Arhiva kategorije: Drugi svjetski rat

NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”

U rujnu će se održati nekoliko dodatnih predstavljanja našeg posljednjeg izdanja i to:
1. 15.9.2022. (20 h) – NEUM, Dvorana Crkve Gospe od Zdravlja, Trg Gospe od Zdravlja 1. Organizator: Udruga Neum Media.
2. 19.9.2022. (19 h) – SPLIT, Dvorana Matice hrvatske – Ogranak Split, Marmontova 1/2. kat. Organizator: Matica hrvatska – Ogranak Split
3. 20.9.2022. (18.30 h) – GOSPIĆ, Dvorana Pučkog otvorenog učilišta “Dr. Ante Starčević”, Ulica Franje Tuđmana 5. Organizator: HDP “Dr. Rudolf Horvat”
4. 21.9.2022. (18 h) – KOPRIVNICA, Gradska vijećnica, Zrinski trg 1 ( prvi kat). Organizator: Hrvatski domobran – Ogranak Koprivnica
5. 22.9.2022. (18.30 h) – OTOČAC, Gacko pučko otvoreno učilište, Trg Dražena Bobinca 2. Organizator: Hrvatski domobran – Ogranak Brinje
U slučaju otkazivanja Gradske vijećnice u Koprivnici osigurana je alternativna dvorana, a eventualnoj promjeni lokacije ćemo obavijestiti na vrijeme.

NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”

U rujnu će se održati nekoliko dodatnih predstavljanja našeg posljednjeg izdanja i to:
1. 19.9.2022. (19 h) – SPLIT, Dvorana Matice hrvatske – Ogranak Split, Marmontova 1/2. kat. Organizator: Matica hrvatska – Ogranak Split
2. 20.9.2022. (18.30 h) – GOSPIĆ, Dvorana Pučkog otvorenog učilišta “Dr. Ante Starčević”, Ulica Franje Tuđmana 5. Organizator: HDP “Dr. Rudolf Horvat”
3. 21.9.2022. (18 h) – KOPRIVNICA, Gradska vijećnica, Zrinski trg 1 ( prvi kat). Organizator: Hrvatski domobran – Ogranak Koprivnica
4. 22.9.2022. (18.30 h) – OTOČAC, Gacko pučko otvoreno učilište (Trg Dražena Bobinca 2). Organizator: Hrvatski domobran – Ogranak Brinje
U slučaju otkazivanja Gradske vijećnice u Koprivnici osigurana je alternativna dvorana, a eventualnoj promjeni lokacije ćemo obavijestiti na vrijeme.

NOVA PREDSTAVLJANJA KNJIGE “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI, GEOSTRATEŠKA TOČKA VELIKOSRPSKE POLITIKE I PROPAGANDNI POKRETAČ NJEZINA ŠIRENJA PREMA ZAPADU”

U rujnu će se održati nekoliko dodatnih predstavljanja našeg posljednjeg izdanja i to:
1. 20.9.2022. (18.30 h) – GOSPIĆ, Dvorana Pučkog otvorenog učilišta “Dr. Ante Starčević”, Ulica Franje Tuđmana 5. Organizator: HDP “Dr. Rudolf Horvat”
2. 21.9.2022. (18 h) – KOPRIVNICA, Gradska vijećnica, Zrinski trg 1 ( prvi kat). Organizator: Hrvatski domobran – Ogranak Koprivnica
U slučaju otkazivanja Gradske vijećnice u Koprivnici osigurana je alternativna dvorana, a o eventualnoj promjeni lokacije ćemo obavijestiti na vrijeme.
Naknadno ćemo objaviti detalje još 2 ili 3 predstavljanja koja se trenutno dogovaraju.

SLAVI LI SE U SRBU POKUŠAJ ANEKTIRANJA DIJELA HRVATSKOG TERITORIJA I NJEGOVO PRIKLJUČENJE – ITALIJI?

Svake godine 27. srpnja u Srbu se obilježava tzv. Dan ustanka naroda Like i Korduna, odnosno nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, kako se isti nazivao u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatske. Dan je to kada je navodno pukla „prva ustanička puška“ u borbi protiv „mrskog okupatora“, a u novijoj hrvatskoj povijesti taj datum izaziva kontroverze i podjele u hrvatskom društvu. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko ključnih činjenica neophodnih za razumijevanje događaja koji su se odigrali krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. U knjizi „Hronologija Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.“ ukratko je navedeno da je 27. srpnja 1941. „otpočeo masovni narodni ustanak u južnoj Lici“ koji se „brzo proširio i na ostale krajeve Like“ i to tako da su „gerilski odredi i narod iz sreza D. Lapac, predvođeni komunistima, poseli komunikacije koje vode ka Srbu, napali ustaško-žandarmerijski stanicu i zauzeli Srb“.

