Arhiva oznaka: ratni zločini

DRAGO ŠTOKIĆ: VOĆIN – 26 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA NAD HRVATSKIM CIVILIMA

Ovih dana prisjećamo se još jedne tužne obljetnice. Dana 12. i 13. prosinca 1991. četnici su počinili masovne zločine nad hrvatskim stanovništvom u Voćinu.  Stoga naše čitatelje podsjećamo na raniji tekst našeg člana Drage Štokića koji je opširno pisao o tim događajima.

Poveznica na cijeli članak

STJEPAN ŠTIMAC: O Dubrovniku, slobodi, mržnji i barbarskim dušama

Piše: Stjepan Štimac, mag. filozofije i informacijskih znanosti

Stari povijesni, svjetski moćni i slobodarski grad Dubrovnik u svojoj je povijesti prošao mnoge ratove i ostao prepoznatljivo svoj, naš – hrvatski. Jedan od tih ratova vodio se i devedesetih kad su barbari opet pohrlili privučeni ljepotom i pretpostavkom lake pljačke i svakovrsnog zuluma nad, po njihovom mišljenju, nemoćnim stanovništvom tog starog i predivnog hrvatskog i svjetskog grada.

No nisu barbari očekivali da ispod te uistinu svjetske ljepote kuca moćno dubrovačko-hrvatsko srce i u svom ludilu, opijeni moći koju pronađoše u snazi oružja i odsustvu morala i savjesti, učiniše povijesnu pogrešku, a trajni biljeg njihovog sramotnog barbarstva ostade zapisan u srcu naroda i zidinama grada povijesti i budućnosti.

Neću se baviti samim ratom i pojedinačnim bitkama, niti junacima koji ostaviše svoje živote boreći se i umirući za dom spremni, gotovo goloruki, protiv 30 puta jačeg neprijatelja naoružanog do zuba i spremnog na sve što je ljudskoj prirodi strano, već ću govoriti o pravoj prirodi ovog rata i opsade te uništavanja Župe dubrovačke i samog spomenika civilizaciji – Dubrovnika.

Epilog barbarskog pohoda na Župu dubrovačku i Dubrovnik:

417 ubijenih hrvatskih vojnika, 92 civila, 336 osoba odvedeno u koncentracijske logore, opljačkana i uništena sva sela i naselja koja su se našla na putu hordi zla, te povijesna devastacija dubrovačke gradske jezgre. Naime, dana 06.12.1991. tijekom najžešćeg napada, samo na staru gradsku jezgru ispaljeno je preko 2000 granata, dok su se borbe vodile čak i za gradske zidine, no hrabrost i požtrvovnost hrvatskih branitelja slomila je barbarske horde vođene čistom pohlepom i mržnjom te je neshvatljivo nadmoćniji neprijatelj i ljudstvom i oružjem vraćen tamo gdje i pripada, u mrak i tamu vlastite barbarske necivilizacije.

Prije svakog napada postoji i priča, postoje dvije istine, postoje mitovi i legende koje trebaju jednu stranu, onu napadačku natjerati da bude okrutna i da pljačku, ubijanje i spaljivanje drugih prikaže borbom dobra protiv zla. Tako su i kreatori ovog suludog barbarskog čina pripremali teren pričama o 1000 strašnih ustaša koji su na granici Crne Gore i samo čekaju zapovijed da osvoje Crnu Goru, a onda Bosnu pa Srbiju, pa onda… Ali sve je to glupost i malo, pa ide priča o buradi koju su ustaše punili krvlju Srba i Crnogoraca pa slali Paveliću, a on valjda nije imao pametnijeg posla, kao ni ovi što su kao tobože punili bačve krvlju pa je uredno vagao i slikao se oko tih bačava, problem je jedino što nitko nikad nije vidio tu bačvu, a kamoli uslikao, no cilj je postignut, horda je spremna natapati zemlju nevinom hrvatskom krvi.

