Piše: Stjepan Štimac, mag. filozofije i informacijskih znanosti

23 Bog poziva Mojsija za vođu hebrejskom narodu

Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. 24 Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. 25 I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.1

Uistinu je u mnogome sudbina hrvatskog naroda slična sudbini izraelskog naroda, od borbe za opstanak, oslobađanja iz ropstva, holokaust su obadva naroda doživjela. Obadva su naroda činila i greške, Bog tada nije bio s nama, jedino što su Izraelci pustinjom lutali davno prije Krista, dok mi Hrvati pustinjom lutamo i dan danas.

Čovjek snuje – Bog odlučuje, govori stara poslovica. Hrvati stoljećima snivaju svoju državu, no mali smo narod, stoljećima predziđe zapadnog svijeta. Krvave bitke odnijele su milijune mladih života, da ta mladost nije umirala u ratovima i pomorima poput najbestijalnijeg u čitavoj povijesti Hrvata – onog komunističkog, danas bi Hrvata bilo najmanje duplo ili nekoliko puta više, ali okrutan je ovaj svijet i uzima danak u krvi, najviše kod najvjernijih i najčasnijih.

“Poslije mnogo vremena umre Jugoslavenski samozvani maršal. Hrvati su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svog saveza s Hrvatima preko Agatona. I pogleda Bog  Hrvate i zauze se za njih.”

Za razliku od izlaska Izraelaca iz Egipta kad je Bog pošasti puštao na egipatski narod u ovom slučaju pošasti su napale hrvatski narod, testirajući tako volju hrvatskog naroda. I ostade hrvatski narod vjeran i odan Bogu, te se naposljetku Bog zauze i izvede hrvatski narod iz ropstva. Istodobno neprijateljske horde ne mogavši podnijeti život u državi Božjoj svojevoljno napustiše ono što su genocidom i strvinarenjem osvojile, na opće čuđenje čitavog svijeta. Čudni su putevi Gospodnji!

Svatko tko misli da je sve slučajno i da ne postoje više sile neka samo razmisli s čim smo mi Hrvati raspolagali 91. ili 92. Pa i 95. nismo bili ni upola naoružani kao neprijatelji. Samo Ratko Mladić je u trenutku kad je krenula Oluja raspolagao s najmanje 50 000 spremnih vojnika i najmanje jednako ratne tehnike kao i HV, potpuno spreman za rat, no nije isto spaljivati sela i civile  ili stati pred Hrvatsku vojsku. A tu je još i Srbija sa svom silom ljudstva i tehnike koju smo mi Hrvati kupovali udjelom od 51%, oni Migovi što su se hvalili i hvale su više naši nego njihovi. No uprkos svemu HV i HVO razbiše u tri dana sve stoljećima građene planove o Velikoj Srbiji, a umalo nestade i RSK iz koje se već masovno bježalo. Zamislimo samo da su teroristi prihvatili Plan Z4, ali nisu. Da jesu Hrvatska kakvu danas poznajemo ne bi postojala. Nekomu je dosadilo zlo i ludilo te je šapnuo vođama terorističke pobune da ne pristanu na Plan Z4, ostalo je povijest.

I tako hrvatski narod nakon stoljeća težnji uspostavi svoju nezavisnu državu, ako ne računamo NDH koja ipak nije bila samostalna, kao ni Francuska u WW2 uostalom. U odnosu na NDH, Srbiju ili Francusku u WW2, Republika Hrvatska je u trenutku osamostaljenja bila potpuno nezavisna država, ostalo je također povijest. Problem je što ta povijest nakon priznanja i potpunog oslobođenja operacijom Oluja i reintegracijom okupiranih područja te nakon smrti prvog predsjednika postade noćna mora.

I kao  u priči o Izraelcima i Izlasku tako i Hrvati padoše ničice pred zlatnim teletom i Bog vidjevši opačinu koja zavlada i koju potakoše vođe naroda planu gnjevom.

13 Jahve je gnjevom planuo na Izraelce pa ih je pustinjom povlačio četrdeset godina, sve dok ne pomrije sav naraštaj što je u očima Jahvinim zlo postupio2

Izraelski put iz pustinje u obećanu zemlju trajao je 40 godina i nijedan od onih koji su zlo počinili ne stignu u obećanu zemlju. Hrvatski narod luta pustinjom od izlaska iz ropstva, lijevo, desno, nigdje se ne zaustavljamo, nigdje ne nalazimo mir, a ni sreću. Kao da smo odlučili dovijeka lutati. Koji je uzrok tom zlu?

