UDRUGA SINDROM DOWN IZ SPLITA ODUSTALA OD SUDJELOVANJA U SUORGANIZACIJI PREDAVANJA U SPLITU 19. PROSINCA

Logo udruge "Stina pradidova"
Logo udruge “Stina pradidova”

S obzirom da se početkom prosinca svake godine obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, HDP „Dr. Rudolf Horvat“ u suradnji s dobrovoljačko-braniteljskom udrugom “Stina pradidova“, ogranci Kaštela i Imotski će 19. prosinca dvorani Dominikanskog samostana u Splitu (Hrvojeva 2) održati predavanje Blanke Matković tijekom kojega će zainteresirani moći kupiti primjerak našeg posljednjeg izdanja “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni”, a sav prihod će biti doniran osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju. U ovom događaju trebala je sudjelovati i Udruga Sindrom Down iz Splita koja je odustala radi, kako nam je rečeno, “spornog” loga udruge “Stina pradidova” i natpisa “Bogu vjerni za domovinu spremni”.

Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ okuplja veći broj članova s različitim oblicima invaliditeta, a u nekoliko navrata smo financijski pomogli druge udruge koje pomažu osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Želja nam je da naš rad ne bude samo na korist hrvatske historiografije nego hrvatskog društva općenito, a naročito onih kojima je to najpotrebnije.

Stoga želimo pozvati naše čitatelje i podržavatelje našeg rada da financijski ili na drugi način pomognu osobe s invaliditetom i djecu s poteškoćama u razvoju te tako barem u predbožićno vrijeme razvesele one kojima su različiti oblici invaliditeta obilježili njihove živote i živote njihovih obitelji.  Unatoč činjenici da se Udruga Sindrom Down povukla iz suorganizacije ovog događaja, od 20. prosinca svi zainteresirani mogu podržati rad te udruge kupovinom njihovih proizvoda na njihovom tradicionalnom božićnom štandu u trgovačkom centru Joker u Splitu.

Veselimo se vašem dolasku i unaprijed zahvaljujemo!

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

PREDAVANJE HDP “DR. RUDOLF HORVAT” U SPLITU 19.12. U 19 SATI: U PREDBLAGANSKO VRIJEME PODRŽIMO OSOBE S INVALIDITETOM I NJIHOVE OBITELJI

S obzirom da se početkom prosinca svake godine obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, HDP „Dr. Rudolf Horvat“ će 19. prosinca dvorani Dominikanskog samostana u Splitu (Hrvojeva 2) održati predavanje tijekom kojega će zainteresirani moći kupiti primjerak našeg posljednjeg izdanja “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni”. Prihod od prodaje knjige bit će doniran Udruzi Sindrom Down iz Splita koja će, zajedno s udrugama „Stina pradidova“ iz Kaštela i „Stina pradidova“ iz Imotskog, biti suorganizator ovog događaja.

Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ okuplja veći broj članova s različitim oblicima invaliditeta, a u nekoliko navrata smo financijski pomogli druge udruge koje pomažu osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Želja nam je da naš rad ne bude samo na korist hrvatske historiografije nego hrvatskog društva općenito, a naročito onih kojima je to najpotrebnije.

Stoga želimo pozvati naše čitatelje i podržavatelje našeg rada da financijski pomognu Udrugu Sindrom Down iz Splita ili slične udruge u drugim gradovima ukoliko su u mogućnosti te tako barem u predbožićno vrijeme razveselite one kojima su teži oblici invaliditeta obilježili njihove živote i živote njihovih obitelji.  Udrugu Sindrom Down također možete podržati kupovinom njihovih proizvoda koji će biti dostupni na njihovom božićnom štandu od 20. prosinca.

Veselimo se vašem dolasku i unaprijed zahvaljujemo!

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

PRIOPĆENJE HDP „DR. RUDOLF HORVAT“ UZ NAJAVU PREDAVANJA

Dana 29. listopada o.g. nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović održao je u Saboru govor u kojemu se osvrnuo na obrazovni sustav u Hrvatskoj. Tom prilikom g. Glasnović je istaknuo sljedeće:

„Zašto su neki znanstveni radovi blokirani u mainstream medijima? Ne samo na toj razini, već i u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima. Držim knjigu mlade gospođe Blanke Matković koja je oslijepila od istraživanja 1300 stranica“, napomenuvši da je riječ o posljednjem izdanju naše udruge „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni“.

https://www.youtube.com/watch?v=553PI3ZbPw0

Povodom ovog istupa pojavili su se upiti pojedinih komentatora na portalima o zdravstvenom stanju predsjednice HDP „Dr. Rudolf Horvat“ Blanke Matković zbog čega u cijelosti prenosimo njezin odgovor:

„Rođena sam kao slabovidna osoba te mi je dijagnosticiran teži oblik ambliopije koja u mojoj dječjoj dobi, odnosno u bivšoj državi, nikada nije bila liječena jer su liječnici zaključili da ću za nekoliko godina ionako biti slijepa. Takve se prognoze ipak nisu ostvarile, no s obzirom da je postotak vida na mom desnom oku bio malen, od mog najranijeg djetinjstva moje lijevo oko radi sav posao zbog čega vid na tom oku konstantno slabi. Posljedica toga su drugi zdravstveni problemi, ali i poteškoće u radu koje rezultiraju brojnim tipfelerima i drugim nesvjesnim propustima zbog čega moje radove po njihovom završetku čita nekoliko ljudi i upozorava me na detalje koje treba popraviti, a koje moje oči ne mogu uočiti.

