Arhiva oznaka: žrtve

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Sukob ministarstava ili sukob činjenica i propagande: Tko je Miroslav Juhn?

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 20.4.2017. (pdf)

Miroslav Juhn je bio predratni zagrebački novinar cionist i ljevičar rođen 15. srpnja 1897. godine u Podgoraču kod Našica i ubijen u logoru Jadovno kraj Gospića u kolovozu 1941. godine kao što navodi Hrvatski biografski leksikon o čemu je više moguće čitati na adresi http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8802. Ako se potraži njegov smrtni list, moguće je vidjeti da su mu se otac i majka zvali Mavro i Adela. Kao član zagrebačkog „Makabija“ uspješno se bavio mačevanjem. U Prvom svjetskom ratu Miroslav Juhn je zarobljen na istočnom bojištu, a kasnije je sudjelovao u komunističkom prevratu u Rusiji tj. u tzv. Listopadskoj revoluciji. Kako se dalje navodi u Hrvatskom biografskom leksikonu, „bio je član Jugoslavenske sekcije agitacije i propagande pri Ruskoj komunističkoj partiji (boljševika) u Moskvi, a vrativši se 1921. u Kraljevinu SHS, pristupio KPJ“. Nadalje, bio je član Hrvatskoga novinarskoga društva, pisao je u periodicima, objavljivao je različite rasprave, radio je na prijevodu Lenjinova „Agrarnog pitanja“, od 1937. godine razvijao je nakladničku djelatnost pri Agitpropu CK KPH, a od 1939. do 1940. godine sudjelovao je u organizaciji povratka španjolskih dobrovoljaca. Prema podacima iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Miroslav Juhn je stradao 1941. godine u Zagrebu, a prema nekim drugim izvorima stradao je u logoru Jadovno 1941. godine i taj se podatak danas koristi i u Hrvatskom biografskom leksikonu. Na temelju svega navedenoga može se reći da je Miroslav Juhn za života bio poznata osoba.

Međutim, usprkos svemu tome mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac navodi da je Miroslav Juhn rođen 1897. godine u Podgoraču ocu Mavru ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu. Budući da to proturječi podacima iz Hrvatskog bibliografskog leksikona, već zbog sumnje u pravo mjesto i okolnosti pogibije Miroslav Juhn se ne bi trebao nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu, ali budući da se nalazi, dio je masovne prevare u koju su uključeni i zapisi za tisuće drugih osoba. Opet treba ponoviti sljedeće pitanje: ako se takve stvari i navodi rade i s poznatim osobama, što li se tek sve radi s manje poznatim ili šire nepoznatim osobama? Što se tiče poznatih osoba, u prethodnim člancima je navedeno još ovakvih primjera pri čemu su neke od tih osoba čak i preživjele rat, ali su ipak i dalje navedene na mrežnom jasenovačkom popisu, a neke čak i dva puta što je znak opasne nesposobnosti ili bezobrazluka.

Ovdje je moguće vidjeti i potencijalne sukobe na razini različitih ministarstava. Naime, Hrvatski biografski leksikon spada pod Leksikografski zavod Miroslav Krleža koji je u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja, a JUSP Jasenovac je u nadležnosti Ministarstva kulture. Prema tome djelatnici ovih dvaju ministarstava navode oprečne tvrdnje i netko bi se mogao zapitati tko je ovdje u pravu? Uzmimo za primjer već opisani slučaj Mirka Breyera, poznatog hrvatskog antikvara i kulturno-književnog povjesnika. Mrežni jasenovački popis navodi da je ubijen od ustaša u Staroj Gradiški, a Hrvatski biografski leksikon ispravno navodi da je zapravo umro u prosincu 1946. godine u Zagrebu, znači očito je preživio rat. Već ovaj ozbiljni propust pokazuje bi moglo biti bolje vjerovati Ministarstvu znanosti i obrazovanja nego Ministarstvu kulture.

