Arhiva oznaka: ratne žrtve

I. STAJAĆI DJELATNI ZDRUG (CRNA LEGIJA) – POPIS POGINULIH

Piše: Blanka Matković

Napomena: Prijepis poginulih pripadnika Crne legije pripremila Magdalena Vuković

Delko Bogdanić
Delko Bogdanić

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, kutija 1, nalazi se dokument Izvješće o poginulim i umrlim od rana, pripadnicima oružanih snaga od uspostave Crne legije do danas, sačinjen od strane Općeg odjela Stožera I. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, a koji je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Delko Bogdanić. Treba napomenuti da je riječ o višestruko nepotpunom popisu pripadnika Crne legije – I. ustaškog zdruga. Naime, popis obuhvaća 507 umrlih i poginulih pripadnika Zdruga do 18. prosinca 1944., i to samo onih kršćanske vjeroispovijedi, a ne, na žalost, i islamske, a za neke osobe s popisa podaci nisu cjeloviti. Prije objave samog popisa, korisno je reći nekoliko riječi o Ustaškoj vojnici i Crnoj legiji.

Crna legija
Crna legija

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu su formirana tri središta iz kojih se nastojalo rukovoditi ustaškom organizacijom i vojnim postrojbama i to: Hrvatski ustaški Nadzorni Stožer, Ustaški stožer i treći uspostavljen od strane studenata Zagrebačkog sveučilišta. Po dolasku dr. Ante Pavelića u Zagreb 15. travnja 1941. svi ustaški centri objedinjeni su te je uspostavljen Zagrebački ustaški stožer koji je ustrojio „Postrojbu zagrebačkog ustaškog stožera“. Do kraja travnja ona je prerasla u Zagrebačku pripremnu bojnu.

Odredbom o Ustaškoj vojnici od 10. svibnja 1941. pristupilo se uspostavi Ustaške vojnice. Tijekom svibnja i lipnja 1941., osim navedene Zagrebačke pripremne bojne i Ustaške satnije sveučilištaraca, ustrojene su i slijedeće pripremne bojne:

  • Mostarska
  • Sarajevska
  • Gospićka
  • Tuzlanska
  • Banjalučka
  • Brčanska
  • Karlovačka
  • Osječka i
  • Srijemska.
Sprovod pripadnika Crne legije
Sprovod pripadnika Crne legije

U 1942. intenzivno se nastavlja sa postrojavanjem ustaških bojni, a Zakonskom odredbom o oružanoj sili NDH od 18. ožujka 1942. propisano je da Vojnica sa Domobranstvom čini oružanu silu NDH. Zakonskom odredbom o Ustaškoj vojnici od 17. srpnja 1942. u nju je kao najviša postrojba, umjesto pukovnije, uveden zdrug. Na čelu Vojnice više se nije nalazio Glavni stožer, već zapovjednik sa zapovjedništvom Ustaške vojnice. 1943. nastavlja sa daljnjim povećavanjem Ustaške vojnice i postrojavanjem novih postrojbi, što posebno dolazi do izražaja nakon talijanske kapitulacije, kad se Vojnica znatnije širi i u Dalmaciji. Također, 1943. Zapovjedništvo Ustaške vojnice reducira se na Stožer i postaje dio jedinstvenog Ministarstva oružanih snaga (MINORS). U jesen 1944. konkretno započinje i proces stvaranja jedinstvenih Hrvatskih oružanih snaga (HOS) postrojavanjem hrvatskih divizija koje su 1945. svrstane u hrvatske zborove.

U proljeće 1941. u Sarajevu je uspostavljen Sarajevski ustaški logor sa Bećirom Lokmićem kao logornikom. Prvi sukob sa četnicima članovi logora imali su već u travnju na Palama. Uslijed četničkih djelovanja u široj okolici Sarajeva brojno stanje logora od prvih 12 članova brzo se povećavalo. Kasnije te godine postrojba je narasla na šest satnija (32., 33., 34., 35., 36. i 39.) jačine 800 ljudi okupljenih u Sarajevsku bojnu.

