Arhiva oznaka: poraće

PRIKAZ SLOVENSKIH GROBIŠTA U GOOGLE MAPS

Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana.

Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom.

Prikaz možete pogledati ovdje.

PREDAVANJA U ŠVICARSKOJ

Na Hrvatskom internet portalu u Švicarskoj Hrvati.ch i Hrvatske katoličke misije u Bernu objavljeni su podaci o gostovanju članova naše udruge u toj zemlji. Predavanja će održati predsjednica udruge Blanka Matković, a predavanju u Bernu 11. ožujka nazočit će naš dugogodišnji član i predsjednik Nadzornog odbora D.Š.

RASPORED:

Subota, 11. ožujka 2017., u 19 sati u prostorijama Hrvatskog katoličkog centra, Zähringerstrasse 40, 3012 Bern

Nedjelja, 12. ožujka 2017., nakon svete mise:

  • Langenthal, crkva sv.Marije, Schulhausstrasse 11 A, u 8.30 sati
  • Bern, Heiligkreuzkirche, Kastelweg 7, uz Tiefenauspital, u 11.00 sati
  • Thun, crkva sv. Marije, Kapellenweg 9, u 13.30 sati

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” ovim putem zahvaljuje organizatorima i svim Hrvatima u Švicarskoj koji su dosada podržali naš rad.

Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog

Piše: Želimir Marić

U predvečerje kad je sunce već zašlo

i kad zapad od rumenila plamti,

tad mi se čini

kao da se zemlja nebesima diže

i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.

 

O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,

a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,

možda bi se jednom susreli i našli

zemlja što se prema nebu diže

i nebo što je sada zemlji bliže.

 

Ali rumen nestaje i blijedi.

Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga

omeđila vrhove tamnih divovskih gora.

Moja duša htjela bi da se diže.

O nebo, nebo, dođi mi bliže!

/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./

 

"jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen" (Iz 53,12)
“jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen” (Iz 53,12)

Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1]

Dr. Feliks Niedzielski rođen je 26. lipnja 1913. godine u Banja Luci, u obitelji doseljenika u Bosni. Otac i majka nisu mu bili Hrvati, ali je on, kao i Merz, bio po svojim osjećajima potpuni Hrvat. Otac mu je po zanimanju bio inženjer, ali je rano umro. Majka Karolina se u skromnim prilikama i mogućnostima brinula za Feliksa. Feliks je bio osjetljiva zdravlja. Godine 1933. stupio je u Križarsku organizaciju i prvi je put javno nastupio predavanjem na đačko-studentskom križarskom tečaju u samostanu trapista „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci. Nakon pristupanja postaje vrlo aktivnim članom Križarske organizacije. Redovito je obilazio križarska bratstva po banjalučkoj biskupiji da bi 1937. postao i predsjednik Križarskog okružja za Banja Luku. Studij prava završava 1940. godine, nakon čega postaje odvjetničkim pripravnikom kod poznatog katoličkog javnog radnika, dr. Marka Rebca, odvjetnika u Banja Luci. Osim svog studija posebno se bavio socijalnim pitanjima i sociologijom. Već kao student napisao je malu knjižicu „Kritika marksizma“, zatim knjigu „Novi društveni poredak“ i konačno „Socijalne eseje“. Bio je odličan govornik, neposredan u kontaktu sa seljacima, radnicima i đacima, kao i s intelektualcima svojega ranga. Bio je veliki molitelj. Znao je sate i sate proklečati u adoraciji pred Presvetim Sakramentom. Dnevno je u crkvici sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu molio krunicu. Zbog toga su ga zvali drugi Merz.

 Koncem 1940. izabran je za predsjednika Velikog križarskog bratstva u Zagrebu, kamo je 1941. i doselio radeći kao novinar u hrvatskom dnevniku „Hrvatski glas“.

 Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske radio je kao upravni činovnik u Tuzli i Banja Luci. Svima je pomagao, bio je posebno angažiran u brizi za izbjeglice iz istočne Bosne. Štitio je progonjene, pa su ga u Banja Luci prozvali „srpskom majkom“. Kada je 1941. godine došlo do teških zločina u Banja Luci, otvoreno se suprostavio počiniteljima zla, da bi bio prisiljen pobjeći iz grada pod prijetnjom da će i sam biti ubijen.