Dok smo s Bogom hodali želje smo ispunjavali i sve neprijatelje pobjeđivali, kad smo Boga u ime Zlatnog teleta odbacili krenuli smo nizbrdo i zato se sad nalazimo tu gdje jesmo, nigdje!

“Jahve je gnjevom planuo na Hrvate pa ih je pustinjom povlačio četrdeset godina, sve dok ne pomrije sav naraštaj što je u očima Jahvinim zlo postupio.”

Iako uvijek postoje predvodnici koji zagovaraju odmak od onoga ljudskoga, humanoga, ipak je i narod kriv za svoju propast. Prvo, narod koji slavi ili se klanja zlatu i zlatnoj teladi u strankama i na dužnostima sam je kriv za svoje muke. Drugo, narod koji odlučno i sa prijezirom odbacuje zlatnu telad, teladi onemogućava normalan život i time ih prisiljava na promjene, osvještava telad da nije sve u zlatu i moći. Treće, narod sam odgaja svoju zlatnu telad i kriv je ako je teladi glavni cilj u životu zasjesti na kakvu dužnost, uzeti bijesni auto, razviti sustav za izvlačenja novca od naroda da bi on – tele, živio kao bubreg u loju, dok narod nema za kruh.

Dakle, narod koji odgaja svoju djecu da su ispravne vrijednosti suosjećanje, odgovornost, ljubav ujedno i najbitnije ljudske osobine gradi humanu državu. Pritom odgoj nije govoriti djeci kakvi moraju biti nego im pokazati primjerom, jer se načelno svi kao zalažu za humanizam, a poput bivših komunista, danas tobožnjih ljevičara, žive život ogrezlih krezova bez skrupula, prepoznat će te ih po ogromnim plaćama, “funkcijama”, te po svakodnevnom arlaukanju o humanizmu, s kojim imaju veze koliko i Hitler ili Pol Pot. Narod koji se povodi za Big Brotherima i fantazijama poput instant zarade, lažnim sjajem beskorisnih polupametnih i polupismenih jadnika, tobože poznatih osoba, razvija novu generaciju teladi, od kojih neka od teladi možda jednog dana postanu zlatna, ali ništa manje telad. Borba protiv teladi je ključna i kreće iz doma, obitelji. Zato je danas glavni udar despotskih struktura moći na obitelj i sve vrijednosti koje čovjeka čine čovjekom.

Uspostavlja se društvo teladi sa predvodnicima i idolom Zlatnim teletom.

Ne luta samo Hrvatska, luta i čitava zapadna tzv. civilizacija. Sreća je samo što se nazire kraj lutanju, odnosno krah ove tzv. civilizacije. Naime, povijest nas uči da je dekadencija u vidu manijakalnog razvrata i odbacivanja svake etike redovito ključni signal da je ta civilizacija došla do točke samoubojstva jer ne zna kako dalje i započinje raspad kao zadnji ciklus kruga uspona i pada takozvanih civilizacija.

Dana 15.1.2018. proći će 26 godina od izlaska iz fizičkog ropstva. Velik smo put prešli, ali nigdje nismo došli. Izgubili smo se.

A izgubili smo se zato jer smo dali da nas nakon prvog predsjednika vode slijepci i poklonici zlatnog teleta, odbacili smo ono jedino što nas je izvelo iz ropstva – čisto srce.

Danas imamo živi primjer zašto Bog nije Izraelcima dozvolio da se nasele u Obećanu zemlju, i nije to do Boga nego do Izraelaca koji i sami ogrezli u opačini svojih gospodara poprimiše osobine onih od kojih su se odijelili. I nije bitno što te opačine uglavnom propovijedaju u opačini odgojeni predvodnici koji su i kod Izraelaca bili upravitelji svoga naroda, a kad izađoše nastaviše sa opačinama na koje su naučili. Narod ko narod, pomalo i sam zaluđen, a još više nesvjestan, nastavi slijediti one kojima je opačina dio karaktera i koji se ne mogu promjeniti. Zato Izraelci ne vidješe Obećanu zemlju 40 godina, dok ne pomriješe svi rođeni u opačini, a bila im je pred nosom, ali je nisu bili dostojni vidjeti.