USTAŠKA SATNIJA: MJESTO POSTROJAVANJA: ZAPOVJEDNIK USTAŠKE SATNIJE:
32. satnija Zenica Nadporučnik Stjepan Novak
33. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Augustin Bauer
34. satnija (pohodna) Zvornik Poručnik P.T.B. Nikola Zboržil
35. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Franjo Trčak
36. satnija (pohodna) Sarajevo Poručnik P.T.B. Rafael Boban
39. satnija Vlasenica / Sokolac Nadporučnik Milan Grčević

(do 13.11.1941.)

Poručnik Eduard Crnković

U Sarajevu je 15. rujna 1941. postrojena Skupina bojni „Francetić“ pod zapovjedništvom dopukovnika P.T.B. Jure Francetića. Ponijela je neslužbeni naziv Crna legija, zbog crne boje odore sve učestalije kod njezinih pripadnika. Sačinjavale su je:

I. bojna (ustrojena od: 32., 35. i 36. sata) pod zapovjedništvom satnika P.T.B. Rafaela Bobana,

II. bojna (ustrojena od: 33., 34. i 39. sata) pod zapovjedništvom satnika Frane Sudara,

III. bojna (ustrojena od: 6., 42. i 43. sata) pod zapovjedništvom satnika Mladena Sertića,

IV. bojna (ustrojena od novo pridošlih dragovoljaca) pod zapovjedništvom satnika Eduarda Kršulja i

Potpora: stožerni sat, samovozni sat, strojopuščani sat i topnička bitnica.

Franjo Sudar na Kupresu
Franjo Sudar na Kupresu

Do kraja godine „Crna legija“ bori se u istočnoj Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini, oko Konjica i Sarajeva. U prosincu uspješno intervenira u pothvatu na Ozren planini. Početkom 1942. postrojba djeluje sjeveroistočno od Sarajeva, a krajem veljače uspostavlja nadzor nad prometnicom Sokolac – Han Pijesak. 31. ožujka 1942. nakon višetjednih priprema, “Crna legija” kreće u svoj najslavniji pohod. Prodire u veliko ustaničko područje u istočnoj Bosni, razbija brojčano nadmoćne četničke snage i izbija na Drinu čime su pobunjeničke snage u tom području pasivizirane, povraćeno je poljuljano povjerenje u hrvatsku vojsku i spriječeno širenje talijanskog okupacijskog područja sjeverno od demarkacijske crte. Polovicom svibnja dio “Crne legije” je u Makarskoj i Vrgorcu, a u lipnju i srpnju dijelovi joj se bore na Kozari.

Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku

Po zapovijedi Zapovjedništva Ustaške vojnice od 23. srpnja 1942. zapovijeđeno je postrojavanje I. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice od dotadašnje Skupine bojni „Francetić“. Prvog kolovoza 1942. zdrug je imao 96 časnika, 79 dočasnika i 4100 vojnika, odnosno ukupno 4275 ljudi. Daljnjom reorganizacijom taj broj se do 24. kolovoza 1942. povećao na 4584 vojnika, dočasnika i časnika, no do studenog iste godine opao je na 3755 pripadnika. U tom razdoblju „Crna legija“ sa mjesnom milicijom uspješno brani Kupres (u kolovozu 1942.), u rujnu dijelovi „Crne legije“ sudjeluju u ponovnom zauzimanju Tomislavgrada, Šuice, a u listopadu i Livna.

Crna legija
Crna legija

Nakon samo mjesec dana zapovijedanja, Francetić odlazi s mjesta zapovjednika zdruga 25. kolovoza 1942. kada preuzima zapovijedanje stajaćim djelatnim zdrugovima Ustaške vojnice, a novim zapovjednikom zdruga imenovan je ustaški pukovnik Ivan Stipković. Poslije njegove pogibije 30. kolovoza 1943., za zapovjednika zdruga imenovan je ustaški bojnik Milan Šulentić koji je smrtno stradao u partizanskoj zasjedi pet dana kasnije, 5 rujna 1942. Zapovijedanje zdrugom tada preuzima ustaški bojnik Franjo Sudar.

Rafael Boban
Rafael Boban

Krajem listopada 1942. od dijelova I. ustaškog zdruga raspoređenih oko Tomislavgrada, Bugojna i Livna postrojava se sa Rafaelom Bobanom kao zapovjednikom novi V. ustaški zdrug (Bugojno) u čiji sastav ulazi I. ustaška djelatna stajaća bojna (sarajevska). Područje djelovanja I. ustaškog zdruga ostaje istočna i dio središnje Bosne.

