Dana 3. rujna o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” uputila je dopis udruzi Dom kulture Zagreb, nakladniku portala Forum, zatraživši objavu našeg reagiranja na tekst Gorana Hutinca, objavljen 26. kolovoza, s ispravcima netočnih navoda u skladu sa člankom 40. Zakona o medijima. S obzirom da nismo dobili odgovor, dana 14. rujna uputili smo novi dopis na koji nam je odgovorio predsjednik spomenute udruge i glavni urednik navedenog portala Goran Borković koji je odbio objaviti naše reagiranje unatoč činjenici da su u spornom tekstu navedeni netočni podaci o radu članova naše udruge, a članovi naše udruge su oklevetani. Ovakvo ponašanje nije nas pretjerano začudilo s obzirom da znamo o kakvim se ljudima u navedenoj udruzi radi. Goran Borković radio je kao novinar Feral Tribuna, Novosti, Al Jazeere Balkan i Autografa. Podjednakim novinarskim vještinama istaknula se i dopredsjednica spomenute udruge Sandra Bartolović, također novinarka Novosti, Foruma i Autografa. Uglavnom, riječ je o jurišnicima iz tabora Pupovac – Pilsel – Dežulović pred kojima odbijamo saginjati glavu u vlastitoj Domovini čiji porezni obveznici nažalost financiraju sve navedene portale (Autograf – Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, Forum – Agencija za elektroničke medije, Novosti – Savjet za nacionalne manjine Vlade RH) koji unatoč tome ne poštuju zakone Republike Hrvatske i u svom javnom djelovanju pljuju po onima koji ih hrane. Takvih se ne bojimo i stoga naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.
Hrvatska Hrvatom!
NADOPUNA:
Glavni urednik Foruma Goran Borković upravo javio da je spreman objaviti naš ispravak uz “korekcije”. Korekcija biti neće jer u našoj zemlji ne pristajemo na ucjene onih koji nas kleveću iako se našim kruhom hrane!
Poštovani!
Dana 26. kolovoza ove godine na Vašem portalu je objavljen tekst povjesničara dr. sc. Gorana Hutinca pod naslovom: „REVIZIONISTIČKI PAMFLET IGORA VUKIĆA O KOZARAČKOJ DJECI (3)“ Sam naslov ukazuje da tekst nema nikakve veze s nama i našim radom, no jednom ili dvije rečenice na vulgaran i nepristojan način podsjetio je čitatelje i na nas i naš rad. To je razlog zašto Vam pišemo ovo pismo i tražimo njegovu objavu na Vašem portalu.
Pozitivno je to da Hutinec upućuje Igora Vukića na naš rad u kojemu su korišteni izvorni arhivski dokumenti koji govore o ekshumacijama izvođenima na grobištima u Donjoj Gradini 1964. godine. No, to je i prilika Hutincu da „likvidira“ nas i naš rad, upravo izvješćem, radom i citiranjem drugih. Dajemo sporni dio teksta: Sam članak je, nevezano uz pitanje broja djece-žrtava jasenovačkog sustava logora, jedna od najnižih točaka do kojih se srozala suvremena hrvatska historiografija, i ne služi na čast ni uredništvu, ni recenzentima, niti instituciji pod čijim je okriljem objavljen, jer se u njemu prvo preuzimaju rasistički navodi istraživača iz 1964. po kojima “na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog porekla. Znači, tu nije bilo ni Jevreja ni Cigana”, a potom se tu dvojbenu tvrdnju koristi da se posmrtne ostatke bez ikakvih dokaza proglasi “vjerojatnije (…) Hrvatima (katolicima i muslimanima) i eventualno (…) Nijemcima.”
Bilo bi pošteno i u redu da dr. sc. G. Hutinec navede „instituciju“ koja je recenzirala i objavila članak, no on to u stilu 70-godišnjih prešućivanja njegovih učitelja i savjetnika namjerno i s razlogom ignorira. Riječ je o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). Uostalom, što je HAZU prema Hutincu i „njegovima“ na Filozofskom fakultetu? Po svoj prilici jasno je odakle puše vjetar, ali vidjeti ćemo dokle i koga će otpuhati. Budući je slična teza već izrečena u lipnju ove godine na jednoj terevenki u dvorani Srpskog privrednog društva „Privrednik“, bilo bi u redu da Hutinec navede i citira čija je to teza umjesto da se pravi naivan i plagira. Ili se dr. Hutinec već ranije usuglasio s Milanom Radanović, sudionikom gore navedene tribine, na kojoj je upravo spomenuti Radanović to prvi rekao u drugačijem kontekstu? Kako bilo, dobro je saznati da su istraživači 1964. postavili svoju „rasističku“ metodologiju kada su na osnovi ljudskih materijalnih ostataka pokušali dati svoj prilog u traženju istine. Nisu pitali Hutinca i njegovo društvo za to! U tom kontekstu Hutinec navodi dio naše rečenice u kojem se pozivamo na literaturu istraživačice Ljubice Štefan i postavljamo pitanje zbog čega bi otkriveni ljudski ostaci automatski morali biti srpski, odnosno postoji li mogućnost da se radi o Hrvatima i Nijemcima. Sada su naše tvrdnje, odnosno citiranje drugih izvora i ranije literature, odjednom „dvojbene“, a nisu nedvojbene tvrdnje dr. Hutinca kojima on proglašava rasistima sve one istraživače, u ovom slučaju „jugoslavenske“ antropologe, koji pokušavaju na osnovu materijalnih ostataka predstaviti rezultate svojih istraživanja i to unatoč činjenici da sve žrtve o kojima je ovdje riječ pripadaju istoj rasi – bijeloj. Istraživači iz 1964. vjerojatno su trebali pitati dotičnu grupu što će istraživati i na koji će način svoje rezultate predočiti znanstvenoj i drugoj javnosti.