Hrvati lutaju i lutat će. Koliko? To je već teže pitanje, no jedno je sigurno, dok ne izumru svi koji su rođeni u opačini i bludu komunizma, a koji po, kako oni to kažu, prirodnom pravu vladaju, dotle Hrvati neće vidjeti obećanu zemlju. I pravedno je tako, jer od Boga Obećanu zemlju mogu nastaniti samo oni čista srca, dok oni koji za svoje vođe biraju one koji ne vole svoj narod i služe Zlatnom teletu zaslužuju patnju i lutanje.

No doći će i taj dan kad će Hrvatska biti slobodna, kad će oni koji je vode ljubiti svaku stopu svoje prelijepe zemlje i svoga naroda te raditi u najboljem interesu za svoj narod. Doći će dan kad će političar istinski voljeti svoj narod i odbaciti oholost i pohlepu u korist svoga naroda, doći će taj dan, ali ne za našeg života, jer smo mi svoju šansu da vidimo Obećanu zemlju prokockali mišlju, riječju, djelom i propustom! Naš je grijeh velik, ali nije neoprostiv, a ako se želimo iskupiti morat ćemo puno više, bolje i jače raditi da svoj narod kroz propast ove i ovakve protučovječne civilizacije straha provedemo uz što manje patnje i žrtava. Prvi korak je borba za obitelj – protiv nastranih lobija koji propisuju čak i zakone kojima se djeca otimaju roditeljima. Drugi, borba protiv uvođenja eura pomoću kojega ćemo ostati bez ičega. Treći, borba za domoljubnu diplomaciju, zar je toliko čudo imati diplomaciju koja nije protiv svog naroda i države, zar je to stvarno nemoguće? Četvrti, borba protiv korupcije u svakom segmentu državne ekonomije koja ždere najmanje pola proračuna, zar je itko ikad vidio javnu nabavu bez repova, oni hrabriji bi rekli “korupcije”, ili dodjelu poslova nekom tko nije dio obitelji, kum, prijatelj, odvjetnički ured koji zastupa baš tvoju tvrtku, a ti raspisao natječaj? I mali milijun sitnih koraka koje moramo svaki dan raditi da bi jednog dana mogli ostaviti sređenu državu svojoj djeci – Obećanu zemlju.

Četrdeset godina nije malo, ali nije ni puno kad se čovjek ozbiljno uhvati posla, prođe to ko za tren, no iz ove pozicije nakon 26 godina čini se da će biti malo. A opet, kad čovjek krene u pravom smjeru svaki je pa i najmanji korak Izlazak.

Prijatelj i ugledni novinar mi priča da ga jedan visoko pozicionirani političar među danas vladajućima, koji shvaća kamo sve ide, pita kako da se bori za Hrvatsku? Ja bih mu odgovorio ovako: “Lako prijatelju, život je borba, bori se na svakom koraku, ne popuštaj, ne boj se “talasati” i ne pokoravaj se stranačkoj stezi ako se radi protiv naroda, ta i vojnik ima pravo odbiti zapovijed ako je protiv konvencija ili njegovog uvjerenja, a tebi je lakše nego vojniku. Tamo gdje neprijatelj u kontrolne mehanizme po institucijama i medijima u Hrvatskoj instalira svoje agente ti ih nemilosrdno skidaj, postavljaj one koji vole svoju domovinu i narod i radit će za čovječnu Hrvatsku, korak po korak, potez na potez, nema odmora, kad se umoriš pazi da te naslijedi čovjek, a ne ulizica i karijerist, bori se i ne odustaj, taj put slijedi onaj tko želi pobjedu. Nema tu mjesta za malodušne i slabovjerne.”

Nećemo se mi u Lijepoj Našoj nikada potpuno riješiti neprijatelja koji nam žele nestanak ili nas pripojiti “svojima”, no možemo ih držati pod kontrolom, svesti na razumnu mjeru ispravnom politikom koja ih neće financirati milijardama. Zar je pametan čovjek koji hrani svoj tumor? Ili takav luđak zaslužuje da ga tumor pojede i ubije?

“Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačii, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, – što mienja gospodare.” dr. Ante Starčević

1    Knjiga Izlaska – Izl 2,1

2    Knjiga Brojeva Br 13