U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.
U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)
Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)
(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)
Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!
Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?
Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.
U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI
Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 5.1.2017. (pdf)
(Kamenjar, HrSvijet, Dragovoljac, Narod)
Poveznica na prvi,drugi i treći dio teksta
OPĆE OPTUŽBE
U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)
Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 29.12.2016. (pdf)
(HrSvijet.net, Dragovoljac.com, Narod)
Poveznica na prvi i drugi dio teksta
Albert Izrael i kapar Nisim
U optužnici je mnogo toga stavljeno je Dinku Šakiću na teret, a kao u Kafkinom „Procesu“ neprecizno se spominju neimenovane žrtve neutvrđenog broja da bi se u jednom ipak na kraju nepotpuno navela imena dvojice navodno obješenih u kontekstu koji se može tumačiti kao jedan događaj ili kao dva odvojena s nepoznatim vremenskim razmakom između njih, ali tako da se uopće ne može naslutiti kad se spomenuti događaj mogao dogoditi pa se tako ne zna je li se spomenuto uopće dogodilo za vrijeme Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom. U jednom slučaju poimenično su spomenuta dvojica obješenih logoraša Albert Izrael i kapar Nisim koji su „ostali visjeti na stupovima u logoru po nekoliko dana“. Ne precizira se niti vrijeme pa nije iznenađenje da se za jednu žrtvu navodi samo ime i pridjev imenu nastao kao opis navodne radnje zbog koje je obješen. Kapar nije ime ni prezime već dokaz da sud uzima u obzir nepotpune i neprecizne podatke u suđenju gdje je presuda već donesena na političkom nivou i očito je samo preostalo da je se pravosudno formalno provede. Od trojice svjedoka jedino je Jakov Finci govorio o Albertu Izraelu i Nisimu, svjedok Bednjanec govorio je samo o Nisimu, a Sarač ga nije imenovao. Svjedočenje je bilo kontradiktorno, ali ne i za sud koji je odbio zahtjev obrane za suočavanjem kao neproduktivan. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)
Piše: Blanka Matković
Jure Francetić rodio se 3. srpnja 1912. u Prozoru kod Otočca. Pučku školu završio je u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu te je završava u Križevcima 1931. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke djelatnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje u logoru Borgotaro dana 24. travnja 1933. polaže ustašku prisegu i zatim dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka Pusta u Mađarskoj, Francetić postaje njegovim pobočnikom. Nakon atentata na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji, a 1936. godine vraća se u Italiju gdje je interniran na otok Giglio. Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji u studenom 1937. vraća se u Hrvatsku, no po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak, 1938. uspijeva doći u Zagreb gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš gdje je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Kasnije se vraća u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, a u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta, Zbog te je djelatnosti opet uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu.
https://www.youtube.com/watch?v=xIe0B-bfbBE
Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje ga ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1]. Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:
“Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“
Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije. Nastavi čitati NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?
Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 22.12.2016. (pdf)
(Kamenjar.com, Hrvatski fokus, HrSvijet.net, Dragovoljac.com, Narod.hr)
SVJEDOCI
U istrazi i tijekom Šakićeva suđenja ispitano je 56 svjedoka, od toga 35 bivših logoraša od kojih je samo 12 bilo zatočeno u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i za vrijeme događaja koji mu se stavljaju na teret u optužnici. Od tih 12 potencijalnih svjedoka očevidaca samo njih šest u istrazi izravno optužuje Šakića za zločine u kojima je sudjelovao, naredio ih ili sam učinio. Ukupno ga za konkretne zločine direktno okrivljuje devet bivših logoraša. Među logorašima koji direktno ili indirektno optužuju Šakića za neki zločin i to ne samo za njegovog upravljanja logorom već i izvan tog razdoblja njih čak osam su međusobno povezani na više načina. Zajedničko im je da su bili predratni komunisti ili komunistički