Valjda je danas svima jasno da su mitovi o zlim Hrvatima samo mitovi psihopatskih imbecila i zločinaca, ti su mitovi uvijek prethodili pokolju i genocidu nad Hrvatima, primjerice mit o ustanku u Srbu koji je, sad svi znamo, bio najobičnije etničko čišćenje Hrvata, dakle genocid. Takav je i mit o Jasenovcu i sedamsto ‘iljada milijuna pobijenih Srba, o tisuću jama, a u svakoj četrdeset ‘iljada Srba, ne računajući onih sto milijuna i sedamsto ‘iljada ubijenih u Jasenovcu, pa sto milijuna da se napune one bačve, pa… No, no, valjda ste shvatili psihopatsku šprancu koja bi u svakoj normalnoj civilizaciji bila predmet izučavanja na studiju psihologije, takvi znanstvenci tretirani kao psihijatrijski slučajevi, no živimo gdje živimo, a ako se brojevi i statistika ne slažu sa mitovima tim gore po brojeve i statistiku.

Potpunom uništenju Vukovara prethodili su mitovi o ubijanju Srba, 40 zaklanih novorođenih srpskih beba u bolnici. Nakon Oluje krenuo je mit o 25 ‘iljada pobijenih civila u kolonama, taj mit je trebao opravdati neki budući genocid, no danas je malo teže provući takav mit pa se ide mitom o protjerivanju Srba, to je isto priprema budućih pokolja, i tako do pakla. Naravno, sad je svima jasno i nesporno dokazano da je sve bilo laž i mit da bi se od svojih hordi napravilo životinje žedne hrvatske krvi, uspjeli su, a ono što je ušlo u Vukovar više se nije moglo zvati ljudima pa su pobili, između ostalog, i sve ranjenike iz bolnice.

Tako se i prije borbi za uništenje Dubrovnika širilo propagandu o zločinačkim Hrvatima koji se kolokvijalno nazivaju ustašama i kojima se mitovima oduzima svaka ljudskost te ih se predstavlja kao bijesnu zvijerad, a zna se što se radi sa bijesnom zvijeradi, nemilosrdno ih se ubija i spaljuje. Pred Dubrovnik također nisu došli ljudi, osim nekolicine koji nisu mogli promijeniti sudbinu. Dubrovnik je poseban i po tom što u njemu nisu imali čak ni jedan jedini primjer nestalog Srbina, pa su izmišljali imena i događaje poput onoga kad su čitali jednu strašnu ćosićevsku priču rezervistima o ustašama:

“( ,,Pobjeda”, 2. oktobar)

* Mnogi se smiju ovoj nečuvenoj propagandi i lažima, drugi tvrde da je to istina ,,samo mi nijesmo u toku”… Pokušavam da im objasnim ko su ovi novinari što ovako pišu, kako mediji mogu da manipulišu javnim mnjenjem i da je prvo počeo rat u njima, ali većina vjeruje samo ,,Pobjedi” i Radio Titogradu. Poče da me brani Radoš, vadeći iz džepa bluze list ,,Pobjede”. Raširi ga, i poče naglas da čita:

– Tako se juče u selu Dubravka zbio događaj koji može ući u antologiju svjetskog beščašća i zločina. Naime, ustaše su došle do kuće Balda Đuraša i htjeli da njegov dom pretvore u svoje uporište, radi pružanja otpora jedinicama JNA i da na njegovom kućnom pragu postave top. Nesrećni Đuraš, inače Hrvat, zamolio je ustaše da poštede njegovu kuću i porodicu. Uslijedilo je nešto što se teško može sresti u filmovima sa najzaumnijim scenarijem. Nesrećni Tuđmanovi bojovnici silovali su, naočigled, Đuraša, njegovu suprugu, a potom, što prevazilazi sve granice ljudskog razuma – i njegovu desetogodišnju kćerku. Njega su zatim zaklali bajonetom… Slušajući tekst otvorenih ustiju, rezervisti kao po komandi počeše da psuju i ,,Pobjedu” i njenog novinara lažova.

– Kakvo, bre, silovanje, kad danima u Dubravci nema živog roba, osim jednog starca i onog nenormalnog, ako i oni nijesu pobjegli. Daj da vidimo koji to kreten piše…”

Monitor http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-u-xx-v/crna-gora-od-1990/operacija-dubrovnik-sve-je-bilo-meta/

Ovaj primjer propagande i brušenja mržnje pokazuje kako se stvara životinje, no u ovom slučaju su i životinje shvatile da se njima maipulira i da ne postoji taj slučaj niti ti ljudi, no da to nisu sa sigurnošću znali bez problema bi priču prihvatili i još malo podgrijali nagon za uništavanjem i ubijanjem.