Do kraja prosinca 1942. osam bojni koliko sada broji I. zdrug čiste Romaniju i Podromaniju, odnosno djeluju u pothvatima Jajce I i III i Tuzla II. Početkom 1943. dio snaga “Crne legije” sudjeluje u pothvatu Weiss II (tzv. Bitka na Neretvi), a glavnina se svakodnevno bori sa četnicima i partizanima u istočnoj Bosni i čuva granicu na Drini. U lipnju i srpnju I. zdrug trpi teške gubitke od partizana koji su prodrli u istočnu Bosnu od Sutjeske i iz Srijema. U međuvremenu je broj pripadnika dodano opao kada za popunu novo ustrojene 13. SS gorske divizije „Handžar“ iz sastava I. zdruga odlaze XXIII. i XXVIII. stajaća djelatna bojna, čiji pripadnici su u velikoj većini bili muslimani.

U listopadu i studenom 1943. I. ustaški zdrug drži postav Sokolac – Mokro – Pale i Prača – Mokro, a do sredine prosinca ratuje u pothvatu Kugelblitz. Od početka 1944. Zdrug neprekidno ratuje u istočnoj Bosni i oko Sarajeva (Romanija, Sokolac, Rogatica, Pale, Višegrad, u lipnju oko Srebrnice i Zvornika) i dijelu središnje Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. U kolovozu sudjeluje u pothvatu Rübezahl, u rujnu djeluje oko Kreševa, Viteza i Turbi, a u listopadu vodi teške borbe na Romaniji i oko Travnika i Rogatice, u kojoj osigurava izvlačenje njemačkih snaga. Bori se oko Kiseljaka i Busovače. U prosincu 1944. Zdrug ulazi u sastav 8. hrvatske divizije.

U siječnju 1945. Zdrug sudjeluje u pothvatu Victoria, te se bori za Travnik i oko Čapljine i Čitluka. U veljači i ožujku vodi teške borbe na Ivan Sedlu, te je u zalaznici njemačko – hrvatskog povlačenja iz Sarajeva. Od tada se dolinom Bosne i Save povlači prema Zagrebu.

Vezani tekst: Nalazi li se grob Jure Francetića u okolici Kamenice Skradničke?

POPIS LITERATURE I IZVORA:

Aralica, Tomislav i Višeslav, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga: OS NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941. – 1945., Zagreb, 2010.

Begić, Miron Krešimir, HOS 1941. – 1945., Split, 1998.

Jug, Damir, Oružane snage NDH, sveukupni ustroj, Zagreb, 2004.

Marijan, Davor, Borbe za Kupres 1942., Zagreb, 1999.

Marković, Marko, Jure i Boban – Povijest Crne legije, Zagreb – Tomislavgrad, 2003.

Obhođaš, Amir, Werhas, Mario, Dimitrijević, Bojan i Despot, Zvonimir, Ustaška vojnica I, Zagreb, 2013.

Petar Požar, Ustaša, dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb, 1995.

Službeni viestnik Ustaške vojnice, god. I.: br. 1, od 1. ožujka 1942. i br. 13, od 5. studenog 1942. Zagreb

ANDREJ PLENKOVIĆ BIO JE 2010. NA SPROVODU “DJEČJE ŽRTVE” KOJU SU “USTAŠE UBILE 1941.”

U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj Stanka Nicka, bivšeg savjetnika Stipe Mesića, u čemu su pomogli i podaci objavljeni u službenom glasilu Saveza antifašističkih boraca “Glas antifašista“, br. 68 od 10. lipnja 2010. (pdf). Prema navodima samih “antifašista”, Stanko Nick nikada nije bio zatvoren u Jasenovcu. Početkom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji otišli su u Visoko (BiH) gdje su im pomogli franjevci. Ovim putem se zahvaljujemo “borcima” na rasvjetljavanju ovog slučaja i znatnom doprinosu povijesnom revizionizmu.

Tekst Nikole Banića i M. Koića objavit ćemo na našoj web stranici u nedjelju, 26. veljače.