No to da je Miroslav Juhn potencijalna lažna jasenovačka žrtva je samo manji dio priče o njemu. Da bi se vidjelo o kakvoj se zanimljivoj osobi radi, vrijedi dodatno pogledati podatke o njegovoj obitelji. Bio je brat Hinka Juhna koji je kako navodi Hrvatski biografski leksikon bio „naš prvi školovani keramičar“. Hinko je oženio Inu Ehrlich prevoditeljicu za njemački jezik, a umro je prije rata 1940. godine. [1] Ina Ehrlich bila je sestra ljevičarke i feministice Vere Ehrlich jedno vrijeme udane za još jednog pripadnika istog političkog i društvenog kruga liječnika Benu Steina. Stein je u Drugom svjetskom ratu zarobljen kao vojni liječnik pripadnik poražene vojske Kraljevine Jugoslavije. U zarobljeništvu je počinio samoubojstvo. Sestre Ina (1899.) i Vera Ehrlich (1897.) su prema nekim navodima iz Zagreba pobjegle u Split, a zatim u Italiju. Zabilježena je njihova nazočnost u Bariju u južnoj Italiji početkom listopada 1944. godine pri čemu treba napomenuti da je u talijanskim registrima kod Vere Ehrlich kao godina rođenja upisana 1905. Možda se radi o pogrešci ili samo o ženskoj sujeti u kontradikciji s javno proklamiranim feminizmom. Prema imenu oca Adolfa i mjestu rođenja Zagreb sa sigurnošću se može reći da se radi o istim ženama koje su preživjele Drugi svjetski rat i umrle početkom 1980-tih. Jedan od problema kod identifikacije pojedinih žrtava predstavlja i promjena imena i/ili prezimena uobičajenija kod nekih društvenih skupina. Relaciju prezimena Juhn s prezimenima Schwarz i Savić može se naći primjerice na engleskim stranicama mrežne enciklopedije Wikipedije ako se potraži pod Aleksandar Savić.[2] Aleksandar Savić rođen 1923. bio je predratni komunist pravog imena Alel Schwarz, rođen u Zagrebu u židovskoj obitelji, otac Miroslav Savić, a majka Ina Juhn-Broda. Otac je prema navodima iz Wikipedije 1930-ih promijenio prezime iz Schwarz u Savić. Podudarnosti su takve da ostavljaju malo mjesta sumnji da se u slučaju Miroslava Schwarza/Savića radi o Miroslavu Juhnu, a cijela zbrka oko različitih prezimena potencijalno ukazuje na životni stil i stavove o društvenim konvencijama. Aleksandar najmlađi član obitelji Schwarz/Savić/Juhn/Jun-Broda Ehrlich bio je aktivan član tzv. SKOJ-a, ilegalne organizacije komunističke mladeži, i kao takav priveden početkom rata od strane redarstva i upućen prvo u sabirni logor Danicu u Koprivnici, a zatim u sabirni logor Gospić tj. u Jadovno gdje je prema navodima iz Wikipedije stradao u srpnju 1941. Kao što je već spomenuto ranije u tekstu, prema nekim izvorima i njegov otac je doživio istu ili sličnu sudbinu, ali brojne su nedoumice o stvarnoj sudbini Miroslava Juhna – zna se da nije preživio rat, ali vrijeme i okolnosti smrti su dvojbeni.

Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se slučajno može pronaći jedan Aleksandar Savić rođen 1923. godine i također navodno ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu, ali mu je kao otac naveden Radovan, a kao mjesto rođenja Travnik. Je li ovo samo slučajnost ili je možda moguće da se ovdje zapravo radi o pokušaju izmišljanja i zamućivanja podataka? Naime, kao prvi izvor podataka se navodi komunistički popisa žrtava iz 1964. godine, ali u inačici koja je dostupna na mrežnim stranicama beogradskog Muzeja žrtava genocida pod žrtvama iz Bosne i Hercegovine nije moguće pronaći Aleksandra Savića s opisanim podacima čak niti ako se u obzir uzmu neke od varijacija navedenih u napomenama.

Kako na kraju sažeti odgovor postavljen u naslovu ovog članka? Miroslav Juhn je sigurno novi slučaj poznate potencijalno lažne jasenovačke žrtve. Također je i primjer neuređenosti informacija na razini različitih ministarstava, ali i primjer sukoba činjenica i propagande. Nadalje, Miroslav Juhn može istovremeno biti i Miroslav Schwarz, ali i Miroslav Savić. Naizgled su trojica, a stvarno je jedan.