I još razumljivo što su takve horde crnogorskih i srpskih banditskih hordi doplazile ubijati i uništavati sve hrvatsko, ali tu je i JNA. Navodno ono N znači narodna, a koliko je bila narodna najbolje je dokazala svojim angažmanom u operaciji sravnjivanja Hrvatske uzduž i poprijeko.

Može li netko tko voli svoj narod taj narod spaljivati i nemilosrdno ubijati? Može li netko tko se predstavlja jamcem sigurnosti jednog naroda u jednom trenutku sam ubijati svoj narod? Naravno da ne može! Naravno da je JNA svojim završnim činom opet pokazala da je okupatorska vojska i da joj hrvatski narod kao narod ne predstavlja ništa osim roblja koje nema pravo otkazati suradnju psihopatu, jer psihopat odmah ubija. Nismo ni znali, osim rijetkih, da živimo u stisku shizofreničnog psihopata i da “Ne želim da me ti braniš” nije opcija, već smrt, kako to uvijek biva u odnosu psihopatskog ucjenjivača i žrtve. Kako je počela ta armija na kraju drugog svjetskog rata, bestijalnim pokoljima i zvjerstvima kakvima bi se i Hitler, Pol Pot ili Staljin divili, tako je i završila, opet u krvi nevinih tražila je smisao svoga postojanja, i pronašla ga ubijajući sve hrvatsko, te uništavajući između ostalog i Dubrovnik.

Kakva je to volja za uništavanjem bila, kakva je to mržnja bila, kakav je to strašni psihopatski poremećaj bio! Ni dan danas akteri tih zločina ne shvaćaju što se dogodilo, dan danas pričaju nama i sebi bajke o mitovima o hrvatskoj nepostojećoj volji za državom, o hrvatstvu kao anakronizmu, o amebama koje znaju zašto postoje, ali Hrvati, eto, ne znaju. Pričaju nam o narativima i mitovima po kojima je u pravu notorni Jokić koji je bestijalno razarao Dubrovnik i gradio svoju mitsku povijest u kojoj Hrvati ne postoje, dobio je sedam godina robije, ali i danas nam objašnjavaju da nemamo pravo na svoju državu, jezik, vlast, prava, odgoj vlastite djece. I danas potpuno jednako pričaju kao i devedeset prve, samo što smo mi onda bili nenaoružani, a oni prenaoružani, pa ipak, pobijedila je volja, ljubav prema domovini, narodu, naciji, svijest o tomu tko smo i što smo, oni i dalje upinju sve svoje snage da dokažu da smo nitko, ništa, da nemamo pravo na državu, naciju, jezik, prava odgajati djecu, vladati svojom državom.

A koji je bolji dokaz od toga tko jest, a tko nije u pravu od napada na ne samo biser Jadrana, nego na svjetski biser – Dubrovnik? Razliku između dobra i zla doista je lako uočiti, jedni su umirali pod znakom Za dom spremni braneći narod i grad, drugi su pod znakovima zvezda-kokarda ubijali i razarali bez milosti kad su shvatili da je njihova okupacija završena i da dolazi vrijeme ljudi, a da su istinski voljeli i jedan dio Dubrovnika, i jedan dio Hrvatske, i jedan dio hrvatskog naroda, sigurno se ne bi obrušili takvom bestijalnom mržnjom na nas te bi dokazali da su doista bili narodna armija, a ne psihopatski okupatori. Izabrali su što su izabrali i to na temelju onoga što su osjećali prema hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj – mržnju i vojnu nadmoć kojom su nas držali pod okupacijom.

Primjer kako je teško bez civilizacijske podloge shvatiti onoga koji baštini tisuće godina kulture je i izjava srpskog akademika Samardžića:

“Situacija za Dubrovnik nije tako opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i nemačke daktilografkinje.”

“Oči i uši su ljudima lažni svjedoci ako su im duše barbarske”, izjavi jednom davno mudrac Heraklit, a također i da “Mnogoznalost čovjeka ne čini pametnim.”

Treba li nam bolji dokaz od akademika divljaka?