1944. godine preuzeo je dužnost upravnog zapovjednika ustaške mladeži te je podnio ostavku na dužnost u vodstvu Križarske organizacije, jer prema križarskim pravilima nije mogao istodobno biti u vodstvu i djelovati kao javni politički radnik. Međutim i dalje je ostao član Križarske organizacije. Prema njegovim izjavama, ali i izjavama drugih, ustaškom pokretu pristupio je s najčišćim rodoljubnim nakanama i napose da sprječava zlo, te da hrvatsku mladež, koja je već bila uključena u pokret, usmjerava prema pravim vrijednostima. Ostao je neoženjen. Pri koncu rata povlači se s tisućama hrvatskih izbjeglica i proživljava tragediju Bleiburga. Nakon kratkog boravka u inozemstvu vraćen je natrag u domovinu. Bio je svjestan da mu se ne bi smjelo ništa dogoditi jer nikomu nije nanio nikakva zla. Međutim za komunistički režim to nije ništa značilo. Uhićen je i izveden pred sud. Pred komunističkim se sudom mirno i odvažno branio, ističući da mu se ni jedan zločin ne može staviti na teret. Čak su i brojni Srbi stupili u njegovu obranu i sakupili potpise za njegovo oslobođenje. Ipak je osuđen na smrt. Jednog zimskog dana, 20. veljače 1947. godine, rano u zoru streljan je u Banja Luci. Do smrti je sa sobom imao molitvenik „Nasljeduj Krista“, krunicu, a u molitveniku fotografiju svoje majke Karoline na odru.”[2]

1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: "Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. - 1945.)", 17.
1938. U tijeku logorovanja križara u Lokvama, dva mučenika Križarske organizacije dr. Feliks Niedzielski (drugi slijeva) i dr. Ivo Protulipac (četvrti slijeva) Iz: “Životopis JEROLIMA MALINARA (1907. – 1945.)”, 17.

Feliksu se ne samo nije mogao dokazati ni jedan zločin, nego je on dapače i preuzeo mjesto u ondašnjoj vlasti sa željom da druge spašava. I javni je tužitelj kao glavnu Felixovu krivnju naveo da je on “vršio utjecaj na 40.000 omladinaca”, a to je bilo ono što komunisti nisu mogli podnijeti. Drugi svjedoci pričaju kako su tada padale izjave pobjednika: “Ode omladina za njim, moramo ga likvidirati!” Kojim se načelima ravnao u životu rekao je na sudu u Banjoj Luci nakon čitanja smrtne presude: “Svevišnji Bog… svjedok mi je, da nikad nisam mrzio nikoga”. Zamolio je za oproštenje sve koje je bilo kada uvrijedio ili ražalostio, spominjući izričito i “gospodu oficire i stražare partizane i sve ostale”, te završio: “Radi Krista Gospoda opraštam od sveg srca svima.” Tako ne umiru zločinci i mrzitelji ljudi, tako umiru kršćanski mučenici.

Dr. Feliks Niedzielski, smatran simbolom idealne Hrvatske, kojem je otac bio Poljak, a majka Srpkinja, podsjeća nas i na vrijednosti i snagu integralnog hrvatstva kojih bismo trebali postati svjesni i koje bismo trebali polako povratiti; u Banjoj Luci je rođen i odrastao i bl. Ivan Merz, apostol hrvatske mladeži, kojem je otac bio Nijemac a majka Židovka; prisjetimo se da su roditelji velikog hrvatskog književnika Augusta Šenoe bili Čeh i Slovakinja; Hrvatsko biće je duhovna domovina i duhovni baštinik dvaju kraljevstava: hrvatskog i bosanskog – bez strasti koja žudi istinu i poštenje bit ćemo nitko i ništa, a s njima ćemo biti na dobro i sebi i svima oko sebe, ljepota u koju će se ljudi zaljubljivati, dom u koji će dolaziti.

Istina je da je “krv mučenika sjeme novih kršćana”, ali je i istina da sjeme da bi raslo treba zemlju. Dragi Felikse, moli za naš hrvatski narod, moli posebno za naše mlade; moli za naš mir i za istinsko zajedništvo našeg naroda.