[1]             http://os-hjuhna-podgorac.skole.hr/upload/os-hjuhna-podgorac/multistatic/2/Hinko%20Juhn.pdf

[2]             https://en.wikipedia.org/wiki/Aleksandar_Savić

BLANKA MATKOVIĆ: SUSTAVNO POSRTANJE “HRVATSKE” DIPLOMACIJE U JASENOVCU

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 20.4.2017. (pdf)

Prošlo je više od 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, no pitanje Jasenovca podjednako je aktualno kao i svih ovih desetljeća u kojima je ta tema sustavno opterećivana ideologijom i politikanstvom onih koji od nje doslovno žive. U siječnju ove godine Hrvatska je proslavila 25. obljetnicu svog međunarodnog priznanja, no upravo je jedan događaj koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao da smo od istinske samostalnosti, slobode i nezavisnosti tisuću godina daleko. 27. siječnja na web stranici američkog muzeja i instituta Smithsonian objavljen je člana novinarke Erin Blakemore pod naslovom „Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Taj članak obilovao je brojnim netočnim informacijma, a počevši od one da je Kolinda Grabar Kitarović – muško. Osim toga, u tom je članku navedeno da u Hrvatskoj „raste neonacizam“, da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća Židova (iako je službena brojka JUSP jasenovac 13 116 Židova) te da je u Jasenovcu ubijeno 99 000 Židova, Srba, Roma i drugih nekatolika iako je na službenoj stranici JUSP Jasenovac navedena službena brojka od 83 145, među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući. Blakemore je čak krivotvorila podatke iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. Naša udruga, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ uputila je 6. veljače uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno. Uredništvo tog časopisa kontaktirao je na naš zahtjev i američki odvjetnik hrvatskog podrijetla, ujedno i član naše udruge. Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke o Jasenovcu na koje smo ih upozorili. 23. veljače Cynthia Williams iz Smithsoniana obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. Nakon toga naša udrua kontaktirala je Ured predsjednice Republike, Ministarstvo vanjskih poslova i hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i dostavila im sadržaj našeg dopisa, kao i odgovor koji smo primili. Do dana današnjeg nitko od navedenih nije odgovorio niti reagirao na očito blaćenje hrvatske države u državi s kojom navodno imamo prijateljske odnose. U ovakvim slučajevima ne zabrinjava odnosno minornih novinara koji doduše dobivaju prostor za pljuvanje po Hrvatskoj u jednoj veoma uglednoj američkoj instituciji koliko zabrinjava nebriga hrvatske diplomacije o ugledi i časti ove države i svih njenih građana.

Slučaj Smithsonian pokazuje da istraživanje Jasenovca i utvrđivanje istine o toj problematici nije luksuz već stvarna potreba, ali potreba koja u ovim trenucima pada na leđa običnih građana koji vlastitim trudom i inicijativama odrađuju posao hrvatske diplomacije i vlasti općenito koja ne čini ništa da zaštiti hrvatske nacionalne interese. Nažalost, ovo nije usamljeni slučaj. Početkom siječnja ove godine na domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića,  zatražio je za Srbe u Hrvatskoj  ostvarivanje svih prava po europskim standardima i istaknuo da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”,  kazao je izaslanik srbijanskog premijera. Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.

Božovićeva retorika podsjetila nas je na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih i radilo se o očitoj provokaciji. Hrvatska diplomacija još je jednom ostala nijema, a mi smo na taj diplomatski incident, jer to je ono što taj događaj jest bio, odgovorili objavom dokumenta iz 1992. u kojemu lokalni Srbi jasno navode na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši:

„U Jasenovcu se nalazi naša vojska koja je oslobodila mjesto međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate Kožare i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništavanja.

Ponovo naglašavamo da se ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći ne opljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih.

Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca.

