Arhiva oznaka: Hrvatska stranka prava

DR. SC. IZIDA PAVIĆ I MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ: 27 GODINA ČEKAMO ZAKON O LUSTRACIJI

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 6.7.2017.  (pdf

Objavljeno i na službenoj stranici Hrvatske stranke prava

Kratki pregled represalija komunističkog (jednopartijskog) režima od 1944. – 1990.

U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.

Slična je situacija bila i u državama istočne Europe u kojima je na vlasti bila Komunistička partija pod dirigentskom palicom iz Moskve, iako je Hrvatska u mnogočemu specifična. Režim SFRJ od 1944./45. do 1990. ne samo da je proveo masovne likvidacije nakon primirja 8. svibnja 1945., dakle u mirnodopsko doba, nego je proveo democid i etnocid nad stanovnicima Hrvatske, posebice Hrvatima, te je kroz 45 godina u svim oblicima pogodovao poslušnim članovima Komunističke partije i njihovim obiteljima i prijateljima kao i nehrvatskim stanovnicima Hrvatske i drugih republika.

Četrdesetopetogodišnji represivni režim započeo je – izuzevši odluke AVNOJ-a kojima se neke narodnosne skupine kao Nijemce lišava svih građanskih prava ako nisu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe – odmah po „primirju“ 8. svibnja 1945. masovnim likvidacijom onih Hrvata i drugih stanovnika Hrvatske i njihovih obitelji koji su bili hrvatski suverenisti odnosno separatisti od Jugoslavije u koju je Hrvatska 1918. na silu i nelegitimno ugurana i koji su stvorili samostalnu državu Hrvatsku 1941. ili na bilo koji način sudjelovali u radu iste. Broj likvidiranih mjeri se u stotinama tisućama, a točna brojka do danas ostaje nepoznata. U razdoblju od 1945. do 1990. brojni Hrvati služili su vremenske kazne s prisilnim radom u logorima, a zatim u kazneno-popravnim domovima i zatvorima u kojima su mnogi bili mučeni i ubijeni. Mnogi su jednostavno likvidirani bez ikakvih provedenih sudskih postupaka, a drugi su proganjani i raseljavani. Represija je nastavljena oduzimanjem građanskih prava, izbacivanjima iz domova, nacionalizacijom ili konfiskacijom stanova, kuća, tvornica i druge imovine, ili jednostavnom pljačkom, otpuštanjima s posla na ulicu ili slanjem u mirovinu, premještajem na nižu funkciju, koja se represija nastavila i u godinama nakon poraća kroz otpust sa posla u trudnoći, maltretiranje i smrt Hrvata-regruta u JNA, ubojstva i otmice hrvatskih emigranata, batinanje i tvorne napade na ulici i drugdje, psiho-fizičkom torturom prema potrebi i prilici, te općim davanjem prednosti nehrvatima, komunistima i borcima, redom bez odgovarajućih kvalifikacija, na vodećim mjestima u poduzećima, školama, policiji, raznim državnim ustanovama, javnim glasilima kao i zabranom uporabe hrvatskog nacionalnog znakovlja bez crvene zvijezde petokrake, jezika i drugoga, te ogromnom privrednom kriminalu s odljevom novca bilo u Saveznu blagajnu (Beograd) ili van (London), što je sve dovelo do masovnog iseljavanja iz Hrvatske (samo u razdoblju od 1965. do 1976. bilo je 900 000 iseljenika Hrvata) i njezinog osiromašenja. Zatiranje hrvatske suverenosti i uništavanje Hrvata i njihove nacionalne memorije, počevši od 1918., a nastavivši se 1945., odvijalo se kako na materijalnom, na primjer uništenjem grobišta 1. i 2. svj. rata, tako i na duhovnom planu zabranom rada hrvatskim piscima, novinarima, umjetnicima, profesorima, zabranom čitanja ili uništenjem knjiga hrvatskih pisaca i umjetnika, putem izbacivanja hrvatske nacionalne povijesti iz udžbenika, prekrajanjem povijesti i književnosti, represijom prema Katoličkoj crkvi i vjernicima, te ukinućem Hrvatske pravoslavne crkve.