Kako divljem akademiku objasniti da ono što je on vidio kao Dubrovnik je samo ono što su njegove i njegove akademije vrijednosti i jedino što je mogao svojim zakržljalim umom prepoznati je ono kako je opisao Dubrovnik. A da je tražio ljubav našao bi je, da je tražio povijest našao bi je, da je tražio mir našao bi ga, da je tražio znanje našao bi ga, ali nije ništa od toga niti tražio niti vidio i jedino što je njegovo oko vidjelo, a um mogao razumjeti je prostitucija, osrednjost, nastranost i glupost, zato je podržavao smrt i razaranje onoga što nije mogao razumijeti i čega se bojao kao što se primat snižene svijesti boji onoga koji uspravno hoda.

Takvi su nam krojili sudbinu, takvi nam i danas kroje sudbinu i govore samo ono što svojim zakržljalim umovima mogu vidjeti i prepoznati, oni govore o nama i danas kao da nas uopće ne vide kao dio vrste kojoj i oni pripadaju ili kao da ne postojimo, kao da smo mit s kojim oni ne znaju što će pa drže čak i tribine ne bi li osvijestili kako se i čim taj mit održava i žulja ih? Oni nas ne vide osim kao predmet mržnje i/ili obrade po svom. U njihovim zakržljalim umovima mi nemamo budućnost, hrvatski Dubrovnik nema budućnost.

Prevelika je to razlika u stupnju svijesti da bi se jednostavno prevazišle razlike, prevelika je to razlika na civilizacijskoj ljestvici da bismo očekivali ispriku zbog razaranja i smrti, oni nas ne vide, osim kao svoj odraz kojega se boje. To što nas ne vide nije naša krivica, na neki način nije ni njihova, ako prihvatimo da postoje bića na različitim stepenicama razvoja, ali svakako imamo obavezu pokušati im dočarati svijet koji ne vide, dokazati da nije život samo prostitucija, razaranje, osvajanje, slijepa zadrtost, moramo im nekako približiti povijest, umjetnost, toleranciju, a možda jednog dana prihvate i ljubav, kad shvate ljubav shvatit će i zašto im nije uspjelo ubiti Dubrovnik ili Vukovar čiji je duh jači nego ikad, tad kad shvate završit će svi ratovi i majke više neće oplakivati svoje sinove i kćeri na svim stranama, ako shvate? Kad shvate i kad i ako odbace ono što ih goni – primitivna volja za moć i teritorijem, shvatit će da smo odraz iste stvarnosti i da postojimo, tu smo i tu ćemo ostati bez obzira na sve. Nije do nas i nije nikad ni bilo to što nas ne žele vidjeti!

Libertas – pojam o kojem barbari zlih namjera u susretu sa Dubrovnikom počinju učiti na teži način.

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Mala doza istine o Jasenovcu

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 16. studenog 2017. (pdf)

Budući da je mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac masovna prevara s tisućama lažnih žrtava, navođenje tek nekoliko novih lažnih jasenovačkih žrtava, iako važno jer širi istinu o prevari, može se kvantitativno smatrati opisom tek malog dijela te velike prevare. U tom je smislu i ovaj članak koji navodi nekoliko novih lažnih žrtava samo mali djelić istine o jasenovačkom mitu. Istina boli lažljivce pa makar bila i u malim dozama. Nastavi čitati NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Mala doza istine o Jasenovcu

JURE SOLDIĆ: Obljetnica škabrnjskog masakra – 18.11.1991.

Piše: Jure Soldić mag.theol.

Početkom 1990-ih obnavlja se savez dviju kula; crvena petokraka i četnička kokarda u zajedničkom cilju uništenja hrvatske države i naroda odnosno uspostave mitske velike Srbije. Tenkovi posuti cvijećem s beogradskih ulica i noževi “blagoslovljeni” od Srpske pravoslavne crkve počinju svoj krvavi pir.

1. Četnici se iživljavaju nad mrtvim tijelom civila
Četnici se iživljavaju nad mrtvim tijelom civila

Već u kolovozu 1990. godine na području  Dalmacije Srbi su pokrenuli otvorenu pobunu, koja je započela paljenjem hrvatskih šuma, provokacijama i terorizmom.