Na naše apele i upozorenja nitko nam ne pruža ni najmanju pomoć, što u mještanima stvara još veće ogorčenje. Mislim da će za ovo netko snositi odgovornost, da ovo ne bi netko zlonamjerno koristio tj. upoznao širu svjetsku javnost.“

No, ne samo da nitko nije upoznao svjetsku javnost sa lokalnim srpskim stanovništvom koje je razmišljalo o napuštanju svojih domova jer ih je pljačkala njihova vojska nego nitko već godinama ne reagira na objede velikosrpskoj Instituta za istraživanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute) iz New Yorka koji na svojim stranicama ističe da je „potkraj rujna 1991. Hrvatska vojska nasilno ušla u Spomen područje Jasenovac…Srpske postrojbe oslobodile su Spomen područje Jasenovac 8. listopada 1991. Tijekom povlačenja Hrvatska vojska raznijela je most na Savi koji je povezivao dva dijela spomen područja, a također su raznesene i grobnice, muzejski izložbeni primjerci i ukradena je muzejska oprema.“ Laž je ovo koja se sustavno ponavlja unatoč činjenici da je ukradeno vlasništvo Spomen područja Jasenovac kasnije pronađeno upravo u Banja Luci i posredstvom Amerikanaca vraćeno Hrvatskoj te unatoč dopisu lokalnog srpskog stanovništva iz 1992. u kojemu upravo oni svjedoče da je Spomen područje uništavano od strane „njihove“ vojske, a ne Hrvatske vojske. Što radi hrvatska diplomacija? Ono što najbolje zna – šuti. A tko plaća? Mi.

Dokument iz 1992. otkriva još jedan zanimljiv detalj. Ulaskom postrojbi JNA u Jasenovac zatečene su svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto. No, u trenutku nastanka tog dokumenta, dakle u svibnju 1992., u Jasenovcu je bilo preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih. S obzirom da su se ondje nalazile srpske postrojbe, palež očito nisu počinili hrvatski vojnici. Paljenje objekata u Jasenovcu zauzima posebno mjesto u velikosrpskoj mitologiji. „Kad su partizani 2. svibnja 1945. ušli u Jasenovac, zatekli su i nekadašnji logor i mjesto Jasenovac u ruševinama“, navodi se na službenoj stranici JUSP Jasenovac. Istom egzibicijom poslužio se i završeni srednjoškolac Slavko Goldstein koji na stranici 72 svog pamfleta „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ ističe kako su u Jasenovcu „od oko 500  kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Srećom po Hrvate, ostao je sačuvan dokument Narodnog odbora Kotara Novska, koji se čuva u Državnom arhivu u Sisku, a u kojemu se navodi da je ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Dakle, riječ je o 210 manje ili više razrušenih kuća, a ne 433 kako navodi Goldstein. No, nije bit samo u navodnoj potpunoj razrušenosti mjesta Jasenovac nego i u navodnoj razrušenosti logora Jasenovac kojeg su ustaše navodno potpuno spalile i minirale zbog čega je logor bio praktički neupotrebljiv. Ovo je jedan od glavnih argumenata svih onih koji unatoč svim arhivskim dokumentima uporno negiraju postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom prostoru. Propagandu kojom nas sustavno truju, i to o našem trošku, uspješno opovrgavaju dokumenti UDB-e iz 1946. koji potvrđuju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu i zarobljenika koji su ondje boravili, te izvješće Konzervatorskog zavoda Hrvatske od 15. travnja 1956. U tom izvješću navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima. Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se i to da su od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi u trenutku kad je Bogdan Bogdanović dobio zadatak projektirati uređenje Spomen područja.