No, mnoge druge knjige, objavljene u bivšoj Jugoslaviji, otkrivaju detalje o stvarnoj naravi ovog „narodnog ustanka“. Tako se u knjizi „Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945.“ (Knjiga I, Beograd, 1957.) ističe da se krajem srpnja na ustanak digao „srpski narod Like i Kninske Krajine“ čime se jasno implicira da ovaj ustanak nije bio „narodni“, nego srpski. U istoj knjizi nadalje navedeno je i  slijedeće: „Međutim, dok su u Lici i Bosanskoj Krajini ustanak pripremili i njime rukovodili komunisti, dotle je ustanak u Kninskoj Krajini, gde je partijska organizacija bila malobrojna, uglavnom izbio spontano, tako da su predstavnici srpske buržoazije uspeli da masama nametnu svoje rukovodstvo, što će imati odraza na čitav tok i karakter ustanka u tom kraju.“ Ovi detalji otkrivaju da su, uz sudjelovanje komunista u organizaciji i pripremi tog ustanka, u njemu sudjelovali i neki drugi „elementi“. Koji su to bili razotkriva nastavak teksta u istoj knjizi kojeg ćemo zbog njegovog značaja citirati u cijelosti:

„Ovaj masovni ustanak gotovo je uništio ustašku vlast u Kninskoj Krajini (sem u samom Kninu) i u većem delu Like. Nemoćne i zaplašene ustaško-domobranske snage i organi vlasti NDH napustili su čak i Knin i povukli se za Drniš, te je komandant italijanske divizije ‘Sasari’ 1. avgusta preuzeo svu civilnu i vojnu vlast u Kninu i okolini. Sporazumno s pretstavnicima bivših građanskih partija, četnički nastrojenim ljudima iz rukovodstva ustanka, Italijani i ovde istupaju kao tobožnji zaštitnici Srba od ustaškog terora, ne napadaju ustanike, izjašnjavaju se da su, tobože, protiv svojih saveznika i satelita ustaša itd. Pročetnički elementi vešto obmanjuju narod da će im Italijani obezbediti miran život i nacionalni opstanak. Ustaničke mase, politički i kulturno dosta zaostale, pod uticajem bivših buržoaskih političara, nasedaju ovoj italijansko-četničkoj politici. One ne uočavaju činjenicu da su upravo Italijani godinama pomagali ustaše, doveli ih na vlast i tokom nekoliko meseci mirno gledali kako oni progone i fizički istrebljuju srpski narod. U takvim uslovima, ustaničke snage se pasiviziraju i ustanak počinje splašnjavati. Malo brojni komunisti nisu uspeli da spreče proces opadanja ustanka. Posle uspeha u Kninskoj Krajini, Italijani pokušavaju da na sličan način razbiju ustanak u Lici (kao i u Bosanskoj Krajini). Ustaničkim snagama na području; Like gotovo su isključivo rukovodili komunisti. Samo u nekim mestima južne Like imali su uticaja i pretstavnici srpske buržoazije. Oni su, zajedno s pročetničkim elementima iz Kninske Krajine, 11 avgusta u selu Otriću održali sastanak s italijanskim pretstavnicima iz Knina i potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju. Rukovodstvo ustanka u južnoj Lici nije se snašlo, već je podleglo uticaju ovakvih shvatanja o nenapadanju na Italijane i poslalo svog pretstavnika na sastanak u Otriću.“

Dakle, ličko-kninski ustanak bio je ustvari kombinirani komunističko-četnički ustanak u kojemu su posredničku ulogu odigrale talijanske vojne postrojbe koje će u svom budućem djelovanju na prostoru Dalmacije redovito i u suradnji s četnicima poduzimati vojne operacije protiv hrvatskog stanovništva i biti odgovorne za masovne zločine koji su uslijedili 1942. godine.