Uz te represalije protiv narodnih (Hrvata) i religioznih grupa (katolika i hrvatskih pravoslavaca), postojao je cijeli niz represivnih metoda protiv pojedinca, od praćenja i zastrašivanja, ucjena, psihičkog i fizičkog zlostavljanja do državnog mobbinga. Zakon je za prekršaje „verbalnog delikta“ ili „uvrede državne vlasti/predsjednika“, koji u demokratskim društvima ne postoje, predviđao drakonske kazne tamnice, a nemali broj privedenih ili osuđenih podlegao je fizičkom maltretiranju bilo još u istražnom zatvoru, bilo na robiji.

Uz oficijelne suradnike, agente, režim je razvio i instituciju doušništva putem neoficijelnih, dijelom dobrovoljnih, dijelom ucijenjenih suradnika, koji se kreću od anonimnih potkazivača koji su u kutije, postavljene od svibnja 45. po uličnim odborima/mjesnim zajednicama mogli ubacivati cedulju sa imenom „izdajnika“ i „narodnog neprijatelja“ do onih koji su prilikom „obavijesnog razgovora“ pristali na suradnju sa tajnom policijom i špijuniranje prijatelja, kolega i drugih.

Spomenimo i poznate „karakteristike“, plave koverte u kojima su nadležni provjereni komunistički kadrovi davali mišljenje o pojedincima i njihovom radu, koje su se prosljeđivale na novo radno mjesto, novu školu, prekomandu i slično. „Karakteristike“ su se pisale i djeci! Što je u njima pisalo, teško je reći, ali znamo da je u jednoj za jedno dijete stajalo: „Ne surađuje“.

U tom razdoblju sustavno kršenje ljudskih prava bilo je uobičajeno, sudski procesi montirani i državne institucije zloupotrebljavane, a sve to pod kontrolom Komunističke partije odnosno Saveza komunista Jugoslavije, NO-a, SUBNOR-a, MUP-a, OZN-e ili UDB-e i drugih službi, zbog čega je partijska nomeklatura predstavljala temelj tog totalitarnog režima koji se nemilosrdno obračunavao s političkim neistomišljenicima, prema totalitarnoj komunističkoj terminologiji, „klasnim“ i „narodnim“ neprijateljima i s onima koji su rušili „bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti“, u zemlji u kojoj je jedan narod bio jednakiji među jednakima.

Lustracija i lustracijski zakoni u raznim zemljama

Urušavanje komunističkog režima krajem 1980-ih rezultiralo je različitim tranzicijskim problemima nastalima prilikom napuštanja starog sustava i prelaska u slobodno demokratsko društvo. Političko, ekonomsko, socijalno i psihološko nasljeđe komunizma otežalo je i usporilo put prema slobodi, kako pojedinca tako i skupina i demokratizaciji društva općenito.

Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.

Rezolucija Parlamentarnog odbora Vijeća Europe 1096/1996 čl. 7 „preporučuje da se kaznena djela pojedinaca počinjena za vrijeme totalitarnog komunističkog režima kazne prema važećem kaznenom zakonu, a u slučaju kada postoje vremenska ograničenja za pojedine prekršaje ili zločine, ona se mogu promijeniti (produžiti), jer se radi o proceduralnim, a ne o substancijalnim odnosno sadržajnim stvarima.“ Istim se člankom „preporuča suđenje i kazna osoba za zločine koji po ondašnjim nacionalnim odnosno državnim zakonima nisu predstavljali zločine, a koji se smatraju zločinima prema osnovnim principima i pravu koje je prihvaćeno u civiliziranim državama odnosno nacijama.“ Čl. 8 navedene Rezolucije „preporuča da se paralelno sa suđenjem pojedinačnih zločina provodi rehabilitacija pojedinaca koji su bili optuženi za „zločine“ koji po principima i zakonima civiliziranih društava ne predstavljaju zločine…“ Čl. 11 iste Rezolucije spominje i odnos odnosno mjere prema osobama koje nisu počinile zločine koji se mogu utužiti prema važećem kaznenom zakonu, ali koje su držale visoke pozicije u bivšim totalitarnim komunističkim režimima, podržavale ga i omogućile njihovo trajanje, te spominje administrativne mjere kao lustraciju ili zakon o dekomunizaciji. Cilj ovih mjera je omogućiti da se osobe, kojima se ne može vjerovati da će djelovati u skladu sa demokratskim principima, isključe iz sudjelovanja u vlasti. Čl. 12 pojašnjava da se prilikom provođenja tih i takvih mjera moraju zadovoljiti izvjesni kriteriji: krivnja mora biti individualna, a ne kolektivna, krivnja mora biti dokazana u svakom pojedinačnom slučaju, pravo na obranu (presumpcija nevinosti dok se ne dokaže suprotno) i pravo priziva na Sud mora biti zagarantirano. Cilj je osiguranje odnosno jačanje demokracije, a ne osveta.

Preuzimanje i otvaranje arhiva tajnih službi bivšeg režima, te osnivanje posebnih državnih institucija (muzeja, instituta, arhiva ili komisija) za pohranu i prikupljanje dokumenata te proučavanje zločina komunizma, odvijalo se u europskim državama različitim tempom, te u nekima traje i danas. Oba preduvjeta za suočavanje sa totalitarističkim režimom komunizma (pristup arhivi i državna institucija kao provoditelj procesa) ostvareni su do sada u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, Latviji, Mađarskoj, Estoniji, Rusiji, Litvi, Ukrajini, Rumunjskoj i Makedoniji i djelomično u Sloveniji, a suočavanje se provodi i u zemljama koje nikada nisu imale komunističku vlast, kao u Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Prethodna iskustva pod komunističkom vlašću te uvidi u spise državno političkih organizacija bivšeg režima potakla su razmišljanja o onemogućavanju istaknutih pripadnika tog režima, ponajviše onih koji su bili odgovorni za sustavna kršenja ljudskih prava, da sudjeluju u političkom životu, posebno državnim i javnim službama novih demokratskih država koje su iznikle na ruševinama komunističkog totalitarizma.

Uslijedilo je izglasavanje zakona koji su imali za cilj uklanjanje nasljeđa komunizma, to jest dekomunizaciju i lustraciju društva, a kojima je regulirano sudjelovanje aktivnih dužnosnika represivnog aparata bivšeg režima u politici i javnim službama i to: u Njemačkoj (1991., produžavan i vrijedi do 2019.), Češkoj (1993.), Slovačkoj (1996.), Mađarskoj (1994. i 1996.), Albaniji (1993. i 1995.), Bugarskoj (1992.), Litvi (1991.), Latviji (1995. i 1996.), Estoniji (1992. i 1995.), Poljskoj (1997. i 2007.), Srbiji (2003.), Makedoniji (2006., 2008. i 2012.), Ukrajini (2014.), pri čemu zakoni u Mađarskoj i Srbiji nisu saživili, dok njemački zakon o dokumentima Ministarstva državne sigurnosti (Stasi-Unterlagen-Gesetz) s jedne strane pledira na savjest i iskrenost „korisnika“ bivšeg režima – o kojima državna institucija sakuplja podatke o njihovoj djelatnosti šaljući upitnike i prema potrebi umirovljuje iste (govori se o 50ak tisuća umirovljenih profesora i učitelja), a s druge strane drugim zakonom „žrtvama“ režima pruža rehabilitaciju i materijalnu naknadu za pretrpljenu štetu (nepravdu).

Jedine dvije bivše komunističke zemlje, a danas članice Europske Unije koje nisu donijele lustracijski zakon su Republika Slovenija, gdje se 1997. na  saborskoj raspravi glasalo protiv usvajanja takvog zakona, te Republika Hrvatska, gdje je 1998. i 1999. „Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima“ Hrvatske stranke prava (HSP) skinut sa dnevnoga reda Sabora glasovanjem, pa se o njemu nije ni raspravljalo.

Hrvatska

U prvim godinama postojanja demokratske Republike Hrvatske zatečena situacija bila je donekle opravdana, jer je netom nakon prvih demokratskih izbora Hrvatska postala metom agresije izvana i separatističkih pokušaja iznutra. Nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj je izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine vladavine (NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02) kojim je reguliran povrat ili naknada za materijalna dobra oduzeta za vrijeme bivše Jugoslavije i NDH (nav. Zakon čl. 2). Regulirana je i naknada političkim zatvorenicima Zakonom o pravima bivših političkih zatvorenika (NN 34/95, 164/98 i 109/01).