S odlaskom na studij povijesti na Filozofski fakultet u Zagrebu 1994. te zbog stalnog učenja, vid na mom lijevom oku drastično se nastavio pogoršavati, čemu je kasnije pridonio dugogodišnji istraživački rad u arhivima te općenito dugotrajni rad za računalom, koji su mi liječnici najstrože zabranili. U proljeće ove godine, upravo u vrijeme kada smo predstavljali spomenutu knjigu, liječnici su ustanovili da je došlo do naglog pogoršanja vida na mom desnom oku zbog čega je moj rad posljednjih mjeseci znatno otežan. S obzirom na kompleksnu situaciju i drugačiju dijagnozu na oba oka, u ovom trenutku više ne pomažu ni naočale s dioptrijom koju su liječnici propisali za lijevo oko te moja dijagnoza zasad ostaje neriješiv problem za trenutna medicinska dostignuća. Istovremeno se na nekoliko sveučilišta diljem svijeta provode istraživanja kojima se nastoji ustanoviti kako pomoći osobama s dijagnozom poput moje. Među takvim sveučilištima je bilo i Sveučilište u Nottinghamu na kojemu sam prije nekoliko godina sudjelovala kao ljudski pokusni kunić. Rezultati istraživanja su obećavali, ali je istraživanje prekinuto radi nedostatka financijskih sredstava. Kasnije su istraživanja nastavljena i na nekim drugim sveučilištima, poput na primjer Sveučilišta McGill u Kanadi. Dakle, u ovom trenutku ja nisam slijepa, nego jo[ uvijek slabovidna, a moj dugogodišnji rad uzeo je danak koji će za posljedicu imati sljepoću ukoliko prije toga nova istraživanja ne rezultiraju terapijom kojom će se zaustaviti propadanje vida kod osoba s mojom dijagnozom.

Ipak, moj stav je da različiti oblici invaliditeta nisu ključni za privatni i profesionalni razvoj bilo koje osobe. Ono što je daleko važnije istaknuti je stav društva, naročito vladajućih struktura i obrazovnih institucija, prema osobama s invaliditetom. Kao slabovidna i također autistična osoba završila sam osnovnu školu, gimnaziju i fakultet te stekla tri sveučilišne diplome bivajući prepuštena sama sebi i bez ikakve potpore obrazovnih institucija koje nisu imale mogućnosti ili želje da mare za osobe poput mene. U to doba, 1980-ih i 1990-ih, ovakvi poput mene veoma su često bili na marginama društva, oni kojima su se drugi – „zdravi“ – rugali i fizički zlostavljali ne razmišljajući o tome da sutra i oni mogu postati članovima naše zajednice. U mom slučaju potpora je često izostajala u najkritičnijim trenucima. Tako sam na studiju povijesti bila prisiljena diplomirati kod mentorice koju nisam sama izabrala i to zato jer je profesor kod kojega sam htjela diplomirati bio – prezauzet. Mentorica mi je zadala temu koja me nije zanimala, a kada se dotična profesorica razboljela i nije mogla obnašati svoje mentorske dužnosti, Odsjek za povijest nije učinio ništa da mi se omogući završetak studija kod drugog mentora. Tako sam još jednom, kao autistična osoba suočena s temom koja me nije zanimala i bez ključne faze u mentoriranju autističnih učenika i studenata – davanje jasnih uputa za manje i točno specificirane zadaće, bila prepuštena sama sebi, ne znajući što mi je uopće činiti te bez ikakve nade da me kao slabovidnog studenta bilo tko uputi na eventualne propuste. Ovakva nebriga sustava odrazila se na moje ocjene i cjelokupan napredak koji su kasnije utjecali na samo preživljavanje. Obrazovanje ljudi poput mene ovisilo je o rijetkim trenucima podrške pojedinaca u obrazovnom sustavu koji su ČOVJEKA stavljali ispred komoditeta te o potpori obitelji i najbližih prijatelja.

U obrazovnom sustavu po prvi put sam evidentirana kao osoba s invaliditetom sa svim svojim pravima 2012. po dolasku na Sveučilište Warwick u Velikoj Britaniji, gdje je organizirana izuzetna potpora osobama s različitim oblicima invaliditeta koje zahvaljujući takvom pristupu mogu znatno napredovati te doprinositi znanosti i društvu u kojemu žive. U knjižnici za nas postoje zasebne prostorije u kojima možemo raditi na računalima opremljenima sa softwareom koji olakšava učenje slabovidnim osobama, većim ekranima i tipkovnicama, te, ukoliko je potrebno, uz pomoć asistenata u nastavi. No, za razliku od Hrvatske u kojoj se ljudi poput nas još uvijek doživljavaju kao problem i teret, u akademskoj zajednici u kojoj ja živim posljednjih 6 godina, uključeni smo u sve oblike sveučilišnog života, od volontiranja na campusu do aktivizma u studentskim društvima. Unatoč mojoj slabovidnosti, na našem campusu ja sam jedan od asistenata u nastavi pa tako, koristeći se svojim znanjima, iskustvom i nekim autističnim karakteristikama, pomažem studente s drugačijim oblicima invaliditeta. Također aktivno surađujem s brojnim zaposlenicima na sveučilištu pomažući pritom razvoj novih inicijativa namjenjenih studentima s invaliditetom i promovirajući njihov izvanredan doprinos unatoč tzv. nedostatcima. Moje je uvjerenje da je jedini „nedostatak“ (eng. disability) pogrešan stav popraćen neznanjem i nerazumijevanjem kakav sam ja iskusila u obrazovnom sustavu i na sveučilištu u Hrvatskoj. Zaključit ću stoga s porukom koju odrasli autisti diljem svijeta redovito šalju svojim kritičarima: „Mi nismo ovdje da razmišljamo u granicama zadanog; mi smo ovdje da vas naučimo da granica nema.“

Na kraju želim istaknuti da Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ okuplja veći broj članova s različitim oblicima invaliditeta, a u nekoliko navrata smo financijski pomogli druge udruge koje pomažu osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Želja nam je da naš rad ne bude samo na korist hrvatske historiografije nego hrvatskog društva općenito, a naročito onih kojima je to najpotrebnije. S obzirom da se početkom prosinca svake godine obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, HDP „Dr. Rudolf Horvat“ će sredinom prosinca u Splitu održati predavanje tijekom kojega ćemo prodavati knjigu koju je u Saboru spomenuo nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović. Prihod od prodaje knjige bit će doniran Udruzi Sindrom Down iz Splita koja će, zajedno s udrugama „Stina pradidova“ iz Kaštela i „Stina pradidova“ iz Imotskog, biti suorganizator ovog događaja. Točan datum održavanja predavanja s ostalim detaljima ćemo objaviti naknadno.

Ovom prilikom također želim pozvati naše čitatelje i podržavatelje našeg rada da financijski pomognu slične udruge ukoliko su u mogućnosti te tako barem u predbožićno vrijeme razveselite one kojima su teži oblici invaliditeta obilježili njihove živote i živote njihovih obitelji. Unaprijed zahvaljujem!

Blanka Matković

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

Hoćemo li na grobištima iz Domovinskog rata uskoro gledati stand-up komedije?

Povodom dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima u kolovozu ove godine, mediji su prenijeli izjavu splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare koji je poručio: “Tu su fašisti gušili i uništavali one koji su bili za slobodu i protiv fašizma. Nakon njih dolazi Narodno-oslobodilačka vojska i ovdje su od listopada 1944. godine krenuli krici i pucnjava i toga se sjećaju ljudi koji su živjeli ovdje. Oko 350 ljudi ovdje je noć pojela. I što mi znamo o njima – ništa“.

Na ovu izjavu splitskog gradonačelnika reagirali su priopćenjem u kojemu smo istaknuli da je netočno da o ljudima koji su bili zatvoreni u logoru Gripe i odande nestali ne znamo ništa jer upravo je Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” u svibnju 2017. objavila knjigu “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” u kojoj je po prvi put objavljen nepotpuni popis zarobljenika koji su nakon listopada 1944. bili zatočeni u tom splitskom logoru. Osim toga, u knjigu je uvršen u nepotpuni popis logoraša s Gripa koji su likvidirani, a isti popis je prethodno objavljen u nekim drugim zbornicima. Također smo objavili mnoštvo drugih dokumenata o stradanju građana na širem splitskom području.

Moguće je da Andro Krstulović Opara nikada nije čuo o ovoj knjizi i spomenutim dokumentima iako je na prvom predstavljanju navedene knjige u Splitu bila nazočna njegova trenutna zamjenica Jelena Hrgović koja ga je s lakoćom mogla uputiti u ovu problemtiku. Podsjetit ćemo i na to da je naša udruga u listopadu 2017. objavila zbirku dokumenata o stradanju stanovnika Imotske krajine u koju je također uvršen popis Imoćana koji su bili zatočeni u splitskom logoru knjigu, ali i popisi zatočenika u drugim logorima na području Splitsko-dalmatinske županije. U travnju ove godine objavili smo zbirku dokumenata o stradanju stanovnika Vrgorske krajine, Makarskog primorja i neretvanskog kraja, također s popisima logoraša i likvidiranih. Promocije ovih izdanja organizirane su diljem Hrvatske, a naša udruga je poslala pozivnicu i uredu splitskog gradonačelnika iz kojega nikada nije stigao nikakav odgovor.

Dana 28.8. o.g. obratili smo se Marini Protić, pročelnici Ureda Grada Splita, zatraživši prijem kod gradonačelnika Andre Krstulovića Opare s ciljem da ga upoznamo s povijesnim istraživanjima stradanja stanovništva pod različitim režimima u splitskoj tvrđavi Gripe. Do ovog trenutka nismo dobili nikakav odgovor, pa se tako čini da je stav lokalnih vlastodržaca da nemaju razloga odgovarati podanicima i urednim platišama poreza od kojega ta vlast živi. Umjesto toga, Grad Split je pokrenuo anketu o revitalizaciji tvrđave Gripe. Na pitanje o sadržajima koji bi građane motivirali na češće posjete spomenutoj tvrđavi, ponuđeni su ovi odgovori:

  • Zabavni (koncerti, sajmovi, stand-up večeri, ostale manifestacije…)
  • Edukacijski (interaktivne instalacije, radionice…)
  • Kulturni (predstave, izložbe, kino-projekcije, večeri poezije…)
  • Postojeći muzejski sadržaj (Pomorski muzej) prilagođen suvremenom korisniku (interaktivan postav, proširena stvarnost i dr.)
  • Obiteljski i rekreacijJski sadržaji (piknik zona, dječje igralište, park…)
  • Ugostiteljski (caffe bar, pub…)
  • Gastro (restoran, bistro, kušaonica, wine bar…)
  • Ništa od navedenog

Mnogi redovitiji posjetitelji splitske tvrđave Gripe mogli su se u više navrata uvjeriti u nered i smeće koji su u ljetnim mjesecim redovito zatrpavali dvorište ove tvrđave nakon održanih koncerata i drugih sličnih događaja. Podsjećamo da su navodna grobišta i stratišta koja bi, prema navodima svjedoka, mogla postojati u dvorištima te tvrđave još uvijek neistražena. Umjesto da ovaj prostor postane mjesto odavanja počasti s edukativnim sadržajima uz postojeći Državnim arhiv u Splitu i Pomorski muzej, Grad Split i njegova uprava nude nam stand-up večeri, pub i poeziju na mučilištu tisuća ljudi te piknik zonu i dječje igralište na mjestu masovne grobnice.

Godine 2019. splitski vlastodršci možda će još jednom pohoditi Gripe i tom prilikom izreći: “Tu su fašisti gušili i uništavali one koji su bili za slobodu i protiv fašizma. Nakon njih dolazi Narodno-oslobodilačka vojska i ovdje su od listopada 1944. godine krenuli krici i pucnjava i toga se sjećaju ljudi koji su živjeli ovdje. Oko 350 ljudi ovdje je noć pojela. I što mi znamo o njima – ništa“. I nakon toga uživati u wine baru ne mareći doista za ništa.

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

Portal “Novosti” objavio reagiranje

Prije nekoliko dana, predsjednica naše udruge mr.sc. Blanka Matković, uputila je reagiranje na članak objavljen na portalu “Novosti” pod naslovom “Ministarstvo branitelja NDH”. Navedeni portal objavio je na svojim web stranicama, sukladno zakonu, ali bez ikakve isprike, cjeloviti tekst koji je poslala mr.sc. Blanka Matković.

Poveznica na objavljeno reagiranje <link>

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

STIPO PILIĆ SUDJELOVAO NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE “IDEOLOGIJA I PROPAGANDA VELIKOSRPSKOG GENOCIDA NAD HRVATIMA” MR. SC. STJEPANA LOZE

Član naše udruge Stipo Pilić je sudjelovao na predstavljanju knjige “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima” mr.sc. Stjepana Loze. Objavljujemo govor kolege Pilića zajedno s poveznicom na kojoj možete pogledati video snimku ovog izlaganja.

https://www.facebook.com/1198162360329772/videos/243448239855045/

                Poštovani skupe!

Počašćen sam Vašim dolaskom i nazočnošću predstavljanju knjige koju sam poticao, zalagao se za rad na njoj i nešto malo sudjelovao. Ovo vrijeme koje ste dali za ovu knjigu najbolje je iskorišteno vrijeme i zato Vam se i ja kao urednik zahvaljujem.

         Na meni nije da hvalim ili kritiziram knjigu ili autora, moje je prihvatiti kritike i dati što bolje odgovore na njih, a svaka pohvala svakako ide autoru koji je pored dara koji mu je darovao dragi Bog u nju uložio vrijeme, rad i materijalna sredstva kako bi ona bila što bolja. O knjizi sam nešto u javnosti već rekao, a sada i ovdje ću pokušati dati jedan drugi vidik na ono što je njezin dio, dio hrvatske historiografije, autorova rada na njoj, našeg društvenoga trenutka i veze s knjigom.

         Svaka generacija piše svoju povijest onako kako je ona razumije i shvaća. Taj zadatak mora napraviti i naša generacija na bilo koji način i bilo kako. Onako kako to mi i naša generacija učinimo po tome će nas pamtiti, to će biti dio zapisane povijesti. Od vremena i njegova bremena htjeli mi to ili ne, ne može se pobjeći. Ako to ne učinimo i ne napravimo mi, morati će drugi ili će to činiti sam narod kako bi se održao i othrvao vjetrovima sa svih strana. Siguran sam da ćete shvatiti na kojoj je strani autor ove knjige kada je budete čitali.

         Knjiga koja vam se danas predstavlja rad je o samo pet strana jednoga spisa koji je sublimacija svih radova, otkrivenih i još skrivenih spisa, radova i planova velikosrpske politike genocida nad drugim narodima na putu ostvarenja po njima zacrtane Srbije. Na tom putu prema Zapadu (i bogatstvu) jedino su Hrvati i „njihova“ Hrvatska. Umijeće odvjetnika Stevana Moljevića bilo je veliko, jer je u svega pet stranica sažeo stotine, a možda i tisuće stranica elaborata, knjiga i spisa i pripremio svoju političku elitu (i narod) za veliko finale i veliku pobjedu, što se dobrim dijelom ostvarilo i na žalost još ostvaruje. Lozina knjiga prva je takve vrste u hrvatskoj historiografiji koja se postavila frontalno kao brana tom finalu i toj pobjedi. Stoga autor i svi drugi koji su na bilo koji način pripomogli u radu na ovoj knjizi mogu očekivati očajne izljeve srpskog propagandnog stroja. No prije toga biti će pokušaj i nastojanje prešućivanja ovoga rada, kao i sve brojnijih drugih njemu sličnih. No, sloboda se istrgnula nadzoru i cenzuri, istina zahvaljujući slobodi i oslobađanju naroda i sve većeg broja povjesničara blistaju sve većim i boljim sjajem nad suncem sve više obasjane Hrvatske Države.

         Put kojim kroči Stjepan Lozo nije ravan i posut laticama ruža. Dapače, put kojim je krenuo radeći i pišući ovu knjigu, trnovit je, kamenit i uzak put. Ispod nasutog kamenja i izraslog drača su kosti i grobovi naših predaka, ali i skrivene istine, ideali i sav sjaj slavne hrvatske prošlosti dio koje možemo gledati i u ovoj ustanovi. Put je to kojim su išli dosadašnji najznačajniji hrvatski povjesničari kao što su Franjo Rački,Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić, Milan Šufflay, Ivo Pilar, Rudolf Horvat i još poneki slučajno ispušteni.

         Put kojim već ide i kojim mu je ići neki su već davno duboko izgradili i odredili pravac. Za znanstvenika je najvažnije da kada stupa na taj put da ulazi u nepoznat prostor, ne zna što će pronaći i otkriti. Za ovakve teme i istraživanja je najvažnije ne uplašiti se, ostati normalan, miran i stabilan i dati svijetu i Rimu svjetlo istine. Koristim ovu priliku za posebno istaći ja bih ga nazvao „splitski i krug povjesničara“ koji istina ne postoji službeno, ali djeluje aktivno. Split je uvijek imao čvrstu i živu jezgru hrabrih, zdravih i nezavisnih intelektualaca koji su ga, kao i poznati sportaši činili prepoznatljivim ne samo u Hrvatskoj, nego i u Svijetu. Stjepan je živio u tome i takvome Splitu, u potpunosti mu se predao i postao dio tih intelektualaca.

Moja je sreća ili nesreća da sam poslije desetljeća izbjegavanja povijesti sreo upravo splitsko dite, Blanku Matković i njezine planove istraživanja i tako slučajno i „bez veze“ upao u taj splitski krug. Sudjelovanje u jedinom projektu takve vrste u Hrvatskoj bio je barem pokušaj istraživanja i mogućih otkrivanja počinitelja ratnih i zločina poslije Drugoga svjetskoga rata. Iako se potvrdilo ono što smo od početka sumnjali da je teško očekivati bilo kakva suđenja, da ne govorimo o presudama u tim procesima, ipak smo kroz to istraživanje došli do dokumenata do kojih ne bismo tada drugačije mogli doći. Bio je to temelj za radove koji tek danas objavljuju.

Osnivanjem Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ krenuli smo u dalekosežan i dalekometan projekt, na nepoznat put, niodkuda potaknut i potpomognut. Rad Udruge u međuvremenu se povećao i proširio, pa je manjim dijelom u nekim izdavačkim zahvatima sudjelovalo i Ministarstvo branitelja ili lokalna samouprava (Split i Splitsko-dalmatinska županija). Međutim ta sredstva nedostatna su za nakladništvo Udruge, a gdje je minimalan rad samo jednog znanstvenika istraživača. Pa ipak Udruga radi i objavljuje za Hrvatsku i Hrvate prepoznatljiva i nemjerljivo historiografski značajna djela. Zahvaljujući svome takvom radu od hrvatske znanstvene elite tzv. službene hrvatske, a zapravo sluganske hrvatske historiografije, dobro podmazane i podmazivane ispodprosječnim i prosječnim hrvatskim političkim elitama Udruga je etiketirana kao revizionistička u negativnom smislu. Takvi službenici i sluge koji ne rade i ne znaju ništa drugo nego etiketirati ostavljamo neka to nastave, a mi idemo dalje svojim putem, za i sa svojim hrvatskim narodom.

Sličnu sudbinu ima i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac teškom mukom registrirano 2014. Od tada do danas Društvo prati stalni javno-propagandni nadzor bez obzira kako i na koji način njegovi članovi objavljuju knjige. I tako bauk revizionizma kruži Hrvatskom i Europom, on ruši i srušiti će i skoro dva stoljeća nazočni bauk komunizma.

Službene i sluganske povjesničare mora zabrinjavati porast neslužbenih i nezavisnih istraživača povijesti i povjesničara. Iako im ne oduzimaju kruh, jer oni su sigurni i znaju prilagoditi (evoluirati) sebe i svoje kadrove svakoj politici hrvatskih političkih elita. Mi ipak oduzimamo njima i njihovim političkim elitama duše, idući s hrvatskim narodom, njegovom mukom, povijesti i istinom, te unatoč galami svih mogućih medija i glamoura slugani ostaju sami.

Pojava nezavisnih hrvatskih povjesničara i udruga i njihov stalni porast, kao i porast njihovih radova i djelovanja nezaustavljiv je proces lustracije. Gospodarske, društvene, političke i u konačnici povijesne procese nikada u povijesti nisu mogle pratiti političke elite, u pravilu ih nisu pratile ni njihove sluganske znanstvene elite, pa se zato ne treba žuriti niti zbog toga uzrujavati. Uzmimo kao primjer bilo kakvo otkriće u prirodnoj i posebice egzaktnoj primijenjenoj znanosti. Otkriće se nikada ne primjenjuje odmah i masovno, koliko god ono bilo važno, primjenjivo i lako pristupačno tržištu. Kako je tek u društvenim i humanističkim znanostima? Kada lustraciji nisu dali prostora ni mjesta hrvatski političari kad-tad mjesto joj je moralo dati vrijeme i povijesni procesi. To ne znači da će se potomci onih koje se lustrira osjećati manje loše sutra, nego njihovi pretci jučer kada su se odbili lustrirati i dati nam pravu istinu zla u kojem su sudjelovali. Taj će proces u budućnosti svakako biti još bolniji, pa su ti potomci zauzimajući pozicije društvene i političke moći uprli sve snage kako bi uhapsili istinu i nastavili je držati u zatvoru. Sve bi to bilo lako da nije slobode, sloboda ih s istinom razara i stvara novu slobodnu, istinitu i istinsku povijest. I to je nezaustavljivo. Zato je ovo najbolje vrijeme i trenutak da doista svi počnemo „pisati svoju povijest“ kako je to jednom prilikom rekla Blanka Matković. U slobodi za koju smo se teško borili i izborili nitko nam ne smeta niti može smetati da pišemo svoju povijest i povijest svoga naroda, onakvu kakva je doista bila. Dapače, na posljednjem će nas se Sudu pitati jesmo li to doista radili kako treba i jesmo li se sklanjali od istine radi bilo kakvog našeg komoditeta.

Stjepan Lozo živi s poviješću i svojim hrvatskim narodom od kada ga ja znam, od prvih dana našeg studiranja. Tada smo se u teškim i za povijest i za Hrvate gotovo bezizlaznim vremenima hrabro uhvatili u koštac s tadašnjim neprikosnovenim hrvatskim jugo-komunističkim elitama i na Filozofskom fakultetu izvršili reformu „odozdo“, vraćajući na taj Fakultet poslije pogromaške 1971. ukinuti jednopredmetni studij povijesti. Ali Stjepan nije mogao uživati u djelu svojih ruku, nije mu bilo dopušteno upisati taj studij, iako je njegov udio u obnavljanju toga studija bio najveći. Bilo bi to razumljivo da to nije omogućeno nekim drugima koji tada nisu prstom maknuli. Danas kada nam Moljevićevi učenici i agenti u i pri hrvatske vlade nude okretanje od povijesti u budućnost i školu bez povijesti, Lozo ovom knjigom daje najbolji i najbrži odgovor. Neće moći i neće proći. Ponovo ćemo i ovu utakmicu dobiti bez obzira na svu moć i silu neprijatelja.

Sa Stjepanom sam sudjelovao i u počecima Hrvatskoga obrambenog i oslobodilačkoga rata politički i akcijom dok nas nisu rastavile okolnosti pocijepane i razbijene Hrvatske od Moljevićevih potomaka. Njegova odluka da se prihvati osnivanja Hrvatskog pomorskoga muzeja u Splitu kojega je dvadeset godina stvarao i ustrojio kao najznačajniju ustanovu takve vrste na hrvatskom Jadranu. A onda je odjednom i iznenada od Moljevićevih potomaka, rekao bih na svu sreću hrvatske historiografije, ostao bez tog položaja i fotelje. Vjerojatno najviše zahvaljujući tome, ali i svome nervu za povijesnu istinu i znanost, za potrebe svoga hrvatskog naroda i samoga sebe, stvorio je djelo veličinu kojega će, bude li razuma i pameti shvatiti i vidjeti već suvremenici, a ako ne oni (što je i te kako moguće), ono svakako naši potomci za koje i kojima je i napisana ova knjiga.

Umišljam sebi da barem nešto malo poznajem hrvatsku historiografiju i povjesničare. No, tvrdim bez imalo skromnosti da ovu i ovakvu knjigu nije mogao napisati nitko drugi doli Stjepan Lozo. Od danas i u buduće nema mu druge nego i živjeti s tom knjigom i svim dobrom koje ona donosi, ali i svim kritikama koje bi i hoće uslijediti. Da je revizionist obznanio je još na početku ovoga desetljeća u svome radu o Hrvatskom ratu za neovisnost, pa mu je od sada i dalje živjeti u toj skupini i jatu i dijeliti s njima sve dobro i zlo. Ono što mi je posebno drago jeste da ne ide utabanim i sigurnim putevima, jalovih tema, još jalovijih sadržaja i radova. Siguran sam da ne očekuje nagrade ni svoje ulice, a kamoli neke više. No nagrada će mu biti njegov narod koji će ga čitati, shvaćati, razumijevati i pokušati slijediti. Slijediti do kraja puta i susreta s Istinom na posljednjem Sudu. Poslije njega o njemu i radu govoriti će povjesničari i povijest. A povijest uvijek govori posljednju i konačnu presudu svima nama. Za sada sam za Lozu i njegovu knjigu posve siguran i ne bojim se presude nikakvog suda. Na Vama koji ćete provjeravati njega (i mene) je da to činite što kritičnije. To je dobro kako za nas, tako i za Vas i one poslije nas. Ostavljam Vas da uživate u čitanju i istraživanju knjige na osnovu koje se može već sada napraviti nekoliko timskih projekata. Samo kada bi bilo volje i želje onih koji odlučuju o tome. Oni će se potruditi za projekte negiranja ove knjige, ali uzalud im. Knjiga i istina idu dalje.

         U Zagrebu, 17. listopada 2018.                                             Stipo Pilić

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

PORTAL NOVOSTI OBJAVIO NETOČNE NAVODE O RADU NAŠE UDRUGE

Dana 7. listopada o. g.  autor Hrvoje Šimičević objavio je tekst pod naslovom „Ministarstvo branitelja NDH“ u kojemu je iznio netočne navode o radu naše udruge. Stoga je uredništvu spomenutog portala upućeno reagiranje sljedećeg sadržaja:


Poštovani,

U skladu sa člankom 40. Zakona o medijima, molimo Vas da u Vašemu glasilu objavite ispravak netočne informacije.

Dana 7. listopada o. g.  autor Hrvoje Šimičević objavio je tekst pod naslovom „Ministarstvo branitelja NDH“ (https://www.portalnovosti.com/ministarstvo-branitelja-ndh) u kojemu navodi sljedeće: „Zahvaljujući financijskoj potpori Medvedova ministarstva, Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat izdala je knjigu i pokrila troškove promocije na kojoj je u travnju ove godine član udruge i suautor knjige Stjepan Štimac ustvrdio da su ‘sve jame koje su pune Hrvata i dalje pune, dok niti jedna koje su Hrvati navodno napunili Srbima ni najmanje ne svjedoči u korist službene priče, odnosno nema kostura’.“

Nije nam poznato odakle spomenutom autoru ovakvi podaci, no ono što nam jest poznato je to da se autor Hrvoje Šimičević nikada nije obratio Hrvatskoj družbi povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ i zatražio točne informacije, kako mu nalaže novinarska etika. Za razliku od pojedinih udruga i glasila, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ ne financira se iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Troškove naših aktivnosti snosimo samostalno, iz vlastitog džepa ili prodajom naših izdanja. Naši članovi, pa tako i ovdje prozvani Stjepan Štimac, su volonteri.

U ljeto 2017. godine naša udruga se prijavila na natječaj Ministarstva hrvatskih branitelja o stradalnicima Drugoga svjetskog rata. Naš projekt dobio je potporu spomenutog Ministarstva koje je sufinanciralo tisak knjige „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i Neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije“ u iznosu od 30.000 kn. S obzirom da je ukupan trošak tiska iznosio gotovo 50.000 kn, ostatak iznosa smo podmirili samostalno. Osim toga, naša udruga financirala je troškove naših promocija zbog čega je navod autora Hrvoja Šimičevića da je HDP „Dr. Rudolf Horvat“ pokrila troškove promocije spomenute knjige zahvaljujući financijskoj potpori Ministarstva hrvatskih branitelja, notorna laž koja se veoma lako može demantirati brojnim dokazima.

Na kraju, nejasno nam je što to ponajviše muči autora Hrvoja Šimičevića: činjenica da je Ministarstvo hrvatskih branitelja sufinanciralo tiskanje knjige čiji je koautor Stjepan Štimac hrvatski branitelj i ratni vojni invalid ili činjenica da su u spomenutoj knjizi objavljeni autentični arhivski dokumenti jugoslavenske provenijencije s popisima SVIH ŽRTAVA Drugoga svjetskog rata na spomenutom području bez obzira na ideološku ili drugu opredijeljenost, uključujući osobe ubijene od strane svih zaraćenih strana u tom sukobu, one koji su skončali u logorima kao i one ubijene ili proganjane nakon završetka Drugog svjetskog rata. Moguće da je Vašim autorima takav pristup nepoznat, moguće da žrtve dijelite prema „zaslužnima“ i „bezvrijednima“, ovisno o njihovoj nacionalnost, vjeri ili političkim uvjerenjima, no takav pristup nema mjesta u civiliziranom svijetu kojemu pripada Republika Hrvatska niti svjetskoj historiografiji u kojoj su svoje mjesto pronašli pojedini radovi članova naše udruge.

Od Vas očekujemo objavu ovog reagiranja uz ispriku radi lažnog navoda. U suprotnom ćete biti prijavljeni nadležnim državnim institucijama koje su vas u prošlosti velikodušno financirale.

mr.sc. Blanka Matković

predsjednica HDP „Dr. Rudolf Horvat“

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

UTAJIVAČI POREZA NA PORTALU INDEX DOTAKNULI DNO – POVIJESNA ISTRAŽIVANJA PROGLASILI EKSTREMIZMOM

Od novinara bi se očekivalo da privuku pažnju javnosti objektivnim i pravodobnim izvješćivanjem, no portal Index uspio je to – kriminalom.  Osnivač portala i njegova suradnica pravomoćno su osuđeni za utaju poreza, a jedan zatvorski dan su, kakve li ironije, odlučili zamijeniti radom za opće dobro.

Jučer je Index dotakao novo dno. Dana 30. kolovoza novinar (kukavički potpisan samo inicijalima G.D.) je objavio tekst pod naslovom “Hrvatska Wikipedija je dotaknula samo dno novim člankom o Jasenovcu“. U tom uratku G.D. lažno navodi: “većina referenci na koje se poziva u članku o Jasenovcu na hrvatskoj Wikipediji su iz ekstremno desnih medija, kao što su portal udruge Željke Markić Narod.hr, Hrvatski tjednik i Maxporta.”

U samom tekstu na Wikipediji zabilježeno je 67 bilješki. Među njima je i tridesetak izvora koji se teško mogu pripisati medijima koje navodi G.D., pa se tako autor “spornog” teksta poziva i i na R. Bulatovića, S. Goldsteina, M. Riffera, N. Mataušić, portal Lupiga, službenu stranicu JUSP Jasenovac i mnoge druge.

U nastavu svog pamfleta G. D. piše da se tekst na Wikipediji “poziva se i na revizionističku povjesničarku Blanku Matković koja je poznata po svojim ekstremističkim stavovima”, ne spominjući pritom koautora znanstvenog rada o poslijeratnom logoru Jasenovac Stipu Pilića. Novinar naravno ne objašnjava o kakvim se “ekstremističkim stavovima” radi, pa čak se niti ne trudi demantirati barem jedan navod iz spomenutog znanstvenog rada.  Novinar također ne iznosi podatak da je rad Blanke Matković i Stipe Pilić o kojemu je riječ objavljen kao izvorni znanstveni rad u izdanju HAZU-a te da je prošao rigorozan recenzentski postupak.  Ključni navodi iz toga rada također su korišteni u disertaciji Blanke Matković koja je obranjena na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick, trenutno 37. najbolje rangirani Odsjek za povijest na svijetu, i to pred komisijom u kojoj zasigurno nije bilo “Hrvata s ekstremističkim stavovima”. Disertacija je objavljena u listopadu 2017. u Sjedinjenim Američkim Državama u nakladi Brown Walker Pressa. Osim toga, G.D. također uopće ne spominje autore koji se u bilješkama spominju s daleko većim brojem radova o Jasenovcu.

Na samome kraju svoga teksta, G.D. naziva Romana Leljka “slovenačkim“, a ne slovenskim istraživačem.  Tom rečenicom je ustvari otkrio gdje se krije njegova najveća bol.

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

KAMENJAR: “NIJEDAN POVJESNIČAR SE NIJE DOHVATIO TEME PARTIZANSKIH LOGORA”

U tekstu pod naslovom “Gdje su nestali ‘ubijeni’ iz prvog ustaškog logora Danica?“, koji je objavljen jučer na portalu Kamenjar, autor Mladen Pavković navodi sljedeće: “Zanimljivo je da se još ni jedan povjesničar nije dohvatio teme – partizanskih logora. Zar oni nisu postojali u vrijeme II. svjetskog rata? Partizani, odnosno tzv. antifašisti otvarali su logore i nakon 1945., od kojih su neki bili gori i od najznačajnijih fašističkih logora! O tome se uglavnom šuti, ili se marginalizira. Zašto?”

Nije nam poznato je li g. Pavković prespavao posljednjih 28 godina, ali rado ćemo mu ustupiti na čitanje neki od brojnih naslova na ovu temu iz naše privatne knjižnice. Upravo su o takvim logorima objavljeni brojni dokumentima u svim izdanjima HDP “Dr. Rudolf Horvat”, no moguće je da g. Pavković nas ne smatra povjesničarima.

 

Please follow and like us:
RSS
EMAIL
Youtube
Youtube
Twitter
Visit Us
Follow Me

Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat