko gradivo za područje Bleda.

Iako su podaci o hotelima u kranjskom arhivu bili relativno oskudni, ipak su pronađeni dokumenti na temelju kojih je ustanovljeno slijedeće:

  1. Dokumenti ukazuju na postojanje većeg broja hotela i pansiona, no prema pronađenim turističkim prospektima iz prijeratnog razdoblja jasno je da su mogućnost smještaja većeg broja ljudi imali jedino hoteli Park i Toplice.[12] Prema podacima iz Cjenika za 1939. godinu, hotel „Toplice“ bio je najveći hotel na Bledu s ukupno 360 kreveta.[13]
  2. Prema turističkim prospektima, objavljenima prije 1941. godine, hotel „Toplice“ bio je najluksuzniji bledski hotel opremljen s 58 soba, vlastitom plesnom kavanom s barom, ljekovitim termalnim bazenom, vrtnom terasom, sobom za igranje i lađama [14]. U jednom prospektu naglašeno je da su terme, sagrađene u rimskom stilu, posebno ljekovite za živčano oboljele, slabokrvne i rekonvalescente.[15] Opis hotelske ponude značajan je radi usporedbe s detaljima iz izjave Ivana Gugića koji tvrdi da su se nakon povratka s Bleda egzekutori hvalili da su im na raspolaganju bili čamci (napomena: lađama su raspolagali i neki drugi bledski hoteli) te da su za njih prikazivane predstave koje su se možda održavale u spomenutoj plesnoj kavani ili „sobi za igranje“.
  3. Tijekom Drugog svjetskog rata hotel „Toplice“ ostao je dio turističke ponude na Bledu. Iako je broj kreveta smanjen  na 330, hotel je i dalje bio najveći bledski hotel.[16] Veći broj dokumenata dokazuje da su njemački gosti redovito odsjedali u hotelu.[17]   godine postojala je ideja o prenamjeni hotela „Toplice“ u odmaralište za pripadnike SS-postrojbi.[18]
  4. Komanda mjesta Radovljice naredila je 18. svibnja 1945. stavljanje hotela „Toplice“ u karantenu zbog pojave pjegavog tifusa. Rok trajanja karantene od 3 tjedna istekao je upravo u tjednu dolaska pripadnika „kombinovanog bataljuna“ na Bled.[19]
  5. U dokumentu od 27. srpnja 1945. nalazi se popis objekata na Bledu zauzetih po vojnim postrojbama. Među njima je i hotel „Toplice“ kao „vojno okrevališče“ odnosno bolnica 4. armije. [20]
  6. Jedan od pronađenih dokumenata od 10. kolovoza 1945. svjedoči o turizmu na Bledu po završetku Drugog svjetskog rata. U dokumentu se navodi da je sve hotele i pansione zauzela Jugoslavenska armija te se moli da vojska napusti pojedine objekte koje je potrebno pripremiti za turističku sezonu 1946. Naglašava se da je potrebna obnova cestovnih prometnica, kao i ponovna uspostava autobusne linije od Bleda do željezničke postaje Lesce. U Zgodovinskom arhivu Ljubljana – Enota za Gorenjsko u Kranju zasad su nađeni samo dokumenti o obnovi hotela Petran na Bledu.[21]
  7. Ratna šteta na Bledu iznosila je navodno 30 milijuna dinara, od čega je čak 18 milijuna dinara štete prijavila vlasnica hotela „Toplice“[22] Jela Molnar.
  8. S obzirom na održavanost hotela tijekom Drugog svjetskog rata, nepoznato je kada je točno nastala šteta koju je 1945. prijavila vlasnica hotela. Prema poslijeratnom dokumentu iz 1945. (točan datum nepoznat), stanje inventara hotela „Toplice“ bilo je dobro, a sve sobe bile su uporabljive.[23]
  9. Dokumenti potvrđuju da je Bled s okolicom još u listopadu 1945. bio napučen vojnim postrojbama 4. armije.[24]