Hrvatski Srbi u velikom su dijelu prihvatili četničku politiku i započeli oružanu pobunu protiv Hrvatske. Tako su 17. kolovoza 1990. godine naoružani Srbi zatvorili ceste u mjestima sjeverne Dalmacije i Like, postavljajući zapreke i naoružane civile, što je početak tzv. “balvan revolucije”.

Među prvim mjestima koja su se našla na nemilosrdnom udaru utjelovljenog Zla bila je pitoma Škabrnja, bogato ravnokotarsko selo bogobojaznih i domoljubnih Hrvata.

Prvi topnički napad dojučerašnjih “komšija” iz okolnih sela potpomognutih JNA dogodio se 17.rujna 1991. godine. Slijedila su svakodnevna masivna granatiranja zbog kojih su civili bivali evakuirani i ponovno vraćani u selo.

2.Srušena crkva u Škabrnji
Srušena crkva u Škabrnji

Do formiranja prvog samostalnog bataljuna Škabrnje pod vodstvom Marka Miljanića selo i okolna mjesta branili su sami mještani uz malobrojne pripadnike 2. bojne 112. brigade HV-a.  U samoj Škabrnji nalazile su se dvije čete s oko 240 branitelja. Oprema i oružje su bili oskudni i nikakvi; samo manji broj branitelja je imao odore, ostali su bili u jeans hlačama i tenisicama dok je agresor imao na raspolaganju sve potrebne resurse tada četvrte vojne sile u Europi – JNA pod zapovijedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića.

Tog dvostruko tužnog dana 18.11.1991. (Vukovar je pao isti dan) u napadu na Škabrnju sudjelovalo je tridesetak tenkova, više stotina Srba bilo pobunjenika bilo vojnika JNA uz pomoć helikoptera. Uz tako nepovoljan odnos snaga branitelji nisu imali nikakve prilike za uspjeh te je usprkos srčanosti i požrtvovnosti istih Škabrnja pala.

3.Dio žrtvi škabrnjskog masakra
Dio žrtvi škabrnjskog masakra

Zločini koji su uslijedili po ulasku agresorskih snaga u selo bili su stravični.  Međunarodne konvencije o postupanju prema zarobljenicima nisu se poštivale kao ni u ostalim mjestima koja su pala u srpske ruke. Civili uključujući žene i djecu te branitelji bili su izvrgnuti bolesnom iživljavanju: prebijanja, pucnjave, klanja te gaženje tenkovima bili su samo neki od načina kako su Hrvati u Škabrnji skončavali svoje živote. Sva materijalna dobra su opljačkana, a što se nije dalo opljačkati uništeno je. Bolje nisu prošle ni crkvene građevine koje su bile ili potpuno ili djelomično uništene.

U akciji Maslenica u siječnju 1993. godine Škabrnja je na dva mjeseca  oslobođena. U čuvanju položaja  posebno se tada istaknula IX. bojna HOS-a, koja je u gotovo potpunom okruženju sa sloganom “Za dom spremni” branila i obranila Škabrnju.

Agresor je tek uspio ponovno zauzeti selo kada je IX. Bojna HOS-a nakon 42 dana iznimno hrabrog i domišljatog držanja položaja dobila smjenu. Konačno oslobođenje je ostvareno  tek pobjedom u operaciji Oluja u kolovozu 1995. godine.

4.Thomas Crowley-Irac-posebno se istaknuo hrabrošću i domišljavošću
Thomas Crowley-Irac-posebno se istaknuo hrabrošću i domišljatošću

Kasniji sudski postupci vezani za zločine počinjene u Škabrnji nisu ispunili svoj cilj tako da osim nekoliko osuđenih zločinaca poput Zorane Banić i Jovana Badžoke koji su dobili male zatvorske kazne u odnosu na počinjene zločine, nitko od nalogodavaca nije odgovarao. Istinska pomirba i suživot tako ostaju tek nametnuti ideali budući da žrtve i njihove obitelji nisu od agresora doživjele ni minimum kajanja, a kamoli zadovoljštine.