Devedesetih je ustanovljena i „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja.

Postoji i nekoliko drugih, odnosno nevladinih i privatnih inicijativa.

Tako Hrvatski institut za povijest unatrag nekoliko godina vodi znanstveno-istraživački projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću“ koji istražuje i objavljuje dokumente odnosne na represiju i zločine partizana pod vodstvom KPJ nad poraženom vojskom NDH i nad neistomišljenicima u Drugom svjetskom ratu (voditelj: V. Geiger). Unutar projekta teče i projekt „Poimenični popis stradalih i žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (voditelj: J. Kolanović).

Paralelno s time udruge, pojedinci i katolička crkva skupljaju podatke i objavljuju Hrvatske martirologije i Žrtvoslove, vode ili su vodili procese za rehabilitaciju pojedinaca osuđenih na montiranim procesima.

O državnom Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima i njegovom radu, ne znamo puno. Iako je Vijeće osnovano još početkom ožujka, njegova prva sjednica održana je tek 29. lipnja. Prema izjavi predsjednika Vijeća akademika Zvonka Kusića, na toj sjednici pristupilo se formiranju metodologije rada čime se implicira da u razdoblju od početka ožujka do kraja lipnja to Vijeće nije uradilo ništa iako je rok za izradu prijedloga odnosno zaključaka Vijeća 1. ožujka 2018.

Tri stupa u suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva

U suočavanju sa komunističkom prošlošću i provedbi lustracije društva potrebno je istaknuti tri ključna problema:

  1. Otvaranje odnosno deklasifikacija dijelova arhiva KPH.
  2. Osnivanje stalnog ureda, povjerenstva ili službe, zavoda ili instituta od strane Republike Hrvatske.
  3. Utvrđivanje mjera i pravnih sankcija nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava te revizija profesionalnih karijera državnih službenika (lustracija).

Unatoč brojnim angažiranjem pojedinaca i privatnih udruga koji rade na rasvjetljavanju razdoblja 1944.–1990., uglavnom bez državne ili institucionalne podrške, tek nedavno, 27 godina nakon prvih demokratskih izbora, ostvaren je u Hrvatskoj u potpunosti (?) prvi uvjet za organiziranje legitimnog, pravno utemeljenog te institucionalnog suočavanja sa režimom komunizma: izglasan je zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Međutim, u međuvremenu je mnoštvo dokumenata otuđeno – kao što je to slučaj sa dossierom Stepinac u kojem nedostaje 75 dokumenata. No dva daljnja stupa suočavanja još nisu podignuta: nije ustanovljena služba za brigu o gradivu i obradu, a nisu utvrđene ni mjere i/ili pravne sankcije nad pojedincima koji su povrijedili temeljna ljudska prava (pitanje zastare), kao što pravilnikom ili zakonom nije uređena provjera državnih službenika u odnosu na njihovu ulogu u represivnom komunističkom aparatu.

Unatoč Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog režima, od 30. lipnja 2006. i istraživačkom projektu o partizanskim i komunističkim zločinima u posljednjim mjesecima rata i prvim mjesecima poraća na kojemu su u organizaciji Hrvatskog državnog arhiva i Drzavnog odvjetništva RH radili Stipo Pilić i Blanka Matković (2008.-2011.) s ciljem razotkrivanja počinitelja pojedinih masovnih zločina, hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu, ratnog ili poratnog zločinca iz vremena prije i neposredno nakon kapitulacije NDH i sklopljenog mira 8. svibnja 1945. te razdoblja komunizma 1945.–1990., da o pojedinačnim zločinima i silnim kršenjima ljudskih prava tijekom tog razdoblja ne govorimo. Ne samo da povlaštenici režima 1945.–1990. nisu pozvani ni pred sud ni na odgovornost, nego smo zadnjih 27 godina svjedoci djelovanja istih tih pojedinaca na štetu Hrvatske, iako režima već gotovo 30 godina nema. Država Hrvatska također još uvijek nije pristupila preispitavanju vrste i načina djelovanja pojedinaca u režimskoj vlasti i njenim institucijama tijekom četrdesetpetogodišnjeg komunističkog režima.

Obzirom na to:

– da je destruktivno, destabilizacijsko i subverzivno djelovanje apartčika bivšeg represivnog režima ili onih koji zagovaraju regionalne asocijacije i time nastoje poništiti samostalnost Republike Hrvatske, a time i Domovinski obrambeni rat očigledno (i 27 godina nakon održavanja prvih demokratskih izbora i stvaranja Republike Hrvatske)

– da su se pojedini povlaštenici komunističkog režima svojim sudjelovanjem u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda diskvalificirali kao mogući stupovi (današnjeg) društva koje počiva na  poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda,

a riječ je o onima, koji su u vrijeme bivše Jugoslavije bili u redovima:

  • djelatnika OZNE, UDBE, SDS ili KOS, odnosno tajnih službi, kao i na članove KNOJ-a (1944 – 1953),
  • visokih dužnosnika Komunističke partije odnosno Saveza komunista (partijski sekretari, članovi partijskih predsjedništava ili centralnih komiteta),
  • visokih dužnosnika JNA ili Narodne milicije,
  • sudaca okružnih ili viših sudova, javnih tužitelja ili njihovih zamjenika, kao i pripadnika uprava u kazneno-popravnim domovima,
  • polaznika studija na partijskim, vojnim ili policijskim školama u SFRJ, SSSR ili nekoj drugoj komunističkoj državi,
  • aktivnih sudionika u mučenju ili likvidaciji hrvatskih građana u domovini i inozemstvu,

društvena je nužnost preispitati sudjelovanje današnjih državnih službenika u navedenim službama, te regulirati pristup određenim višim državnim kao i obrazovnim službama dodatnom izjavom o nesudjelovanju ili o sudjelovanju u navedenim službama (lustracija). U slučaju sudjelovanja, osoba je dužna dati izvještaj o njenoj ulozi i zadaćama u istoj. Informacije o tome da li je neki dužnosnik bio djelatnik navedenih službi je javne prirode i smije se objaviti.

Otklanjanje posljedica totalitarnog komunističkog režima putem provjere s mogućnošću onemogućavanja visokih partijskih ili državnih dužnosnika bivšeg režima da obnašaju više javne dužnosti u Republici Hrvatskoj nije i ne može biti posljedica diskriminacije tih osoba u odnosu na njihova eventualna politička ili ideološka uvjerenja. Naime, kako članstvo u tajnim službama, vodstvu Komunističke partije i sličnim režimskim institucijama, nije bilo nužno utemeljeno na njihovom političkom ili ideološkom opredjeljenju, to znači da eventualno ideološko komunističko uvjerenje nije bitno za primjenu ovakvog zakona nego su za ostvarivanje ciljeva dekomunizacije i lustracije ključne jedino aktivnosti kojima su te osobe u obnašanju svojih ovlasti kršile temeljna ljudska prava, što u praksi znači da ovakav zakon nije usmjeren protiv svih članova Komunističke partije nego samo onih odgovornih za takva kršenja ljudskih prava.

Članovi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ iz Zagreba, koji istražuju pojedine aspekte procesa rasvjetljavanja i suočavanja sa totalitarnom komunističkom prošlošću te lustracije društva, utvrdili su desetak problematičnih područja odnosno tema unutar tog procesa koji će se detaljnije analizirati u slijedećim tekstovima. Temeljit, objektivan i stručan pristup ovoj problematici neophodan je radi:

  • istinskog suočavanja s prošlošću koja opterećuje hrvatsko društvo čemu svakodnevno svjedočimo,
  • utvrđivanja povijesne istine i napretka povijesne znanosti koja je kontaminirana dugogodišnjom komunizacijom i selektivnim pristupom jer se njome umjesto povjesničara i posebnih institucija bave političari, stari i „novi“ borci NOB-e i drugi,
  • te sveobuhvatne zaštite ljudskih prava i sveopće demokratizacije hrvatskog društva.

