U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.
U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA
U hrvatskom javnom prostoru potpuno je neopaženo prošla vijest da je dužnost ravnatelja JUSP Jasenovac preuzeo Ivo Pejaković. Znači li to da je dosadašnja ravnateljica Nataša Jovičić, koju smo u više navrata prozivali radi netočnih podataka u JUSP Jasenovac, podnijela ostavku? Napušta li se brod koji neminovno tone i tko će odsada odgovarati za manipulacije koje se ondje još uvijek događaju?
Zahvaljujemo portalu Dragovoljac na pomoći u širenju vijesti 🙂
Napomena: Tportal tek je 30.1. objavio ovu vijest
Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća autor Nenad Piskač osvrnuo se na tri intervjua objavljena početkom ove godine, među kojima je i onaj Blanke Matković u Hrvatskom tjedniku.
U tekstu pod naslovom “Partijsku povijest potrebno je revidirati” autor navodi slijedeće:
“Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje. Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća. (…)
U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.
Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.
Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.
Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz zveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.
Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.
O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.”
Drago nam je da naša glavna misao o pozitivnosti revizionizma ulazi u širu uporabu 🙂
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 19. siječnja 2017. (pdf)
(Prenio Dragovoljac)
ČLAN UPRAVNOG ODBORA UDRUGE DR. SC. NIKOLA BANIĆ: KAKO SAM UZ POMOĆ RAČUNALNE TEHNIKE OTKRIO DA JE JASENOVAČKI POPIS ŽRTAVA MASOVNA PRIJEVARA
Dr. sc. Nikola Banić doktorirao je računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno diplomirao 2013. godine. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih radova iz područja digitalne obrade slike i sudjelovao je u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Zaposlen je kao zavodski suradnik na FER-u na Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija gdje je radio na više znanstvenih i stručnih projekata s industrijom. Za vrijeme studija osvojio je Rektorovu nagradu za rad „Popularizacija djela ‘Nebeske objave’ svete Brigite Švedske“, pet nagrada Josip Lončar za 1% najuspješnijih studenata na svakoj od pet godina studija te srebrnu plaketu Josip Lončar za naročito uspješnu doktorsku disertaciju i znanstvenoistraživački rad. Dobitnik je i nagrade INETEC za poticanje izvrsnosti i jedan je od autora pjesama u zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ i „Tramvaj leti u nebo“. Nastavi čitati INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU
U najnovijem broju Hrvatskog tjednika od 19. siječnja 2017. objavljen je intervju s članom našeg Upravnog odbora dr. sc. Nikolom Banićem i kraćim prilogom dopredsjednika udruge dr. sc. Perom Ercegovcem. Intervju ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju 22. siječnja.
Zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na ukazanoj prilici da se hrvatskoj javnosti predstave i druga dva važna člana našeg Upravnog odbora. Blanka nije jedini konj za utrku kojim raspolažemo. Imamo ih još, a zovemo ih mušketirima 🙂
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)
Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)
(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)
Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!
Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?
Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.
U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI
U najnovijem broju od 12. siječnja 2017. Hrvatski tjednik objavljuje intervju s predsjednicom HDP DR. Rudolf Horvat Blankom Matković u kojem se ona osvrće na istraživanja jasenovačkih žrtava, suđenje Dinku Šakiću, isforsirani skandal oko spomen-ploče jedanestorici pripadnika HOS-a i povijesni revizionizam. Razgovor ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 15. siječnja.
U narednom broju Hrvatskog tjednika (19. siječnja 2017.) bit će objavljen i kraći intervju s dopredsjednikom udruge Perom Ercegovcem i članom Upravnog odbora udruge Nikolom Banićem.
Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 5.1.2017. (pdf)
(Kamenjar, HrSvijet, Dragovoljac, Narod)
Poveznica na prvi,drugi i treći dio teksta
OPĆE OPTUŽBE
U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)
Piše: Blanka Matković
(Kamenjar)
U petak 6. siječnja objavili smo dokument iz svibnja 1992. koji svjedoči o situaciji u Jasenovcu tijekom četničke okupacije. Taj dokument savršeno ilustrira modus operandi koji je tzv. Jugoslavenska armija sa svojim „partizanskim“ brigadama primjenjivala i na srpsko stanovništvo – palež i pljačka koji su lokalno stanovništvo prisilili na razmišljanje o napuštanju njihovih domova.
Ono što u ovom dokument privlači posebnu pažnju dva su znakovita detalja. Prvi se odnosi na podatak da su ulaskom „Jugoslavenske“ vojske u Jasenovac 8. listopada 1991. zatečene svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto, a do svibnja 1992. taj se broj povećao na 170 zapaljenih objekata. U izvješću Europske unije od 12. travnja 1994., dokument broj 7070, istaknuto je da je 8. veljače 1992. njihova ekipa iz Doboja izvijestila da su posjetili područje Spomen-područje Jasenovac gdje su zabilježili „mnogo štete na objektima, pljačku dokumenata i artefakata te očita oskvrnuća na tom lokalitetu“.[1] Prilikom drugog posjeta Jasenovcu 5. travnja 1992. ustanovili su da je spomenik Kameni cvijet neoštećen. U izvješću je također zabilježeno da su predstavnici „Jugoslavenske“ armije i srpski „direktor“ muzeja istaknuli da su štetu počinili pripadnici hrvatskog Zbora narodne garde.[2]
Drugo izvješće EU od 31. kolovoza 1994., dokument broj 7133, u pojedinim detaljima razlikuje se od prvog, no ti detalji postavljaju novo pitanje: je li ekipa promatrača iz Doboja uopće posjetila Jasenovac početkom 1992. ili su u izvješću jednostavno prenijeli ono što su im četnički okupatori servirali? Dakle, u drugom izvješću, pripremljenom nakon posjete promatrača Jasenovcu 17. svibnja 1994., ustanovljeno je da je područje nekadašnjeg logora i spomen područja neoštećeno iako su muzejski krov i zidovi pretrpjeli manju štetu. Namještaj, knjižnica i izložbeni predmeti premješteni su na nepoznatu lokaciju. Sanitarna oprema je uklonjena i u zgradi spomen područja nije bilo struje.[3]
Oba dokumenta potvrđuju otuđivanje dokumenata, knjižnice i predmeta iz Spomen područja Jasenovac, no drugo izvješće demantira ono prvo da su objekti bili znatno oštećeni, a lokalitet oskvrnut. Ovi navodi odgovaraju podacima iz apela mještana Jasenovca upućenog tzv. Republici Srpska Krajina u svibnju 1992. u kojemu je istaknuto da je srpska vojska sudjelovala u uništenju dijela dokumentacije iz Spomen područja Jasenovac i paljenju zgrade „Kožare“, koja se ne nalazi unutar Spomen-područja Jasenovac već u samom mjestu Jasenovac. Nastavi čitati JASENOVAC U DOMOVINSKOM RATU: ČETNIČKA PROPAGANDNA MAŠINERIJA PRED KOJOM HRVATSKA DIPLOMACIJA OSTAJE NIJEMA