PRIKAZ SLOVENSKIH GROBIŠTA U GOOGLE MAPS

Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana.

Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom.

Prikaz možete pogledati ovdje.

NAJAVA: GODIŠNJICA SMRTI DR. ANTE STARČEVIĆA

U nedjelju, 19. veljače o. g., objavili smo prilog Stipe Pilića o likvidaciji istaknutog hrvatskog povjesničara Milana pl. Šufflaya, a dan kasnije, 20. veljače, i tekst našeg vjernog čitatelja Želimira Marića o mučeničkoj smrti Feliksa Niedzielskog. Ovaj niz nastavljamo u utorak 28. veljače na 121. godišnjicu smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića. U pripremi je knjižica u pdf formatu na kojoj su posljednjih tjedana radili članovi udruge I.P., B.M., R.M. i D.B., a uz nju ćemo također objaviti petominutni video o Starčevićem životu. Ovim putem zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su s naše kaotične video snimke uspjeli izvući audio zapis i obogatiti ga fotografijama.

U naredna dva tjedna također ćemo objaviti tri teksta s dosad neobjavljenim popisima žrtava Drugog svjetskog rata, a od sutra, 22. veljače, naša web stranica bit će djelomično reorganizirana i ondje će biti objavljeni podaci na kojima je protekli mjesec dana mukotrpno radio naš član M.K.

Nikola Banić i M. Koić: I partizani ruše jasenovačke laži

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 16.2.2017. (pdf)

(Objavili portali NarodDragovoljac, Sloboda)

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom. Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige. Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.
Alojz Kolar
rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunističke partije 1945. godine. Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac. Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda. Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine. Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja. Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“. Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta. Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži. O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni. No više o tome drugom prilikom.

V.D. RAVNATELJA JUSP JASENOVAC IVO PEJAKOVIĆ ODBIJA ODGOVORITI NA UPITE MEDIJA

Uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovac. G. Pejaković odbio je odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje  Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremio je glavni urednik Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg UO dr. sc. Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

REŽIM “NAORUŽAVA” JUSP JASENOVAC ZA BORBU PROTIV POVIJESNE ZNANOSTI

U Pregledu programa po statusu ustanove Muzejsko-galerijske djelatnosti Ministarstva kulture RH za 2017. godinu na stranici 8 zabilježeno je da je Spomen području Jasenovac dodijeljeno 30 000 kuna za program naslovljen “Drugi svjetski rat i Jasenovac pred izazovima povijesnog revizionizma“. Istovremeno je režim procijenio da ostali programi ove ustanove (Crte povijesti; hrvatska povijest u kontekstu – interaktivno sučelje za edukaciju o Drugom svjetskom ratu i poraću, Izmjena legendi u stalnom muzejskom postavu, Zagrebački tramvajci u KCL Jasenovac) zaslužuju ravno nula kuna.

Ovo samo dokazuje da trenutni režim nije naučio ništa pa ćemo stoga još jednom citirati istaknutog američkog povjesničara Jamesa McPhersona i naglasiti ključne dijelove:

History is a continuing dialogue between the present and the past. Interpretations of the past are subject to change in response to new evidence, new questions asked of the evidence, new perspectives gained by the passage of time. There is no single, eternal, and immutable ‘truth’ about past events and their meaning. The unending quest of historians for understanding the past—that is, ‘revisionism‘—is what makes history vital and meaningful. Without revisionism, we might be stuck with the images of Reconstruction after the American Civil War that were conveyed by D. W. Griffith’s Birth of a Nation and Claude Bowers’s The Tragic Era. Were the Gilded Age entrepreneurs “Captains of Industry” or “Robber Barons”? Without revisionist historians who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.” (2003.)

Uloženo je mnogo truda, vremena i ljubavi prema znanosti, ali i nula kuna da srušimo mitove Spomen područja Jasenovac. Teško je povjerovati da će im svega 30 000 kuna biti dovoljno da se obrane od novih dokaza. Stoga ćemo ovdje uz bok James McPhersonu staviti našeg Nikolu Banića i istaknuti završni dio njegovog razgovora koji je 19. siječnja objavljen u Hrvatskom tjedniku:

“Oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.” (2017.)