Dok ovi ciljevi kojima bi se omogućio politički, gospodarski, kulturni i znanstveni napredak Hrvatske ne budu postignuti, hrvatski narod ostat ce zacementiran u razdoblju između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata bez ikakve nade u ono što njegovi neprijatelji najmanje priželjkuju, a to je bolja budućnost za sve hrvatske građane, uključujuci i žrtve (stradale, ranjavanje, proganjane, maltretirane i traumatizirane) dva posljednja rata u našoj domovini.

ANTE STARČEVIĆ: NAPUTAK ZA PRISTAŠE STRANKE PRAVA (1871.)

Na današnji dan prije 194 godine rodio se Otac domovine dr. Ante Starčević o čijem životu i radu možete pogledati kratki film ili pročitati knjižicu koju su povodom 121. godišnjice njegove smrti u veljači ove godine pripremili članovi naše udruge.

Ante Starčević nikada nije napisao stranački program, ali je svom narodu ostavio nešto daleko vrijednije – nauk za život – kojeg je sastavio 4. listopada 1870. Tih 30 točaka objavljeno je pod naslovom “Naputak za pristaše Stranke prava” u tjedniku “Hervatska” br. 27., str. 4, god. 1871. i u knjižici “Naputak za pristaše” koja je 1900. objavljena u Zagrebu. Nastavi čitati ANTE STARČEVIĆ: NAPUTAK ZA PRISTAŠE STRANKE PRAVA (1871.)

YOUTUBE KANAL HDP “DR. RUDOLF HORVAT”

Od danas je dostupan YouTube kanal naše udruge. Prvi postavljeni video zapis je kratki film koji smo pod naslovom “Starčevićev život u 5 minuta” objavili krajem veljače, a u čijoj pripremi su sudjelovali redatelj Vanja Vinković i njegov suradnik Karlo Marković. Podsjećamo da smo tom prilikom objavili i knjižicu o Anti Starčeviću koja je dostupna na ovoj poveznici.

 

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

(Objavio portal Dragovoljac)

U organizaciji Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’, u Splitu (3.5.), Sinju (4.5.) i Dicmu (5.5.) predstavljena je knjiga ‘Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije’, autorice mr. sc. Blanke Matković.

Riječ je o knjizi koja donosi stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva, od kojih se veći dio po prvi put objavljuje, a koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća te od Sinja do Dicma i Dugopolja.

Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu
Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu

Uz Blanku Matković, knjigu su predstavili mr. sc. Ivan Kozlica i urednik izdanja dr. sc. don Josip Dukić. Don Josip Dukić istaknuo je kako je najveća vrijednost knjige u dokumentima nastalim od 1944. do 1962. godine, koje je autorica uspjela pronaći u raznim arhivima, a koje opisuju sve što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ivan Kozlica je dodao kako je u nedostatku drugih vrsta lustracija, svaka ovakva knjiga svojevrsna lustracija.

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nazočili ovim promocijama te na bilo koji način podržali rad na ovoj knjizi. Knjigu također možete kupiti preko Hrvatskog tjednika, a zaradom nastojimo pokriti troškove tiska i organizacije promocija.

Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Većina medija, podržana od strane lokalnog HDZ-a, pa tako i HDZ-ovih udruga, uspješno su opstruirali sve naše pokušaje rušenja medijske blokade, a jedini medij koji je popratio ovu promociju bio je sinjski HIT Radio i portal Ferata na čemu im se posebno zahvaljujemo. G. Kozlica je s pravom istaknuo da je ovakva knjiga oblik lustracije, a ponašanje medija te spomenute partije HDZ i njezinih krakova najbolji je pokazatelj odakle lustracija treba početi. Od njih samih! Nastavi čitati PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

(Objavio portal Dragovoljac)

Pripremila: Blanka Matković

Ako bismo danas postavili pitanje „Tko je bio Alija Šiljak?“, većina Hrvata, posebno onih mlađe dobi, vjerojatno ne bi znala odgovor na ovo pitanje. Kad bismo napomenuli da je riječ o osobi čije se ime neminovno povezuje s Domovinskim ratom, za mnoge bi jedini Alija kojeg bi se sjećali bio Alija Izetbegović. No, s osobnim imenim svaka sličnost između dvojice prestaje. „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učinite sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“, komentirao je 10. lipnja 1991. Alija Izetbegović oružanu agresiju Jugoslavenske armije i četničke paravojske na hrvatski narod.

Nastavi čitati ALIJA ŠILJAK: MI ĆEMO POBIJEDITI JER – MI SMO SPREMNI!

ANTE STARČEVIĆ: ČIST POSAO NE BOJI SE SVJETLOSTI!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Grob Ante Starčevića u Šestinama
Grob Ante Starčevića u Šestinama

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.

POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MILAN pl. ŠUFFLAY – „plemeniti“ koji je oplemenio sebe kroz rad u povijesti i za povijest, zemlju Hrvatsku i Hrvate

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti

Kada je u ožujku 1933. u glasilu Naša gruda Vlado Singer pisao nekrolog Milanu Šufflayu povodom njegove 2. godišnjice smrti napisao je:

„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.

Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.

Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima“ (Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.).

Milan Šufflay
Milan Šufflay

Malo se toga u međuvremenu do danas u odnosu na Milana Šufflaya promijenilo.  Višedesetljetna šutnja gotovo je potpuno pod smeće svakakvih povijesnih djela, nedjela i neistina prekrila i sakrila tu pravu „enciklopediju znanja“, kakvih danas skoro da nema. A radi se o hrvatskom znanstveniku, istraživaču hrvatske i albanske povijesti i povijesti cijeloga Balkanskog poluotoka i naroda smještenih na njemu. Istodobno je riječ o političaru-pravašu,  koji je znao „sanjati“, ali i biti čvrsto na „javi“ te vidjeti važnost, značenje i snagu Stjepana Radića, ukazujući stalno na njegove ne samo pravaške korijene, nego i pravaško djelovanje kroz njegovu seljačku politiku. Kao povjesničar koji zna „sanjati“, Šufflay je i pisac koji zna snove i maštu pretočiti na papir do literarnog savršenstva, pretvarajući se od povjesničara u književnika. Njegov književni dar osobito se ističe u esejima koji su istovremeno i znanstveni i literarni i publicistički. U publicistici i novinarstvu on je stalno u tijeku, prati sav inozemni tisak, ali i sam piše na politička, društvena i gospodarska zbivanja i promjene koje se događaju. On je prije više od sto godina bio u potpunosti multidisciplinaran i svestran, a to je ono što se i danas traži od suvremenih povjesničara. Iz svega njegova rada proizlazi posebna filozofija, koja nije nikada zatvorena i ograničena, nego je dinamična i promjenjiva kako to nalaže vrijeme i promjene koje dolaze s njime. Puno je onih koji se takvima predstavljaju, ali nije mi poznat ni jedan koji se može mjeriti sa Šufflayom poslije njegove smrti. Bio je intelektualac par excelance, ali ta se njegova uzornost još ne prepoznaje u hrvatskim povijesnim i intelektualnim krugovima.

Iako se poslije nastanka suvremene hrvatske države Republike Hrvatske znatno povećao broj i količina radova o njemu, Šufflay je i danas nedovoljno poznat i hrvatskim povjesničarima, a da ne govorimo o intelektualcima. Uz to često ga se i dalje promatra kroz naočale „pravaštva“ i „frankovštine“ u negativnom smislu i podrugljivo. Šufflay to ni jednim svojim radom ne zaslužuje. Pisati o čovjeku tako širokih i velikih obzora, svestranih pogleda, ogromne erudicije, poliglotu i istovremeno običnoj i pristupačnoj osobi svakom hrvatskom čovjeku nije lako. To je tim teže što njegov opus i rad nije još u potpunosti obrađen i odrađen, a za nešto takvo bio bi potreban jedan ozbiljan timski projekt. Ipak, obljetnica i način njegova stradanja ne daju mogućnost uzmicanju i nastavak šutnje. Sjetiti se tog hrvatskog velikana barem jednom godišnje čast je i obveza. Vjerujem da ovaj relativno kratki članak može biti uvod u nešto takvo i to i jeste njegova nakana.

