Arhiva oznaka: HOS

MILORADU PUPOVCU UMRIJETI U ZAGREBU ZNAČI UMRIJETI U JASENOVCU

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 11.5.2017. (pdf)

U Jasenovcu  i oko Jasenovca nastavlja se, uvećava i umnoža unovčavanje laži

Piše: Stipo Pilić

Komemoracije u Jasenovcu, na području JUSP (Jugoslavenske ustanove srpske propagande) Jasenovac, slijede svoje tvorce u proizvodnji novih laži i konstrukcija u cilju njihova dobroga unovčavanja. Potvrdio nam je to ponovo ove godine komemorirajući istinske žrtve svojim novim lažima poznati srpski propagator Milorad Pupovac. Kako ne bih slučajno pogriješio ovdje citiram gore navedenoga Milorada onako kako je objavljena njegova izjava o jednom od protagonista i stvaratelja industrijskoga kompleksa Bačić u Jasenovcu između dva svjetska rata. Kaže Milorad: “Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života. Zloguka je to poruka.” – rekao je Pupovac istaknuvši obvezu svih da iz Jasenovca “pozovemo Vladu i sve druge da od ovog mjesta učinimo moćno mjesto za uređenje naše zemlje, za uzajamno praštanje, za uzajamno kajanje.” (Vidi također izjavu Milorada Pupovca iz siječnja 2017.: “Ploča s natpisom ‘Za dom spremni’ na zgradi dječjega vrtića, gdje je bila zgrada uprave i ciglane i pilane Lazara Bačića, Srbina koji je i sam skončao u Jasenovcu.”, Jutarnji list)

Prije nego pređem na moj odgovor Pupovcu (i još nekima), ovdje i na ovom mjestu citiram demant koji je Pupovcu dao mještanin Jasenovca, domaći lokalni istraživač povijesti i hrvatski branitelj Mladen Jurić: „No, ta je izjava (M. Pupovca-opaska S. P.) tek djelomično točna. Kuća je oduzeta industrijalcu Ozrenu Bačiću, Lazarovu sinovcu, koji je pobjegao početkom 2. svjetskog rata u Srbiju, vjerojatno da si spasi život, a nitko od bliže obitelji industrijalaca nije skončao u logoru. Sam industrijalac Ozren Bačić umro je u Zagrebu 80-ih godina i pokopan je u arkadama u obiteljskoj grobnici svog strica Lazara, bogatog zagrebačkog posjednika.“ M. Jurić iznosi još nekoliko podataka koje povezuje s ratnim logorom Jasenovac i danas aktualnom spomen-pločom poginulim hrvatskim braniteljima, iznoseći pri tome i svoja viđenja ratnog logora, zbivanja u Domovinskom ratu i događaja vezanih uz spomen ploču. Ovdje se u taj dio ne ulazi, jer bi za to trebalo puno više prostora.

Budući sam u fazi istraživanja baš Lazara Bačića ne želim ovdje ulaziti niti dublje u biografiju svakako zanimljive osobe čiji lik i djelo će se predstaviti na nekom drugom mjestu i u drugom obliku. Ovdje želim javnosti predočiti način rada gore navedene ustanove JUSP Jasenovac, kao jugoslavenske ustanove srpske propagande koju plaća hrvatski narod. Također i hrvatske političke elite iz dijela srpskoga naroda koje zlorabe sve žrtve Jasenovca iznošenjem gore navedenih laži, neistina i konstrukcija s ciljem što boljeg i većeg unovčavanja stradanja tih osoba u vlastitim lisnicama, te lisnicama svojih istomomišljenika, sudrugova i društva srpske propagande u Hrvatskoj. Kao što smo imali prilike vidjeti pridružio im se i predsjednik vlade Republike Hrvatske (i HDZ-a) sudjelujući u sličnim lažima i propagandi, pa je ovdje potrebno progovoriti i o tzv. hrvatskim političkim elitama i skupinama i ukazati na njihovu sadašnju ulogu, a o njihovim prethodnicima će također biti riječi na drugim mjestima i drugi način.