Prema podacima sa službene web stranice Hotela Toplice[25], tijekom Drugog svjetskog rata u tom hotelu bilo je smješteno njemačko zapovjedništvo, a od svibnja 1945. u taj se hotel smještaju partizanski ranjenici radi oporavka. Hotel je započeo s normalnim radom 1. svibnja 1946. godine. Iako u navedenim dokumentima nije pronađen trag o boravku pripadnika „kombinovanog bataljuna“ u hotelu „Toplice“, zahvaljujući tim dokumentima poznato je da su u tom hotelu bili smješteni pripadnici 4. Jugoslavenske armije u čijem se sastavu nalazila i 11. dalmatinska brigada. Hotel je služio kao vojna bolnica, odnosno oporavilište. Bio je to najluksuzniji bledski hotel čiji detaljni opis odgovara navodima Ivana Gugića. S obzirom na njegovu povijest najvjerojatnije je da su upravo u tom hotelu bili smješteni pripadnici „kombinovanog bataljuna“. Daljnjim istraživanjima na Bledu možda bi bilo moguće rekonstruirati i popis pripadnika 4. Jugoslavenske armije koje su ondje boravile 1945. te konačno saznati imena onih koji su sudjelovali u likvidacijama na Kočevskom rogu.

BILJEŠKE:

[1] Slovenija 1941-1948-1952,  Tudi mi smo umrli za domovino. Zamolčani grobovi in njihove žrtve, ur. Franc Perme, Anton Žitnik i dr. (Ljubljana – Grosuplje 1998., 2000.), 476

[2] Bleiburška targedija hrvatskog naroda, Zagreb, 1993., 307

[3] isto, 307

[4] Otvoreni dossier: Bleiburg, Zagreb, 1990.,  119

[5] Tudi mi smo umrli za domovino, 178-179

[6] Nakon obavljenih likvidacija, u Kočevju je organiziran koncentracijski logor. Prema popis logoraša (Arhiv Republike Slovenije, Ljubljana, Republiški sekretariat za notranje zadeve SRS, AS-1931, Povojna dokumentacija o političnih obsojencih – Kočevje, kut. 1074, inv. 1507), prvi zatočenici pristigli su 8. lipnja 1945., a logor je postojao najmanje 5 godina (Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005.-2008., Ljubljana, 2009., 319)

[7] J. Ivan Prcela, Hrvatski holokaust II., Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, 3. izdanje, Zagreb, 2005., 390-391

[8] Bleiburg 1945.-1995., Međunarodni znanstveni skup, Zagreb, 12.-13. svibnja 1995., Zagreb, 1997., 127

[9] isto, 128

[10] Hrvatski holokaust II, str. 369-374

[11] Hrvatski holokaust II, str. 376-378

[12] Zgodovinski arhiv Ljubljana (ZAL) – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-4, Občina Bled, kut. 68, Seznam hotelov, pensionov in gostilu v Jugoslaviji, Putnik – Društvo za saobraćaj putnika i turista u Kraljevini Jugoslaviji a.d. Beograd, Otsek za ugostiteljstvo

[13] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 57

[14] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 67 – potvrda o ljekovitosti vode na Bledu

[15] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 57, ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 67

[16] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-4, Občina Bled, kut. 68, Oberkrain der Süden des Reiches

[17] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 67; ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-4, Občina Bled, kut. 68

[18] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-4, Občina Bled, kut. 68

[19] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-15,   Mestni ljudski odbor Bled, kut. 10

[20] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-15,   Mestni ljudski odbor Bled, kut. 10

[21] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju,RAD-15, Mestni ljudski odbor Bled, kut. 10

[22] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-65, Zdraviliška komisija Bled, kut. 57, 179/44

[23] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-15,   Mestni ljudski odbor Bled, kut. 10

[24] ZAL – Enota za Gorenjsko u Kranju, RAD-15, Mestni ljudski odbor Bled, kut. 10

[25] http://www.hotel-toplice.com/grand-hotel-toplice-bled-slovenia-history.html

Please follow and like us:
RSS
Follow by Email
Facebook
Facebook
Youtube
Youtube
Google+
http://croatiarediviva.com/2017/03/17/bled-tocno-boravila-ubilacka-ceta-s-kocevskog-roga/