Veličinu i aktualnost ljudskog i svetačkog lika Feliksa Niedzielskog možemo naslutiti iz sljedećih citata:

 

“Njegovi sociološki, religiozni, pravni, filozofski, pa čak i književno-pjesnički prinosi hrvatskoj baštini zasjenjeni presudom komunističkog suda zaslužuju da budu osvijetljeni, a njegova uloga u katoličkom i državnom životu nužno iziskuje doličnu raspravu.”[3]

“Feliks Niedzielski je tijekom burnih tridesetih i prvoj polovici četrdesetih godina XX. stoljeća, kao i mnogi drugi katolički mislioci tog doba, osobito Bonifacije Perović, tragao za idealnim društvom, društvom s ljudskim likom, a to je za njega apriori bila samostalna Hrvatska. U mnogim tekstovima Niedzielski razvija kritiku kapitalizma, marksizma i formalne demokracije, uvijek im suprotstavljajući i ističući potrebu izgradnje novog sustava, sustava u kojem je duhovni čovjek ukorijenjen u svom narodu.”[4]

“Na web stranici gimnazije Banja Luke bivših učenika Feliks je izostavljen, što je dobro učio Zoran S. Mačkić, majstor Međunarodne šahovske federacije i prvi seniorski šampion Republike Srpske, koji u svom tekstu navodi da je Feliks bio najbolji učenik te generacije, te da je oprošten usmenog ispita. http://www.zoranmackic.com/wp-content/uploads/ MATURANTI-BANJALUCKE-GIMNAZIJE.pdf . U mnogim publikacijama i s mnogih popisa Feliks je izbrisan ili nije ni naveden. Između ostalog, začuđuje i iznenađujuće socijalistički orijentirana spomenica zagrebačkog Pravnog fakulteta iz 1996. u kojoj u popisu doktoranada 1940. nije naveden Feliks.”[5]

“Osim katoličkog odgoja i pripadnosti križarima, kod Feliksa netrpeljivost prema komunizmu i boljševizmu uzrokuje zasigurno i velika glad i smrtnost u Ukrajini 1933., žitnici Evrope, odakle su Feliskovi pretci. Komunizam, imajući u vidu tadašnji Sovjetski Savez, križari shvaćaju kao »obnovljeno ropstvo«”[6]

“… zbog ne baš dobrih materijalnih mogućnosti (uzdržavala ga je majka udovica) najveći dio studija boravio u Banjoj Luci, a povremeno je dolazio u Zagreb slušati pojedina predavanja ili polagati ispite. Zbog slabog imovnog stanja nije mogao doći ni na vlastitu promociju.”[7]

“Objašnjavajući da nije čudo što je iza Protulipčeva povlačenja Feliks postao predsjednik Velikog križarskog bratstva Mirko Meheš o Feliksu navodi: »Ako bi željeli protumačiti tu posebnu privlačivost ili snagu, koja kao da je izbijala iz Feliksa, ja nalazim samo jedan odgovor: Feliks je u svojoj unutrašnjosti bio velik čovjek, plemenit, izgrađen, veliki kršćanin, prijatelj ljudi, a posebno onih u nesreći. Ta njegova čarobna privlčnost bila je tek odraz njegovih unutrašnjih vrijednosti. Bio je krhak, mršav i visok. Nikada sila i galama nisu bili njegova sredstva. Kad je govorio pred obćinstvom, bilo je to odlučno, iz punog uvjerenja, ali to je bilo više sugeriranje, uvjeravanje, gdje su dokazi više vrijedili od snage glasa i pokreta. On je postizavao, da ga se zavoli i poštiva odjednom.”[8]

“U Ustaškoj mladeži jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važnosti neovisna države, bili su otvoreno i jasno protukomunistički orijentirani. Znatan broj ih je potjecao iz katoličkih krugova, pa se već zbog toga nisu identificirali s fašizmom i nacionalsocijalizmom, koji su bili izrazito protukatolički. Bivši članovi kasnije su često isticali da su to bile strane i hrvatskom duhu posve tuđe ideologije, koje su zbog tadašnjih političkih i ratnih uvjeta morali trpjeti.”[9]

“Propraćen je u Samobor, gdje ga je sreo katolički aktivist Luka Perinić, koji je zabilježio kako se Feliks držao mirno, umorno i dostojanstveno, te kako nitko od nas nije vjerovao da će biti likivdiran: u Banjaluci je u narodu bio vrlo poštovan, jer se borio za pravdu i zauzimao za mnoge ugrožene, a nije počinio baš nikakav zločin’. Perinić se nadao kako je dobro što će Feliksa uputiti u Banju Luku, jer ga tamo svi cijene i vole, i znaju kao čovjeka koji je uvijek djelovao po svome dubokom katoličkom uvjerenju, odlučno ustajući protiv svakog nasilja, te uzimajući u zaštitu pravoslavce jednako kao i Hrvate.”[10]

“Mnogi križari pristupili su ustašama i preuzeli odgovorna mjesta u ustrojstvu NDH-a, no neopravdano je zaključiti da ih je na taj korak potaknula pripadnost križarima. Bio je to korak koji su mnogi učinili u nadi da će tako pomoći izgraditi vlastitu državu. Upravo je Niedzielski dao izjavu, u povodu reorganizacije omladinskih društava u NDH u kolovozu 1941. da Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo nisu političke organizacije, ali da vjeruje da će izgradnjom svojih članova kao karakternih članova zajednice najbolje pridonijeti državnome prosperitetu.”[11]

“… danas s vremenskim odmakom, potrebno je objektivno sagledati i poglede hrvatske emigracije na to razdoblje hrvatske i svjetske povijesti, pa tako i poglede na ulogu, značenje i karakter Feliksa Niedzielskog. Za njih je Feliks predstavljao primjer idealnog i nevinog unutar njihovog pokreta, a njegovu osudu su shvaćali kao dokaz da je komunistička vlast zločinačka. Predstavljao je simbol ideje idealne Hrvatske, one čije su ostvarenje spriječili komunisti, ali koja će prije ili poslije pobijediti svoje današnje tamničare.

Slučaj Feliksa Niedzielskog raskrinkava mitološke postavke i sofizme kojima je komunizam likvidirao svoje protivnike. Iako postoje brojni primjeri u kojima upravo komunisti, politički neistomišljenici i protivnici u ratu, zatim relevantni, osobito srpski povjesničari, kao ni onodobno ugroženo srpsko stanovništvo ne prepoznaje niti smatra Feliksa odgovornim za bilo kakve zločine, on je, bez obzira na sve ljudske kvalitete koje je imao, strijeljan. Kada je strijeljan, nije imao više pretke, nije imao potomke, nije imao ni vlastite, a kamoli tuđe imovine. Na mjestu gdje je strijeljan i pokopan naknadno je izgrađeno igralište, ali su kosti ubijenih navodno prije toga nekamo premještene, tako da se ne zna ni gdje mu je grob.”[12]

“Feliksova kontroverzna i nesretna sudbina zasjenila je sva njegova djela, posebice znatno socijalno djelovanje, a jedino što je ostalo iza njega jesu njegova pisana djela,… Ako budu poticaj za daljnja istraživanja i razmatranja, time se bar donekle vraća dug ovom katoličkom intelektualcu. Sljedeći kriterij mučeništva i kršćanskog svjedočenja, nužno se nameće pomisao da je zaslužio detaljnjiju raspravu u okviru Crkve, a obvezue i sve nas kao društvo da na svjetovnoj razini poduzmemo korake sagledavajući mogućnosti za obnovu sudskog postupka. Zaborav sigurno ne zaslužuje.”[13]

Završimo ovo podsjećanje na dr. Feliksa Niedzielskog njegovim vlastitim riječima:

"Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji." /Dr Feliks Niedzielski, "Nedjelja", 1944./
“Sveta je naša borba za obranu zapadne kulture, ali ne smijemo zaboraviti da je kršćanstvo srčika te kulture, a ako smo se svojim životom odrekli kršćanstva, onda u toj borbi nastupamo kao licemjeri i farizeji.”
/Dr Feliks Niedzielski, “Nedjelja”, 1944./

“Mi mnogo raspravljamo o raznim sistemima, prigovaramo ideologijama oprečnim našem životnom shvatanju, ogovaramo pogrješke svojih bližnjih. Bilo bi mnogo koristnije da ispitamo same sebe te ustanovimo koliko u nama ima kršćanstva, a koliko poganstva, jer evanđelje nije poziv na vojnu protiv drugih, nego u prvom redu poziv na naše vlastito obraćenje

Svjedoci smo u povijesti čovječanstva nezapamćene navale bezbožnika. Ruše se svetiša, pale samostani, u prah i pepeo pretvaraju biseri kršćanske umjetnosti, ubijaju svećenici, progone vjernici. Ali pokraj razvalina veličanstvenih katedrala, koje su sazdale ljudske ruke, zapažamo razvaline Božjeg remek djela, porušene hramove Duha Svetoga – opustošene duše. Milijuni mladih duša odgajaju se bez Boga i vjere, ili barem u ravnodušnosti prema Kristu i mržnji prema njegovoj crkvi. To dvostruko razaranje – razaranje duša i razaranje svega onoga, što su ljudi najplemenitije duše vjekovima stvarali nalaže našoj hrvatskoj mladeži dvostruku dužnost: da pred navalom neprijatelja s oružjem u ruci obrani državu sa svim njenim vjerskim, narodnim i obiteljskim svetinjama i da istovremeno u sebi i drugima izgradi i sačuva najljepši hram naše bezsmrtne duše.”[14]

[1] JONJIĆ, Tomislav, “Prof. DOLORES BRACANOVIĆ: NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM”, http://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_bracanovic.html, pregledano: 18. veljače 2017.

[2] http://krizari.hr/category/uzori-i-zastitnici/feliks-niedzielski/, pregledano: 18. veljače 2017.

[3] NIEDZIELSKI, Feliks, SOCIJALNI NAUK, DRUŠTVO I DRŽAVA. Eseji, članci, studije (dalje: NIEDZIELSKI), Predgovor: Ivan ČULO, Glas Koncila, Zagreb, 2012., 12.

[4] NIEDZIELSKI, 13.

[5] NIEDZIELSKI, 15.

[6] NIEDZIELSKI, 16.

[7] NIEDZIELSKI, 18.

[8] NIEDZIELSKI, 26.

[9] NIEDZIELSKI, 41.

[10] NIEDZIELSKI, 42.

[11] NIEDZIELSKI, 45

[12] NIEDZIELSKI, 47, 48.

[13] NIEDZIELSKI, 49.

[14] Feliks Niedzielski, “Na obranu Hrvatske Države i hrvatskih duša”, Nedjelja, god. XVI., broj 13., Zagreb, 23. travnja 1944., 1.

GLAS SLAVONIJE: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

(objavio Dragovoljac, Narod)

Poslijeratni logor Jasenovac
Poslijeratni logor Jasenovac

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.
Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

ZAHTJEV HDP DR. RUDOLF HORVAT MINISTARSTVU KULTURE RH

Ministarstvu kulture RH danas smo poslali dopis Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat povodom naših znanstvenih istraživanja i objavljenih rezultata koji su u protekle dvije godine privukli veću pažnju javnosti.

Iako je ovaj dopis naslovljen na Ministarstvo kulture RH, od svih nadležnih institucija RH očekujemo zaštitu slobode znanstvenog istraživanja (u skladu s člankom 69. Ustava RH) te  uvažavanje znanstvenih rezultata koje su naši članovi postigli radeći na istraživačkim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Veći dio naših radova objavljen je u akademskim časopisima te recenziran i verificiran od strane domaćih i stranih stručnjaka. Manji dio objavljen je u tiskovinama, ali uz navođenje svih izvora i poštujući znanstvenu metodologiju rada.

Cilj našeg znanstvenog i javnog djelovanja je istraživanje dosada skrivenih detalja iz suvremene hrvatske povijesti te pravodobno i istinito informiranje domaće i strane javnosti o tim događajima.

Osim Ministarstva kulture, ovaj dopis poslan je Ministarstvu znanosti, Vladi RH, svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru, saborskim odborima (Odbor za ljudska prava, Odbor za obrazovanje, znanosti i kulturu, Odbor za ratne veterane),  Uredu Predsjednice RH,  Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj,  Hrvatskoj matici iseljenika,  Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskom institutu za povijest, Spomen-području Jasenovac, pojedinim političkim strankama i udrugama te medijima (HrSvijet.net, MaxPortal.hr, Sloboda.hr, Narod.hr, hkv.hr, Kamenjar.com, Dnevno.hr, Dragovoljac.com,  Hrvatsko slovo, Braniteljski-portal.hr, Hrvatski tjednik, Fenix magazin, The Croatian Herald).

Ovim putem molimo medije koji su ovaj dopis zaprimili da ga objave, a Ministarstvo kulture i ostale nadležne institucije da se o njemu očituju.

Nastavi čitati ZAHTJEV HDP DR. RUDOLF HORVAT MINISTARSTVU KULTURE RH

FENIX MAGAZIN: POSLJEDNJI NASTAVAK PRVOG ZAJEDNIČKOG INTERVJUA ČLANOVA UO NAŠE UDRUGE

U izdanju hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix magazin za studeni objavljen je treći dio prvog zajedničkog intervjua članova Upravnog odbora naše udruge kojeg možete pročitati ovdje. U razgovoru su sudjelovali Blanka Matković, Peter Anthony Ercegovac i Nikola Banić.

Prvi dio ovog intervjua možete pročitati ovdje, a drugi na ovoj poveznici.

Zahvaljujemo uredništvu Fenix magazina na suradnji.

FENIX MAGAZIN: PRVI ZAJEDNIČKI INTERVJU ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA NAŠE UDRUGE

oglas-feniks-4U listopadskom broju hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix magazin objavljen je drugi dio prvog zajedničkog intervjua članova Upravnog odbora naše udruge kojeg možete pročitati ovdje. U razgovoru su sudjelovali Blanka Matković, Peter Anthony Ercegovac i Nikola Banić.

Prvi dio ovog intervjua možete pročitati ovdje. Posljednji nastavak intervjua koji izlazi u broju Fenixa za studeni objavit ćemo potkraj studenog.

PRVI DIO RAZGOVORA ČLANOVA NAŠE DRUŽBE OBJAVLJENOG U RUJANSKOM BROJU FENIX MAGAZINA

oglas-feniks-4U rujanskom broju hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix magazin objavljen je prvi dio razgovora s Blankom Matković kojeg možete pročitati ovdje. U listopadskom broju objavljen je nastavak u pripremi kojeg su sudjelovali naši članovi Peter Anthony Ercegovac i Nikola Banić. Drugi dio objavit ćemo na našoj web stranici krajem listopada.

23. KOLOVOZA – EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARISTIČKIH REŽIMA

PROŠLOST KOJA OPOMINJE

Piše: Zlatko Pinter

Nacističko-komunistički savez – potpisivanje sporazuma
Nacističko-komunistički savez – potpisivanje sporazuma

Dan kada su komunistički SSSR i nacistička Njemačka (23 kolovoza 1939. godine) potpisali (javni) sporazum o nenapadanju i (tajni) o međusobnoj podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi, u današnjem se demokratskom zapadnoeuropskom svijetu trajno obilježava kao Spomendan svim žrtvama totalitarističkih i diktatorskih sustava i režima. Rezolucija Vijeća Europe br. 1481 (iz 2006.) kojom se snažno osuđuju zločini komunističkih režima, Praška deklaracija (od 3. lipnja 2008.) i Rezolucija Europskog parlamenta (od 23. rujna iste godine), podsjećaju nas na moralnu obvezu suočavanja s teškim i bolnim naslijeđem svih zločinačkih ideologija koje su obilježile XX stoljeće. I dok su nacizam i fašizam desetljećima unatrag s pravom svrstani u najveća zla koja su u novijoj povijesti zadesila ljudsku civilizaciju, komunizam je još uvijek uglavnom pošteđen osude. Zašto? Pitanje je utoliko logičnije uzme li se u obzir da je broj žrtava komunizma višestruko veći nego onaj uzrokovan od strane nacizma i fašizma. Je li dovoljno to što je Sabor u tom smislu (2006.) donio svoju Deklaraciju koja je ostala mrtvo slovo na papiru? Nastavi čitati 23. KOLOVOZA – EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARISTIČKIH REŽIMA