5. Spomen mjesto Škabrnja
Spomen mjesto Škabrnja

 

POPIS ŽRTAVA ŠKABRNJSKOG MASAKRA

Branitelji:

  1. Miroslav Bašić
  2. Zoran Bašić
  3. Rade Bilaver
  4. Stanko Bilaver
  5. Željko Bilaver
  6. Vladimir Horvat
  7. Jakov Ivković
  8. Nediljko Ivković
  9. Šime Ivković
  10. Mile Jurić
  11. Nediljko Jurić
  12. Slavko Miljanić
  13. Zdenko Modrić
  14. Mile Pavičić
  15. Nediljko Pavičić
  16. Gašpar Perica
  17. Ante Ražov
  18. Marko Rogić
  19. Milan Rogić
  20. Bude Šegarić
  21. Ivica Šegarić
  22. Miljenko Šegarić
  23. Šime Šegarić
  24. Nediljko Škara
  25. Stanko Vicković

Civili:

  1. Ivan Babić
  2. Grgo Bilaver
  3. Luka Bilaver
  4. Marija Bilaver
  5. Peka Bilaver
  6. Šime Bilaver
  7. Ana Brkić
  8. Josipa Brkić
  9. Joso Brkić
  10. Marija Brkić
  11. Marko Brkić
  12. Mate Brkić
  13. Mijat Brkić
  14. Marija Dražina
  15. Jure Erlić
  16. Dumica Gospić
  17. Ljubomir Ivković
  18. Marko Ivković
  19. Tereza Ivković
  20. Anica Jurić
  21. Grgo Jurić
  22. Jela Jurić
  23. Petar Jurić
  24. Šimica Jurjević
  25. Mirko Kardum
  26. Benito Karlić
  27. Joso Miljanić
  28. Niko Pavičić
  29. Petar Pavičić
  30. Josip Perica
  31. Kata Perica
  32. Ljubo Perica
  33. Danica Ražov
  34. Grgica Ražov
  35. Ivan Ražov
  36. Jela Ražov
  37. Marko Ražov
  38. Šime Ražov
  39. Kata Rogić
  40. Nikola Rogić
  41. Petar Rogić
  42. Grgica Šegarić
  43. Krsto Šegarić
  44. Luca Šegarić
  45. Rade Šegarić
  46. Vice Šegarić
  47. Pera Škara
  48. Petar Škara
  49. Stana Vicković
  50. Mara Žilić
  51. Milka Žilić
  52. Pavica Žilić
  53. Roko Žilić
  54. Tadija Žilić
  55. Marko Župan

Stradali u minskim poljima:

  1. Drago Bilaver
  2. Ljubo Bilaver
  3. Milan Ivković
  4. Nediljko Ivković
  5. Milovan Karlić
  6. Ante Klarić

Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje

Dana 18. studenog 1991. četnički agresori i tzv. Jugoslavenska armija zauzeli su grad Vukovar i Škabrnju, selo u zadarskom zaleđu, gdje su počinili brojne zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima. Stoga se na današnji dan prisjećamo svih žrtava Vukovara i Škabrnje, ali i ostalih – poginulih, nestalih i stradalih – u Domovinskom ratu. Opširnije o padu Škabrnje možete pročitati u tekstu člana naše udruge Jure Soldića, a u videu  “Hrvatskog vojnika”, službenog glasila Ministarstva obrane, možete pogledati kako je izgledala bitka za Vukovar.

 

PREDSTAVLJANJE NAŠIH IZDANJA U SOLINU

Dana 20.12. u 18.30 u Solinu (kino dvorana) će se održati sljedeća promocija naših izdanja “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” i “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“. Knjige će predstaviti autorica mr. sc. Blanka Matković i suradnica Magdalena Vuković te član udruge Ivan Andabak, mag. hist.

N. Banić i M. Koić: Sudac Gideon u borbi s istinom?

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 2. studenog 2017. godine (PDF)

Nedavno je jedan (bjelo)svjetski povjesničar u razgovoru s novinskom agencijom iz dijela Bosne i Hercegovine koji se pompozno naziva Republika Srpska govorio sve i svašta o povijesti o kojoj vjerojatno zna malo ili ništa te je tom prigodom spomenut i logor za djecu u sklopu Jasenovca. I sam mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi brojne navodne dječje žrtve, iako je u desetcima tekstova izravno pokazano kako su mnoge od žrtava s jasenovačkog popisa lažne, kako uključuju i poznate osobe iz javnog života moderne Hrvatske, osobe koje je kao starce moguće vidjeti na videozapisima itd. Ima jedna starozavjetna priča o sucu Gideonu i 300 ratnika u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja. Smisao te priče je da nije potrebna velika vojska da se porazi neprijatelj, već predanost i srčanost. U Domovinskom ratu se dobro vidjelo da kao u onoj narodnoj boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Neprijatelj je, nakon što je prestalo brektanje traktora, shvatio samo dio te narodne mudrosti i misli da im je za pobjedu u miru dovoljna predanost laži i poneki bjelosvjetski arbitar. Groteskno je vidjeti Židova Gideona kako u suradnji s tvorevinom nastalom na genocidu propovijeda o holokaustu. U ovom teatru sjena sve su uloge već podijeljene, radnja se zna, ali kraj priče uvijek ovisi o sporednim ulogama – malim ljudima. U ovom slučaju o malim Hrvatima jer veliki su već prerasli granice ove za njih premale države. Nastavi čitati N. Banić i M. Koić: Sudac Gideon u borbi s istinom?

OSVRT INE VUKIĆ NA KNJIGU BLANKE MATKOVIĆ U GLASILU AUSTRALSKIH HRVATA “DOMOVINA”

U najnovijem broju tjednika australskih Hrvata “Domovina” objavljen je osvrt Ine Vukić na knjigu Blanke Matković “Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime“. Osvrt je dostupan na hrvatskom i engleskom jeziku. Zahvaljujemo svim pojedincima u iseljeništvu koji ulažu maksimalne napore da Hrvatima izvan Domovine prezentiraju rad naše udruge i predstave naša izdanja.

INA VUKIĆ: Book Review and Ponderings – Blanka Matkovic Book On Communist Crimes

Objavljeno na blogu Ine Vukić 4.11.2017.

Prijevod na hrvatski jezik

Objavljeno na

Kamenjar, Crne mambe, HRSvijet, CroExpress, HOP, Zdrug,

HKV

Croatia’s Blanka Matkovic (Matkovich), a PhD candidate at Warwick University UK, has published her Master in Philosophy dissertation in book form titled “Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime”.

The book is exceptionally well written and is an outstanding example of authorship – factual, clear, compelling, and essential. Through her research and meticulous digging through State and other historical archives Matkovic excavates the many mass graves of communist crimes, brings to life in our minds the multitudes of victims and the horrid last moments of their otherwise proud lives and reveals previously unknown details about communist crimes.

“This book focuses on the events that took place in late 1944 and 1945 in Croatia and Slovenia when the intensity of violence was strongest. At that time, the Communist Party of Yugoslavia (KPJ), assisted by the People’s Liberation Army of Yugoslavia, the Yugoslav Army, the Department for the Protection of the People (OZNA) and the Corps of People’s Defence of Yugoslavia (KNOJ) conducted organized terror not only by intimidation, persecution, torture and imprisonment, but also by the execution of a large number of citizens perceived by the KPJ as disloyal, passive, ideological enemies or class enemies. However, investigating war and post-war crimes committed by communist regime was not possible until 1990, after the democratic changes in Yugoslavia. This book is based on documents kept in the archives of Croatia, Slovenia, the UK, and Serbia. Many of them, especially those in Croatia, recently became available to the public, which makes them extremely valuable source of data to the academics and students in this field and which shed new light on these historical events…” (Quote from the book back cover).

With this book Blanka Matkovic delivers one of the most harrowing stories of all time. Communist crimes. This is a rare book in the English language by many measures, not least of which is the way in which Matkovic captures the magnitude of communist atrocities against Croatian people. What is frightening and tragic also is the reality in Croatia, riddled with communist descendants in power, that there are many who turn a blind eye to these atrocities and by doing so do an unforgivable injustice to their own country and people.

This book demonstrates how terror, ideology and mass murder were integrated and institutionalised in the realms of the oppressive rise to power of the communist party in Yugoslavia. Through its referenced sources for the facts presented the book gives the reader original insights and anecdotes into the ways communists went on about committing atrocities against political opponents – innocent people – thus manufacturing a nation of victims that would haunt the nation as a whole for generations.