simpatizeri, njih šestorica se znaju iz tzv. građevinske grupe iz jasenovačkog logora, a neki od njih bili su istovremeno i u logoru Stara Gradiška. U Staroj Gradiški se s njima upoznao Šimo Klaić. Taj Klaić bio je u isto vrijeme u Staroj Gradiški i Lepoglavi s još jednim svjedokom optužbe Zdenkom Schwartzom. Prema iskazu Derviša Sarača tijekom istrage njemu je prije davanja iskaza telefonirao Šimo Klaić glede svjedočenja protiv Šakića. Zanimljivo je da sud nije reagirao na ove navode i uklonio sa suđenja sivu eminenciju ove vrlo prisne grupe svjedoka izuzimajući iz spisa barem njegova „svjedočenja“, pa je to znakovita indicija da se radilo o procesu pod utjecajem politike. Jedini svjedok koji za neki zločin direktno optužuje Šakića, a ne pripada grupi jasenovačkih (pre)slobodnih zidara, bila je Ana Šimunčić koja je za vrijeme događaja kojem je navodno nazočila bila osmogodišnja djevojčica. Prema iskazima i svjedočenjima većina bivših logoraša bili su pretežni dio svojih logoraških dana u Staroj Gradiški, a tek su nakon raspuštanja tog logora u jesen 1944. prebačeni u Jasenovac što znači da su proveli tek nekoliko dana u logoru za vrijeme upravljanja Dinka Šakića. Neki od svjedoka bili su u Jasenovcu puno prije nego što je Šakić postao zapovjednik, a jedan dio njih je i pušten do 1944. Nekoliko svjedoka pa čak i bivših jasenovačkih logoraša izjavilo je da nikada nisu čuli za Šakića ili ga sreli, neki su izjavili da su za njega čuli na televiziji ili čitajući dnevni i tjedni tisak. Kako je grozničava bila potraga za svjedocima svjedoči i iskaz Željka Salzbergera iz Zagreba koji je u istrazi izjavio da nikada nije bio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Svjedokinja Kata Švraka bila je prema njenoj izjavi ukupno pet dana u logoru u svezi ispitivanja o nekim ljudima iz njenog rodnog sela Uštice koje se nalazi blizu logora, a Milka Žabčić uopće nije bila u logoru već je bila internirana u mjestu Jasenovac.[1] Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (2)
Pišu: Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić
Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 15.12.2016. (pdf)
(Dragovoljac.com, Kamenjar.com, Sloboda.hr, HrSvijet.net, Narod.hr)
„Nama pod hitno treba novu oluja i lustracija našeg društva“, izjavio je predsjednik Hrvatskog etičkog nacionalnog sudišta prof. dr. Zvonimir Šeparović pred punom dvoranom Hrvatske katoličke misije u Offenbachu u lipnju 2015.[1]
Šeparović je bio u pravu. Hrvatskoj doista treba nova oluja i to takva koja će neizostavno dovesti do revitalizacije odnosno preporoda hrvatske kulture i znanstvene misli, ali i našeg mentalnog sklopa. Riječ je o neminovnom dijelu odrastanja u svim mladim demokracijama, a katarza kroz koju hrvatsko društvo mora proći nemoguća je bez revizije povijesti koja će nam omogućiti da shvatimo što smo od naših predaka naslijedili i kakvu bolju budućnost na takvim spoznajama možemo izgraditi. No, što to točno iz povijesti možemo naučiti ako imamo opravdanog razloga sumnjati u „dogmatsku“ i zacementiranu verziju povijesti i to u društvu u kojemu se prirodan tijek znanstvenog istraživanja, dakle revizija, sustavno nameće kao razlog za osudu i linč?
U hrvatskoj modernoj povijesti mnogo je primjera koji bi nam mogli poslužiti za temeljitu analizu ovakve žabokrečine u koju su hrvatske humanističke i društvene znanosti gurnute nakon komunističkog osvajanja 1945. No, među njima je i jedan koji je u ne tako davnoj prošlosti izazvao veliku pažnju medija – suđenje Dinku Šakiću. Odvijalo se to pod budnim okom sveprisutnog Efraima Zuroffa, direktora Centra Simon Wiesenthal koji je od argentinskih vlasti tražio Šakićevo uhićenje. Šakić je uhićen 30. travnja 1998. u svom domu u Argentini i to na datum kada se obilježava Dan hrvatskih političkih uznika, a Hrvatska je podnijela zahtjev za njegovo izručenje na koje je Šakić pristao. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“ kada se obilježavaju „datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja“ i u kojemu su „likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (…) važne točke u desničarskoj ideologiji“.[2] Isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. No, umjesto „desničarskih duhova“ temeljita analiza Šakićeve optužnice i presude otključava ormar prepun komunističkih izmišljotina i konstrukcija kakvima se hrvatski javni prostor, osam godina nakon Šakićeve smrti, još uvijek truje. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)
Ministarstvu kulture RH danas smo poslali dopis Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat povodom naših znanstvenih istraživanja i objavljenih rezultata koji su u protekle dvije godine privukli veću pažnju javnosti.
Iako je ovaj dopis naslovljen na Ministarstvo kulture RH, od svih nadležnih institucija RH očekujemo zaštitu slobode znanstvenog istraživanja (u skladu s člankom 69. Ustava RH) te uvažavanje znanstvenih rezultata koje su naši članovi postigli radeći na istraživačkim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Veći dio naših radova objavljen je u akademskim časopisima te recenziran i verificiran od strane domaćih i stranih stručnjaka. Manji dio objavljen je u tiskovinama, ali uz navođenje svih izvora i poštujući znanstvenu metodologiju rada.
Cilj našeg znanstvenog i javnog djelovanja je istraživanje dosada skrivenih detalja iz suvremene hrvatske povijesti te pravodobno i istinito informiranje domaće i strane javnosti o tim događajima.
Osim Ministarstva kulture, ovaj dopis poslan je Ministarstvu znanosti, Vladi RH, svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru, saborskim odborima (Odbor za ljudska prava, Odbor za obrazovanje, znanosti i kulturu, Odbor za ratne veterane), Uredu Predsjednice RH, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj, Hrvatskoj matici iseljenika, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskom institutu za povijest, Spomen-području Jasenovac, pojedinim političkim strankama i udrugama te medijima (HrSvijet.net, MaxPortal.hr, Sloboda.hr, Narod.hr, hkv.hr, Kamenjar.com, Dnevno.hr, Dragovoljac.com, Hrvatsko slovo, Braniteljski-portal.hr, Hrvatski tjednik, Fenix magazin, The Croatian Herald).
Ovim putem molimo medije koji su ovaj dopis zaprimili da ga objave, a Ministarstvo kulture i ostale nadležne institucije da se o njemu očituju.
Nastavi čitati ZAHTJEV HDP DR. RUDOLF HORVAT MINISTARSTVU KULTURE RH
Ilija Prodanović rođen ocu Bogdanu i majci Stani u Klakaru Gornjem 1941. godine navodno je ubijen 1942. godine od ustaša kao jednogodišnja beba kako navodi mrežni jasenovački popis javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP). To je laž budući da je umro pet dana prije svojeg 69. rođendana u bolnici „Dr. Stjepan Benčević“ u Slavonskom Brodu 2010. godine. Ovo nije slučajna pogreška jer dosad je objavljeno preko tisuću poimeničnih slučajeva „slučajnih pogrešaka“ lažnih jasenovačkih žrtava s mrežnog popisa koje još uvijek nisu ispravljene. Lažne žrtve se mogu pronaći na vrlo mnogo mjesta, a spomenuti Ilija Prodanović samo je jedan primjer do kojeg se došlo na temelju osobnih dokumenata uz pomoć drugih ljudi kojima ovom prilikom hvala.
No i pregledom javno dostupnih podataka moguće je pronaći lažne žrtve. Primjerice, u jednom od prethodnih članaka već je pokazano da je mnogo podataka moguće pronaći na mrežnim tražilicama gradskih grobalja. Jedan od dosad neobjavljenih takvih primjera je Moise Danon rođen ocu Sabetaju i majci Raheli u Sarajevu 1913. godine, a umro 1969. godine. Dio ovih podataka moguće je pronaći i na mrežnoj tražilici grobova u Zagrebu, ali usprkos tome mrežni jasenovački popis navodi da je ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine. Slične podatke uz fotografije nadgrobnih spomenika moguće je pronaći i na stranici https://billiongraves.com/grave/Moise-Danon/18476448#/. Na slici groba u kojem je pokopan Moise Danon vidi se da su u njemu pokopani još neki ljudi koji se spominju na mrežnom jasenovačkom popisu. Nastavi čitati Nikola Banić i M. Koić: ZATIŠJE PRED OLUJU