Umiješanost Talijana u „narodni ustanak“ nije bila tek puka slučajnost. Već u svibnju 1941. bivši narodni poslanik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) Niko Novaković-Longo otišao je u Rim sa zahtjevom da se Kninska krajina i susjedna područja naseljena Srbima priključe Italiji, a kontakti između srpskih političara i Talijana nastavljeni su i kasnije kada je uspostavljena zajednička suradnja. U citiranoj literaturi ističe se i to da je spomenuti talijansko-ustanički sporazum u Otriću izazvao „izvjesnu krizu, naročito u južnoj Lici“, koja je „posle upornog i dužeg rada Partije u osnovi bila preprođena, jer je veći deo ustaničkih snaga prihvatio liniju Partije da je nužna borba protiv Italijana, dok je manji deo počeo otvoreno da sarađuje s okupatorom i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.“  Ovaj navod potvrđuje da je ustanak „naroda“ bio ustvari kombinirani srpski komunističko-četnički ustanak protiv hrvatske države u kojemu je dio ustanika bio na „partijskoj liniji“, a dio je zagovarao aneksiju dijela hrvatskog teritorija i njegovo pripojenje Italiji. O ovome svjedoče i talijanski dokumenti, objavljeni u knjizi Dokumenti jedinica i ustanova Kraljevine Italije (Knjiga 1, 1941.), pa se tako u zapovijedi Zapovjedništva 6. armijskog korpusa od 29. srpnja 1941. potčinjenim zapovjedništvima ističe slijedeće: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima.“  Osim toga, u izvješću guvernera Dalmacije, koje je istog dana upućeno u Rim, ističe se da su se „četničke kolone koje dostižu oko 2000 ljudi, dolazeći iz brdovitih zona Gračaca, Drvara i Vrlike, uputile prema Kninu“. Uputivši se iz Knina prema Zrmanja Vrelu, jedan talijanski satnik zaustavljen je od strane stotinjak naoružanih ljudi, koji su, vidjevši da je Talijani, „izjavili da oni uopšte nisu komunisti…i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijskih trupa“. Štoviše, vođa ustanika je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Uz ovaj dokument dodana je bilješka priređivača te zbirke dokumenata u kojoj je također navedeno da su „velikosrpski elementi… uspeli u prvim danima ustanka…da jednom delu ustanika nametnu svoja shvatanja… Zahvaljujući svom ranijem ugledu, kao i raznim okolnostima, ti elementi su zauzeli i izvesna rukovodeća mesta u ustanku, koja su koristili za stvaranje kontakata sa italijanskim oficirima i za pisanje proglasa u kojima se izražava lojalnost okupatoru i pozivaju ustanici da ne pružaju otpor njegovim trupama. Istovremeno, optužujući hrvatski narod i muslimansko stanovništvo kao krivce za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, oni nastoje da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. Kasnije, u toku septembra 1941, velikosrpski nacionalisti iz Kninske krajine i južne Like prelaze u otvorenu izdaju NOP-a; uz pomoć italijanskog okupatora pristupaju obrazovanju četničkih formacija, koje će za sve vreme rata sarađivati sa italijanskim i nemačkim okupatorima u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta.“ No, kolika je bila stvarna opasnost potpune aneksije većeg dijela hrvatskog teritorija pokazuje i izvješće zadarske grupe Teritorijalne legije karabinjera od 31. srpnja 1941. u kojemu se ističe da je „potvrđeno da je pokret usmeren isključivo protiv ustaša i da bi naročito stanovništvo Like i Bosne sa oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji.“ U izvješću zapovjednika 23. artiljerijskog puka od 9. kolovoza 1941. o situaciji u Gospiću navodi se da srpsko stanovništvo ne propušta priliku izraziti želju da talijanske postrojbe „okupiraju jednog dana zemlju“, a „u tom bi slučaju odmah predali oružje Italijanima i vratili se mirnom i plodnom radu“.

Na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo se u svom izvješću od 2. kolovoza 1941. član Politbiroa CK KPJ Edvard Kardelj koji je istaknuo da su „naši na terenu skoro u većini slučajeva…izgubili glavu“, a „oslobodilački pokret u Hrvatskoj, (što se Hrvata tiče) još je jako slab“ zbog čega je „Hrvatska danas za nas najteži teren“. Upitno je na kakvo „gubljenje glave“ je Kardelj točno mislio, ali neupitno je da brojni dokumenti, kako komunistički, tako i talijanski, potvrđuju stvarnu narav „narodnog ustanka“ koji je prvenstveno bio uperen protiv hrvatske države i naroda koji je od tih istih ustanika bio izložen nasilju i progonima. Tako su u Drvaru pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani, a istovremeno se odvijao pokolj u Bosanskom Grahovu gdje su četnici pod zapovjedništvom četničkog vojvode Branka Bogunovića župnika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli. U zaseoku Ivezići pobijeno je 37 osoba od kojih je najmlađi Jakov Ivezić imao svega 3 godine. Pobijeno je i 55 staraca u Boričevcu, a 2000 stanovnika natjerano u bijeg. Spaljena su sela u Krnjeuši i Vrtoči gdje je ubijeno preko 200 osoba. Ubijani su hrvatski civili – starci, žene, djeca. Nije pošteđeno niti 350 hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, vlakom vraćali u Drvar. Četnici su ih zaustavili u Vagnju i likvidirali kod jame Golubnjače. Uostalom, „u ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela“, zaključio je Kardelj u spomenutom izvješću.

Svake godine 27. srpnja u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj javno se obilježavaju događaji u kojima se Kardeljevi i Bogunovićevi sljedbenici dokazivali da se doista ne plaše uništavanja čitavih sela. Uništavanje je bilo doslovno jer nije bila riječ samo o paleži i pljački, nego o sustavnim progonima i genocidu nad hrvatskom stanovništvom. Režimi pod kojima su se ova nasilja organizirala i odvijala – četnički, fašistički i komunistički – bili su neupitno totalitarni. Prva dva osuđeni su i odbačeni od strane demokratskog svijeta prije više desetljeća. Onaj komunistički osuđen je Rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine. Iste godine Hrvatski sabor donio je vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj između 1945. i 1990. Nažalost, ne samo da ova deklaracija nije obuhvatila ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom od 1941. do 1945., nego uopće nije zaživjela u praksi zbog čega već godinama svjedočimo proslavama događaja koji su za posljedicu imali likvidacije, progone i masovna kršenja ljudskih prava i koji su neprihvatljivi u demokratskim društvima kojima bi trebala pripadati i današnja Republika Hrvatska.