72 GODINE OD PARTIZANSKIH ZLOČINA U ŠIROKOM BRIJEGU

72 godine su prošle od partizanskog zauzimanja Širokog Brijega i zločina počinjenih nad širokobriješkim franjevcima, braniteljima i civilima. Uoči, tijekom i nakon Mostarske operacije, odnosno zajedničkog djelovanja postrojbi VIII. dalmatinskog korpusa i 29. hercegovačke divizije II. crnogorskog korpusa NOVJ u borbama koje su se od 6. do 16. veljače 1945. vodile na području Širokog Brijega, Mostara i Nevesinja, postrojbe 9., 19. i 26. dalmatinske divizije VIII. korpusa počinile su veći broj ratnih zločina nad hercegovačkim Hrvatima, među kojima je bilo vojnika, civila i svećenika. Većina žrtava ubijena je i pokopana na teritoriju Hercegovine, no dio je odveden prema Hrvatskoj i ubijen na dalmatinskim stratištima kod Vrgorca i Zagvozda. O ovim događajima opširnije se može pročitati na web stranici Stopama pobijenih i u izvornom znanstvenom radu Blanke Matković koji je pod naslovom “Zločini postrojba VIII. dalmatinskog korpusa NOVJ u Hercegovini početkom 1945. godine” objavljen u zborniku Hum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru (Br. 7, 2011.). Člankom se analiziraju već poznati podatci o ovim događajima te nadopunjavaju s dosad neobjavljenim dokumentima iz arhivskih fondova koji se danas čuvaju u The National Archives u Londonu, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Državnom arhivu u Splitu s ciljem utvrđivanja postrojbi odgovornih za pojedine zločine.

Ovdje izdvajamo dio tog rada u kojemu su citirani partizanski dokumenti o zločinima u Širokom Brijegu:


O borbama kod širokobriješkog samostana svjedoči i neposredni sudionik – dopisnik brigadnog lista „Glas štampe“ (Glasilo 11. dalmatinske brigade ) od broj 6 od 11. veljače 1945. u kojemu se u tekstu pod naslovom „11. dalmatinska udarna u bitci za Hercegovinu“ navodi sljedeće:

„Skoro će osam sati a još nema nikakove jače borbe po kojoj bi se dalo zaključiti da je počela bitka za Široki Brijeg. Tako je bilo sve do 12 sati kad je nakon malo žešće minobacačke vatre ostala obavijena dimom i plamenom zgrada gimnazije kod manastira. Baš se u njoj nalazio švapski brlog i sada je oganj bio taj koji je učinio kraj tome prljavom leglu. Mnogostruka minska polja oko manastirskih zgrada sprečila su nas da učinimo prodor u sam manastir koji su pretvorili u tvrdjavu – pravi Alkazar! Dan borbe koja je uveče bila na kulminaciji doveo nas je do 50 metara od njihove glavne linije obrane. Tokom noći oni poduzimaju ispade, ali bez uspjeha i mi ostajemo kroz noć tako blizu da smo mogli pratiti svaki pa i najmanji beznačajan njihov pokret. Pet sati je ujutro. Počeo je opći napad. Strahovita vatra … tenkovskog bataljona stvara užas. Bijeli dim zidova koji su pretvarani u bijelu prašinu obavio je prostor oko manastirskih zidina. Svaki ulaz i svaki prozor starih zidina manastira bio je pretvoren u mitraljesko gnijezdo. Sjeverni manastirski toranj skoro je porušen, da bi se neprijatelja otjeralo iz njega. Predvorje manastira sa iskopanim podzemnim bunkerima bili su smatrani neosvojivim. Medjuprostor – park manastira, koji je dijelio minsko polje od manastirskih zidina, bio je sav iskopan rovovima i utvrdjen. Dva protukolca štitili su svaki prolaz i onemogućili čišćenje postavljenih mina. Forsirali smo napad ispočetka samo sa dvije čete da bi na kraju u jurišu uzela učešća tri bataljona: drugi, treći i četvrti. Želja svih naših boraca bila je prodor pod svaku cijenu! Naša pješadija usprkos svojoj zaprečnoj vatri već prodire na liniju odbrane neprijatelja i ostavlja za sobom minska polja. I baš u tom momentu, kada je žestina borbe već bila dostigla vrhunac, pojavljuju se naši tenkovi kao čelične grdosije, ali ovog puta sa partizanskom petokrakom, uvukli su se u unutrašnjost manastirske obrane i počeli sa razaranjem. Pješadija u tom momentu bila je upravo bijesna. Po zaštitom naših tenkista prebacujemo se i već penjemo na zidine manastira. Moral i upornost neprijatelja sada već popušta, da se malo zatim pretvori u strah i bježanje. Napuštali su rov po rov, bunker po bunker, čišćeni su i izbacivani redom iz pojedinih zgrada manastirskog kompleksa. Borba je trajala svom žestinom 7. februara preko četiri sata, ali je završila onako kako se svršavaju sve borbe koje 26. započne. Završilo se pobjedom, a ostaci „Vražje divizije“, koji su nam pobjegli sa dalmatinskih otoka, našli su svoj grob pod zidinama ovog hercegovačkog samostana. Šest uobraženih njemačkih zvijeri sa šest šaraca tvrdoglavo i pakosno jurnuli su na nas da nas izbace iz manastira. Šest švapskih mitraljezaca sa pomoćnicima isto tako tvrdokorno pošli su jurišem da bi nas izbacili. Naš „Ljubušak“ – Ćazim učinio je kraj njihovoj tvrdoglavosti i zaustavio njihov bijes. Uzeo je svoj „Šarac“, raskoračio se i odapeo – mahnuvši „Šarcem“ s desna na lijevo. Ćazim – „Ljubušak“ učinio je kraj njihovoj uobraženosti i izliječio ih zauvijek. M.G.“[1]