Iz gore navedenoga citata jasno je da Hutinec izvlači iz konteksta dijelove rečenica, što je dobro poznata metoda i stil. Naš mu je rad pretežak, pa je najlakše „likvidirati ga“ agitpropovskim parolama i konstrukcijama dogovorenim u dobro poznatim „znanstvenim krugovima“ na fakultetima na kojima se donose etički kodeksi koje nikome ne pada na pamet poštivati ih, a kamoli ih provoditi. Stoga nas je odlučio uklonuti s dnevnog reda dogovorenom sintagmom unutar toga kruga. Pri tome nije slučajno da je tu sintagmu izrekao mladi četnik ili početnik Radanović. Nepoznato je samo to na koji je način napuštao svoj dom u operaciji Bljesak – kao traktorist ili u nekom drugom obliku. Više od dvadeset godina čekala ga je na Filozofskom fakultetu navedena ekipa da im on objasni kako i što raditi. Sada, udruženi s dobro poznatom „znanstvenom politikom“, idu prvo u likvidaciju našeg rada, potom ako zatreba i nas, a na meti je očito i HAZU, vjerojatno zato jer se više ne zove JAZU. Poslije toga sve će biti jasno i nema se tu što pitati. Sudbinu povijesne znanosti zapečatit će Hutinec i društvo i to je to.
Jasno nam je da su poslijeratni logori crna ili crvena krpa na sve one tisuće pisanija i prepisanija resavske škole koje su napisani i još se pišu po metodologiji jedine ispravne i svemoćne partije. Svi koji se usude pisati izvan te metodologije biti će likvidirani. Snaga i moć partije. Plivajući na čvrstim valovima metodologije te partije isti može reći njezinim rječnikom da je naš rad „dno hrvatske historiografije“. Takvim etiketiranjem, rasizmom istraživača iz 1964., pa prema tome i našim vlastitim, on je potvrdio da je dio visoke partijske škole koju danas u Republici Hrvatskoj vodi nezaobilazni Slavko Goldstein. Metoda i metodologija te škole je dosta jednostavna i lagana za naučiti, ali je moramo ponoviti dr. Hutincu i Vašim čitateljima: „etiketirati u javnosti (medijima), osuditi na sudovima (po mogućnosti partijskim ili što bliže partiji) i likvidirati“. Dodatna konstrukcija kako smo „dno hrvatske historiografije“ jasno upućuje da bi moglo slijediti da postanemo i „dno neke samo partiji poznate jame“ za koju nitko i nikada neće saznati jer partija, ipak je to poznato, radi do savršenstva konspiracijski.
Gospodine ili druže Hutinec, svojim istupom i pristupom Vi ste doista pokazali gdje je hrvatska historiografija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a to smo već otprije znali i mi i svi drugi slobodnomisleći ljudi. Potražite na internetu gdje se nalazi Zagrebačko sveučilište u svijetu i Europi! Za to ste prilično i podosta zaslužni i Vi i Vaši znanstveni dosezi i rad. I tako, stavljajući nas na dno hrvatske historiografije otkrili ste dno svoga rada i rada povjesničara i znanstvenika na Vašem fakultetu i Odsjeku za povijest. Za nešto više nema smisla jer da bi s Vama mogli polemizirati trebamo Vam biti ravni. Po Vašemu poimanju, mi smo na „dnu“, ali ostatak zemaljske kugle govori o tome da ste ondje Vi, Vaš fakultet i Sveučilište. Nastavite se baviti Vašim partijskim agitpropovskim metodama i metodologijama, a mi idemo prema dnima jama Vaše partije. Ako preživimo, čut ćete, jer ćemo Vam javiti što smo našli. Pa makar i to po sudu partije bilo rasističko.
Stipo Pilić, prof. povijesti
mr. sc. Blanka Matković
Tijekom Drugog svjetskog rata i prvim godinama poraća stanovništvo svih hrvatskih krajeva bilo je izloženo različitim oblicima nasilja koje je doseglo svoj vrhunac između ljeta 1944. i ljeta 1945., odnosno u razdoblju kada su se masovni zločini događali diljem zemlje, a brojni hrvatski zarobljenici – vojnici i civili – mučeni i likvidirani na stotinama stratišta od Slovenije do Makedonije. Desetljećima se o ovim događajima tek povremeno i potiho govorilo u najužem krugu, a bilo kakva znanstvena istraživanja ovih događaja bila su onemogućena. Tijekom tog razdoblja bivše jugoslavenske vlasti i druge organizacije pripremile su nekoliko popisa ratnih žrtava i to: Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (1946.), Savez udruženja boraca NOR-a – SUBNOR (1950.) i Savezni zavod za statistiku SFRJ (1964.). Podaci o rezultatima istraživanja iz 1946. i 1950. sačuvani su u hrvatskim arhivima i dostupni javnosti. Različite popise likvidiranih, uhićivanih, proganjanih i osuđenih pripremale su i druge organizacije „narodnih vlasti“ poput OZN-e, UDB-e, Komunističke partije, narodnih odbora i ostale. 