Ovakvim pristupom obiteljima svih stradalnika, odnosno njihovim potomcima, poručuje se da su još uvijek građani drugog reda osuđeni na šutnju i bez prava da svoje pretke oplakuju i dostojno pokopaju. U sličnom položaju su i svi oni hrvatski građani čije su obitelji u Domovinskom ratu bile izvrgnute istim onim postupcima kakvi se slave 27. srpnja u Srbu. Štoviše, „prve ustaničke puške“ u ljeto 1990. pukle su na istim područjima na kojima je počeo „ustanak naroda“ 1941. Na tim područjima hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo represalijama i nasilju te naposlijetku progonima i likvidacijama. „Ustanak“ iz 1990. širio se poput onog iz 1941., a u okupirani Vukovar ušle su postrojbe okićene znakovljem koje je krasilo ustanike iz 1941., dakle četničkim kokardama i partizanskim zvijezdama petokrakama.

„Dan ustanka naroda“, odnosno ratnih zločina nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji bio je nametnut kao državni praznik. Istraživanje komunističkih zločina u tom razdoblju nije bilo dozvoljeno, a hrvatska povijest kontaminirana je partijskom ideologijom. Već punu 31 godinu Hrvatska, uz Sloveniju jedina bivša komunistička država koja je ujedno i članica EU, čeka na donošenje Zakona o lustraciji. Prijedlog nacrta takvog Zakona, kojeg su 1998. pripremili saborski zastupnici iz redova Hrvatske stranke prava, odbačen je iako je upravo donošenje takvog zakona neophodno da bi u Hrvatskoj u potpunosti mogao zaživjeti demokratsko društvo u kojemu će biti garantirana sloboda znanstvenog istraživanja, naročito o kontroverznim povijesnim događajima poput onog u Srbu, i u kojemu će najstrože biti osuđeni svi pojedinci i organizacije koji otvoreno zagovaraju ili podržavaju zločinačke ideologije zbog kojih je hrvatski narod u svojoj domovini bio proganjan, mučen i ubijan.

Na kraju, potrebno je zapitati se što se to točno slavi u Srbu? Ustanak protiv hrvatske države, zločini nad hrvatskim stanovništvom ili pokušaj anektiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje Italiji? Kakav god odgovor na ovo pitanje bio, činjenica ostaje da su stvarni motivi koji se kriju iza „narodnog ustanka“ i obilježavanja istog bili protivni interesima hrvatskog naroda i samim tim protuustavni.

OBAVIJEST: IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZN-e, UDB-e I NARODNE MILICIJE (1944.-1957.), LIKVIDACIJE I PROGONI

U jesen 2017. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” je objavila zbirku dokumenata “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” priređivačice Blanke Matković. Ova knjiga na 1000 stranica donosi preko 130 dokumenata Udbe, Ozne i Narodne milicije o svim selima Imotske krajine te brojne popise likvidiranih, progonjenih i nestalih. Prvo izdanje knjige je rasprodano u proljeće 2018.  godine. Zanimanje za spomenutu zbirku je još prisutno zbog čega često dobivamo upite o drugom izdanju. Molimo sve zainteresirane za navedenu knjigu da se jave na info@croatiarediviva.com radi predbilježbe u slučaju objavljivanja drugog izdanja u proljeće ili ljeto 2023. Unaprijed zahvaljujemo!

LUSTRACIJA NA PRIMJERU “DUGOPOLJSKOG ŽRTVOSLOVA”

U prvom dijelu emisije “O, tempora” dr. sc. don Josip Dukić govori o knjizi “Dugopoljski žrtvoslov” u kontekstu jednog od oblika lustracije. Knjigu je napisao zajedno s dr. Blankom Matković, a objavljena je 2011. u nakladi Općine Dugopolje. Bila je to knjiga koja je svojom metodologijom položila temelj budućim žrtvoslovima, a trenutno su u pripremi još dva žrtvoslova koja se rade po istoj metodologiji.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE U GOSPIĆU

Dana 20.9.2022. će se u Gospiću (Dvorana Pučkog otvorenog učilišta “Dr. Ante Starčević”, Ulica Franje Tuđmana 5) održati još jedno predstavljanje knjige “Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu”. Predstavljanja organizira HDP “Dr. Rudolf Horvat”, a knjigu će predstaviti koautorica dr. Blanka Matković.
Napomena: U proljeće 2023. će se u Slavoniji također održati dodatne promocije navedene knjige.