Na ove se događaje osvrnula u „Borba“, koja je 8. veljače 1945. objavila uvodni članak pod naslovom „Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama“, u kojem se među ostalim kaže:

„Prema bosansko-hercegovačkim fratrima…naši borci i narodna vlast bila je prilično velikodušna. U posledne vreme njihovi zločini prešli su svaku granicu i meru, i praštanja više nema.“[2]

Isto glasilo ističe da je „Široki Brijeg jedno od najzloglasnijih ustaških uporišta u Hercegovini“ te da su „likvidiranjem ovog uporišta, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske sveteći nevine žrtve naših naroda i kažnjavajući ratne zločince zadale težak udarac ostacima ustaša u Hercegovini.“[3]

U Obavještajnom dnevnom pregledu načelniku OZN-e za Hrvatsku od 5. veljače 1945. ističe se da je pokušaj prodora Hrvatskih oružanih snaga iz Mostara prema Širokom Brijegu bio

„inspirisan i organizovan od Franjevaca iz Širokog Brijega. Po selima širene su parole: ‘Živjela ustaška sloboda. Smrt partizanima. Živio ustaški ustanak za oslobođenje’. Našim borcima pucano je u leđa. Uz ustaške snage učestvovalo je i oko 200 križara.“[4]

U dnevnom pregledu od 6. veljače također se navodi da je

„nedavni neprijateljski ispad u zapadnoj Hercegovini imao širi vojnički i politički značaj, jer je uporedo organizovan od Franjevaca oružani ustanak naroda koji je, prema izvještaju VIII. korpusa, pucao sa svih strana na naše jedinice…Prema izvještaju Štaba mornarice gotovo sav narod na prostoru Široki Brijeg-Ljubuški-Čapljina-Mostar potpomagao je ustaše. Izvještaj kaže da je ova saradnja bila savršeno organizovana.“[5]

O navodnim sudjelovanjima hercegovačkih fratara u borbama izvještava III. sekcija OZN-e Oblasti VIII. korpusa 5. ožujka 1945. ustvrdivši da su