Tko, kada i zašto je uklonio sve one objekte navedene u izvješću iz 1956.? Kome je u interesu da se hrvatskoj vojsci iz 1945. podmeće uništavanje koje se nikada nije dogodilo? Onima istima kojima je to bilo u interesu i 1991.? Onima koji se utvrđivanju povijesne istine na temelju arhivskih dokumenata i drugih dokaza protive i danas, a na svaki pokušaj objektivnog znanstvenog istraživanja pokreću medijski linč nazivajući sve one neispravnog mozga najpogrdnijim imenima? Gdje je u toj priči hrvatska vlast, ako je od hrvatske vlasti uopće išta ostalo, i gdje je Javna ustanova Spomen područje Jasenovac financiraju hrvatski građani svojim novcem? Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer i Ministarstvo kulture i JUSP Jasenovac na sve upite odgovaraju šutnjom misleći valjda da se kruhom naroda mogu hraniti, ali mu račune ne trebaju polagati. Unatoč činjenici da je na temelju brojnih drugih izvora dokazano da velik broj navodnih jasneovačkih žrtava s popisa JUSP Jasenovac uopće nije stradao u Jasenovcu, ova ustanova ignorira naše zahtjeve da ispravi spomenuti popis. Osim toga, na web stranici JUSP Jasenovac još se uvijek mogu naći netočni podaci kojima se negira postojanje poslijeratnog logora Jasenovac iako je još u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru objavljen izvorni znanstveni rad Stipe Pilića Blanke Matković u kojemu su navode dokumenti koji potvrđuju postojanje tog logora. Od siječnja 2015. do danas JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture uputili smo veći broj dopisa kojima smo tražili ispravak svih netočnih navoda na njihovoj web stranici, no nikada nismo dobili nikakav odgovor. Ovakva nebriga državnih institucija pokazuje da bilo kakav oblik revizije, naročito one u Jasenovcu, znači otvaranje Pandorine kutije. Događaji u Hrvatskoj kojima svjedočimo dokazuju i to da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kralježnica i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljublje morati ipak narodu račune polagati.

NAJAVA KNJIGE BLANKE MATKOVIĆ “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.), ZAROBLJENIČKI LOGORI I LIKVIDACIJE”

Krajem travnja iz tiska izlazi knjiga Blanke Matković pod naslovom “Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” u nakladi Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”. U knjizi će biti objavljeno stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u gradu Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća i od Sinja do Dicma i Dugopolja. Dio dokumenata objavljuje se po prvi put, a među njima je i popis logoraša u logoru Gripe, nastao vjerojatno krajem 1944. godine. Arhivski podaci o likvidiranim osobama nadopunjavani su podacima iz literature i drugih izvora.

Knjigu će predstaviti mr. sc. Ivan Kozlica, a predstavljanju će prisustvovati i dr. sc. don Josip Dukić.

Predstavljanja će se održati:

  • 3.5.2017. u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu u 19.30
  • 4.5.2017. u Alkarskim dvorima u Sinju u 19.30
  • 5.5.2017. u Crkvi sv. Jakova Apostola u Dicmu u 19.30

Ovim putem pozivamo sve naše čitatelje i podržavatelje da prisustvuju jednoj od ovih promocija ukoliko su u mogućnosti. Veselimo se vašem dolasku!

Ispravak: Nova jasenovačka paradigma

U tekstu M. Koića i Nikole Banića pod naslovom “Nova jasenovačka paradigma” potkrala se pogreška u rečenici koja glasi:

“Jedan od tih izvora je izjava iz 2017. godine prema kojoj je Rogošić nestao 1943. godine, a sudbina mu je nepoznata.”

Riječ je ustvari o sudskom spisu iz 1957., sačuvanom u fondu Narodnog odbora Kotara Solin u Državnom arhivu u Splitu, u kojemu se navodi da je  Andrija Rogošić nestao u Zagrebu 1943., a ne o izjavi iz 2017. Do nadopune podataka o Andriji Rogošiću u bazi podataka JUSP Jasenovac došlo je ove godine i to nakon zaprimljenog dopisa kojim su toj ustanovi dostavljeni dodatni podaci s navedenim izvorima o toj osobi.

M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: Nova jasenovačka paradigma

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.4.2017. (pdf)