OBAVIJEST: PODACI O LOGORIMA, STRATIŠTIMA I GROBIŠTIMA POŽEŠTINE

Jučer je na Fakultet hrvatskih studija u Zagrebu održana druga međunarodna znanstvena konferencija pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini”. Među 15 izlagača su bila i dva člana Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” i to Drago Štokić i dr. Blanka Matković.
Drago Štokić je rođen 4. rujna 1980. godine u Požegi. Diplomirao 2009. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Zadnjih petnaestak godina bavi se istraživanjem lokalne povijesti mjesta Velika i Požeštine. Do sada je objavljivao publicističke radove u godišnjacima „Velička kronika“ i „ Požeški pučki kalendar“ te na lokalnim internet portalima. Od 2015. godine piše blog o lokalnoj povijesti www.velyka.wordpress.com. Poseban interes istraživanja su žrtve II. svjetskog rata i poraća, prikrivena stratišta i grobišta II. svjetskog rata i poraća, te žrtve komunističkog režima. Trenutno radi na rukopisu dviju knjiga, „Stratišta i grobišta Požeštine“ i Žrtvoslovu župa Velika i Stražeman. U istraživanjima surađuje s udrugama Hrvatski domobran i Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. Dana 22. lipnja 2022. Drago je održao svoje prvo izlaganje i to na temu “Prikrivena grobišta Požeštine”. Njegovo izlaganje možete pogledati na YouTube kanalu Fakultetu hrvatskih studija od 3:30.
Ovim putem molimo sve one koji raspolažu korisnim informacijama o požeškim grobištima, stratištima i logorima (a naročito o logoru Glates) ili podacima koji se odnose na Veliku i Stražeman da se jave na email naše udruge info@croatiarediviva.com ili direktno Dragi na drago.stokic@gmail.com. Unaprijed zahvaljujemo!

II. MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP: “Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini”

Zaklada Konrad Adenauer organizira zajedno s Fakultetom hrvatskih studija 22. lipnja 2022. godine konferenciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini“. Među 15 izlagača su i dva člana Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” i to Drago Štokić i dr. Blanka Matković. Skup možete pratiti u prijenosu uživo na YouTube kanalu Fakulteta hrvatskih studija. Izlaganje Blanke Matković je na rasporedu u 13 sati, a Drage Štokića u 15.20.
Drago Štokić je rođen 4. rujna 1980. godine u Požegi. Diplomirao 2009. godine na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Zadnjih petnaestak godina bavi se istraživanjem lokalne povijesti mjesta Velika i Požeštine. Do sada je objavljivao publicističke radove u godišnjacima „Velička kronika“ i „ Požeški pučki kalendar“ te na lokalnim internet portalima. Od 2015. godine piše blog o lokalnoj povijesti www.velyka.wordpress.com. Poseban interes istraživanja su žrtve II. svjetskog rata i poraća, prikrivena stratišta i grobišta II. svjetskog rata i poraća, te žrtve komunističkog režima. Trenutno radi na rukopisu dviju knjiga, „Stratišta i grobišta Požeštine“ i Žrtvoslovu župa Velika i Stražeman. U istraživanjima surađuje s udrugama Hrvatski domobran i Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. Na konferenciji koja će se održati 22. lipnja 2022. na Fakultetu hrvatskih studija Drago će izlagati na temu “Prikrivena grobišta Požeštine”.
Blanka Matković je rođena 30. travnja 1976. u Splitu gdje je završila osnovnu školu i jezičnu gimnaziju (Prvu gimnaziju Split). U Zagrebu je diplomirala jednopredmetni studij povijesti na Filozofskome fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Na tome fakultetu kasnije magistrirala je međunarodne odnose i nacionalnu sigurnost i stekla stupanj magistrice znanosti. Godine 2021. je doktorirala na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na University of Warwick, Velika Britanija. Doktorsku disertaciju pod naslovom From combatants to civilians: Exploring and re-thinking a ‘normal life’ in post-conflict Croatia (1995 – 2017) je radila pod mentorstvom Dr Briony Jones i Dr Erzsébet Strausz. U ovoj disertaciji se fokusira na probleme izgradnje mira s kojima se suočava hrvatsko društvo nakon Domovinskog rata i to iz perspektive hrvatskih branitelja koji su sudjelovali u istraživanju. Kroz disertaciju se posebno analiziraju neriješeni problemi iz povijesti, sigurnosna situacija lustracija, abolicija neprijateljskih vojnika, velikosrpska ideologija, pomirba, oprost, te pitanja pravde i utvrđivanja povijesne istine. Na University of Warwick je također završila poslijediplomski studij iz povijesti (MPhil stupanj) obranivši disertaciju pod naslovom Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the End and After the Second World War (1944 – 1945), koja je objavljena u Sjedinjenim Američkim Državama u nakladi Brown Walker Press. Osim toga, na istom sveučilištu je završila jednogodišnji program Counselling skills na kojemu je za završni rad odabrala temu o dehumanizaciji žrtava u ratnim okolnostima na primjeru nacističke i komunističke ideologije. Na Queen’s University Beflast je završila kraći program Conflict transformation and social justice, a na University of Cambridge i jednogodišnji program Modern Conflict Archaeology and Heritage. Dodatno se usavršavala na radionicama na University College London i University of Cambridge. Samostalno istraživanje započela je 2006. i istraživala u gotovo svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te u arhivu u Londonu. Od 2011. objavila je 20 znanstvenih radova te je autorica ili koautorica devet knjiga. Trenutno radi na rukopisu dvije knjige. S temama iz novije hrvatske povijesti sudjelovala je na konferencijama u Velikoj Britaniji i Portugalu, izlagala je hrvatskim iseljenicima u Švicarskoj i Kanadi te studentima i posjetiteljima na sveučilištima u Torontu i Waterloo (Kanada), a održala je i stotinjak predavanja i prezentacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na konferenciji koja će se održati 22. lipnja 2022. Blanka će izlagati na temu “Likvidacije na Kočevskom Rogu: Uloga 11. dalmatinske brigade kroz arhivske izvore, novinske tekstove i svjedočanstva”.

PRIOPĆENJE HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA „DR. RUDOLF HORVAT“ U VEZI STRUČNO-ZNANSTVENOG SKUPA „METKOVIĆ 600 GODINA“

Tijekom ove godine hrvatski narod obilježava 30. godišnjicu nekih od najvažnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti, počevši od 15. siječnja kada smo proslavili 30 godina otkako je Hrvatska međunarodno priznata država. Nakon najtežih bitaka Domovinskog rata koje su se odigrale tijekom 1991. godine, pojedini hrvatski krajevi su u proljeće 1992., dakle prije točno 30 godina, proživljavali neke od svojih najtežih trenutaka. Među njima je bilo i hrvatsko Poneretavlje. Dana 21. travnja je bombardiran grad Metković prilikom čega je nekoliko građana smrtno stradalo ili teško ozljeđeno, a nastala je i velika materijalna šteta. Metković je više puta napadnut i tijekom svibnja kada je također zabilježena materijalna šteta.  Tijekom Domovinskog rata poginulo je 18 hrvatskih branitelja s područja grada Metkovića. Za spomenuta stradanja hrvatskih građana prvenstveno su odgovorni ideološki sljedbenici Ilije Garašanina, autora velikosrpskog programa Načertanije, Vuka Stefanovića Karadžića, autora teze Srbi svi i svuda, te mnogih drugih.

30 godina kasnije u Metkoviću se održava stručno-znanstveni skup „Metković 600 godina“ povodom šestote godišnjice prvog spomena imena grada Metkovića 1422. godine u organizaciji Grada Metkovića, Sveučilišta u Dubrovniku i Sveučilišta u Zadru. S obzirom da smo u proljeće 2018. objavili zbirki arhivskih dokumenata pod naslovom Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni, rado smo se odazvali pozivu organizatora da na spomenutom skupu održimo izlaganje. Prijavili smo se s radom pod naslovom „Grad Metković u Drugom svjetskom ratu i poraću kroz elaborate Narodne milicije“ u kojemu nam je namjera bila osvrnuti se na stradanje metkovskog stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata i komunističku represiju na tom prostoru. Tema je prihvaćana, a rad je trebala predstaviti suosnivačica naše udruge dr. Blanka Matković koja je zbog prisustvovanja na ovom skupu bila prisiljena uzeti godišnji odmor, platiti avionsku kartu i prijeći 2000 km zbog izlaganja od 10 minuta. Stava smo bili da su žrtve o kojima progovaramo toga vrijedne unatoč poteškoćama za članove naše udruge. U pripremu izlaganja smo uložili svoj trud i vrijeme. S obzirom da smo u Metkoviću bili početkom siječnja 2022. kada smo predstavljali knjigu Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu te s obzirom na to da je u to vrijeme veliki broj stanovnika tog područja bio u samoizolaciji, namjera nam je bila organizirati drugo metkovsko predstavljanje spomenute knjige ne bismo li tako što bolje iskoristili vrijeme i opravdali trošak. Stupili smo u kontakt s lokalnim organizatorima prethodnog predstavljanja knjige te smo 11. svibnja dobili informaciju da se ravnateljica prostora u kojemu će se održati skup „Metković 600 godina“ složila da 10. lipnja kada je Blanka Matković trebala održati izlaganje na skupu u večernjim satima u istom prostoru predstavi i spomenutu knjigu. Organizatori skupa su nam putem emaila također potvrdili da je dvorana slobodna nakon 19 sati. Dana 16. svibnja je svim sudionicima skupa putem emaila dostavljen program. Uvidom u ovaj program ustanovili smo da će sva izlaganja doista završiti do 18 ili 18.30 nakon čega će uslijediti kratka rasprava te stoga nije bilo prepreka da se predstavljanje naše knjige održi u istom prostoru u 19.30 ili 20 sati kako je ranije dogovoreno. No, dana 17. svibnja lokalni organizatori našeg predstavljanja su nas obavijestili da su još jednom razgovarali s ravnateljicom zaduženom za prostor te organizatorima skupa koji su odgovorili da tu večer zbog programa njihovog skupa nema vremenskog prostora za održavanje našeg predstavljanja. Postavilo se pitanje što se promijenilo između 11. i 17. svibnja, odnosno zbog čega je otkazano predstavljanje naše knjige unatoč činjenici da je prostor nakon 19 sati slobodan. Znanstvenici smo koji nemaju običaj otvorena pitanja ostavljati neodgovorenima zbog čega smo bili odlučni u namjeri da doznamo zbog čega se 30 godina nakon velikosrpskog bombardiranja Metkovića u tom gradu onemogućava hrvatskim znanstvenicima govoriti o toj zločinačkoj ideologiji.