Although the book reveals cold and brutal documented and researched facts of communist crimes committed against Croatian people en mass in Croatia and Slovenia it reads like a shattering real crime genre novel – difficult to put down until read in its entirety. It is an eye-opening book as to how political pursuits of communist terror ravaged mercilessly the Croatian being, which pursued independence and freedom. The book is a sweeping study of chilling facts of mass murders and demonstrates how the former Yugoslav communist institutions together with their Partisan armed forces ravaged the very soul of Croatian freedom and independence, and this unreconciled bloody past continues to poison Croatia’s present and threatens to strangle its future.

The truth of communist crimes is a dangerous path to follow. Communist crimes formed the very essence of the continuation for almost five decades of the communist regime in former Yugoslavia. Most of today’s current ruling elites in Croatia are descended directly from the communist regime, including its terror apparatus. They are unlikely to voluntarily condemn and bring themselves to justice and this book, along with the ones published on the same topic are largely ignored by the bent mainstream media as well as the ruling elites. In light of this, how can one view Croatia as a serious democracy free of totalitarian regime? Croatia has endured a bloody war in early 1990’s to achieve independence from communist Yugoslavia but still today refuses to face its communist, totalitarian past and in doing so, threatens the welfare and well being of its own people.

Matkovic’s book also serves as an another but significant breaking of silence over the horrors of Communism in Yugoslavia that have caused so much suffering – the detailed revelations of the multitudes of mass crime events spotted across Croatia and Slovenia are a particular evidentiary strength of this book. It reads as a dramatic “criminal indictment” of totalitarian Communism within a fact sheet of chilling evidence. The indictment becomes far overwhelming if we consider the vast areas affected by the communist crimes evidenced in this book, yielding a truly colossal record of skeletons and, apart from the depravity of political fury, absolutely unfathomable suffering.

In her book Matkovic attempts to provide answers to questions that have preoccupied many a mind during the past seventy years or so and these questions are:

1. How many people were killed in Yugoslavia during and immediately after the Second World War and how many of them fell victim to communist repression?

2. Which military units were perpetrators?

3. How did they carry out executions?

4. Was the violence systematically organised and carried out under the command of the Yugoslav Army and the Communist Party of Yugoslavia?

After reading this book every reader is bound to ask himself/herself: What now? Matkovic transports the reader into the tragic times of communist atrocities and even if the presented evidence cannot, perhaps, after more than seventy years, serve as evidence for a criminal court trial it certainly serves as evidence for a moral trial against communism, which must be mounted in Croatia as a national priority if Croatia is to stand on feet of a healthy nation. Ina Vukic, prof. (Zgb); B.A., M.A.Ps.(Syd)

This book may be ordered and purchased via online on www.croatiarediviva.com, Amazon, Book Depository, Barnes and Noble, Books A Million, Booktopia and others.

N. Banić i M. Koić: Nove jasenovačke žrtve iz XXI. stoljeća

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. listopada 2017 (PDF)

Na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac nalazi se Mile Basara rođen ocu Milošu u Podsedlu kod Vojnića 1919. godine i navodno je ubijen od ustaša u Jasenovcu 1941. godine pri čemu se kao izvori podataka navode komunistički popis žrtava iz 1964. godine i knjiga „Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji“ iz 1989. godine. Nedaleko od Podsedla nalaze se Slunjski Moravci. Ciljanim traženjem moguće je pronaći smrtni list prema kojem je Mile Basara rođen ocu Milošu i majci Mariji u Slunjskim Moravcima 5. listopada 1919. godine i zbog blizine mjesta te podudarnosti preostalih podataka može se zaključiti da se vrlo vjerojatno radi o istoj osobi kao što je to već često bio slučaj dosad. Spomenuti smrtni list međutim kao datum smrti navodi 3. veljače 2009. godine, a podaci se temelje na onima iz matice umrlih matičnog ureda Stuttgart po čemu bi se moglo zaključiti da je Mile Basara vjerojatno umro u Njemačkoj prije manje od jednog desetljeća. Je li ga to spasilo od Jasenovca? Očito nije! Nastavi čitati N. Banić i M. Koić: Nove jasenovačke žrtve iz XXI. stoljeća