U novinama je nedavno objavljeno da je nakon iznenadnog odlaska dosadašnje ravnateljice N. Jovičić imenovan novi ravnatelj Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Radi se o dosadašnjem kustosu i v.d. ravnatelja I. Pejakoviću.[1] Prema novinskim napisima dužnost bi trebao preuzeti 1. travnja 2017. godine. Teško da bi se našao bolji datum za preuzimanje takve dužnosti od tzv. “prvog aprila“. Nova-stara ekipa već je krenula s promjenama. Ne sa suštinskim promjenama u načinu rada, već s promjenama podataka u mrežnom jasenovačkom popisu. Te promjene sudeći prema prvim potezima ne mogu se označiti kao poboljšanje. Naime, u utorak 28. ožujka 2017. godine dogodila se značajna promjena mrežnog jasenovačkog popisa tako da u prethodnoj inačici postoji 567 zapisa kojih nema u novoj, a u novoj inačici ima 654 zapisa kojih nema u prethodnoj. To znači da se popis relativno povećao za 87 novih navodnih žrtava. Uz spomenute nove žrtve brojnim postojećim žrtvama mijenjani su podaci koji uključuju napomene, ime, prezime, godine rođenja i smrti. Novim promjenama u mrežnom jasenovačkom popisu Jovani su postali Jovice, Mace su postale Marije, godine rođenja su se mijenjale za cijela desetljeća, događale su se zanimljive selidbe prilikom rađanja djece, mijenjale su se okolnosti i mjesta smrti, neki ljudi su nestajali, neki nastajali, bilo je svega i svačega samo ne bitnih promjena. Detaljni popis i analizu ovih promjena moguće je vrlo lako i relativno brzo učiniti uz malo pisanja programskog koda, ali zbog stotina uključenih zapisa rezultati su toliko opširni da će se u nastavku teksta opisati samo neki odabrani primjeri. Nastavi čitati M. KOIĆ I NIKOLA BANIĆ: Nova jasenovačka paradigma

SJEĆANJE NA JOSIPA JOVIĆA I KRVAVI USKRS NA PLITVICAMA

Josip Jović
Josip Jović

Burna politička previranja, mitinzi o navodnoj ugroženosti, pokušaji uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje i neistine, balvani i strah, navještaj rata i nasilja. Bila je to hrvatska stvarnost početkom 1991.”

Ovim riječima počinje prilog o Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991., no kad ne bismo znali godinu pojedini detalji iz ovog uvoda podsjećali bi nas na novije doba.Na današnji dan prisjećamo se hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića koji je poginuo 31. ožujka 1991.  braneći ideale hrvatske državnosti te istinske slobode i nezavisnosti koje još uvijek sanjamo i za koje se još uvijek borimo. Neka mu je vječna slava!

SLAMANJE JASENOVAČKOG MITA: SLUČAJ ANDRIJE ROGOŠIĆA IZ DUGOPOLJA

Piše: Blanka Matković

(objavio portal Dragovoljac)

U više navrata pisali smo da smo od siječnja 2015. više puta obraćali Spomen-području Jasenovac sa zahtjevom da se podaci na službenoj stranici te institucije usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima. pritom smo naročito isticali arhivske dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac te slučaj Andrije Rogošića iz Dugopolja. O ovoj problematici također smo više puta javno govorili. Posljednji put o tome se pisalo i u prvom nastavku feljtona objavljenog pod naslovom „Ruše li podaci JUSP Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću?“ u Hrvatskom tjedniku 15. prosinca 2016. kojeg potpisuju mr. sc. Blanka Matković, dr. sc. M. Koić i dr. sc. Nikola Banić.

U knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“ koju je 2011. objavila Općina Dugopolje i koju potpisuju povjesničari mr. sc. Blanka Matković i dr. sc. don Josip Dukić na stranicama 102-103 pod rednim brojem 343 zabilježen je Andrija Rogošić „Baškić“ rođen 11. ožujka 1918. u Dugopolju (roditelji Petar i Anđa r. Balić). Dotični je bio neoženjen, navodno vojnik odnosno pripadnik redarstva NDH, a uhićen je od strane Nijemaca u Zagrebu 1943. i odveden u logor nakon čega mu se gubi trag. Ovi podaci preuzeti su iz spisa Narodnog odbora Općine Solin iz 1957. (Državni arhiv u Splitu, fond 553, Narodnog odbor Općine Solin, svežanj 28, br. 2164/57, S-32/57). U Stanju duša kao datum smrti zabilježen je 28. veljače 1943.  Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata (1991.-2002.), Rogošić je boravio u Zagrebu odakle su ga 1945. odveli komunisti s dvojicom kolega i ubili ga. Isti se na dugopoljskom spomeniku iz 1971. nalazio upisan kao civil. Svi podaci iz knjige „Dugopoljski žrtvoslov“ temelje se na dugotrajnom arhivskom i terenskom istraživanju tijekom kojeg su provjereni svi dostupni izvori.