Nastavi čitati POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

Piše: dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

(English version)

Tito. Četiri slova. Da! Tko bi ikada pomislio da četiri slova mogu simbolizirati toliko mnogo za jednu zajednicu.  Da bi samo četiri slova mogla postati simbol represije i pokoravanja za jedan narod. Ova četiri slova bila su postavljena na brdu iznad grada ne bi li se narod konstantno podsjećalo tko je gazda. Uklanjanje ta četiri slova poslat  će jasnu poruku onima koji su ona slova iznad grada i postavili da su njihov šef i njegovo nasljeđe mrtvi. Uklanjanje natpisa TITO na brdu Marjan u Splitu 29. studenog 1991. i to usred rata bio je znak da je situacija zauvijek promijenjena. Ova četiri slova koja su trebala predstavljati spomenik za vječnost tog su kasnojesenog mediteranskog dana uklonjena u svega 10 minuta. U tih 10 minuta pripadnici 9. bojne HOS-a su bušilicama jednostavno uklonili vijke koji su ta slova pridržavali za njihove temelje i posljednji trag Titovog fizičkog prisustva je nestao. Predvođen njihovim legendarnim zapovjednikom i predsjednikom splitske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) pokojnim Jozom Radanovićem taj čin demonstrirao je narodu da su Jugoslavija i komunizam stvar prošlosti. Barem je on tako mislio…

Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom[i] gradu“, zaključio je Radanović.[ii] Nastavi čitati 29.11.1991.: DAN KADA JE TITO „POSPREMLJEN“ NA SPLITSKOM MARJANU

The Battle of Nuštar: The First and Last Line of Defence of the City of Vinkovci

By dr. Peter Anthony Ercegovac, PhD

Autor posvećuje ovaj rad svim pripadnicima HOS-a iz Vinkovaca i Nuštra koji su branili Nuštar, a time Vinkovce i Hrvatsku

Nuštar from the very beginning of the war found itself in an awkward strategic position, being a Croatian village surrounded by villages with majority ethnic Serbian populations. Already as hostilities began in July 1991 throughout Eastern Slavonia and Baranja local authorities began to reorganise civil defence along military lines. Volunteers were sought from the local community to man guard posts along major traffic routes and the periphery of the town in order to scout the activities of the JNA[1]. Most were young people in their late teens and early twenties. Though young they came from many forms of life: students, agricultural workers, labourers as well as doctors and schoolteachers. Whilst the first initial defence positions were established the population of the village slowly withered away as families and elderly people left to more secure Croatian cities behind the front lines.

With the front lines between ethnically divided villages solidifying the rebel Serbs with assistance of the JNA began 24 hour bombing of the village in July. This followed the classic tactics of the JNA based on the Ottoman-Turkish concept of Akrim or scorched earth policy. First, the JNA would surround a town, then evacuate as many members of Serbian ethnicity as possible, once it was established that all “friendlies” had left then they would proceed with grid based artillery (both heavy and light) carpet bombing of a town until it was left as rubble. All this was designed to lay waste to defensive positions of enemy combatants in order to allow for open space for a full frontal ground force attack accompanied by tanks.

Why Nuštar was of strategic importance for the JNA was that it was a strategic logistics point for the ZNG[2] to replenish supplies in manpower, food and medicines for the city of Vukovar, which was one of the more important goals of JNA strategists. Essentially, JNA strategists believed that if the ethnically mixed city of Vukovar along the Danube would quickly fall then JNA forces would have open tank land before them all the way to Osijek, the regional capital of Slavonia and eventually Zagreb the Croatian capital. Much of these plans were based upon the routes of the Srijem Front, which the Soviet Red Army followed in its conquest of the German and her allied armies whilst retreating through the former Yugoslavia from 1944 to 1945. In fact during the 1980s many war games had been played by the JNA using the very same lines of attack in case of a foreign incursion from the West by NATO forces. All aggressive defensive strategies played out during these war games were done so from east to west- from the Socialist Republic of Serbia through the SR Croatia and SR Slovenia to the Austrian and Italian borders. Nastavi čitati The Battle of Nuštar: The First and Last Line of Defence of the City of Vinkovci