Lazar Bačić, lik o kojem govori i kojega spominje Milorad Pupovac, ima dijelom sličnu biografiju M. Pupovcu. Bio je kao i on i političar i propagator iz reda srpskoga naroda koji svoj uspon počinje s nizom tadašnjih srpskih političara krajem XIX. st. u vrijeme i uz pomoć Khuena Hedervary-a. U nekoliko navrata zbog takvoga svog djelovanja bio je i sudski gonjen i osuđivan. Bavio se trgovinom i to uglavnom maloprodajom i gostioničarstvom što je u to vrijeme bilo često i u istom prostoru. U gostionicama su se okupljali ljudi, uglavnom istih idejnih mišljenja, pa je tako njegova gostionica postala okupljalište svih onih koji su radili tada na građanskoj liberalnoj ideji, u pozadini koje se javno išlo s jugoslavenskom idejom, ali je osnova te ideje bila politika Velike Srbije. Radi toga je Lazar Bačić i uhićen, suđen i presuđen kao jedan od pedeset trojice osuđenih na poznatom Veleizdajničkom procesu 1909. u Zagrebu. Godinu dana poslije, svi su osuđeni milošću vladara abolirani i oslobođeni, a Lazar Bačić je nastavio svoj posao trgovca u Jasenovcu. Kao već osuđivani „neprijatelj Austro-Ugarske Momanrhije“ tijekom Prvoga svjetskoga rata jedno vrijeme je bio uhićen i u zatvoru, a vjerojatno tijekom cijelog rata je bio pod nadzorom vojnih i redarstvenih vlasti države. Poslije Prvoga svjetskoga rata odlazi iz Jasenovca u Zagreb, odakle nastavlja sa širenjem svoga trgovačkog posla, a u kasnijem vremenu vjerojatno sudjeluje i u razvoju svojevrsne industrijske zone u Jasenovcu pod nazivom Bačić d.o.o.

Međutim, Lazar Bačić nije bio vlasnik ni po jednom do sada dostupnom dokumentu nekretnina, a osobito ne zemljišta vezanog uz tu industriju i kasniji logor u Jasenovcu. Vlasnik svega bio je njegov brat Jovan, otac Ozrena Bačića. Prema tome Ozren Bačić nije bio vlasnik ni jednoga objekta, niti komadića zemlje gdje je tijekom i poslije Drugoga svjetskoga rata bio logor. On je u jednom periodu između dva svjetska rata vjerojatno bio upravitelj i rukovoditelj industrijskih objekata u Jasenovcu. Nikada i nigdje vlasnik. U tridesetim se godinama pridružio Dimitriju Ljotiću i njegovu pokretu Zbor, s kojim je pokušao i ostvariti neku političku vlast, ali bez uspjeha. U nekim je slučajevima radio na širenju velikosrpske propagande kroz političke skupove na kojima je propagirao „jugoslavenstvo“ i monarhiju, ali bez nekih posebnih rezulatata i na samom terenu Jasenovca, a kamoli na većem prostoru Hrvatske. Od tada se sve više okreće od Zagreba prema Beogradu, a 1938. se i ženi drugi puta. Naime, njegova prva žena bila je Jasenovčanka (po svoj prilici njemačkog podrijetla) i katolkinja. Od te godine (1938.), a posebno od 1939. i stvaranja Banovine Hrvatske Ozren Bačić je sve više u Beogradu, gdje nastavlja i svoju poslovnu i prijateljsku suradnju s Dimitrijom Ljotićem koji na lokalnim izborima 1940. izlazi s njemačkom nacionalnom zajednicom i ostvaruje pobjedu na izborima. Od 1938. Ozren Bačić sve više preko svoga prijatelja Dimitrija Ljotića surađuje i s njemačkom nacionalnom zajednicom i njemačkim gospodarstvenicima, a sve više napušta i zapušta industriju u Jasenovcu.

I Lazar i njegov brat Jovan, inače otac Ozrena Bačića, odlaze već 1919. u Zagreb i nastavljaju svoj posao s trgovinom, sa stanovanjem u Zagrebu. Da im se svidio Zagreb i da su ga odredili za svoje buduće mjesto stalnog prebivališta govori i to da su već tri godine poslije kupili grobno mjesto na Mirogoju u Zagrebu. A da se pokažu koliko su gospodarski jaki, kupili su to grobno mjesto u samim Arkadama groblja, netom pored poznatih hrvatskih plemića Kukuljevića. Nema nikakve sumnje da su izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu poticali i financijski podupirali njih dvojica, a da je Ozren kao jedini izravni muški nasljednik i potomak određen i za nasljednika u cijelom poslu. No, za  ulaženje u posao i „vježbanje“ vjerojatno je dobio izgradnju i razvoj industrije u Jasenovcu, te prodaju proizvoda te industrije na tadašnjem tržištu. Ozrenov zaokret od Zagreba prema Beogradu po svoj se prilici nije sviđao ni Lazaru, ni Jovanu. Poslije Ozrenove ženidbe drugom ženom, sigurno im je bilo jasno da se Ozren povlači iz Jasenovca. Za sada nema potvrde da je Ozren bio vlasnik ijednog dijela zemljišta, osim kuće u kojoj je živio sa svojom prvom ženom i koja nije bila kuća Lazara Bačića. O tome je li današnja kuća na kojoj je spomen ploča poginulim hrvatskim braniteljima Ozrenova sa sigurnošću se može tvrditi da on pravno nije nikada bio u posjedu te kuće.

Ipak vratimo se osobi u glavnoj ulozi – Lazaru Bačiću. Kada je Milorad Pupovac izgovarao svoju rečenicu u svezi s Lazarom Bačićem, izrekao je nekoliko, u najblažu riječ netočnih činjenica, koje ovdje želim navesti. Za raščlambu evo te rečenice: „”Ploča je u Jasenovcu na zgradi dječjeg vrtića, na zgradi gdje je bila komanda logora i Luburićevo sjedište, a koja je oteta Lazaru Bačiću, Srbinu poduzetniku koji je ostao bez svoje imovine, a u logoru i bez svog života.“ Moguće je da je kuća o kojoj se govori bila kuća i Lazara Bačića, ali vjerojatno nije bila Ozrenova. No kuća nije „oteta“ Lazaru Bačiću za sjedište „komande logora“ u Jasenovcu, jer je Lazar Bačić, kada je logor osnivan već bio mrtav, pa zato njemu samom kuća nije ni mogla biti oduzeta, niti oteta. U skladu s tim Lazar Bačić nije ni mogao stradati u logoru Jasenovac, a što već nekoliko godina uporno i ustrajno ponavljaju brojni Pupovčevi propagandisti. Njegovo izgovaranje gornje rečenice vjerojatno je njegov „amen“ na skidanje ploče braniteljima u Jasenovcu i još jedna u nizu „strateških kleveta“ hrvatskog naroda kako reče jedan hrvatski autor.

A što kažu dokumenti i povijest? Možemo početi već od novijih i suvremenijih obavijesnih izvora. Tako groblje Mirogoj u Zagrebu ima svoju bazu podataka u kojoj je popis svih pokopanih i sahranjenih. Svako s upisom prezimena Bačić i nekoliko klikova vrlo lako može saznati da je Lazar Bačić umro 14. svibnja 1941. u 76.-oj godini života. Prema tim podatcima Lazar je pokopan već sljedeći dan, 15. svibnja 1941. Pokopan je na odjelu GI., na polju br. 922, u Arkadama pod brojem 12/2. (Vidi: http://www.gradskagroblja.hr/default.aspx?id=382) Prema istom izvoru na groblju Mirogoj pokopan je samo još jedan Bačić i to njegov imenjak Lazar Bačić, treće dijete Ozrena i Milice Bačić, koji je umro u 65.-oj godini, 1997. U popisu sahranjenih na Mirogoju u Zagrebu nema nigdje Ozrena Bačića, iako se njegovo ime s godinom rođenja i smrti nalazi na kenotafu u Arkadama Mirogoja i na spomen ploči dotične obitelji.