„naročito podršku za organizaciju UNS-a[6] i GESTAPO-a[7] na tamošnjem terenu imali od strane klera, koji je za nas predstavljao najaktivnijeg i najopasnijeg neprijatelja. U nekim slučajevima uspjeli su se vezati u cilju prikupljanja podataka i sa našim vojnicima koji su boravili i operisali na tome sektoru… U međuvremenu i pozadina je bila potpuno organizirana za… ‘ustanak’, a kojim su rukovodili fratri tako da su u Ljubuškom počeli pucati na našu vojsku i ustanove još prije povlačenja i dolaska samog neprijatelja. Ponovnim dolaskom naših jedinica na taj sektor, veći dio stanovništva pobjegao je skupa sa neprijateljem u Mostar kojih je našim ulaskom u Mostar pohvatano oko 200 i predano na daljni postupak OZN-i za Hercegovinu[8]. Isto tako sa neprijateljima su pobjegli i fratri iz Humca i Čitluka. U Humcu ih je bilo 11 od kojih je 9 pobjeglo, a u Čitluku 10 koji su svi utekli sa neprijateljem. Detaljnije o fratrima kao i neke dokumente donijet će sobom drug p.pukovnik Bulović…Od ‘škripara’ su bili organizovane manje i veće diverzantske grupe, od kojih je bila najbrojnija i najaktivnija skupina pod rukovodstvom fratra Berte Dragičevića, koja je brojila 3-4 ljudi, a koja je u posljednjim borbama uništena od strane naših jedinica. Fratar Berte Dragičević utekao je neprijatelju u Mostar, odakle se sa njim povukao.

U borbama između Širokog Brijega i Mostara na položaju i u prolazu kroz naše jedinice, uhvaćen je od strane OZN-e III. brig.IX. div. Šestoškolac franjevačkog konvikta u Širokom Brijegu Mile Šimić, koji se je prethodno radi lakšeg prolaza bio obukao u žensku robu. Njegov zadatak bio je uhvatiti vezu između neprijatelja koji je držao front prema nama i ‘kamišara’ i ‘škripara’ u pozadini, kao ni prikupiti podatke o našim snagama.“[9]

U Operativnom izvješću I. hrvatske divizije KNOJ-a upućenom načelniku OZN-e za Hrvatsku 24. ožujka 1945. ističe se da su tijekom operacija kod Ljubuškog potkraj siječnja 1945.

„prilikom prolaska kroz sela na tom sektoru, naši borci, koji su odstupali bili dočekivani vatrom iz kuća. Protuofenzivom naših jedinica neprijatelj je odbačen, zauzet je Široki Brijeg i Mostar, kažnjena su sela iz kojih je pucano, a neprijateljsko stanovništvo vidjevši snagu VIII. udarnog korpusa i neprijateljski neuspjeh postalo je barem prividno privrženije nama.“[10]


Prijepis dopisa Kotarskog komiteta KPH Imotski svim općinski komitetima i partijskim ćelijama na području kotara Imotski (objavljeno u zborniku dokumenata “Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e“, priredili Blanka Matković i Ivan Pažanin u ožujku 2011.)

Kotarski komitet K.P.H.

Imotski, 26.II.1945.

SVIM OPĆINSKIM KOMITETIMA I PARTIJSKIM ĆELIJAMA

na našem kotaru

       Dragi drugovi!

       Obizorm na današnju situaciju na našem kotaru i prije kratkog vremena vidimo da se je ona u stvari poboljšala u ovo posljednje vrijeme. Razlog za to jest uspjesi naših vojnih jedinica na Širokom Brijegu i Mostaru.

       Poslije oslobodjenja Mostara ostavilo je dubok utisak na one koji su se krili po škripovima i koji su dezertirali iz vojnih jedinica ili onih koji su bili u kamišarima. Veći dio bi se danas njih prijavio negdje na rad, a ima ih još koji uporno stoje na tome da se i dalje kriju po škripovima i bunkerima. Vi ove današnje momente niste u dovoljnoj mjeri iskoristili iako ste ih mogli iskoristiti, i sve one koji se kriju okupiti i zaposliti negdje na rad ili koji su sposobni poslati ih u operativne jedinice. Vi ste se naučili da sporo rješavate te stvari i što se dogadja da nas dogadjaji pretiču i mi ostajemo na repu masa.

