NEDAVNU OSLOBAĐAJUĆU PRESUDU M.P.THOMPSONU HRVATI SU DOČEKALI KAO POBJEDU IAKO SE NITKO NIJE ZAPITAO OVO: SMIJU LI HRVATI PJEVATI „HIMNU HOS-a“? -

Autor: Blanka Matković

Početkom lipnja o.g. Hrvati su na društvenim mrežama i portalima s oduševljenjem dočekali oslobađajuću presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Marku Perkoviću Thompsonu. Prema navodima njegovog odvjetnika Davorina Karačića na njegovom Facebook zidu (3.6.2020.) „na sjednici se, između ostalog, pod toč. 4. dnevnog reda, odlučivalo i o nedorečenosti i različitom tumačenju pravne norme u odnosu na primjenu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“, u izvođenju autora u izvornom obliku koja sadrži izričaj ‘Za dom spremni’, posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse s obzirom na stajalište izraženo u usporedivom predmetu“. Hrvati su presudu pozdravili kao veliku pobjedu preskočivši onaj dio iz kojega proizlazi da je riječ o presudi kojom se jednoj osobi u određenom kontekstu dozvoljava pjevati jednu pjesmu, a ne presudi kojom bi se Hrvatima dozvolilo da pozdravljaju svojim pozdravom barem podjednako slobodno koliko to u njihovoj državi čine sa svojim pozdravom ljudi koji se kite obilježjima koja su u hrvatskom domu ostavljala za sobom palež, pljačku i mrtve. U svom narednom osvrtu na ovu presudu objavljenom 6.6.2020., g. Karačić je naveo da „u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je izgovaranje izraza Za Dom Spremni bilo s namjerom dovođenja u vezu s ustaškim režimom i obilježjima“ nadodavši da je „bitan kontekst“. U slučaju ove presude, čini se da je taj kontekst bio jedna osoba i jedna određena situacija. G. Karačić je odradio profesionalno svoj posao jer je za svog klijenta izvojevao pobjedu, no upitno je kakvu korist od toga ima hrvatski narod i hrvatska povijest u situaciji u kojoj se svaki građanin koji nije za jugoslavenski nego hrvatski dom spreman mora zapitati hoće li sutra završiti na sudu, plaćati kazne zadnjim kunama koje su mu ostale u novčaniku te eventualno završiti pod kakvom ovrhom. Pravno gledajući, kontekst je sve. Povijesno gledajući, Istina je više. Upravo iz tog razloga pravo i pravda nisu isto, a u ovom kontekstu pravde još nema. Kako bi je i moglo biti ako „crvena nit“ koju su nekoć tražili istaknuti jugoslavenski komunisti nikada nije ni prekinuta, a kroz najnoviju hrvatsku povijest se očitovala kroz likvidacije pravaša i imaginarne martićevce po cesti, davanje legitimiteta velikosrpskoj politici u Bosni i Hercegovini, aboliciju četnika u Hrvatskoj i konstantno miniranje pokušaja da se o lustracijskom zakonu barem raspravlja pa sve to najnovijih progona zbog spremnosti za „pogrešni“ dom?

Povodom spomenute presude, na „pogrešan“ dom se osvrnula predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Sanja Barić koja je istaknula da „u hrvatskom Ustavu piše da je Hrvatska izgrađena nasuprot NDH i svim mogućim obilježjima NDH, pa u tom smislu je to najveća ustavna vrijednost“.[1] No, uvidom u hrvatski Ustav može se lako uočiti da ondje piše „…u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.),…“[2]; dakle, nema niti jedne riječi o obilježjima, pogotovo ne „svim mogućim obilježjima“ među kojima bi, dakako, bio Zagreb kao glavni grad, kuna kao valuta, pa čak i sam naziv države – Hrvatska. Profesorica koja je malo preširoko prepričala Ustav nadodala je da bi „najbolje, najjednostavnije i najjasnije rješenje svakako bilo donijeti jasan zakon s jasnom zabranom svih insignija i podsjetnika na to razdoblje, odnosno na određene simbole iz tog razdoblja“.[3] Dakle, zabraniti sve…osim nekih… Objašnjenje za ovakav stav dala je sama u istom tekstu gdje navodi: „Ono što je faktično politički problem jest što se donošenje takvog zakona vezuje i uz razmišljanja o tome koje simbole, znakove i faktografiju bivšeg komunističkog režima i Jugoslavije bi trebalo isto zabraniti. I čini se da se zapravo tu lome koplja, pa se onda ne želi donijeti zakon isključivo vezan uz NDH, nego i za sve totalitarne režime“. [4] Dakle, nije problem zabraniti nešto hrvatsko nego nešto jugoslavensko jer se iz nekog razloga baš tu lome koplja. Normalna osoba bi pomislila da su ta koplja slomljena u kolovozu 1995. pa stoga razloga za daljnje rasprave ne bi trebalo biti. No, rasprave su tu i koplja se lome zbog one prethodno navedene „crvene niti“ ili, bolje rečeno, omče.

Na tragu razmišljanja spomenute profesorice je i sam Ustavni sud koji je u svom priopćenju istaknuo da je „u odnosu na pozdrav,’Za dom, spremni’, Ustavni sud u nekoliko svojih odluka izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“.[5] Nakon još jednog bacanja oka na hrvatski Ustav, ne nađoh ništa o pozdravima. Ustvari, što se hrvatskog Ustava tiče, možemo se pozdravljati i sa „malo sam maka“. Štoviše, u čitavom hrvatskom Ustavu nigdje se ne spominju ustaše, Ustaški pokret ili bili što ustaško. To pak nije spriječilo Ustavni sud za kojega je nepoznato gdje, kada i kako je znanstveno istraživao „sporni“ pozdrav te s kakvim povjesničarskim kvalifikacijama raspolaže da bi bio sposoban utvrditi od oka neko činjenično stanje. Čini se da se tajna krije u obrazloženju jedne presude iz 2017. u kojoj je Ustavni sud naveo da je „dobro poznata povijesna istina“ da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji.[6] Nejasno je otkada je zadaća sudova određivati što je to „dobro poznata povijesna istina“ ukoliko znamo da je „revizionizam je životna snaga povijesne znanosti, a interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima“, a „bez revizije povijesti, povijesna je znanost mrtva“ (James M. McPherson). Ono što je, pak, jasno je da je ta „dobro poznata povijesna istina“ hrvatskog sudstva izvor pronašla u partijskom dogmatskom sakaćenju hrvatske povijesti koje je uslijedilo nakon fizičkog, materijalnog i intelektualnog sakaćenja hrvatskog naroda. O tome svjedoče tisuće sačuvanih dokumenata Partije, Ozne i Udbe koji progovaraju o zločinačkoj naravi režima na čije se dogme poziva hrvatsko sudstvo.

Ovakvo razumijevanje hrvatske povijest je na tragu Dokumenta Vijeća za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima koji je objavljen početkom 2018. godine. Podsjetimo se da je Vijeće u „nepoželjna“ obilježja i znakovlje uvrstilo pozdrav „Za dom spremni“ unatoč činjenici da je riječ o pozdravu iz Domovinskog rata, dok je istovremeno „crvenu zvijezdu ili zvijezdu petokraku“ definiralo višeznačnim simbolom unatoč tome što su upravo pod tim obilježjem likvidirani brojni vukovarski zarobljenici. Osim toga, nemoguće je bilo prihvatiti pojedine interpretacije, koje se nazivaju „opće ustanovljenim ili prihvaćenim istinama“, u Dokumentu ovog Vijeća jer je riječ o dogmama ili „istinama“ komunističke historiografije. Čini se da su Vijeće i Ustavni sud učili povijest iz istih knjiga prožetih crvenom niti… pardon, omčom. Koliko su članovi spomenutog Vijeća ustvari bili sposobni donositi bilo kakve zaključke o bilo čemu razotkrio je razgovor kojega je urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić vodio s Stjepanom Damjanovićem, tadašnjim predsjednikom Matice hrvatske i članom spomenute režimske komisije u ožujku 2018. U tom razgovoru, naš Stjepan je priznao da nije pravnik niti povjesničar, „i ne znam zašto nismo zaključili da je i pozdrav Za dom spremni dvoznačan kao i crvena zvijezda“. Ne samo da Stjepan nije kvalificiran ni educiran da donese odluke koje je donio nego alibi za takve promašene odluke pronalazi u, citiram, traženju načina „kako da se hrvatsko društvo malo relaksira“. Kaže da je radio pošteno…otprilike onako kao što bih ja radila pošteno da ušetam u bolnicu, odem na neurokirurgiju, nekome probušim mozak i ostavim ga na stolu da se relaksira jer jednostavno nema smisla da se opterećuje svim problemima ovoga svijeta. I na kraju Stjepan reče da je petokraka „s kojom se napadao Vukovar“ jedna zvijezda, a ona s „kojom je Istra priključivana Hrvatskoj“ (iako je priključio Ante Pavelić) neka druga zvijezda. Zastadoh nad ovom rečenicom, ne otiđoh pogledati Ustav, ali zato pronađoh par fotografija zvijezda u Vukovaru i onih iz 1943. Iste su. A isti im je i modus operandi – palež, pljačka, destrukcija, jame, likvidacije ranjenika i bolničkog osoblja. Isto! Ipak, Stjepan je u spomenutom razgovoru naveo da on „ne zna svaki detalj“ iako je vrag upravo u detaljima. No, Stjepanu nije zamjeriti jer, kako sam reče, „mi nismo ništa zabranili, dali smo preporuke“. Nebitno je to koliko su te preporuke katastrofalne jer se temelje na elementarnom nepoznavanju povijesti. Bitno je da je Stjepan odradio „pošteno“ svoj posao, a bitan je i odgovor na pitanje koje mu je Ivica Marijačić postavio upravo o pjesmi s početka ovog teksta. Pa tako Stjepan kaže: „Što se mene tiče, može se pjevati. Ali postoje ljudi u Hrvatskoj kojima to smeta“. Time je Stjepan dodirnuo ključni problem one „crvene niti“…omče… Postoje ljudi kojima u hrvatskome domu svašta nešto smeta, a luksuz da im nešto smeta mogu zahvaliti činjenici da su nelustrirani i abolirani. Umjesto zahvalnosti prema domaćinu, njima svašta nešto smeta pa stoga pogledajmo što im to toliko smeta jer čini se da im smeta „hrvatska nit“ suprotstavljena onoj crvenoj omči.

Tijekom 2017. u više navrata smo pisali o povijesti pozdrava „Za dom spremni“ te smo istaknuli da se starohrvatski pozdrav “Za dom” u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684. godine. Dokazi o tome se mogu pronaći jednostavnim pretraživanjem web stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice pa ću ovdje dati samo kratak pregled.

Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
Virovitičan, 3.7.1921.,tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“

Osim toga, u pjesmama rimskog pjesnika Horacija je ostao zabilježen stih „dulce et decorum est pro patria mori“ koji u prijevodu znači „slatko je i lijepo/ispravno umrijeti za domovinu“. Ovaj moto ostao je zapisan na spomenicima brojnih naroda diljem svijeta – Brazilu, Kanadi, Kubi, Indiji, Dominikanskoj Republici, Novom Zelandu, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama i drugima. Također je riječ o službenom sloganu Portugalske vojne akademije te pojedinih postrojbi Kraljevske nizozemske vojske i Kraljevskog australskog pješadijskog korpusa. U svom skraćenom obliku – „Pro Patria“ („Za dom(ovinu)“) – isti slogan zadržala je vojska Šri Lanke i jedna kanadska pukovnija. Ovaj, među „hrvatskim“ političarima navodno „sporni“ pozdrav, sačuvao se i u jednom drugom, i to baš onom „najspornijem“ obliku. Tako je na odlikovanju Lewisa Warringtona ostalo zapisano „Pro patria paratus aut vincere aut mori“ što u prijevodu znači „Za dom(ovinu) spremni ili pobijediti ili umrijeti“. Bilo je to 1814. – punih 127 godina prije osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, a spomenuto „ustaško“ odlikovanje s početka 19. stoljeća se može naći na eBayu. Na nesreću tzv. antifašista i općenito mrzitelja hrvatskih nacionalnih obilježja, jedna australska pukovnija bijaše – baš poput starih Spartanaca – škrta na riječima, pa je njihovim sloganom postao – „Paratus!“ (u prijevodu: „Spremni“). Građani NDH su se na isti način javljali na telefon pa su tako umjesto „da“ ili „halo“ govorili „spremni“. Ustavni sud bi vjerojatno rekao da je riječ o „ustaškom halo“ iako ovdje imamo argument da je riječ ipak o australskom pozdravu.

Čini se da naš član spomenutog Vijeća gospon Stjepan koji nije ni pravnik ni povjesničar ništa o svemu ovome ne zna iako je nejasno kako ne zna ako su u ljeto 2017. svi članovi tog Vijeća primili email Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u kojemu su ove povijesne činjenice jasno navedene. Možda ga nije pročitao, no to već nije pitanje znanja ili neznanja nego nedostatka volje. Njemu, a vjerojatno i ostalim članovima Vijeća, bilo je dovoljno to što oni ne znaju iako odluke, odnosno preporuke o onome o čemu ne znaju uredno donose. To bi bilo otprilike kao da ja još jednom ušetam u bolnicu i na onkologiji držim savjetovanje o nečemu o čemu pojma nemam. Ako netko strada, odgovornost nije na meni jer ja ionako ništa ne znam. Bilo bi zanimljivo čuti zna li itko išta o povijesnim činjenicama koje ovdje navodim jer, podsjetit ću, dopisi naše udruge u više su navrata slani i na brojne druge adrese. Među primateljima su bile i udruge pripadnika HOS-a. U jesen 2017., na zahtjev pojedinih članova Hrvatske stranke prava smo pripremili žalbu na postupanje Policijske postaje u Metkoviću povodom oduzimanja HOS-ove zastave na Maratonu lađa koji je održan ranije te godine. Za razliku od g. Karačića koji je branio svog klijenta u određenom kontekstu, u našoj žalbi PP Metković branili smo i osobu koja je dobila prekršajnu prijavu i sam pozdrav „Za dom spremni“ te smo oboje uspješno obranili. Koliko god žalosna bila činjenica da se Hrvati u hrvatskome domu moraju još uvijek braniti, problem postoji i o njemu odlučuju sudovi i komisije u kojima, kako se čini, malo tko o povijesti išta zna. Stoga postoji potreba za presudom kojom se neće oslobađati jedna osoba u jednom specifičnom kontekstu, odnosno koja će doista biti pobjeda čitavog hrvatskog naroda. Bez nje Marko može pjevati, a mi ostali možemo zavijati na Mjesec kukajući na Facebooku o tužnoj sudbini koja nas je zatekla.

Na samom kraju vratimo se na „kontekst“. G. Karačić je novinarima izjavio da „izraz nije sporan, mogu biti sporne samo okolnosti koje ga okružuju…u Domovinskom ratu to je bio izraz bunta i poziv na mobilizaciju, borbeni poklič za plašenje neprijatelja“.[7] Činjenica jest da se „Za dom spremni“ pojavljuje u stihovima većeg broja pjesama vezanih uz Domovinski rat, a upravo ona iz naslova ovog teksta počinje ne s jednim nego s tri „Za dom spremni“. Uvažimo li argument g. Karačića o izrazu bunta, pozivu na mobilizaciju te borbenom pokliču za plašenje neprijatelja, spomenuta pjesma s tri „Za dom spremni“ je daleko jači izraz bunta pred kojim su neprijateljima gaće padale vjerojatno 1000 puta brže nego na stihove „Bojne Čavoglave“. Ovo čak nije pitanje umjetničkog dojma nego činjenica očita svakom onom koji je poslušao obje pjesme. Stoga se postavlja pitanje presude koja određenoj osobi dozvoljava određeni stih (jer u pjesmama je riječ o stihu) ukoliko se isto pravo ne dozvoljava ostalima. Kontekst o kojemu je govorio g. Karačić je isti, a taj je Domovinski rat. Štoviše, u ovom slučaju riječ je o himni postrojbi kojima je pripadao njegov branjenik. Zato je važno dati odgovor na postavljeno pitanje. Smije li samo Marko pjevati i zašto? Smije li Boško Landeka pjevati? Ako ne, zašto? Mora li prvi stih biti „Za dom spremni“, a drugi stih nešto drugo? Recimo, smije li Marko pjevati Himnu HOS-a s tri ZDS? Ili, smije li je pjevati Boško ako tri ZDS smanji na jedno? Je li problem u Marku ili Bošku ili je problem u kvantiteti ZDS ili eventualno u kvaliteti samih nota? Nije li Stjepan Damjanović rekao da su se preporuke Vijeća donosile tako da se tražio način da se hrvatsko društvo relaksira? Znači li to da se sudskom presudom odlučuje hoću li se npr. ja relaksirati uz Markov ili Boškov pjev? Uglavnom, presuda Marku je otvorila toliko pitanja da tek sada postajemo svjesniji koliko smo udaljeni od konačne pobjede koju su Hrvati već proslavili iako je zec još u šumi gdje se krije s upornim tragačima za „crvenom niti“.

Povezani tekstovi:

http://croatiarediviva.com/2018/03/12/osvrt-na-dokument-vijeca-za-suocavanje-s-posljedicama-nedemokratskih-rezima/

http://croatiarediviva.com/2018/02/27/nova-partijska-komisija-ispisuje-hrvatsku-povijest/

http://croatiarediviva.com/2017/08/27/otvoreno-pismo-vijecu-suocavanje-s-prosloscu/

http://croatiarediviva.com/2017/09/07/alamo-i-feniks/

http://croatiarediviva.com/2017/10/01/domovinu-spremni-pobijediti-umrijeti-pisalo-americkom-odlikovanju-iz-1814-godine/

http://croatiarediviva.com/2017/08/27/rod-dom-spremni-zivot-dati-mrijeti-nekim-inacicama-nije-ustaski-pozdrav-hrvatska-djeca-recitirala-ga-1921-godine/

http://croatiarediviva.com/2017/08/13/starohrvatski-pozdrav-dom/

BILJEŠKE:

[1] https://www.slobodnaevropa.org/a/za%C5%A1to-se-thompsonu-dozvoljava-upotreba-pozdrava-za-dom-spremni-/30652940.html

[2] https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html

[3] https://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_07_85_2422.html