Sudski dokument o Andriji Rogošiću

U popisu žrtava KCL Jasenovac, objavljenom na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, nalazi se Andrija Rogošić Petrov rođen 1918. u Dugopolju, navodno ubijen od ustaša u logoru Jasenovac 1945. Spomenuti podaci temelje se na jednom jedinom izvoru i to na podacima tzv. Projekta Dotrščina (1980.-1985.). Prema tom izvoru,  Rogošić Andrija Petrov rođen 1918. u Dugopolju kraj Splita, uhićen je 1944. i odveden u Jasenovac gdje je 1945. navodno ubijen. U dokumentu je također istaknuto da je spomenuti Rogošić bio policajac u Zagrebu. Stoga se iz svih osobnih podataka može zaključiti da je riječ o istoj osobi, naročito zato jer u Dugopolju nije zabilježen niti jedan drugi Andrija Rogošić stradao tijekom Drugog svjetskog rata.

Zapis iz Projekta Dotrščina poziva se također na jedan jedini izvor i to na kartoteku Zbirke arhivskog gradiva za povijest radničkog pokreta Zagreba. U svom stručnom radu kojeg je pod naslovom „Holocaust in Croatia – Documentation and research perspectives“ objavio dr. sc. Josip Kolanović, bivši ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, u Arhivskom vjesniku u studenom 1996., autor je istaknuo da je za potrebe istraživanja Projekta Dotrščina pregledan sav relevantniji arhivski materijal u Hrvatskom državnom arhivu, kao i dokumentacija koja se čuva u drugim institucijama u Zagrebu i Beogradu, odnosno preko 7 000 kutija arhivskog gradiva i drugih materijala. No, dokumenti lokalnih arhiva očito su bili ignorirani jer upravo je u Državnom arhivu u Splitu pronađen spomenuti spis iz 1957. u kojemu je, nakon temeljitih provjera tadašnjih vlasti, navedeno da je 1943. Andrija Rogošić, rođen 1918. u Dugopolju, ipak uhićen od strane Nijemaca u Zagrebu te njegova sudbina ostaje nepoznata.

U tekstu autora Nikole Banića i M. KoićaJasenovačko omalovažavanje Vukovara“, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 1. prosinca 2016., navedeno je dvadesetak imena navodnih žrtava iz logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su umrli na nekom drugom mjestu i/ili nakon Drugog svjetskog rata, a zadnja od navedenih žrtava umrla je 2007. u Zagrebu. Najveći broj tih lažnih jasenovačkih žrtava nastao je upravo „istraživanjima“ Projekta „Dotrščina“. Stoga je rezultate navedenog istraživanja potrebno uzeti s oprezom, posebno zato jer podaci tadašnjih lokalnih vlasti nisu uzimani u obzir.

Na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac istaknuto je da je poimenični popis žrtava KL Jasenovac rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika Spomen područja Jasenovac te da „kao i svi do sada objavljeni popisi žrtava jasenovačkih logora nije konačan niti potpun, ali postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka“. Od JUSP Jasenovac očekivali smo brisanje imena Andrije Rogošića iz spomenute baze podataka i to iz razloga što je prema spoznajama i zapisima tadašnjih jugoslavenskih vlasti dotični uhićen od strane Nijemaca nakon čega njegova sudbina ostaje nepoznata. Stoga se Rogošić ne može smatrati žrtvom jasenovačkog logora sve dok se ne pronađu dokazi da su ga Nijemci doista odveli u Jasenovac i ondje navodno ubili.

13. veljače ove godine nooizabrani ravnatelj JUSP Jasenovac Ivo Pejaković odbio je izvršiti zatražene izmjene i umjesto toga od nas zatražio da u drugom izdanju „Dugopoljskog žrtvoslova“, bude li se ono tiskalo, uskladimo podatke u knjizi s podacima JUSP Jasenovac. Od Hrvatskog državnog arhiva zatražili smo da locira originalni dokument na kojemu se temelji zaključak istraživača na projektu Dotrščina o Andriji Rogošiću kao jasenovačkoj žrtvi, no do ovog trenutka taj dokument kao ni fond u kojemu se on navodno čuva nisu pronađeni.

Nadopunjeni izvori o Andriji Rogošiću na stranici JUSP Jasenovac

Dana 28. ožujka 2017. popis navodnih jasenovačkih žrtava nadopunjen je sa 87 novih imena i u ovom treenutku ukupaan broj iznosi 83 834 osobe, a zabilježene su i neke druge promjene. Među njima je i ona koja se odnosi na spomenutog Andriju Rogošića koji je još uvijek zabilježen kao jasenovačka žrtva i to na temelju podataka iz Projekta Dotrščina, ali uz napomenu o ostalim verzijama o njegovoj smrti i to na temelju knjige „Dugopoljski žrtvoslov“.

"Dugopoljski žrtvoslov" na popisu izvora JUSP Jasenovac

Unatoč određenom pomaku, odnosno uvažavanju novih izvora i literature do kojeg je vjerojatno došlo zbog dugotrajnog pritiska ne samo dopisima i javnim nastupima naših članova nego i zahvaljujući dopisu Općine Dugopolje poslano u siječnju te golemom trudu i naporima koje u raskrinkavanje jasenovačkog mita ulažu naš član Nikola Banić i njegov koautor M. Koić, jasno je da JUSP Jasenovac i dalje brani neobranjivo te dokument koji u ovom trenutku još uvijek nije lociran i koji se temelji na rekla-kazala smatra vjerodostojnijim od sudskog spisa jugoslavenskih vlasti. Iz zapisa koji je u ovom trenutku dostupan uz ime Andrije Rogošića na web stranici JUSP Jasenovac ne može se izvući jasan zaključak da dostupni dokumenti uopće ne spominju njegovo navodno stradanje u Jasenovcu zbog čega procjenjujemo da je riječ o najobičnijem pokušaju JUSP Jasenovac da spasi obraz bez „gubitka“ jednog imena na falsificiranom jasenovačkom popisu. Problem u ovakvoj strategiji je taj što nakon tolike količine raskrinkanih laži više nema obraza vrijednog spašavanja. Otpor koji prema arhivskim dokumentima i drugim dokazima pokazuje ta institucija je uzaludan!

U JASENOVCU SVE PO STAROM

Novi ravnatelj Spomen-područja Jasenovac je Ivo Pejaković koji se u svom razgovor za Novi list osvrnuo na spomen ploču poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu. U međuvremenu spomenuta institucija i dalje uporno šuti o brojnim manipulacijama jasenovačkim žrtvama te negira one stradale u poslijeratnom logoru Jasenovac.

Dana 12. veljače objavili smo vijest da je uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo tadašnjem vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovcu.  Pejaković je odbio odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i Ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremi je glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg Upravnog odbora Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

Nikola Banić i M. Koić: Kako umrijeti u Srbiji pa još jednom u Jasenovcu?

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 23.3.2017. (pdf)

(Objavili portali DragovoljacSloboda i Narod)

Umrijeti u Srbiji pa onda još jednom u Jasenovcu fizički nije moguće, ali izvedivo je u virtualnoj stvarnosti ako se pojavi potreba za povećanjem broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu što dosad nije bio rijedak slučaj. Kako se dvostruko umiranje točno postiže? Možda bi netko od čitatelja šaljivo mogao pomisliti da se radi o crnoj ili crvenoj magiji jer to sliči komunizmu, ali precizniji odgovor bi možda trebalo tražiti u pojmu masovne prijevare. Ukratko: cilj ovog članka je navesti podatke o navodnim žrtvama iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se pravom može pretpostaviti da su stradale u srpskim tj. beogradskim logorima Sajmište i Topovske šupe, a ne u Jasenovcu. Prije samog navođenja možda treba podsjetiti na u krugovima stručnjaka poznatu hrvatsku slikaricu židovskog podrijetla Tinu Morpurgo koja je ubijena na srpskom stratištu Jajincima u južnom predgrađu Beograda nakon što su njemačke okupacijske vlasti nakon kapitulacije Italije transportirale splitske Židove u Srbiju. Ona se i dalje navodi kao jasenovačka žrtva u mrežnom jasenovačkom popisu o čemu je opširnije pisano u Hrvatskom tjedniku od 21. travnja 2016. godine i naravno nije jedina takva lažna jasenovačka žrtva, ali je možda najpoznatija. Nastavi čitati Nikola Banić i M. Koić: Kako umrijeti u Srbiji pa još jednom u Jasenovcu?