   Medjutim mi moramo iskoristiti danas priliku koja nam se pruža, a to je da pomognemo jedinice IV. Splitske brigade pri vršenju hapšenja ili hvatanja i traženja onih koji se još kriju. Ona danas ima zadatak taj i ona će ga izvršiti jedino uz pomoć vašu i neće se dogadjati nikakovih nepravilnosti. Ako im mi ne budemo pri tome pružali dovoljno pomoći onda će se dogoditi niz nepravilnosti koje ćemo mi morati kasnije sa našim političkim radom ispravljati. Dogadjati će se i to da će pojedini odbornici J.N.O.F. ili Narodno O. Odbora biti hvatani i slati u vojne jedinice. Sa druge strane kada to budu vidjeli ostali odbornici onda oni više neće raditi onako kako treba jer će im uvijek biti na pameti da će ih vojska uhapsiti. Takodjer će se dogoditi da će SKOJ-evci biti hvaćani i USAOH-ovci čime ćemo mnogo osakatiti naše organizacije i rad se neće odvijati pravilno. Zato pred vama stoji zadatak: da se povežete sa svakom jedinicom koja bude na terenu i imala zadatak da hvata dezertere i škripare i da vodite računa da se nijedan pravi odbornik J.N.O.F. ili N.O.O. ili SKOJ-evac ili USAOH-ovac ne uhvati i sprovede u operativnu jedinicu, nego da u stvari budu uhvaćeni oni koji se kriju i koji su naši neprijatelji. Za sve nepravilnosti ili štićivanje pojedinih ljudi koji nisu potrebni na terenu snosit će odgovornost Općinski komiteti i Partijske ćelije u selima. Zato ozbiljno shvatite ovaj zadatak i nemojte da se budu dogadjale nepravilnosti. Za svaku nepravilnost ili zaštićivanje biti će pozvana dotična organizacija ili drug u odgovornosti i snositi će sam teškoće. Neka znate da neće biti nikakovog opravdanja ako se ostavio kod kuće koji dezerter ili šrkipar.

      Mislimo da ste toliko svjesni i da će se stvari odvijati u redu i pravilno.

Drugarski vas pozdravljamo:

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

M.P.[11]                                           Za Kot.Kom.K.P.H.

Polit. Sekretar

Mate….[12] [v.r.]

_____________

Original, strojopis

Državni arhiv u Splitu, f.448, Kotarski komitet KPH Imotski, kut. 33, KP-33/1184

 

 BILJEŠKE:

[1] Jedanaesta dalmatinska (biokovska) brigada, 287-288. Glas štampe, br.6, 11. veljače 1945. , str. 3. „Glas štampe“ u broju 12 od 25. ožujka 1945. objavljuje i svjedočanstvo spomenutog Taslida Ćazima iz Ljubuškog, koji izjavljuje da „smo na Širokom Brijegu svi bili oduševljeni, a naročito onda kada smo opazili naše tenkove. Prva četa koja je zauzimala samostan jurnula je na bunkere. Uh, što sam šišao iz stojećeg stava!“

[2] Pedeseta godišnjica širokobrijeških mučenika (1945.-1995.), 33-34. Milan Ilinić, „Operacija“ Široki Brijeg, http://www.pobijeni.info/userfiles/Operacija%20Siroki%20Brijeg.pdf, 73.

[3] „Operacija“ Široki Brijeg, 74-75. Slično Glasu štampe i Borbi piše i Slobodna Dalmacija u broju od 25. veljače 1945. u tekstu pod naslovom „Fratarska mantija sakrivala je zločince i izdajice“. (Vidi: HR-HDA-1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća 1942.-1967., 37.18)

[4] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47. Druga dalmatinska proleterska brigada, 295.

[5] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 2.47.

[6] Ustaška nadzorna služba.

[7] Geheime Staatspolizei (njemačka Državna tajna policija).

[8] Anić također ističe da se „velika skupina ustaša, oružnika, civila svih uzrasta i konfesija pokušala probiti prema Mostaru, ali je zarobljena i upućena prema Splitu“. VIII. dalmatinski korpus NOV Hrvatske, 61.

[9] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 11.2.

[10] HR-HDA-1491, OZN-a za Hrvatsku, 13.1.1.

[11] Pečat Kotarskog komiteta KPH Imotski

[12] Prezime nečitko

GLAS SLAVONIJE: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

(objavio Dragovoljac, Narod)

Poslijeratni logor Jasenovac
Poslijeratni logor Jasenovac

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.
Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M.

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 2.2.2017. (pdf)

(Objavio Kamenjar, Dragovoljac)

Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku

OPTUŽUJEM

Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju[1]

 

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.

U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu  – ne držati se činjenica kao pijan plota. Nastavi čitati OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM