Arhiva oznaka: Hrvatska stranka prava

ANTE STARČEVIĆ: NAPUTAK ZA PRISTAŠE STRANKE PRAVA (1871.)

Na današnji dan prije 194 godine rodio se Otac domovine dr. Ante Starčević o čijem životu i radu možete pogledati kratki film ili pročitati knjižicu koju su povodom 121. godišnjice njegove smrti u veljači ove godine pripremili članovi naše udruge.

Ante Starčević nikada nije napisao stranački program, ali je svom narodu ostavio nešto daleko vrijednije – nauk za život – kojeg je sastavio 4. listopada 1870. Tih 30 točaka objavljeno je pod naslovom “Naputak za pristaše Stranke prava” u tjedniku “Hervatska” br. 27., str. 4, god. 1871. i u knjižici “Naputak za pristaše” koja je 1900. objavljena u Zagrebu.


1. Strah i plaća, te dvie staze, koje vode k srdcu ljudskomu, niti su stalne ni vriedne za dobru stvar, ni u vlasti Stranke prava. S toga ovoj stranki ne ostaje nego raditi upućivanjem, podučavanjem.

2. Narod hrvatski, u duhovnim obrazovanju bilo zanemaren, bilo pokvaren, bilo zasukan, najvećima drži do dobra tjelesnoga. Tu treba narod naučiti, da se do tjelesnoga dobra ne dolazi van kroz dobro duhovno, kroz slobodu i prosvjetljenje.

3. Priprava k slobodi i prosvjetljenju jest: radnja, štednja i sloga.

4. Za ganuti narod na radnju i štednju, u današnjim okolnostima, hoće se uztrpljenja u naučanju, dobra izgleda, i nada sve izkustvenih dokaza, spojenih s naučenjem.

5. Za sklonuti narod na slogu, treba mu pokazati na složnu i nesložnu obitelj, zadrugu, obćinu. To on sve razumi. Kada se tu osvjedoči o blagoslovu sloge i prokletstvu nesloge, valja ga uputiti, da narod naprama narodu stoji u veliko, kako u malo obitelj napram obiteli, i t. d. Napokon, predočiti mu iz poviesti i života veličanstveno složnih i nesreću nesložnih naroda.

6. Siromaštvo i progonstvo zasadiše u srdcu naroda zloću, po kojoj se jedni vesele nad nesrećom drugih, ili barem ne mare za nevolju drugih. To se zlo ne da drugčije izkorieniti, već učeć riečju i primjerima, da se sreća i nesreća jednoga sina domovine od dana do dana pruža i na sve ostale, i zato da svako domaće zlo ticalo se ono neposredno koga mu drago, svatko ima smatrati za svoje osobno zlo.

7. Narod hrvatski, toliko vjekova varan i trven, izgubio je vjeru u sve one, koji jesu ili se drže nad njim. Stranka prava ima nada sve svojim ponašanjem razložnu vjeru u narodu probuditi i na pravo mjesto dovesti.

8. Seljačtvo i najniže gradjanstvo na jednoj, a svi ostali staleži na drugoj strani, u Hrvatskoj su dva neprijateljna življa. Nijedan taj živalj o sebi ne može ništa; oba složna svemoguća su. Stranka će prava sljubiti i ta dva velika življa i njihove sve diele, ako se svojski zauzme, da, odbaciv iz svih staleža nečiste ljude, iz pravih muževa svih staleža splete jedan vienac za slavu, složi jednu vojsku prosvjetljenja i napredka za obranu domovine.

9. U narodu hrvatskom, u cijelosti, ima srdca neraztrovana i uma nesmućena, ter s toga moći je ovaj narod iskrenim i ljubeznim podučavanjem na dobro ganuti.

10. Pravica i nepodmitljivost, to su najjače poluge u narodu hrvatskom.

11. Uz pravicu i nepodmitljivost, u narodu hrvatskom najvećma vriedi uljudnost, iskrena prijaznost.

12. Stranka prava ima narodu pokazat i učitelje, i uzrok, netemeljitost, i posljedice nauka, koji hoće da su Hrvati narod malešan i preslab. U tu svrhu služi povjestnička i po narodnosti današnja Hrvatska prispodobljena s drugim državama.

13. Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da se ne smi nitko u ničiju dirat ni svoju drugomu namećati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima.

14. Tko je na mjestu da može narodu koristiti, neka to mjesto hotice ne pušća, osim za drugo još pogodnije. Drugačije dobra stvar izgubila bi jednoga radnika, a namjesto njega dobila bi neprijatelja svojega.

15. Drugovati, razgovarati se s ljudi neizgubljenim, dobro je svagdje, a gdje narod čita malo, ili ne čita nimalo, ono je upravo potrebno.

16. U pogledu drugovanja budi sveto načelo: viši time što druguje s nižim, uzvisuje sebe i pokazuje svoju plemenitost.

17. Buduć je ljudi lakoumnih, prevrtljivih i naručenih, ne ima se bez dovoljno dokaza vjerovati ni povjerenje davati.

18. Ljude, koji traže samo svoju korist ili razkoš, pod ništo ne primati u stranku i za ništo ne zanašati se za njih, osim ako je temeljita nada, da će se popraviti, i ako svojski o tome rade, bez da su budi čim osim osvjedočenja na to primorani. Ovakovi ne samo nisu za pravu radnju, ne samo da ne mogu koristiti dobroj stvari, nego će je svakomu za svaku plaću izdati.

19. Poznati ljude do kojih puk drži, i uzroke s kojih drži. Ako je uzrokom bogatstvo ili vlast ili to oboje, za one ljude ne treba brinuti se; nu ne valja ni odbijati ih, osim ako ne imaju drugu vriednost. Puk za njih iskreno ne mari; u potaji mrzi njih i one, koji su s njima, te će ih prvom zgodom ostaviti, pače i udariti će proti njima.

20. S ljudima, do kojih puk drži poradi njihove pravice, krjeposti, pameti, s takvim treba drugovati, te ih upućivati.

21. Protivnicima ne kazivati o svojoj težnji i radnji ni istinu ni neistinu. Ova je nedostojna i valjanih muževa i vriedne stranke, a ona škodi kod zlih ljudi, težnju i radnju stranke odkriva njezin program.

22. Ne vikati, ne groziti se. To je i proti ugladjenosti i proti napredovanju dobre stvari. Time se neprijatelji opominju i razjaruju, te prieče dobra djela.

23. Ne okrivljavati ljude kao takove, ili ljude vlade, nego sve pripisivati sustavu, i onim, koji su ga uveli ili ga brane.

24. Narodu ništa ne obećavati, dok mu ne možeš dati, i opominjati ga, neka pazi na one, koji mu obećavaju.

25. Narod uputiti, neka se u svojim stvarima ne zanaša za pojedine ljude, neka se od pojedinih ljudi ničemu ne nada, nego neka sam upravlja svoje velike stvari, i neka nastoji, da uzmogne on sam sebi davati.

26. Svakom prilikom nastojati iz rieči, djela i naravi stvari poznati te narodu odkriti svoje domaće i izvanjske prijatelje i neprijatelje, i obojih težnje i sredstva.

27. Narod uputiti, da mu nikakav sabor ne može pomoći, dok tudjinci ne opaze, da je narod složan s onim zastupnicima u saboru, koji rade o sreći narodu.

28. Svaki član Stranke prava ima nastojati, da se usavrši u kojoj struki državna života. Ako kojemu to nije moguće, on neka gleda poznati mane, težkoće i želje kojega staleža, te način, kojim bi im se dalo pomoći.

29. Dobro ponašanje, triezno življenje, medjusobno prijateljstvo, razložno štovanje, razumna priklonost naprama vriednim i poštenim osobama, to su biljegi, po kojima se trebaju odlikovati članovi Stranke prava.

30. Koji član Stranke prava podpuno prouči i upotrebi ovaj obćeniti naputak, on će u preriedkim slučajevima trebati naputak o pojedinostima.

YOUTUBE KANAL HDP “DR. RUDOLF HORVAT”

Od danas je dostupan YouTube kanal naše udruge. Prvi postavljeni video zapis je kratki film koji smo pod naslovom “Starčevićev život u 5 minuta” objavili krajem veljače, a u čijoj pripremi su sudjelovali redatelj Vanja Vinković i njegov suradnik Karlo Marković. Podsjećamo da smo tom prilikom objavili i knjižicu o Anti Starčeviću koja je dostupna na ovoj poveznici.

 

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

(Objavio portal Dragovoljac)

U organizaciji Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’, u Splitu (3.5.), Sinju (4.5.) i Dicmu (5.5.) predstavljena je knjiga ‘Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije’, autorice mr. sc. Blanke Matković.

Riječ je o knjizi koja donosi stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva, od kojih se veći dio po prvi put objavljuje, a koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća te od Sinja do Dicma i Dugopolja.

Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu
Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu

Uz Blanku Matković, knjigu su predstavili mr. sc. Ivan Kozlica i urednik izdanja dr. sc. don Josip Dukić. Don Josip Dukić istaknuo je kako je najveća vrijednost knjige u dokumentima nastalim od 1944. do 1962. godine, koje je autorica uspjela pronaći u raznim arhivima, a koje opisuju sve što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ivan Kozlica je dodao kako je u nedostatku drugih vrsta lustracija, svaka ovakva knjiga svojevrsna lustracija.

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nazočili ovim promocijama te na bilo koji način podržali rad na ovoj knjizi. Knjigu također možete kupiti preko Hrvatskog tjednika, a zaradom nastojimo pokriti troškove tiska i organizacije promocija.

Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Većina medija, podržana od strane lokalnog HDZ-a, pa tako i HDZ-ovih udruga, uspješno su opstruirali sve naše pokušaje rušenja medijske blokade, a jedini medij koji je popratio ovu promociju bio je sinjski HIT Radio i portal Ferata na čemu im se posebno zahvaljujemo. G. Kozlica je s pravom istaknuo da je ovakva knjiga oblik lustracije, a ponašanje medija te spomenute partije HDZ i njezinih krakova najbolji je pokazatelj odakle lustracija treba početi. Od njih samih! Nastavi čitati PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

(Objavio portal Dragovoljac)

Pripremila: Blanka Matković

Ako bismo danas postavili pitanje „Tko je bio Alija Šiljak?“, većina Hrvata, posebno onih mlađe dobi, vjerojatno ne bi znala odgovor na ovo pitanje. Kad bismo napomenuli da je riječ o osobi čije se ime neminovno povezuje s Domovinskim ratom, za mnoge bi jedini Alija kojeg bi se sjećali bio Alija Izetbegović. No, s osobnim imenim svaka sličnost između dvojice prestaje. „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“, komentirao je 10. lipnja 1991. Alija Izetbegović oružanu agresiju Jugoslavenske armije i četničke paravojske na hrvatski narod.

Nastavi čitati ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

ANTE STARČEVIĆ: ČIST POSAO NE BOJI SE SVJETLOSTI!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Grob Ante Starčevića u Šestinama
Grob Ante Starčevića u Šestinama

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.

POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MILAN pl. ŠUFFLAY – „plemeniti“ koji je oplemenio sebe kroz rad u povijesti i za povijest, zemlju Hrvatsku i Hrvate

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti

Kada je u ožujku 1933. u glasilu Naša gruda Vlado Singer pisao nekrolog Milanu Šufflayu povodom njegove 2. godišnjice smrti napisao je:

„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.

Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.

Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima“ (Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.).

Milan Šufflay
Milan Šufflay

Malo se toga u međuvremenu do danas u odnosu na Milana Šufflaya promijenilo.  Višedesetljetna šutnja gotovo je potpuno pod smeće svakakvih povijesnih djela, nedjela i neistina prekrila i sakrila tu pravu „enciklopediju znanja“, kakvih danas skoro da nema. A radi se o hrvatskom znanstveniku, istraživaču hrvatske i albanske povijesti i povijesti cijeloga Balkanskog poluotoka i naroda smještenih na njemu. Istodobno je riječ o političaru-pravašu,  koji je znao „sanjati“, ali i biti čvrsto na „javi“ te vidjeti važnost, značenje i snagu Stjepana Radića, ukazujući stalno na njegove ne samo pravaške korijene, nego i pravaško djelovanje kroz njegovu seljačku politiku. Kao povjesničar koji zna „sanjati“, Šufflay je i pisac koji zna snove i maštu pretočiti na papir do literarnog savršenstva, pretvarajući se od povjesničara u književnika. Njegov književni dar osobito se ističe u esejima koji su istovremeno i znanstveni i literarni i publicistički. U publicistici i novinarstvu on je stalno u tijeku, prati sav inozemni tisak, ali i sam piše na politička, društvena i gospodarska zbivanja i promjene koje se događaju. On je prije više od sto godina bio u potpunosti multidisciplinaran i svestran, a to je ono što se i danas traži od suvremenih povjesničara. Iz svega njegova rada proizlazi posebna filozofija, koja nije nikada zatvorena i ograničena, nego je dinamična i promjenjiva kako to nalaže vrijeme i promjene koje dolaze s njime. Puno je onih koji se takvima predstavljaju, ali nije mi poznat ni jedan koji se može mjeriti sa Šufflayom poslije njegove smrti. Bio je intelektualac par excelance, ali ta se njegova uzornost još ne prepoznaje u hrvatskim povijesnim i intelektualnim krugovima.

Iako se poslije nastanka suvremene hrvatske države Republike Hrvatske znatno povećao broj i količina radova o njemu, Šufflay je i danas nedovoljno poznat i hrvatskim povjesničarima, a da ne govorimo o intelektualcima. Uz to često ga se i dalje promatra kroz naočale „pravaštva“ i „frankovštine“ u negativnom smislu i podrugljivo. Šufflay to ni jednim svojim radom ne zaslužuje. Pisati o čovjeku tako širokih i velikih obzora, svestranih pogleda, ogromne erudicije, poliglotu i istovremeno običnoj i pristupačnoj osobi svakom hrvatskom čovjeku nije lako. To je tim teže što njegov opus i rad nije još u potpunosti obrađen i odrađen, a za nešto takvo bio bi potreban jedan ozbiljan timski projekt. Ipak, obljetnica i način njegova stradanja ne daju mogućnost uzmicanju i nastavak šutnje. Sjetiti se tog hrvatskog velikana barem jednom godišnje čast je i obveza. Vjerujem da ovaj relativno kratki članak može biti uvod u nešto takvo i to i jeste njegova nakana.

Nastavi čitati POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

(English version)

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii] Nastavi čitati 29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

The Battle of Nuštar: The First and Last Line of Defence of the City of Vinkovci

By dr. Peter Anthony Ercegovac, PhD

Autor posvećuje ovaj rad svim pripadnicima HOS-a iz Vinkovaca i Nuštra koji su branili Nuštar, a time Vinkovce i Hrvatsku

Nuštar from the very beginning of the war found itself in an awkward strategic position, being a Croatian village surrounded by villages with majority ethnic Serbian populations. Already as hostilities began in July 1991 throughout Eastern Slavonia and Baranja local authorities began to reorganise civil defence along military lines. Volunteers were sought from the local community to man guard posts along major traffic routes and the periphery of the town in order to scout the activities of the JNA[1]. Most were young people in their late teens and early twenties. Though young they came from many forms of life: students, agricultural workers, labourers as well as doctors and schoolteachers. Whilst the first initial defence positions were established the population of the village slowly withered away as families and elderly people left to more secure Croatian cities behind the front lines.

With the front lines between ethnically divided villages solidifying the rebel Serbs with assistance of the JNA began 24 hour bombing of the village in July. This followed the classic tactics of the JNA based on the Ottoman-Turkish concept of Akrim or scorched earth policy. First, the JNA would surround a town, then evacuate as many members of Serbian ethnicity as possible, once it was established that all “friendlies” had left then they would proceed with grid based artillery (both heavy and light) carpet bombing of a town until it was left as rubble. All this was designed to lay waste to defensive positions of enemy combatants in order to allow for open space for a full frontal ground force attack accompanied by tanks.

Why Nuštar was of strategic importance for the JNA was that it was a strategic logistics point for the ZNG[2] to replenish supplies in manpower, food and medicines for the city of Vukovar, which was one of the more important goals of JNA strategists. Essentially, JNA strategists believed that if the ethnically mixed city of Vukovar along the Danube would quickly fall then JNA forces would have open tank land before them all the way to Osijek, the regional capital of Slavonia and eventually Zagreb the Croatian capital. Much of these plans were based upon the routes of the Srijem Front, which the Soviet Red Army followed in its conquest of the German and her allied armies whilst retreating through the former Yugoslavia from 1944 to 1945. In fact during the 1980s many war games had been played by the JNA using the very same lines of attack in case of a foreign incursion from the West by NATO forces. All aggressive defensive strategies played out during these war games were done so from east to west- from the Socialist Republic of Serbia through the SR Croatia and SR Slovenia to the Austrian and Italian borders. Nastavi čitati The Battle of Nuštar: The First and Last Line of Defence of the City of Vinkovci

145. OBLJETNICA POGIBIJE EUGENA KVATERNIKA

Na današnji dan prisjećamo se pogibije “sina Domovine” Eugena Kvaternika, suosnivača Stranke prava.  Kvaternik se zalagao za nezavisnu Hrvatske. Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, 8. listopada 1871. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara krenuo prema Rakovici. Ustanak je ugušen svega tri dana poslije. Godine 1933. Eugenu Kvaterniku u Rakovici je podignut spomenik koji je uklonjen nakon Drugog svjetskog rata te je na njegovo mjesto postavljen spomenik palim borcima. Kasnije je Kvaternikov spomenik vraćen u Rakovicu, ali nešto istočnije od prvobitne pozicije. Tijekom Domovinskog rata spomenik je demoliran, a nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” bista je pronađena na smetlištu u Vojišnici na Banovini. Nakon restauracije spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici svečano je otvoren 8. listopada 1996. godine u povodu obilježavanja 125. godišnjice Rakovičke bune.