U Državnom arhivu grada Zagreba čuva se dokumentacija groblja Mirogoj u kojoj su svi najvažniji podatci o svim tamo pokopanim, a posebno o onima pokopanim u Arkadama groblja. Očuvan je popis svih sahranjenih grkoistočnih pripadnika na Mirogoju od 1879. do 1947. kada, čini se prestaje povijest. Prva osoba sahranjena na tom grobnom mjestu u Arkadama je Ljubisava Bačić. Umrla je 1922. u Zagrebu čini se u 24.-oj godini života. Prema tim podacima moglo bi se vjerojatno raditi o Ozrenovoj sestri. Budući Lazar Bačić nije imao djece, a brat mu Jovan jeste, to bi se moglo raditi o Jovanovoj kćerki. Sljedeći Bačić pokopan u navedenoj grobnici i zabilježen u navedenom popisu je Jovan, Ozrenov prvi sin star svega 7 godina. Umro je prema tom zapisu 1937., dok se u nekim drugim izvorima kao godina njegove smrti navodi 1936. Od čega i kako je umro tako mlad Ozrenov sin nije poznato, jer se nije došlo do opsežnije dokumentacije koja bi nam govorila o njegovoj smrti.

Za razliku od Ljubisave i Jovana Bačić o kojima postoji samo zapis u popisu pokopanih grkoistočnih grada Zagreba o Lazaru Bačiću je očuvana razglednica, danas bi to bio smrtni list. Iz njega se saznaje da je pravoslavni trgovac Lazar Bačić, rodnog mjesta Jasenovac, umro u Zagrebu 12. V. 1941. u 3 sata ujutro na adresi Trg kralja Tomislava 10/I. Kada je umro imao je 76 godina i 4 mjeseca, a umro je na osnovi dijagnoze: „Marasmus senilis“, što bi u prijevodu bilo staračka bolest ili staračka nemoć. Razgled mrtvaca izvršio je dr. Josip Marošević, a Lazarov osobni liječnik bio je dr. Stojić na adresi Žerjavićeva 9. Da se doista radi o Lazaru Bačiću potvrđuje i navođenje imena njegove supruge Dragice, koja se doista tako zvala.

Da je Lazar Bačić doista umro 12. svibnja 1941. potvrđuje nam i Mrtvozornički registar, knjiga iz 1941. u kojoj je popis svih umrlih grada Zagreba koje su pregledali zagrebački mrtvozornici. Te su knjige dio Zdravstvenog odsjeka Gradskog poglavarstva Zagreba i mogu se također naći u Državnom arhivu u Zagrebu. U njemu se Lazar Bačić navodi pod rednim brojem 218. Svi ostali podatci identični su već spomenutoj razglednici, pa ih je nepotrebno ovdje navoditi. Budući je Lazar Bačić umro 12., a sahranjen 14. svibnja 1941. prigoda je obljetnički dati točne i dokumentirane podatke, povijesti radi, o toj osobi. O ostalim mogućim okolnostima njegove smrti nekom drugom prilikom.

U svibnju 1941. još se ne može govoriti ni o kakvim logorima, a kamoli o logoru Jasenovac Prema tome Lazar Bačić za svoga života nije imao pojma ni o kakvom logoru, a ni u zatvoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije proveo ni jednog minuta, a kamoli da je umro u logoru Jasenovac. NDH nije imala zakone Pupovcu mile i drage antifašističke Jugoslavije koja je osuđivala i mrtve ljude kako bi im oduzela imovinu. Točno je da je industrijske pogone NDH doista oduzela, ali Lazarovom bratu Jovanu, kako mu je to ponovila i konačno i u potpunosti oduzela u nekoliko navrata poslije Drugoga svjetskoga rata i Pupovcu jedina i omiljena komunistička Jugoslavija.