Knjiga koju već godinu dana promoviramo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bavi se velikosrpskim planovima od početka 19. stoljeća do danas te jasenovačkim mitom u kontekstu velikosrpske propagande. Na našim predstavljanjima dobar dio prezentacije posvećujemo upravo korijenima te ideologije u 19. stoljeću te na temelju arhivskih izvora i literature pokazujemo kako se kroz određena povijesna razdoblja ta ideologija maskirala u jugoslavenske boje pa se tako buduća tzv. Velika Srbija povremeno nazivala budućom Velikom Jugoslavijom, a jugoslavenska misao razvijala se kao važan dio taktike prema ostvarenju velikosrpskih planova. Među onima o kojima u ovom kontekstu progovaramo je i Vuk Stefanović Karadžić koji je 1849. u Beču u almanahu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje objavio važan programatski spis napisan još 1836. kojega je naslovio Srbi svi i svuda. Karadžić je na jezičnoj osnovi tvrdio da su Srbi jedan narod tri zakona (vjere) i narječja, a Hrvate je ograničio na ono stanovništvo koje govori čakavskim narječjem. U tom radu Karadžić potvrđuje svoj teritorijalni program srpske države, prema kojem su srpske zemlje od Bojane do Trsta, uključujući dakle Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, Dubrovnik i naravno Bosnu i Hercegovinu. Do pojave dr. Ante Starčevića nitko nije dignuo glas protiv ovakvih i sličnih velikosrpskih pretenzija. Dana 18. kolovoza 1852. godine, Starčević je u Narodnim novinama prvi put formulirao osnovne postavke svoga učenja o vrijednosti i povijesnosti hrvatstva. Bio je to odgovor na navod Srpskog dnevnika, koji je osporio hrvatsko ime i jezik. U to su vrijeme sve srpske novine promicale misli Vuka Stefanovića Karadžića iz teksta Srbi svi i svuda iz njegove knjige Kovčežić. Starčevićev odgovor bio je oštar, ustvrdio je da postoji i jezik i narod hrvatski, da su stari dubrovački pisci i Marko Marulić pisali hrvatski, premda čak i danas službena Srbija svojata ove najplodnije hrvatske pisce i utemeljitelje modernog hrvatskog jezika. Kada se Ljudevit Gaj, inače autor budnice Još Hrvatska ni propala, vratio u Zagreb i vidio ovu oštru polemiku sa Srbima, zabranio je Starčeviću objavljivanje u Narodnim novinama, ne želeći sukob s Beogradom. Ovakav oportunizam nije nepoznat u hrvatskom javnom životu zbog čega na našim predstavljanjima također upozoravamo da upravo zato hrvatski narod danas i jest u stanju potpunog beznađa u kojemu nema istinske slobode. No, svijeća koju je Starčević upalio još uvijek svijetli svima onima koji su svjesni da „narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost“.

Vuk Stefanović Karadžić je Metkovce, dakle i one koji su poginuli tijekom Domovinskog rata, smatrao Srbima, a njihov grad srpskim gradom otvoreno im oduzimajući pravo na vlastitu nacionalnu svijest i identitet. Pukim slučajem, upravo se Vuk pojavio i u kontekstu ove naše priče. Dana 26. svibnja jedan drugi sudionik skupa „Metković 600. godina“ nam je skrenuo pažnju na to da je organizator prihvatio izlaganje jedne osobe koja se bavi upravo Vukom Stefanovićem Karadžićem. Stoga smo odlučili prelistati radove dotične osobe, a u jednom od njih smo našli i ove rečenice:

Devetnaesto stoljeće bilo je presudno u njenom životu — otkrivala je zapretene slovenske korijene, uveliko i Vuku zahvaljujući. Preko 90% stanovništva Dalmacije bijahu Sloveni, a tek sredinom XIX vijeka njeni najumniji sinovi započinju odlučnu borbu za svoje iskonske, počesto zaboravljene, osnove. Zaista se treba upitati kako se desilo da su tek tokom XIX vijeka najnapredniji muževi urbane Dalmacije otpočeli s raspretavanjem svojih slovenskih korijena? 

Tako smo doznali da je prema pojašnjenjima jednog Vukovog obožavatelja Dalmacija kroz 19. stoljeće otkrila svoje „slovenske“ korijene i to upravo zahvaljujući jednom od najveći zlotvora toga vremena. Upada u oči da prema ovim navodima većinsko stanovništvo u Dalmaciji nije bili hrvatsko nego „slovensko“, dakle slavensko. Zanimljiva je to tvrdnja ako znamo da se, kako smo prethodno naveli, radi o vremenu kada se velikosrpska misao maskira u jugoslavenske boje ne bi li se što lakše širilo u Hrvatskoj, a upravo iz Jasenovca kao jedne od ključnih obavještajnih točaka velikosrpske politike u Hrvatskoj djeluju velikosrpski agenti na čitav prostor Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stoga je jasno zbog čega hrvatsko ime treba biti utopljeno u općenitiji naziv. No, autor teksta na staje na ovome nego nastavlja:

Dalmacija je napokon i pobjedonosno otkrila svoje slovenske korijene — hrvatske više, dok su srpski bili još snažnije potvrđeni. Za jedan i drugi narod mož se reći da su se otada rađali kao Sloveni, ali i da su to ostajali — Hrvati ili Srbi.

Zahvaljujući Vuku Stefanoviću Karadžiću su potvrđeni navodni srpski korijeni Dalmacije? Autor je dijelom u pravu jer Karadžić i jest bio na takvoj političkoj liniji – onoj velikosrpskoj. I upravo zbog toga u samom tekstu dolazimo do vrhunca. Naime, ono što autora spomenutog teksta naročito smeta je upravo neuspio pokušaj velikosrpskih ideologa da se uspješno zamaskriraju u jugoslavenstvo i što uspješnije nas kao guske odvedu u još maglu. Pa tako on nastavlja:

Naravno da je ovako neutemeljeno mišljenje poprimilo još ekstremnije odlike proglasivši Vuka za jednog od trojice najznačajnijih predstavnika velikosrpske ideologije. Zato i ne čudi da je Vukovo ime, u novije vrijeme, u Hrvatskoj jedno od najomrženijih imena. Takođe je proglašen i za rodonačelnika velikosrpstva, koji „ničim nije zadužio hrvatski narodni jezik ni hrvatsku kulturu“.

Da. Jadan Vuk. Negirao nam je ime i identitet, našu kulturu i domovinu, a njegovim sljedbenicima nije jasno zbog čega se toj dobronamjernoj okupaciji toliko odupiremo. Autori spornog teksta smetaju oni koji smatraju da Vuk Stefanović Karadžić ničim nije zadužio hrvatski jezik. Pa čime bi i mogao kada taj jezik za njega ustvari nije ni postojao? Uostalom, ne postoji ni za autora spornog teksta koji jezik kojim se govori u Hrvatskoj u svojim radovima uporno naziva „srpskohrvatskim“.

Dana 11. lipnja u gradskoj dvorani u Metkoviću će govoriti obožavatelj Vuka Stefanovića Karadžića, odnosno čovjek koji zamjera onima koji Karadžića ispravno povezuju s velikosrpskom ideologijom. Netko će možda reći: pa nije li demokratski poticati dijalog s neistomišljenicima, pa čak i neprijateljima koji otvoreno zagovaraju genocidnu ideologiju? Ne bismo li trebali biti tolerantni? Možda, ali ako ćemo se pozivati na civilizacijske vrijednosti 21. stoljeća, tada o demokratskom dijalogu možemo govoriti isključivo onda kada je ulica dvosmjerna. U ovom slučaju to je izostalo jer dan ranije, u večernjim satima, u istoj dvorani je trebalo biti održano predstavljanje naše knjige koja progovara o toj istoj ideologiji i opasnostima koje ona još uvijek predstavlja po hrvatski narod, a dvorana nam je iznenada otkazana. Stoga smo iz poštivanja stradalnicima Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata odlučili ne izlagati na skupu „Metković 600 godina“ unatoč trudu i financijskim sredstvima koje smo uložili. Ono što na kraju želimo i imamo pravo znati jest ovo: Žele li možda domaćini izbjeći situaciju u kojoj bi im se gost osjećao uvrijeđenim ili ne daj Bože ugroženim zbog teme naše knjige? Ili je razlog negdje drugdje? Odgovor na ovo pitanje znaju samo oni dok ga mi možemo tek naslućivati na temelju predočenih podataka. U svakom slučaju, u slučajnosti ne vjerujemo.

Razmišljajući o ovoj situaciji, prisjetili smo se rečenice iz jednog dokumenta kojega smo citirali i u radu koji je bio pripremljen za navedeni skup. Godine 1945. u metkovskom kotaru narod je bio „malo uplašen uslijed dolaska hercegovačke divizije, jer su među vojnicima poznavali neke bivše četnike iz okolnih sela“. Metkovci su se nakon završetka Drugog svjetskog rata našli pod udarom dvije ideologije – velikosrpske i komunističke koja ih je smatrala gradskom „buržoazijom“ koja je bila „previše“ naklonjena Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon silnih stradavanja koje je pretrpio narod tog kraja, o njihovoj povijesti govorit će im osoba koja se može podičiti i radom sa znanstvenog skupa Spomenička baština Srba na području Republike Hrvatske koji je održan u tzv. Upravi za suradnju s dijasporom i Srbima u regionu u Beogradu u lipnju 2017. Zbornik s tog skupa je objavljen kao 13. po redu knjiga iz edicije Građanski rat u Hrvatskoj 1991.-1995. u izdanju Udruženja Srba iz Hrvatske i Srpskog kulturnog društva Zora. Građanski rat u Hrvatskoj? Prije 30 godina Metković je napadnut s teritorija Bosne i Hercegovine i to u trenutku kada je Hrvatska bila međunarodno priznata država. Metkovci, jesu li vaši susjedi i članovi obitelji stradali u građanskom ratu? Čini se da gost koji će u Metkoviću boraviti na vaš trošak vjeruje da je bilo tako. A to nije jedino sporno i problematično u što on vjeruje…