Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac
Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu. Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…
Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii]
Izabravši datum državnog praznika komunističke Jugoslavije nije bila samo poruka Beogradu da bi bilo kakva nada u eventualno novo udruživanje bivših jugoslavenskih republika bila uzaludna, već također i poruka onim komunistima koji su „presvukli odijela“ i infiltrirali u političke institucije tek utemeljene hrvatske države da će im biti pružen otpor. Otprilike u to vrijeme mnogi Hrvati počeli su se pitati zašto je zaboga taj natpis još uvijek bio ondje. U tom trenutku rat je bjesnio već šest mjeseci. Otprilike trećina Hrvatske je bila okupirana. Okupatori naše domovine nosili su odore ukrašene crvenom zvijezdom na njihovim kapama identične onima kakve su Titovi partizani nosili kada su prvi puta okupirali Hrvatsku u ime međunarodnog komunizma i Staljina potkraj Drugog svjetskog rata u svibnju 1945.
Ironija se krila u činjenici da je nakon pokolja na Bleiburgu u svibnju 1945., Križnog puta na čijim su brojnim marševima likvidirani razoružani hrvatski vojnici i civili koji su se predali britanskim postrojbama i potom bili prisiljeni vratiti se u ruke Titovih partizana te pada Vukovara i Škabrnje 18. studenog 1991., ta četiri slova koja su simbolizirala pretpostavljenu svemoć režima još uvijek su stajala iznad grada Splita. Stojeći iznad horizonta, gledajući na jadransku obalu i more, kao da prijete da ipak još nije gotovo. Kao da Hrvatska još uvijek nije istinski slobodna.
Duhovi komunizma bili su još uvijek prisutni, bezlično iznova opsjedajući nove institucije vlasti, obrazovanja i upravljanja. Sjena se nadvila nad one koji su zahtijevali slobodu da bi mogli biti ono što jesu, i još važnije, koji su željeli definirati se politički, društveno i kulturno. Bilo je to kao da su duhovi komunizma govorili „vi možda mislite da pobjeđujete, vi možda mislite da ste slobodni, ali mi smo još uvijek tu i promatramo vas u očekivanju našeg povratka“.
Radanović je znao što čini. Također je znao tko je na vlasti. Da! Vlada Franje Tuđmana vodila je obrambeni rat za hrvatsku slobodu koji će kasnije rezultirati Hrvatskom kao novom nacionalnom državom na svjetskoj pozornici. Ali, Radanović, kao i većina pripadnika HOS-a, također je znao da su svi osim dva ministra u Tuđmanovoj vladi gradili političke karijere unutar Saveza komunista Jugoslavije ili Jugoslavenske narodne armije (JNA). Znao je i to da se od 8. listopada 1991. novoustrojena Hrvatska vojska nalazila pod zapovjedništvom bivšeg generala JNA Antuna Tusa koji je do tog trenutka „sjedio na ogradi“ čekajući ishod početne faze rata kao posrednik između Beograda i Zagreba. Također je bilo poznato da je gotovo cijeli diplomatski zbor mlade Republike Hrvatske bio sastavljen od bivših jugoslavenskih diplomata hrvatske nacionalnosti koji su promijenili stranu jer više nije bilo druge države koju su mogli predstavljati. U tom razdoblju Milošević je već srbizirao sve institucije, posebno jugoslavensku diplomatsku službu. Ti ljudi koji su punih 45 godina širili jugoslavensko i marksističko evanđelje od zemalja prvog do zemalja trećeg svijeta bili su suočeni s egzistencijalnim pitanjem: prijeći na suprotnu stranu ili nestati sa povijesne scene zajedno s njihovom ideologijom i državom? Uzme li se u obzir i to da je nova privatizacija poduzeća, koja je započela pod jugoslavenskim premijerom Antom Markovićem odnosno prije negoli je Tuđman preuzeo vlast, ali koja će kasnije ipak biti prilijepljena „Tuđmanovoj eri“, bila u rukama komunističkih elita, tada se doista može dobiti dojam što su ona četiri slova značila onima koji su živjeli u gradu kojim su dominirala. Svega četrnaest dana prije ovog događaja Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) izgubila je pomorsku bitku za Split u vodama između grada Splita i otoka Brača. Četrnaest dana nakon što je razarač JRM „Split“ pucao po gradu po kojemu je dobio ime, taj natpis sa četiri slova bio je još uvijek ondje.
Hrvatska je bila bombardirana. Bila je okupirana. Suočavala se s humanitarnom katastrofom – čak 700 000 izbjeglica i prognanika. Njezini vojnici ubijani su u vlastitom dvorištu od strane onih postrojbi koje su na rukavima svojih odora nosile znakovlje iste one ideologije koju je simbolizirao i propagirao natpis nad Splitom. Taj natpis, ta četiri slova, smješten u srcu dalmatinske prijestolnice, drugog po veličini hrvatskog grada, načičkanog lokalnim stanovništvom i došljacima čiji su korijeni bili u zaleđu koje je bilo okupirano, rugao se Hrvatima. Radanović je brzopotezno jednom desetominutnom akcijom poslao poruku hrvatskim političkim elitama da je ipak bilo gotovo… A sada, momci, što ćete bi uraditi?
BILJEŠKE:
[i] Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) je bila organizacija indoktriniranih jugoslavenskih nacionalista. Izvorno je podrazumijevala članstvo monarhistički orijentiranoj Jugoslavenskoj naprednoj nacionalističkoj omladini utemeljenoj 1921. Uvođenjem šestosiječanjske diktature ova organizacija prestala je službeno djelovati, no njezina ideologija i dalje je podržavana od strane monarhističke Jugoslavije.
[ii] I. Bonković, U petak 29. studenoga 1991. legenda s Marjana otišla u povijest, Slobodna Dalmacija, 1.12.1991., str. 18
NAPOMENA:
Tadašnji komentar Jurice Pavičića, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji od 4. prosinca 1991., možete pročitati ovdje.