Pupovčevi savjetnici i propagandistički znanstvenici još su ga jednom savjetovali lažnim informacijama, pa je i sam ispao lažov. Neki će reći, evo konačno dokazane Pupovčeve laži, sada mu je konačni kraj. No, vjerojatno ništa od toga. Dapače. U narednim danima za ovu laž očekivati je nova doministarska (a možda i ministarska) mjesta Pupovčevih propagandista u vladi Republike Hrvatske i podjelu muke, znoja i krvi hrvatskih građana, odnosno Hrvata od ptica grabežljivica. Jer Pupovac laže, što mu kažu vladajuće političke elite iz hrvatskoga naroda u cilju podjele (i vladanja) hrvatskim narodom. Ako on to kaže ovako umjesno i lingvistički dobro, za to slijedi sigurna nagrada. A hrvatski narod neka se tuče i glođe o tome tko je veći antifašist, a tko veći domoljub, preživljavajući pri tome tako što glođu kosti sa stolova tih hrvatskih političkih magova. Cilj ovoga napisa je samo taj, neka se zna da neki ipak traže, znaju i govore istinu. I da neće stati, makar nemali ni kosti glodati.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

(Objavio portal Dragovoljac)

U organizaciji Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’, u Splitu (3.5.), Sinju (4.5.) i Dicmu (5.5.) predstavljena je knjiga ‘Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije’, autorice mr. sc. Blanke Matković.

Riječ je o knjizi koja donosi stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva, od kojih se veći dio po prvi put objavljuje, a koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća te od Sinja do Dicma i Dugopolja.

Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu
Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu

Uz Blanku Matković, knjigu su predstavili mr. sc. Ivan Kozlica i urednik izdanja dr. sc. don Josip Dukić. Don Josip Dukić istaknuo je kako je najveća vrijednost knjige u dokumentima nastalim od 1944. do 1962. godine, koje je autorica uspjela pronaći u raznim arhivima, a koje opisuju sve što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ivan Kozlica je dodao kako je u nedostatku drugih vrsta lustracija, svaka ovakva knjiga svojevrsna lustracija.

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nazočili ovim promocijama te na bilo koji način podržali rad na ovoj knjizi. Knjigu također možete kupiti preko Hrvatskog tjednika, a zaradom nastojimo pokriti troškove tiska i organizacije promocija.

Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Većina medija, podržana od strane lokalnog HDZ-a, pa tako i HDZ-ovih udruga, uspješno su opstruirali sve naše pokušaje rušenja medijske blokade, a jedini medij koji je popratio ovu promociju bio je sinjski HIT Radio i portal Ferata na čemu im se posebno zahvaljujemo. G. Kozlica je s pravom istaknuo da je ovakva knjiga oblik lustracije, a ponašanje medija te spomenute partije HDZ i njezinih krakova najbolji je pokazatelj odakle lustracija treba početi. Od njih samih! Nastavi čitati PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

PREDSTAVNIK NAŠE UDRUGE STIPO PILIĆ S GENERALOM ŽELJKOM GLASNOVIĆEM POSJETIO JASENOVAC

U ponedjeljak, 1. svibnja 2017. g., na blagdan Svetog Josipa Radnika, zaštitnika Hrvatske, održana je svečana komemoracija za sve žrtve logora Jasenovac stradale od partizanskih i komunističkih zločinaca nakon 1945. godine.

General Željko Glasnović, Zorica Gregurić, Mirna Sunić Žakman, Tomislav Sunić, Ivan Pandža, Stipo Pilić i ostali uzvanici
General Željko Glasnović, Zorica Gregurić, Mirna Sunić Žakman, Tomislav Sunić, Ivan Pandža, Stipo Pilić i ostali uzvanici

Na komemoraciji su, uz saborskog zastupnika generala Željka Glasnovića, sudjelovali predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara Zorica Gregurić, politička zatvorenica i zatočenica komunističkih kazamatâ Mirna Sunić Žakman, pisac i politolog, bivši politički emigrant i profesor na sveučilištima u Santa Barbari i Los Angelesu, dr. Tomislav Sunić, predsjednik Zdruga državotvornih snaga BiH Željko Koroman, predstavnici Hrvatske čiste stranke prava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bivši predsjednik HVIDR-e Grada Zagreba Ivan Pandža, predstavnik i suosnivač Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” povjesničar Stipo Pilić te drugi uzvanici.

General Željko Glasnović, Stipo Pilić i ostali uzvanici
General Željko Glasnović, Stipo Pilić i ostali uzvanici

Za sve nevino stradale žrtve izrečena je molitva, položeno cvijeće i zapaljene svijeće te je, uz prigodno slovo i umjetnički recital, odana počast svim na ovome mjestu ubijenim Hrvatima, Nijemcima, Romima, Židovima i Srbima. Na prostoru Spomen područja Jasenovac član udruge Stipo Pilić pročitao je našu izjavu za javnost te predočio kopije arhivskih dokumenata koji dokazuju postojanje poslijeratnog logora Jasenovac.

Stipo Pilić čita izjavu za javnost HDP "Dr. Rudolf Horvat"
Stipo Pilić čita izjavu za javnost HDP “Dr. Rudolf Horvat”

Kod spomen ploče, koja je u središtu Jasenovca podignuta pripadnicima HOS-a koji su dali svoje živote u obrani domovine tijekom Domovinskoga rata, položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće u njihovu čast.

Svi uzvanici su nakon komemoracije pribivali svečanoj misi koja je koncelebrirana u Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Jasenovcu.

Zorica Gregurić, general Željko Glasnović i Stipo Pilić na misi u Jasenovcu
Zorica Gregurić, general Željko Glasnović i Stipo Pilić na misi u Jasenovcu

Nastavi čitati PREDSTAVNIK NAŠE UDRUGE STIPO PILIĆ S GENERALOM ŽELJKOM GLASNOVIĆEM POSJETIO JASENOVAC

ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

(Objavio portal Dragovoljac)

Pripremila: Blanka Matković

Ako bismo danas postavili pitanje „Tko je bio Alija Šiljak?“, većina Hrvata, posebno onih mlađe dobi, vjerojatno ne bi znala odgovor na ovo pitanje. Kad bismo napomenuli da je riječ o osobi čije se ime neminovno povezuje s Domovinskim ratom, za mnoge bi jedini Alija kojeg bi se sjećali bio Alija Izetbegović. No, s osobnim imenim svaka sličnost između dvojice prestaje. „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“, komentirao je 10. lipnja 1991. Alija Izetbegović oružanu agresiju Jugoslavenske armije i četničke paravojske na hrvatski narod.

Nastavi čitati ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

U JASENOVCU SVE PO STAROM

Novi ravnatelj Spomen-područja Jasenovac je Ivo Pejaković koji se u svom razgovor za Novi list osvrnuo na spomen ploču poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu. U međuvremenu spomenuta institucija i dalje uporno šuti o brojnim manipulacijama jasenovačkim žrtvama te negira one stradale u poslijeratnom logoru Jasenovac.

Dana 12. veljače objavili smo vijest da je uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo tadašnjem vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovcu.  Pejaković je odbio odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i Ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremi je glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg Upravnog odbora Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

HRVATSKI TJEDNIK: INTERVJUI S ČLANOVIMA NAŠE UDRUGE

U najnovijem broju od 12. siječnja 2017. Hrvatski tjednik objavljuje intervju s predsjednicom HDP DR. Rudolf Horvat Blankom Matković u kojem se ona osvrće na istraživanja jasenovačkih žrtava, suđenje Dinku Šakiću, isforsirani skandal oko spomen-ploče jedanestorici pripadnika HOS-a i povijesni revizionizam. Razgovor ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 15. siječnja.

U narednom broju Hrvatskog tjednika (19. siječnja 2017.) bit će objavljen i kraći intervju s dopredsjednikom udruge Perom Ercegovcem i članom Upravnog odbora udruge Nikolom Banićem.

NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

Piše: Blanka Matković

(Kamenjar.com, MaxPortal)

Jure Francetić
Jure Francetić

Jure Francetić rodio se 3. srpnja 1912. u Prozoru kod Otočca. Pučku školu završio je u Otočcu, a gimnaziju pohađa u Senju i Otočcu te je završava u Križevcima 1931. Iste godine upisuje studij prava u Zagrebu, gdje djeluje u krugu pravaške mladeži. Zbog političke djelatnosti uhićivan je i zatvaran. U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje u logoru Borgotaro dana 24. travnja 1933. polaže ustašku prisegu i zatim dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka Pusta u Mađarskoj, Francetić postaje njegovim pobočnikom. Nakon atentata na kralja Aleksandra interniran je na Sardiniji, a 1936. godine vraća se u Italiju gdje je interniran na otok Giglio.  Proglašenjem amnestije u Kraljevini Jugoslaviji u studenom 1937. vraća se u Hrvatsku, no  po povratku je uhićen i interniran u rodni kraj. Ipak, 1938. uspijeva doći u Zagreb gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš gdje je položio ispit za pričuvnog dočasnika. Kasnije se vraća u Zagreb i nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, a u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta, Zbog te je djelatnosti opet uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku, a nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske vraća se u domovinu.

Potkraj travnja 1941. poglavnik dr. Ante Pavelić imenuje ga ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i osniva prve postrojbe Ustaške vojnice za borbu protiv ustanika u istočnoj Bosni ustaških postrojbi. Iz čina ustaškog dovodnika promaknut je 20. lipnja 1941. u čin satnika PTB-a. U rujnu 1941., nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi, preuzima zapovjedništvo nad postrojbama Sarajevskog ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju[1]. Tijekom zime 1941./1942. zapovijeda postrojbom u borbama oko Sarajeva te u pothvatima na Ozrenu, Romaniji i kod Han Pijeska. Čin bojnika PTB-a dobio je 15. studenog 1941. Poslije uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u ožujku 1942. u ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje Anti Paveliću brzojavku slijedećeg sadržaja:

Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“

Tim činom mnogima je postao nacionalni junak, a 24. travnja 1942. odlikovan je Vojničkim redom željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama.  U literaturi se mnogo manje pisalo o Francetićevom boravku u Makarskoj i Vrgorcu potkraj svibnja 1942. zbog čega ćemo u ovom tekstu malo opširnije reći upravo o toj epizodi Crne legije. Nastavi čitati NALAZI LI SE GROB JURE FRANCETIĆA U OKOLICI KAMENICE SKRADNIČKE?

REAGIRANJE NA NAŠ TEKST O POKOLJIMA U VOĆINU

Ovim putem se zahvaljujemo gospođi koja nam se obratila povodom teksta našeg člana Drage Štokića o pokoljima u Voćinu 1991. izjavivši slijedeće:

Pročitala članak, sjećamo se  nekih dijelova jer mi je to u blizini u Slavoniji, zato su nas čuvali naši hos-ovci dan i noć na punktovima, a za to vrijeme moj buraz je bio zarobljen od braće u Beogradu? Užasno mi je toga se i sjetiti. Ali proživljavam to opet čitajući ovaj tekst. Hvala, Btb

Drago nam je što našim radom podsjećamo hrvatski narod na pojedine, katkad i zaboravljene epizode iz naše novije povijesti, te također nastojimo odati počast svima onima koji su žrtvovali svoje živote za boljitak Hrvatske. Također pozivamo naše čitatelje da nam se obrate putem emaila (info@croatiarediviva.com) sa svojim sugestijama i komentarima. Unaprijed zahvaljujemo!

29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

(English version)

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii] Nastavi čitati 29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU