Arhiva oznaka: ratni gubici

PREDSTAVLJANJA KNJIGE “IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE”

U posljednjih desetak dana održano je ukupno pet promocija knjige “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” priređivačice Blanke Matković i to u Imotskom, Podstrani, Zagrebu, Kaštel Lukšiću i Dugopolju. Uz ovu knjigu predstavljeno je i naše prethodno izdanje “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije”. Promocije su bile izuzetno dobro posjećene pa se ovim putem zahvaljujemo svima koji su došli, a naročito članovima Hrvatske stranke prava koji su pomogli organizaciju ovih predstavljanja. U organizaciji promocije u Kaštelima također je sudjelovala braniteljska udruga “Stina pradidova”. Medijski pokrovitelj promocija bio je Braniteljski radio RH koji je izravno prenosio promociju u Zagrebu zahvaljujući čemu je o našem radu informiran velik broj Hrvata u domovini i iseljeništvu koji nisu mogli prisustvovati ovim predstavljanjima. Tim putem također je probijena medijska blokada jer osim rijetkih portala (Hercegovina.info, Narod.hr, Kastela.org, Zdrug.hr) i Hrvatskog tjednika (pdf), svi ostali mediji, uključujući i navodno “desne” portale, poput na primjer Sloboda.hr, bojkotirali su ova predstavljanja iako su o njima na vrijeme bili obaviješteni. Maxportal objavio je najavu promocija, no unatoč činjenici da je glavni urednik tog portala Marko Marković prisustvovao predstavljanju u Zagrebu, do ovog trenutka taj portal još uvijek nije objavio niti jednog jedinog slova o tom događaju.

Predstavljanje u Podstrani
Predstavljanje u Podstrani

Zbog neodgodivih obveza ovim promocijama nije mogao prisustvovati saborski zastupnik general Željko Glasnović koji nam se obratio putem emaila i zamolio da nazočnima pročitamo njegovu poruku koju objavljujemo u cijelosti:

Hrvatska danas likuje nad čovjekom koji se probudi svako jutro s ponovljenim napadom amnezije. U tom kulturnom mraku Blanka Matković je najsvjetlija točka, ona je glogov kolac za današnje agitpropovce i kriptokomuniste koji još drže Hrvatski narod u povijesnom mraku. Danas žrtve komunističkog terora ne samo da se prešućuju nego se kriminaliziraju. Ministarstvo kulture velikodušno pomaže falsifikatorima naše povijesti i tako surađuje s velikosrpskim imperijalistima i jugo nacionalistima. Srbija do dan danas ne poštuje niti jedan međunarodni dogovor o povratu arhive iz Beograda.

Nije dovoljno kupiti Blankinu knjigu, moramo shvatit da smo svi sudionici u odlučnom boju za povijesnu istinu. Komunistički sustav ubijao je temeljne, etičke i moralne norme na prostorima gdje je vladao. Dostojevski je usporedio ljudsku dušu s Arenom u kojoj se vodi vječna borba između Boga i sotone za prevlast. Sotona je slatkorječiv ali najveća mana mu je ta da ne može izgovoriti istinu. Istina se ne nalazi samo u knjizi Blanke Matković nego i na stranicama njezine udruge CROATIA REDIVIVA. Suprotstavite se daljnjoj falsifikaciji našoj povijesti. Ja vas pozdravljam s hrvatskim pozdravima Bog i Hrvati, ZDS i svi uz Krista protiv komunista.

 S poštovanjem,

 ŽELJKO GLASNOVIĆ

Predstavljanje u Imotskom
Predstavljanje u Imotskom

Na predstavljanju knjige u Imotskom govorili su dr. sc. Zlatko Begonja, profesor povijesti Dragutin Koštro, a prezentaciju su održale Blanka Matković i Magdalena Vuković. Na drugom predstavljanju u Podstrani, Blanki i Magdaleni pridružio se član naše udruge Ivan Andabak, magistar povijesti, a na trećem predstavljanju u Zagrebu, osim Blanke i Magdalene, govorili su mr. sc. Ivan Kozlica i profesor povijesti Stipo Pilić. U Kaštelima i Dugopolju ponovno nam se pridružio Dragutin Koštro, a Jure Soldić pročitao je govor odsutnog Ivana Andabaka (Kaštela i Dugopolje) te održao Magdalenin dio prezentacije u Dugopolju. Ovim putem zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u predstavljanju naših izdanja, a na našoj web stranici objavljujemo govor Ivana Andabaka i prezentaciju Blanke Matković i Magdalene Vuković.

Predstavljanje u Kaštelima
Predstavljanje u Kaštelima

GOVOR ČLANA HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA “DR. RUDOLF HORVAT” I GRADSKOG VIJEĆNIKA GRADA SOLINA MAGISTRA POVIJESTI IVANA ANDABAKA

Prvo ću vas sve pozdraviti večeras i zahvaliti vam na dolasku. Često se može čuti kako nema potrebe baviti se temama Drugog svjetskog rata i poraća jer je to već viđena tema u kojoj nema ništa novo. Historiografija kao povijesna znanost mora se konstantno promišljati tko, kako, kada i zašto. Ovo se posebno odnosi na tematiku Drugog svjetskog rata jer su Hrvati kao narod strahovito bili pogođeni svim onim lošim stvarima koje nosi svaki rat. Osim toga, naša je historiografija bila predugo opterećena ideološkom premisom unutar druge Jugoslavije koje nije trpjela drugo mišljenje i drugo viđenje nego je, kao što je i svojstveno komunističkim dikaturama, čuvala i njegovala ideala pravednog društava koje je tobože stvoreno na narodim težnjama. Nakon uspostave moderne i suverene države, Republike Hrvatske, to tzv idealno društvo zasnivano na bratstvu i jedinstvu počinje otkrivati svoju mračnu stranu.. Dekonstrukcija mita o narodnoj republici svih naroda i narodnosti je nešto što mi kao povjesničari moramo izvesti do kraja, jer bez toga, bez raščlambe toga mita ni moderna i demokratska država, Hrvatska, ne može krenuti naprijed jer će uvijek biti opterećena prošlošću. Ta ista maglovita, nepotpuna prošlost će služiti onima kojima je u cilju imati narod u svađi, dok će kriomice provoditi štetnu politiku na račun vlastitog naroda za vlastiti probitak.

Ovaj zadnji dio netko bih mogao protumačiti kao politički govor, ali on u svojoj biti to nije. On je reakcija na spomenutu tematiku Drugog svjetskog rata i poraća u smislu nepotpune prošlosti. Skrivana, nepotpuna prošlost, zatiranje sjećanja na svoje mrtve je metoda kojom su komunisti održavali Jugoslaviju 45 godina na životu. Skrivali su istinu o samim počecima i temeljima te države, države ponikle na kostima neistomišljenika, na kostima ljudi koji su drugačije razmišljali, koji su nosili drugačije uniforme.

Naš prostor, prostor Dalmacije je posebno zanimljiv iz tog aspekta. Ovdje se treba posebno zahvaliti kolegici Blanki te svima onima koji su pridonijeli nastanku ove dvije knjige koje nam daju uvid u događanja i okolnosti dalmatinskog kraja u razdoblju 1944.-1962. te rasvjetljavaju mnogih nepoznanica koje su bile dosada samo poznate onima koji su na direktan ili indirektan način sudjelovali u represivnom aparatu bivše države. Inače Dalmacija je nepravedno zapostavljena u historiografskom smislu Drugog svjetskog rata i poraća te je zbog toga i ovaj rad još značajniji. Nažalost nema mnogo autora koji su se bavili problematikom komunističkih zločina nad Hrvatima na prostoru Dalmacije. Stoga su ova djela od iznimnog značaja zbog daljnjeg istraživanja ove problematike. Posebnost ovih djela leži u činjenici kako su glavna izvorišna vrela bili upravo dokumenti koje su sastavljale službe bivše države od KNOJa, OZNe do UDBe. Tu se nalaze i dosada javnosti nepoznati dokumenti tzv narodnih milicija koje po prvi puta izlaze na svijetlo dana te daju neiscrpno vrelo novim saznanjima toga doba. Uvidom u te dokumente otkriva se slika komunističkog sistema koji se volio nazivati narodnim dok je u isto vrijeme činio represalije i likvidacije nad istim tim narodom. Pod krinkom antifašizma provođene su revolucionarne boljševičke metode ranije viđene u Rusiji koje su dotakle, nažalost na negativan način, sve aspekte društva, od kulture do svih slojeva društva. Sve ono što je svojstveno komunističkim režimima vidljivo je u njihovim dokumentima koji su na neki sebi svojstven način postali i smrtna presuda idealiziranom komunističkom sistemu.

Knjiga Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNe i UDBe vrlo nam jasno daju uvid u karakter i model djelovanja komunističkog sistema. Grad Split tokom godina rata brojao je oko 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 sudjelovalo u NOB. I kao takav grad koji je dao ogroman broj boraca nije ostao pošteđen od strane komunista. Prije samog zauzimanja grada napravljene su liste nepoćudnih ili potencijalnih narodnih neprijatelja. Tome ide u prilog i tvrdnja kako je odmah po zauzimanju grada uhićeno 300ak tzv državnih neprijatelja. Sve to bilo bi nemoguće bez prethodne pripreme vojno političkih odjeljenja partizanskih jedinica i posebnih jedinica kojima je bio zadatak likvidacija svih onih koji su smatrani narodnim neprijateljima. Vrlo brzo po zauzimanju Splita kreću likvidacije, otimačina, pljačka itd. Na prostoru tvrđave Gripe organizira se logor za zarobljene ustaše, domobrane, Nijemce, civile i ostale. Brojke koje je kolegica Matković navela u knjizi su samo brojke koje su se našle unutar dokumenata službi komunističkog sistema i kao takve ne predstavljaju konačnu brojku, koja bi u konačnici mogla biti i veća u vidu likvidacija. Tako recimo od 115 pronađenih likvidiranih osoba samo su 4 na spisku zarobljenih na prostoru tvrđave Gripe. Zanimljivo bi bilo i napomenuti kako su se likvidacije odvijale jednim dijelom stihijski u vidu možebitne osvete, ali i organizirano, sistemski, što je posebno zastrašujuće jer se time ocrtava karatkter komunističkog pokreta koji u svojoj biti po tome i nije različit od fašizma i nacizma. Prijeki sudovi su imali malo značajki s normalnim poimanjem sudova. Oni su postojali samo kako bi ispunili formu ili normu neke sudbene vlasti dok su zapravo služili samo kao potvrda sigurne likvidacije. Ovo je posebno došlo do izražaja na prostoru Imotske krajine gdje je na tzv sudovima utvrđeno kako nema dokaza protiv okrivljenika, ali zbog tobože traženja naroda okrivljenik ili okrivljenica se osuđuju na smrt.

S ovim bih završio i prepustio riječ svojim kolegicama koje su mukotrpnim i predanim radom ostvarile ova značajna djela koja struci uvelike otvaraju vrata, ali i postavljaju daljnja pitanja vezana za prešućivane i zanemarivane žrtve komunističkih zločina.

Povijest nas uči da oni koji svoje mačeve prekuju u plugove obično završe orući za one koji su sačuvali mačeve.

Predstavljanje u Zagrebu
Predstavljanje u Zagrebu

PREZENTACIJA STUDENTICE POVIJESTI MAGDALENE VUKOVIĆ I AUTORICE MR. SC. BLANKE MATKOVIĆ

SLIDE 1

Dobra večer svima,

Večeras će sa mnom izlagati polaznica treće godine studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Magdalena Vuković. Magdalena je najmlađa članica naše udruge, a na ovom izdanju sudjelovala je u pripremi i prijepisu dokumenata te izradi kazala. Unatoč svojoj životnoj dobi, pokazala se kao iznimno vrijedna, savjesna i odgovorna suradnica zbog čega je naša ekipa posebno ponosna da je Magdalena pristala odvojiti svo svoje slobodno vrijeme i sudjelovati u našem radu. Ovo je Magdalenin prvi istraživački projekt, prva knjiga i ujedno prvi javni nastupi pa zato molim da je pozdravite pljeskom.

Često nas pitaju zbog čega gubimo svoje vrijeme na neke davne teme i pokušavaju nas uvjeriti da bismo se trebali okrenuti budućnosti. Tako govore oni koji ne žele da pamtimo događaje koji su obilježili našu povijest, naše sudbine, ali i utjecali na našu sadašnjost te nas doveli u situaciju u kojoj se danas nalazimo. Takvima odgovaramo ovim citatom:

SLIDE 2

„U povijesti, bez dvojbe, nema sanjarija, nego ima ljudi koji narodima podmeću sanjarije za povijest. To je najpogibeljniji nauk; narod koji ga se drži, mora zaglaviti. Prava domaća povijest daje narodu najčvršću polugu za velike čine.“

Ove rečenice ispisao je u svom djelu „Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu“ Otac domovine i osnivač Stranke prava Dr. Ante Starčević koji je ovom izjavom upozorio na značaj povjesnice u životu jednog naroda, ali i na opasnosti koje prijete onima koji umjesto povijesne istine bivaju izloženi lažima i manipulacijama, odnosno, kako je Starčević kazao, sanjarijama. Situacija je to u kojoj se hrvatski narod nalazi već desetljećima u kojima su se partijske dogme nametnule kao jedina „ispravna povijest“ i onemogućila bilo kakva objektivna znanstvena istraživanja.

Povijesna istina je uvijek samo jedna jedina, no veoma često su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i jest smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se dopuniti postojeće spoznaje ili čak ih potpuno promijeniti. U protekle 72 godine hrvatski narod bio je lišen prava na istinu i na reviziju serviranih mu „istina“, a borba za istinsku slobodu istraživanja i reviziju kojima bi se raskrinkale partijske dogme i ustanovila što cjelovitija istina još je u povojima. Svi oni koji staju na stranu demokratskih sloboda i znanstvene objektivnosti bivaju izloženi prijetnjama, vrijeđanjima i pritiscima općenito s ciljem da ih se zauvijek ušutka i onemogući povijesno istraživanje ničim uvjetovano, oslobođeno od političkih i partijskih manipulacija, površnih novinarskih zamagljivanja, beskorisnih uličnih prepucavanja, ali i od „historiografskih tekstova od po službenoj dužnosti određenih i dobro plaćenih „(h)istoričara“. Upravo je takav rad i samo gola istina osnovni cilj mog rada i udruge čiji sam suosnivač. U ožujku 2008. kolega Stipo Pilić i ja osnovali smo Hrvatsku družbu povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ koja je nakladnik dvije knjige koje večeras predstavljamo i koja novim projektima i izdanjima uskoro slavi desetu godišnjicu svoga rada.

SLIDE 3

Našu udrugu nazvali smo po znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu, autoru knjige „Hrvatska na mučilištu“ koja je objavljena 1942. i u kojoj Horvat progovara o velikosrpskoj represiji nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. Horvat je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Bio je znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.

SLIDE 4

Stoga je u članku 12. Statuta naše udruge istaknuto da je Družba zasnovana na hrvatskom domoljublju, međusobnom poštovanju, čestitošću i ljubavi prema povijesnoj Istini te da su iskrenost, požrtvovnost i odanost prema Hrvatskoj Domovini i njezinoj povjesnici dužnost svakog člana. Upravo je iz tog razloga ova knjiga napisana u spomen na Mirka Gudelja „Ćurde“ iz Zmijavaca, ujaka mog oca, koji je kao časnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga likvidiran u Sloveniji u svibnju 1945. te sve njegove supatnike. Datum današnjeg predstavljanja također nije izabran slučajno jer upravo se danas (napomena: prva promocija knjige održana je u Imotskom 11. listopada) navršava 146. godina od okončanja Rakovičkog ustanka i ubojstva istaknutih članova Stranke prava Eugena Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Ante Rakijaša. Svi oni izgubili su svoje živote da, kako je to govorio Ante Starčević, „ispune svoje držanstvo“. Držanstvo, odnosno dužnost, članova naše udruge uključuje istraživanje „kontroverznih” tema iz suvremene hrvatske povijest odnosno onih koje su iz političkih i ideoloških razloga dosada bile kontaminirane zahvaljujući 45-godišnjoj komunističkoj vladavini i različitim opstrukcijama ka uspostavi istinske hrvatske državnosti kojima svjedočimo u posljednjih 27 godina.

SLIDE 5

Među takvim „kontroverznim“ i „kontaminiranim“ temama je i tema dvije knjige koje večeras predstavljamo. Knjigu „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ predstavili smo u svibnju ove godine u Splitu, Sinju i Dicmu. Drugu knjigu – „Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“ – po prvi put predstavljamo javnosti.

Dokumenti predstavljeni u ove dvije zbirke dokumenata rezultat su dugogodišnjeg samostalnog istraživanja suvremene povijesti Dalmacije započetog još 2006. godine u sklopu mog samostalnog istraživačkog projekta “Hrvatska povijest 1941.-1948.”.

Svi dokumenti, koje smo objavili u prvoj knjizi na oko 630 stranica, odnose se na sigurnosnu situaciju u Splitu i srednjo-dalmatinskom području te zarobljeničke logore uspostavljene nakon 26. listopada 1944. kada je tzv. Narodnooslobodilačka vojska (NOV) zauzela grad Split. Unatoč nedostatku dokumenata, naročito kompletnijih popisa likvidiranih, dostupni dokumenti barem donekle otkrivaju razmjere komunističkih zločina počinjenih na čitavom području naše županije, dosad nepoznate podatke o logorima i zatvorima u srednjoj Dalmaciji, ali i neke slabije poznate detalje iz moderne hrvatske povijesti poput uloge njemačkih zarobljenika u poratnoj obnovi i industrijalizaciji Dalmacije.

SLIDE 6

Prilikom prethodnih predstavljanja te knjige posebno smo istaknuli jedan dokument. Riječ je o političko-obavještajnom izvješću za grad Split koje je Opunomoćstvo OZN-e za splitsko područje dostavilo OZN-i za Oblast VIII. korpusa 13. prosinca 1944. Dokument je to koji u mnogim svojim rečenicama ponajprije svjedoči o životu tzv. „malih, običnih“ ljudi u poratnom društvu u kojemu se bilo potrebno suočiti sa stvarnošću koja često nije bila onakva kakvoj su se barem neki od njih nadali. Ovaj dokument jednostavnim jezikom svjedoči o kalkulantima koji su po završetku borbi u Dalmaciji zauzeli političke i druge važne položaje, o bogatima koji se za sebe uvijek pobrinu, o onima na vrhu hranidbenog lanca i onima drugima koji su samo topovsko meso, o nepotizmu, lopovluku i financijskim malverzacijama, o oportunistima, karijeristima, podobnim uhljebima i ratnim profiterima, o miješanju politike u struku i o narodu koji se osjeća izdan i prevaren jer ga nitko ništa ne pita. U pojedinim rečenicama iz ovog dokumenta prepoznat ćemo dio vlastite stvarnosti, pa ću ih stoga sada pročitati u originalu, dakle jezikom kojim je taj dokument pisan.

„Često se od naših simpatizera i aktivista čuje: ‘Nema smisla za ništa se zalagati ni žrtvovati, danas opet na položajima sjede ljudi koji za NOP nisu ni prstom makli, bili skutonoše okupatora, a mi koji smo davali sve, o nama se ni ne vodi računa. Ima ih koji su dva dana prije oslobodjena otišli u partizane, išli na Vis, pa su danas stavili kapu i zapovjedaju, a do prekjučer su bili svakakvi…

Naročito mnogo kritike postoji u pogledu namještenja mnogih ljudi u Oblasnom NOO… Često se čuje ovako da ljudi govore: ‘Glavno ti je imati prijatelja pa se ne boj, gore je nego za vrijeme Jugoslavije i sl.’ … Mnogo se kritike čuje u pogledu mobilizacije. Narod veli da i tu vlada protekcija. Dok se bolesni šalju na front, dotle zdravi i jaki ostaju po kancelarijama.

Mnogo kritike je, naročito sa strane roditelja naših boraca, u pogledu odjeće. Ovi govore: ‘Ovdje u Splitu svak ima odijelo, kaput, vojničke cipele itd., dok naši na čukama se smrzavaju i slabo su odjeveni, trebalo bi ovima u Splitu svima skinuti kapute i poslati ih borcima neka se obuku, a ovi mogu nositi i svoja civilna odijela’.

Takodjer se mnogo govori i o tome kako Odbori već prije naprave listu lica koja treba da udju u Odbor Fronte, a da narod pri tom nema nikakve udjela u biranje, već da se ovi postavljaju odozgo.“

Svrha ovih izdvojenih dijelova iz spomenutog dokumenta nije usporediti ratove nego istaknuti nečasne radnje s kojima su se u okolnostima prividnog mira i novog političkog uređenja iznenada morali nositi svi oni koji nisu imali novac, moć i „veze“. Bili su to ljudi poput većine među nama – razočarani, prevareni i katkad izgubljeni. Ovaj dokument govori nam da čak niti narod tzv. „partizanskog“ grada Splita nije olako prihvaćao nove okolnosti. Mnogi među njima aktivno su podržavali tzv. Narodnooslobodilački pokret, no unatoč tome kritički su promišljali te su nastojali iskazati svoje nezadovoljstvo nepravdom koja ih je okruživala trudeći se u nasilnom poratnom okruženju preživjeti kao – čovjek. Ovaj dokument govori nam ponešto i o povijesnoj ostavštini koju smo naslijedili i koju, unatoč vojnoj pobjedi u Domovinskom ratu, još uvijek nismo odbacili zbog čega je naše društvo još uvijek zatrovano komunizmom, neoboljševizmom i orjunaštvom. Otac domovine Ante Starčević istaknuo je da „koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne“. Zato je temeljna misao vodilja našeg rada ta da samo onaj kojeg uvijek nose vlastite noge, koji promišlja, uči i ne zaboravlja svoju povijest, u svim okolnostima može doista ostati – Čovjek.

SLIDE 7

Druga knjiga koju večeras predstavljamo na oko tisuću stranica donosi dokumente o svim selima Imotske krajine od 1944. do kraja 1950-ih godina, ali i pojedine detalje o političkoj situaciji te gospodarstvu i kulturi između dva svjetska rata i tijekom Drugog svjetskog rata koji nikada ranije nisu objavljeni, a u vrijeme svog nastanka bili su označeni kao „strogo povjerljivi“ dokumenti.

Okosnicu ove zbirke dokumenata čine elaborati Narodne milicije iz 1956. i 1957. godine i to za svako selo Imotske krajine zasebno te za tri stanična područja – Imotski, Zagvozd i Cista Provo.  U prvom dijelu knjige, uz elaborate su dodani popisi nestalih koje je 1945., 1946. i 1947. pripremala Ozna, odnosno Udba, i to za svako selo pojedinačno, osim za ona naselja za koja popisi nisu nađeni ili sačuvani.

SLIDE 8

U drugom dijelu zbirke nalaze se razni popisi, veoma često bez datuma i pečata zbog čega ih je nemoguće precizno datirati i zaključiti tko ih je točno sastavljao. Ti dokumenti uključuju popise likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo. O svim ovim dokumentima opširnije će govoriti Magdalena Vuković kojoj sada dajem riječ.

SLIDE 9

Kao što je Blanka rekla, ja ću vam sada ukratko predstaviti neke dokumente ove knjige. Prvi dio knjige čine elaborati Narodne milicije pripremljeni u drugoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća koji se sastoje od tri dijela, a na primjeru sela Lovreća prikazat ću vam konstrukciju prema kojoj su rađeni. Prvi dio, koji započinje geografskim opisom sela, prikazuje stanje u Lovreću neposredno prije II. svjetskog rata. Opisana je demografska slika Lovreća, politička aktivnost stanovništva te gospodarska situacija sela. Tako se u elaboratu navodi da „Na području sela Lovreća živi oko 4.500 stanovnika, svi su po narodnosti hrvati, a po vjeroispovjesti katolici, dok drugih nacionalnosti i vjeroispovjesti ne postoji. U srednjo-evropske zemlje povremeno odlazi oko 80 lica koja se bave korparenjem – sitnom trgovinom. U selu postoje tri godišnje crkvene slave i to: 1.I. Nova Godina, 19.III. sv. Josip i 26.XII. sv. Stipan. Za vrijeme bivše Jugoslavije u selu su postojale dvije političke stranke i to: HSS-a i JNS-a. Političkoj HSS-a pripadalo je oko 80 % stanovnika /članovi su mogli biti samo onaj tko je imao pravo glasa/. Ostalih političkih partija nije bilo.“

SLIDE 10

Drugi dio elaborata pruža podatke o Lovreću za vrijeme rata, o sudjelovanju stanovništva u hrvatskoj vojsci ili, što je rijeđi slučaj, u NOV-i Jugoslavije, potom podatke o rukovoditeljima političkih stranaka te aktivnosti župnika i klera za vrijeme rata. U selu je u toku rata bilo ustaša 137, agenata 14, policajaca 6, žandara 3, pripadnika SS-trupa i drugih Njemačkih divizija 10, špijuna 14, domobrana 70, a njihova imena nalaze se u prilozima ovog elaborata. Nadalje se navodi da je „Iz sela u NOV u toku 1942 godine išlo 14 dobrovoljaca, a u 1944 godini mobilizirano je oko 45 osoba. Također je bio i jedan mali broj ljudi koji su pomagali NOP, ali to više povremeno. A aktivnih suradnika NOP osim porodica koji su dali borce – partizanskih obitelji nije bilo.“

I posljednji, treći dio elaborata prikazuje nam poslijeratnu situaciju u Lovreću, odnos stanovništva te župnika prema Narodnoj vlasti te uspoređuje stanje u selu prije i poslije rata, odnosno za vrijeme Prve i za vrijeme Druge Jugoslavije. Ovdje ću navesti dio iz tog elaborata koji ponajbolje ilustrira odnos režima prema narodu i svećenstvu: U Lovreću je sada župnik Vuković fra Paulin i njegovo neprijateljsko dijelovanje svakodnevno se više osijeća. Na bazi vjeroispovjesti okuplja narod oko sebe i pojedinaca podriva – ogovara narodnu vlast, partijsku organizaciju i druge društvene organizacije. Koristi njihove slabosti i time narod odvraća od istih. Komuniste naziva hereticima i preporučuje vijernicima, da ih obraćaju /tzv. apostolat/. Takovim svojim radom doneklen polučuje uspjeha, jer do sada je nekoliko članova SK klonulo pred tom duhovnom silom, pa su krstili dijecu ili obavljali druge vijerske obrede. Naročito je aktivan u okupljanju školske dijece na vjeronauk.

SLIDE 11

Uz svaki se elaborat nalaze i prilozi koji donose niz podataka o stanovništvu određenog sela. Tako primjerice uz elaborat za Lovreć u prilogu imamo među ostalim popis prijeratnih i poslijeratnih emigranata, popis ustaša, domobrana, ustaških i okupatorskih špijuna, zatim popis suđenih za krivična djela protiv naroda i države i dr.

SLIDE 12

Treba napomenuti da su u knjizi uz sve elaborate Narodne milicije slagani po selima slični dodatni popisi Ozne iz 1945. i 1946. odnosno Udbe iz 1947. godine, ali samo za ona naselja za koja su takvi popisi nađeni. Za Lovreć su pronađena 4 takva popisa: popis tzv. narodnih neprijatelja, popis političkih emigranata te dva popisa nestalih osoba iz Lovreća, jedan datiran u rujan 1945. g., a drugi u svibanj 1946. godine.

SLIDE 13

Sada prelazimo na drugi dio knjige koji se sastoji od raznih popisa Ozne i Udbe, kao što su primjerice popisi likvidiranih, nestalih, osuđenih, zatočenih, proganjanih, potom popisi tzv. narodnih neprijatelja, emigranata i mnogi drugi.

Ove ću vam dokumente predstaviti u 4 kratke skupine. U prvoj skupini nalaze se dva dokumenta vezana za selo Aržano. Aržano je mjesto u kojem se dogodila prva masovna likvidacija zarobljenih hrvatskih vojnika o čemu svjedoči dokument broj 79. On naime govori kako je 28. svibnja 1944. ubijeno više od 200 zarobljenih hrvatskih vojnika, a istom prilikom zarobljeno ih je još 130 od kojih su kasnije svi osim četvorice likvidirani. U dokumentu 80 okružni komitet KP Hrvatske biokovsko-neretvanski obavještava političkog komesara Grupe južnodalmatinskih partizanskih odreda da među narodom kruže glasine kako se na Aržanu zajedno bore partizani i četnici koji su sve zarobljene hrvatske vojnike mučili, poubijali i bacili u jame.

SLIDE 14

Slijedi skupina dokumenata s popisima tzv. narodnih neprijatelja. Takvi su narodni neprijatelji bilježeni u crne knjige, a o tome svjedoče sljedeći dokumenti. Dokument broj 81, datiran u kolovoz 1944., zapravo je dopis upućen Kotarskom NOO Imotski o dostavljanju crnih knjiga iz tri imotske općine koje je potrebno ispuniti, a koje će, kako u tom dopisu piše, „poslužiti vrlo dobro pri sastavljanju knjige narodnih neprijatelja“. Tu su i dva dokumenta pisana rukopisom nepoznatog datuma 87 i 88 od kojih prvi donosi popis kamišara biokovsko-neretvanskog područja, a drugi, koji se sastoji od više od 30 stranica, donosi popis ustaša i domobrana s imotskog područja upisanih po naseljima.

SLIDE 15

Treću skupinu čine dokumenti s popisima likvidiranih. Tako dokument 90 donosi popis likvidiranih Imoćana s njihovim osobnim podatcima, kao i podatcima o njihovoj likvidaciji što možete vidjeti na prikazanom slajdu. Dokument 113 nastao je u Kninu krajem ožujka 1947. i u njemu je ispisana smrtna presuda Imoćanima Luki Galovu, Mariji Šuto, Anti Olujiću i Ani Šuto zbog pomaganja križarskim organizacijama i sudjelovanja u istima s ciljem rušenja jugoslavenske države. Osuđeni su na kaznu smrti streljanjem. Evo dio teksta iz njihove presude: „Prilikom donošanja odluke o kazni sud je imao pred očima da su djela svih optuženih naročito teške naravi, da im je cilj bio nasilno rušenje postojećeg državnog uredjenja u FNRJ i da su optuženi svojim djelima, stvarajući i pomažući naoružane bande odnosno stupajući u iste, ometali javni poredak, stvarali teškoće u radu organa narodnih vlasti i pri organizaciji zadrugarstva, odvraćali narod od saradnje sa narodnim vlastima i vršili pljačke i druge zločine. Kako nijednom od optuženih sud nije mogao da uvaži nikakovu olakšavajuću okolnost sud je obzirom na težinu počinjenih djela i stepen krivične odgovornosti i društvene opasnosti počinioca izrekao smrtnu kaznu kao jedinu pravednu koja će omogućiti da se novo društvo zauvjek oslobodi ovakovih teških zločinaca.“

SLIDE 16

Dokument 118 nastao je u Imotskom te donosi popis likvidiranih na kotaru Imotski nakon tzv. oslobođenja do 1948. g. kada je dokument nastao. U tom popisu nalaze se i imena likvidiranih iz prethodnog dokumenta:

ŠUTO ANA žena Stjepana i majke Ljubičić Mande, rodjena 1921. godine u Runoviću, kotar Imotski. Streljana kao jatak bande od UDB-e Imotski 16. II. 1947. godine.

ŠUTO MARIJA žena Stjepana i majke Milas Mare, rodjena 8.IX.1919. godine u Podbablju, kotar Imotski, Hrvatica, domaćica. Streljana kao pomagač bande 16. II. 1947. godine.

Također, ovoj skupini pripada i dokument 129 nepoznatog datuma koji donosi kratki popis s podatcima o likvidiranim i traženim Imoćanima.

SLIDE 17

Posljednju skupinu koju ću vam predstaviti čine dokumenti koji svjedoče o progonima Imoćana. Dokumenti 115, 116 i 117 nepoznatog su datuma. Prvi od njih donosi popis 101 osuđene osobe s Imotskog područja s njihovim osobnim podatcima. Drugi dokument donosi popis Imoćana koje je uhitila Ozna i osudila na vremenske kazne, a treći donosi popis osuđenih osoba s imotskog područja koji su kazne izdržavali u logorima. Jedan od onih čije je ime pronađeno u dva ova dokumenta jest Trogrlić Ante Nikolin i majke Antičević Mare rođen 28. siječnja 1928. u Studencima koji je osuđen od Vojnog Suda i zatvoren u logoru zbog sudjelovanja u ustašama.

SLIDE 18

Slijedi dokument 121 nastao u Splitu u kolovozu 1950. g. On sadrži popis tzv. antinarodnih elemenata kotara Imotski s gotovo 1000 upisanih imena, a među njih nisu upisivani samo oni koji su izravno sudjelovali u ratu već i njihova rodbina.

SLIDE 19

Posljednja dva dokumenta 130 i 131 također su nepoznatog datuma. Prvi je popis tzv. negativnih elemenata, s osobnim podatcima navedenih osoba. Upisani su po naseljima boravka, najviše ih je iz Imotskog, ali ima ih i iz drugih naselja. Posljednji je dokument s popisom osoba uvedenih u III. kategoriju Udbe uhapšenih i osuđenih. Osobe navedene u ovom dokumentu također su razvrstane po naseljima, a uz njihova imena nalaze se i podatci o mjestu i datumu rođenja, imenu oca, razlozima njihovog uvođenja u ovu kategoriju i sl., naravno ako su takvi podatci poznati.  

Ovo su samo neki ukratko predstavljeni dokumenti ove knjige, a na vama je da njih i sve ostale detaljnije proučite kako bi uspomena na naše preminule ostala zauvijek s nama.

Toliko od mene, a sada riječ prepuštam Blanki koja će dovršiti ovo predstavljanje…

 

Dokumenti koje je Magdalena prezentirala, kao i ostali dokumenti u ovoj knjizi tek su veoma mali dio dokumenata prikupljenih za  imotsko područje iako predstavljaju značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine. Brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“. Stoga se nadamo da će ova knjiga pomoći naročito obiteljima stradalnika kojima preko 70 godina nije bilo dozvoljeno znati istinu o njihovima bližnjima iako je ta istina bila zapisana nadohvat ruke – u lokalnoj Ozni i Udbi. U hrvatskoj javnosti često se može čuti mantra o „otvaranju arhiva“ ili „nedostupnosti arhiva“ i to ponajviše od onih koji u arhivima nikada nisu ni bili. Dokumenti predstavljeni u našim izdanjima dokazuju da u hrvatskim arhivima postoji obilje dokumenata za čije je pronalaženje i pregledavanje potreban dugogodišnji rad,  a u našem slučaju riječ je o potpuno volonterskom radu. Ključni dokumenti objavljeni u ove dvije knjige pronađeni su u u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U razdoblju kada smo intenzivno radili na ovom gradivu, dakle od 2006. do 2011., pristup ovom gradivu bio je donekle otežan. Zato bih među onima koji su u nas vjerovali i pomogli nam posebno izdvojila profesora na splitskom Filozofskom fakultetu i bivšeg ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. sc. Stjepana Ćosića te bivšu ravnateljicu Državnog arhiva u Splitu dr. sc. Natašu Bajić – Žarko. Bez njihove potpore ove dvije knjige možda nikada ne bi bile objavljene, a pristup gradivu Narodne milicije, koje je okosnica ovih knjiga, u splitskom arhivu bio bi posebno težak, naročito uzevši u obzir da mi je tadašnji arhivist, a kasnije novi ravnatelj Državnog arhiva u Splitu Vladimir Sabolić nekoliko puta istaknuo da mi on nikada ne bi dozvolio uvid u to gradivo. Zašto je tome bilo tako svjedoči jedna zaboravljena epizoda iz jeseni 1991. (slide 20-21)

SLIDE 20

SLIDE 21

SLIDE 22

Upravo ovakva iskustva kakvo je bilo moje s bivšim direktorom Muzeja narodne revolucije su jedan od razloga zbog koji se naša udruga zalaže za lustraciju starih komunističkih kadrova na svim društvenim razinama te znanstvenu reviziju koja se temelji na novim znanstvenim dokazima i kritičkom promišljanju. To je osnovni preduvjet za neophodnu katarzu čitavog hrvatskog društva, te novog hrvatskog preporoda i buđenja nacionalne svijesti koju raznorazni zlouporabitelji medijskog i drugog javnog prostora pokušavaju na sve načine ugušiti. Unatoč činjenici da su iza nas godine mukotrpnog rada, pred nama je mnogo tema koje je tek potrebno načeti i povijesna istina za koju se tek treba izboriti. Naš dosadašnji rad uglavnom smo sami financirali, no unatoč tome članovi naše udruge postigli su zapažene rezultate u istraživanju moderne hrvatske povijesti te sudjelovali u objavljivanju dvadesetak knjiga, 50-tak znanstvenih radova i većeg broja feljtona i novinskih tekstova.  Među tim radovima posebno bismo izdvojili one o zločinima 8. dalmatinskog korpusa, odnosno pripadajućih brigada, i to u Dalmaciji, Lici, Hercegovini i Sloveniji, posebno Kočevskom rogu, zatim radove o likvidacijama ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu i okolici u svibnju i lipnju 1945., posljednjim borbama za Travnik i Odžak, likvidaciji Vojka Krstulovića, poslijeratnom logoru Jasenovac čije smo postojanje na temelju arhivskih dokumenata dokazali, novinske tekstove o brojnim manipulacijama i lažima Spomen područja Jasenovac te analizu suđenja Dinku Šakiću u kojoj smo dokazali da su njegova optužnica i presuda bili najobičniji politički igrokazi. Osim toga redovito reagiramo na iskrivljavanja suvremene hrvatske povijesti u Hrvatskoj i inozemstvu, naročito ona na koja tzv. hrvatska diplomacija ostaje nijema čime doprinosi narušavanju časti i ugleda hrvatskog naroda i države. U posljednje dvije godine uputili smo veći broj dopisa Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova, Vladi RH, Uredu predsjednice RH, znanstvenim i kulturnim institucijama RH, udrugama i političkim strankama, a odgovor koji redovito stiže je isti – šutnja.  Na našoj web stranici također objavljujemo tekstove o Domovinskom ratu, redovito nadopunjavamo prikaz hrvatskih grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u čitavoj bivšoj Jugoslaviji izrađen u Google Maps, a u izradi je i baza podataka sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.

SLIDE 23

Detaljniji podaci o našem radu i najnovijim znanstvenim spoznajama mogu se pročitati na našoj službenoj web stranici www.croatiarediviva.com. Naša web stranica nazvana je po poznatom historiografskom djelu baruna Pavla Rittera Vitezovića „Oživjela Hrvatska“ kojeg je hrvatski povjesničar Ferdo Šišić opisao kao znanstveni rad i patriotski istup. Ritter Vitezović također je autor spjeva „Odiljenje sigetsko“ iz 1684. u kojemu je prvi put zabilježen pozdrav „Za dom“. Nedavno smo objavili veći broj novinskih tekstova iz razdoblja od 1868. do 1939. u kojima se u različitim oblicima pojavljuje taj pozdrav. Također smo objavili novinski tekst iz 1921. o školskoj priredbi na kojoj su hrvatska djeca recitirala „za brata ginuli su uvijek Hrvati, za rod i dom spremni život dati!“ Ovaj tekst objavljen je na većem broju portala. Također smo ga proslijedili tzv. Vijeću za suočavanje s prošlošću i brojnim državnim institucijama te smo se usprotivili svima onima koji niječu spominjanje tog pozdrava prije Drugog svjetskog rata i svojim neznanjem, nemarom ili jednostavno bezobrazlukom doprinose kriminalizaciji Domovinskog rata, a  napose HOS-a. Naš je zaključak da je hrvatskom narodu nakon sedam desetljeća komunističke močvare potreban novi hrvatski preporod kojim će se oživjeti hrvatska povijesna znanosti, ali i hrvatsko društvo. No, to neće biti moguće s onima kojima mentalni čipovi ne dozvoljavaju da misle slobodno nego pristaju na psihološki zatvor kojeg im je nametnula Komunistička partija i njezini nasljednici. Ovakva zadaća koju smo na sebe preuzeli moguća je jedino s onima koji jesu za dom najspremniji.

SLIDE 24

U posljednjih deset godina rijetki su bili oni koji su našim ciljevima i zalaganju pružili bilo kakvu pomoć pa stoga većinu rezultata koje smo postigli i u koje se sami možete uvjeriti na našoj web stranici dugujemo uglavnom vlastitoj upornosti, dišpetu i ludosti. Potpora državnih institucija nije uopće postojala, iako su nam u pojedinim situacijama pomogle jedinice lokalne samouprave pri čemu posebno želimo istaknuti Općinu Dugopolje i Općinu Šestanovac. Osim već spomenutih dr. sc. Stjepana Ćosića i dr. sc. Nataše Bajić – Žarko, potrebno je spomenuti i pojedine hrvatske iseljenike u Australiji, Kanadi, SAD, Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji te brojne pojedince u Hrvatskoj koji su svojim nesebičnim zalaganjem i donacijama omogućili tiskanje knjige o Imotskoj krajini. Nažalost, i u ovom slučaju potpora državnih institucija gotovo je u potpunosti izostala. Tako su tisak ove knjige manjim iznosima pomogli Grad Imotski i Općina Zmijavci, dok od drugih općina na imotskom području nismo dobili odgovor. Našu zamolbu ignorirali su također Grad Split i Splitsko-dalmatinska županija. Na samom kraju želimo zahvaliti na podršci g. Ivici Kukavici, gradonačelniku grada Gospića i predsjedniku Hrvatske stranke prava g. Karlu Starčeviću,  članovima Hrvatske stranke prava u Imotskom i Podbablju, posebno g. Ranku Topiću, g. Nediljku Škevi, g. Marku Jonjiću i g. Ivanu Lozi, zatim članovima podružnice HSP-a u Podstrani, posebno Gordani Božiković i Hrvoju Jurčeviću, podružnicama HSP-a u Kaštelima i Dugopolju, posebno Anti Komljenu, Juri Soldiću i Ivici Radoševiću, predsjedniku HSP-a Splitsko-dalmatinske županije Ivici Vladavi, tajniku HSP-a Splitsko-dalmatinske županije Grgi Jelaviću-Mitroviću, tajniku zagrebačke podružnice HSP-a Alenu Bašiću, Braniteljskom radiju RH koji je izravno prenosio promociju u Zagrebu te svima ostalima koje ovdje nismo poimenično naveli.

Ante Starčević je istaknuo da „uspjeh stoji najviše od volje naroda“ jer „bez čitanja, bez razmišljanja, bez pamćenja ne može biti znanja ni napretka“. Stoga će sav naš trud biti uzaludan ne budete li vi, koji ste večeras odvojili svoje vrijeme da prisustvujete ovoj promociji, čitali, razmišljali, pamtili i prenosili ovo znanje budućim generacijama s konačnim ciljem uspostave istinske hrvatske samostalnosti i državnosti. U ime Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ Magdalena i ja zahvaljujemo vam se na pažnji.


Vezani tekstovi:

Intervju s Blankom Matković na portalu Imotske novine, 2. dio

Intervju s Blankom Matković na portalu Imotske novine, 1. dio

Gostovanje Blanke Matković u emisiji “Duh ratnika”, Braniteljski radio

Imotska krajina u Drugom svjetskom ratu i poraću, Hrvatski tjednik

Intervju sa dr. sc. Zlatkom Begonjom

Predstavljanja knjige o Imotskoj krajini u Zagrebu, Kaštelima i Dugopolju

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Kaštelima

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Zagrebu

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Podstrani

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Imotskom

 

PREDSTAVLJANJA KNJIGE O IMOTSKOJ KRAJINI U ZAGREBU, KAŠTELIMA I DUGOPOLJU

Nakon dvije odlično posjećene promocije knjige “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” (uz predstavljanje našeg prethodnog izdanja “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije”) u Imotskom i Podstrani, održat će se još tri predstavljanja ovih knjiga i to:

17.10. u 18.30 u Zagrebu (Tribina grada Zagreba, Kaptol 27) uz kulturno-umjetnički program i izravan prijenos Braniteljskog radija RH

19.10. u 19.30 u Kaštel Lukšiću (Dvorac Vitturi) i

20.10. u 18.30 u Dugopolju (Trg Franje Tuđmana 1, zgrada Općine Dugopolje).

Veselimo se Vašem dolasku.

N. Banić i M. Koić: Komunistički autogol – USHMM u raljama jasenovačkog mita

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 12. listopada 2017. godine (PDF)

Ustanova United States Holocaust Memorial Museum (USHMM) je u SAD-u kako se navodi na njezinim mrežnim stranicama „živući spomen na holokaust“. U sklopu mrežnih stranica USHMM-a moguće je pronaći mnoge podatke o žrtvama holokausta kao i o preživjelim logorašima. Za pretpostaviti je da bi ovakva ozbiljna ustanova trebala davati točne podatke o žrtvama i tako ostaviti neku vrstu trajne i dostojanstvene uspomene na njih, no što pomisliti kad takva ustanova počne koristiti dvojbene i očito kontradiktorne podatke o žrtvama? Kako primjerice objasniti njezino naizgled neobjašnjivo negiranje nekih od žrtava Auschwitza ili izmišljanje i umnažanje lažnih smrtno stradalih žrtava logora? Treba li se zabrinuti kad postane očito da se neki od podataka koji se navode odnosi na ljude koji uopće nikad nisu niti postojali? Ukratko: što misliti kad takva ustanova upadne u ralje jasenovačkih laži?

Da bi se objasnilo zašto ima smisla postavljati navedena pitanja, treba krenuti od početka. Na mrežnim stranicama USHMM-a je odnedavno na adresi https://www.ushmm.org/online/hsv/source_view.php?SourceId=45409 moguće pronaći „Popis individualnih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac“ pri čemu se u opisu spominje kako popis sadrži 83.837 osoba. Navodi se i da je USHMM taj popis primio u srpnju 2017. godine. Kao vrsta popisa se navodi popis smrti, a dodana je i poveznica na mrežne stranice Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac. To ukratko znači da je cijeli mrežni jasenovački popis preseljen i na stranice USHMM-a te da su podaci dostupni na JUSP-ovim mrežnim stranicama sad dostupni i na mrežnim stranicama USHMM-a. Iako bi se na prvi pogled moglo protumačiti da se radi o uspješnom širenju (dez)informacija s dokazano mnogo pogrešaka koje se u mnogim svojim dijelovima mogu okarakterizirati kao masovna prevara, zapravo se radi o svojevrsnom komunističkom autogolu.

Postoji više razloga zašto je tome tako. Što se tiče mrežnog jasenovačkog popisa dostupnog na JUSP-ovim stranicama, zbog njegove je tehničke izvedbe korištenjem javnih usluga arhiviranja moguće zabilježiti samo izgled njegove prve stranice u vremenu kad je arhiviranje zatraženo. Time se jasno mogu vidjeti sve promjene vršene na prvoj stranici, a vidi se i povećanje sveukupnih stranica popisa kako je vrijeme prolazilo. Iako su već i to vrlo korisni podaci, time ipak nije moguće arhivirati pojedine mrežne stranice za svaku osobu s popisa da ostanu kao sigurni dokaz lažiranja i masovnih prevara podataka u političke svrhe. No sustav prikaza istih ovih podataka uvezenih iz JUSP-a na mrežne stranice USHMM-a je tehnički drukčije izveden pa je moguće dobiti individualne poveznice na podatke o svakoj pojedinoj osobi. To automatski znači da je sadržaj tih poveznica moguće i arhivirati . Zainteresirani čitatelji mogu popis poveznica na osobe u USHMM-u poredanih tako da odgovaraju poretku osoba u JUSP-ovu mrežnom jasenovačkom popisu kao i njihove arhivirane inačice dobiti slanjem upita na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com.

Prikladno je spomenuti nekoliko osoba za koje na USHMM-u sad postoje kontradiktorne informacije. Jednostavnosti radi ima smisla početi od više puta spominjanog Stanka Nicka, hrvatskog diplomata i znanca trenutnog predsjednika Hrvatske vlade Andreja Plenkovića koji mu je bio i na sprovodu 2010. godine. Da je Stanko Nick preživio rat jasno se vidi na USHMM-ovoj stranici dostupnoj na adresi https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=5003266 gdje se između ostaloga navodi i da je nakon rata s njim proveden intervju u duljini od jednog sata, petnaest minuta i pedeset sekundi. No na USHMM-ovim mrežnim stranicama je sad na adresi https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=7554720 moguće pronaći i kontradiktoran podatak da je isti taj Stanko Nick ubijen kao dijete od ustaša 1941. godine. U USHMM-u moraju biti svjesni u što su se upustili i u kakvo su vrzino kolo upali.

Nadalje, sad se može reći da USHMM preuzimanjem podataka od JUSP-a nesvjesno negira i neke od žrtava Auschwitza. Primjera radi vrijedi spomenuti Josipa Sterna rođenog ocu Marku 1917. godine u Orešcu. Na adresi https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=4891947 se na mrežnim stranicama USHMM-a za Josipa Sterna se jasno navodi da je uhićen 13. kolovoza 1942. godine te da je doveden u Auschwitz 18. kolovoza 1942. godine. Međutim, sad je zahvaljujući podatcima iz JUSP-a na adresi https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=7527187 moguće pronaći i kontradiktornu informaciju da je ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu. To znači da je stigao u Auschwitz nakon što je prethodne godine ubijen od ustaša u Jasenovcu. Budući da je ova zadnja informacija dodana kasnije, to je sprdanje sa zdravim razumom.

Zbog premalog broja stvarnih žrtava koji ne bi mogao opravdati tzv. procjene, a stvarno propagandističke izmišljotine o najmanje pola milijuna pa do milijun i četiristo tisuća žrtava na jasenovački popis se stavljalo svako ime koje se na neki način moglo povezati s Jasenovcem. USHMM je preuzimajući podatke od JUSP-a nekritički preuzeo podatke komunističke propagande koja u nekim trenutcima zbog svoje pretjeranosti prelazi u apsurd i blamažu. Tako su primjerice preuzeti podatci o Pavlu Löwu bez navedene godine smrti. U ovom slučaju godina smrti nije navedena zato što je Pavle Löw u rujnu 1943. godine pobjegao iz Jasenovca i kasnije postao major tzv. JNA pod imenom Pavle Levković. Odmah nakon rata radio je u komunističkoj Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača[1]. Vjerojatno je imao čudan smisao za humor kada se njegovo ime našlo na popisu jasenovačkih žrtava i to dva puta. Drugi put zahvaljujući podatku iz knjige Melite Švob na JUSP-ovom popisu, a sada i u USHMM-u našao se kao Pavao Läw. Sličan je slučaj i sa Stojanom Ražokrakom koji se navodi kao dječja jasenovačka žrtva, premda se na mrežnoj usluzi YouTube može vidjeti razgovor s njim u kojem on već u poznim godinama priča o svom životu i kako ga je udomila jedna hrvatska obitelj. Unatoč tom nepobitnom dokazu i njegovo se ime i dalje nalazi na jasenovačkom popisu, a sada i u bazi podataka USHMM-a.

U trenutku pisanja ovog teksta krajem rujna 2017. godine u mrežnom jasenovačkom popisu kod Rose Mirić se navodi da je rođena 3968., a u USHMM su podatci u kojima je ta nevjerojatna godina rođenja promijenjena u 1913. godinu. Pri tome treba naglasiti da je izvor podataka ostao isti, a radi se o tzv. Subnoru iz Bosanske Gradiške. Kako je došlo do te fantomske promjene podataka može se vidjeti ako se pogledaju podatci kod Kose Mirić koja je prema podacima preuzetim iz JUSP-a rođena baš te 1913. godine. Iz navedenog se može zaključiti da je godina rođenja Rose Mirić jednostavno prepisana od Kose Mirić. To znači da se manipulira podatcima o žrtvama bez obzira na izvorišne podatke. Indirektno je priznato da su Rosa i Kosa dvojnice. Najvažnije od svega je saznanje da su u JUSP-u ili USHMM-u svjesni da ovakve gluposti ne mogu samo tako proći na međunarodnoj sceni i zato su mijenjali podatke jer koji bi to morao biti bjelosvjetski šarlatan ili institucija koji bi podupirali popis u kojem se nalazi žrtva koja još nije niti rođena, a i neće biti još skoro dva tisućljeća? Takve gluposti mogu proći jedino u nelustriranoj Hrvatskoj. Jasno je i zašto se takve nebuloze ne mijenjaju u mrežnom jasenovačkom popisu koji pokriva prostor „regiona“. Vjerojatno postoji strah da bi to dovelo da domino efekta jer kada bi se popis počeo raditi po znanstvenim kriterijima malo bi toga ostalo na njemu. Gubitak takve političke batine kojom se desetljećima mlate Hrvati čim malo pridignu glavu imao bi za posljedicu propast daljnje miloradizacije Hrvatske, a to stari saveznici četnici i partizani ne žele dopustiti jer bi to bio njihov kraj. Zanimljivo da drugi kraj ekstremnih godina rođenja iz jasenovačkog popisa, onaj kod Laze Kesonje, nije promijenjen, a prema napomenama rođen je 1807. godine. Nije promijenjen samo zato što je navedena druga godina rođenja 1884., a 1807. je slabo uočljiva onako skrivena među podatcima o izvorima. Zanimljivo da su za razliku od Rose Mirić dvojica navodnih jasenovačkih žrtava rođenih desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Herman Switzer (1969.) i Panto Đuričić (1975.) transferirani u USHMM u nepromijenjenom obliku. Ljudi rođeni u vrijeme letova na Mjesec ubijeni u Jasenovcu. Takvi podatci daju potpuno novi smisao povijesti i nisu jedini jer transferom podataka iz JUSP-a sada su u USHMM-u i neki s jasenovačkog popisa umrli ili ubijeni i to ne samo prije Drugog već i prije Prvog svjetskog rata kao primjerice Vida Kovačević (+1910.) i Ile Brkić (+1914) uz napomenu da je Brkić rođen 1918. znači četiri godine nakon što je ubijen. Dvostruka blamaža na antifa način sada se je zahvaljujući transferu imena žrtava iz baze podataka JUSP-a probila i na svjetsku scenu.

Još jedan dobar primjer nevjerojatnih podataka je Josip Kramer. Kod njega između ostaloga nije navedena godina smrti, ali niti izvor podataka tako da u USHMM-u kod svih tih rubrika piše NULL pa čak i kod logora. Postavlja se pitanje zašto je uopće Josip Kramer na tom popisu?! Kod još jedanaest žrtava s jasenovačkog popisa uopće nije navedeno u kojem su logoru stradali, a sada su se ti podatci našli i u USHMM-u pa tako ako se u tržilicu USHMM-a upiše Milka Borojević, Stevo Ćurguz, Josip Grossmann, Darinka ili Persa Jovanić, Ana (1912.) ili Simo Pavlović (1882.), Antonija Piha, Jovo Popović (iz Vrbovljana), Kata Rajković i Teodor Živković (iz Širinaca) kod logora (Camp) će kod prvo troje s popisa pisati NULL, a kod ostalih te rubrike neće biti. Znači navodne jasenovačke žrtve kod kojih se uopće ne navodi da su stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Evo još nekoliko ekstremnih slučajeva s mrežnog jasenovačkog popisa koji su završili u USHMM-u. To su Gustav Drle-Indorfer nastao premetaljkom imena dr. Gustava Leindorfera. Isti doktor se na popisu pojavljuje još jednom u inačici Gustav Leimdörfer. U Hrvatskom tjedniku od 21. rujna 2017. godine u rubrici Aktualno Nastazio Peša dokazuje da njegov otac Stanko Peša iz Zatona kod Zadra rođen 1913. nije ubijen u Jasenovcu. Stanko Peša je prema tim informacijama iz domobrana prebjegao u partizane, ali je kasnije zarobljen i sproveden prvo u Staru Gradišku pa zatim u Jasenovac od kuda je pobjegao 1945. godine. Prema podatcima koje je USHMM preuzeo od JUSP-a kod Stanka Peše nije navedeno ime otca, godina rođenja, nacionalnosti pa čak ni godina smrti, a jedini izvor je podataka je fotografija iz zbirke Spomen područja Jasenovac. O (ne)uvjerljivosti fotografije kao izvora već je pisano u prethodnim tekstovima, a slučaj Stanka Peše to dodatno potvrđuje. Fotografije su u mrežnom jasenovačkom popisu jedini izvor podataka o žrtvama u još 135 slučajeva (sic!). U još 170 slučajeva uz fotografije se navodi još jedan izvor, a najčešće je to Subnor.

USHMM je iz mrežnog jasenovačkog popisa u paketu preuzeo i dva Alfonsa Pollaka, koji se razlikuju samo prema mjestu rođenja. Kod jednoga to je Slavonski Brod, a kod drugog Požega. Zanimljivo da se u oba slučaja navodi isti izvor. Kod obojice je isto ime otca Vilim, ista godina rođenja 1905. i obojica su naravno ubijeni od ustaša u Jasenovcu 1942. godine. U oba slučaja navodi se da je „odveden iz Sl. Broda“, a kod navodne žrtve iz Slavonskog Broda dodano je „Požega“. Najzanimljivije u ovom slučaju da se u digitalnom arhivu Yad Vashema nalaze tri zapisa na upit za Alfonsa Pollaka i sva tri se odnose istog čovjeka iz Berlina starijeg četiri desetljeća od dvojice slavonskih klonova. Znači osim što se u ovom slučaju radi o klonovima nema nikakve potvrde da se radi o stvarnoj žrtvi, a ne o komunističkoj propagandi. Sličan slučaj je Cvija Jerkić u dva izdanja. U oba slučaja ime otca je Jozo, a godina rođenja 1926. Razlikuju se po tome što se u jednom slučaju radi o ženi iz sela prigodnog naziva Blizanci kod Čitluka, Hrvatici ubijenoj od ustaša u Jasenovcu 1944. godine. U drugom slučaju radi se o ženi iz Žitomislića kod Mostara. Sela Blizanci i Žitomislić nalaze se jedno nasuprot drugom uz obale Neretve. Prema navedenim podatcima Cvija Jerkić iz Žitomislića također je ubijena od ustaša u Jasenovcu, ali godinu kasnije 1945. Iz napomena je vidljivo da se u prvobitnoj inačici komunističkog popisa iz 1964. godine Cvija Jerkić iz Žitomislića navodi kao muškarac, a Cvija Jerkić iz Blizanaca kao Crnogorka Evija. Dvostruka blamaža na juspovski način proširena je ovako i na međunarodnu scenu kontaminiravši i USHMM. USHMM je odjednom postao i umnožitelj navodnih žrtava. Primjerice Stana Vukmanović rođena ocu Luki 1900. godine u Derezi u mrežnom jasenovačkom popisu pojavljuje se dva puta, a jedina razlika između dvije navodne žrtve su dva različita izvora podataka za ovog klona. U USHMM se na adresama https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=7522270 i https://www.ushmm.org/online/hsv/person_view.php?PersonId=7556740 može vidjeti da se radi o potpuno istim osobnim podatcima. Od ostalih čuda tu je Rade Furtula kojeg su ubili drugi logoraši u logoru Krapje, a ne ustaše pa Dušan Keco ubijen 1942.*, a kako piše u napomenama „zadnji put se javio 23.3.1943.“ Ili netko laže o godini smrti ili se radilo o spiritističkoj seansi. Treba navesti i Miju Srnčevića i to ne samo zato što piše da je nestao pa zatim da je ubijen od ustaša 1943.* u logoru Jasenovac*, već zato što kod njega piše „1945., KRIŽNI PUT“. Znači postoje podatci da se radi o Hrvatu smaknutom nakon rata od partizanskih „osloboditelja“ i to možda baš u Jasenovcu. Ovo je samo mali isječak ekstremnih slučajeva lažnjaka s mrežnog jasenovačkog popisa koji su sada promovirani na svjetsku scenu.

Između originalnih JUSP-ovih podataka i onih koje prikazuje USHMM postoje još dvije značajne razlike. Prva da su za nekoliko osoba napomene u USHMM-u kraće u odnosu na one za iste osobe u JUSP-u. Sve te kraće napomene duge su točno 255 znakova. Upućeniji računalni stručnjaci među čitateljima će vjerojatno prepoznati o kojem potencijalno ozbiljnom problemu se ovdje radi. Druga razlika je u navedenim nacionalnostima žrtava. Primjerice u JUSP-u se navode Rusini i Ukrajinci, a u USHMM-u se ne navode Ukrainians već samo Rusyns i Ruthenian. Moglo bi se raspravljati jesu li Rusini i Ruteni isto, ali primjerice Ruteni nisu nužno i Ukrajinci jer se taj pojam odnosi na stanovništvo iz nekoliko država.

Treba vidjeti kako će se stvari sad dalje odvijati. Navedeni i još tisuće drugih nevjerojatnih u prethodnim tekstovima opisanih slučajeva kao i onih još neobjavljenih sad su u svjetskom izlogu. Ovaj potez JUSP-a se može opisati kao znanstveni autogol, a na USHMM-u je da se odluči jesu li „živući spomen na holokaust“ ili JUSP-ova propagandna platforma. Ovakav popis na svjetskoj sceni može neko vrijeme opstati samo u zaštićenom političkom okolišu, ali tada će i najsporijima postati jasno o čemu se tu radi.

[1] http://jadovno.com/arhiva/testimony-of-zlatko-vajler.html

Zlatko Begonja: ‘Izloženi smo histeriji i agresiji onih koji nemaju argumenata i isključivo vrijeđaju’

Tijekom nadolazeća dva tjedna u Imotskom, Podstrani i Zagrebu bit će predstavljena knjiga autorice Blanke Matković, „Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1957.) – Likvidacije i progoni“.

Tim povodom razgovarali smo s jednim od predstavljača knjige, doktorom Zlatkom Begonjom.
Dr. sc. Zlatko Begonja zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, a njegova znanstveno-istraživačka djelatnost prioritetno je vezana uz problematiku nacionalne povijesti 20. stoljeća, s posebnim naglaskom na razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata.

Velika vrijednost knjige autorice Matković

„Knjiga, koju je s iznimnim trudom pripredila magistrica Matković sa svojim suradnicima ima posebnu vrijednost jer podastire niz vjerodostojnih dokumenata koji iznose istinu o cijelom nizu događaja.“

Dr. sc. Begonja ističe kako je, s obzirom da prostor Imotske Krajine tijekom rata nije bio posebno sklon narodnooslobodilačkom pokretu, novouspostavljena komunistička vlast bila posebno surova prema stanovništvu tog kraja. Također ističe kako je ta vlast, zajedno sa svojom doktrinalnom strašću, vješto koristila ljudsku razjarenost izazvanu ratnim okolnostima, uzrokujući tako krvave zločine.

Znanstveni interes dr. sc. Begonje: Zadarsko područje u vrijeme komunističke vlasti

Za Narod.hr dr. sc. Begonja govorio je i o svojim trenutnim znanstvenim preokupacijama.

„Ja se bavim problematikom događanja koja su nastupila nakon završetka Drugog svjetskog rata u Zadru. Ono što je trenutno predmet mog užeg interesa je razdoblje rijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Zadru i na zadarskom području“, razdoblje procvata i gušenja Hrvatskog proljeća kroz koje dolazi do određenog buđenja nacionalne svijesti.
Dr. sc. Begonja ističe nit-poveznicu između događanja neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata te događanja 60-ih i 70-ih godina s „obzirom da su mnogi od aktera tih događanja proistjecali iz nomenklature koja je nastala nakon završetka rata“, a ta se nit nastavlja i do 90-ih godina.
“Želio bih tu nit-poveznicu pokušati maksimalno istražiti i prezentirati kad za to dođe vrijeme.“

“Glasni su protivnici našeg rada i istraživanja”

Dr. sc. Begonja posebno je istaknuo kako društveno ozračje otežava rad znanstvenicima koji se pokušavaju baviti ovim temama.

„Bez obzira na demokratičnost u kojoj mi danas živimo, glasni su protivnici ovakvog tipa rada i istraživanja”.
„Ima nas koji pokušavamo doći do mogućnosti da prezentiramo činjenice i sve ono čime se bavimo da javnost bude s tim upoznata i da vidi drugu sliku, osim one koja je bila prezentirana od 1945. do početka 90-ih godina.“ Ističe kako su izloženi posebnoj „histeriji i agresiji“ onih koji se takvim istraživanjima protive, te pojašnjava razloge tih pojava.

„Razlozi su jer su neki od takvih sljedbenici bivše komunističke nomenklature koju su zahvaljujući svojim pređima stekli određene pozicije i povlastice u društvu“ te koji, kako navodi, priječe pristup istini kojom bi se mogao srušiti „taj svijet prošlosti“.

Drugi pak, „na krajnje neprilličan i neciviliziran način pokušavaju ispirati dijelove prošlosti ili aktivnsti članova vlastitih obitelji“ opisuje dr. sc. Begonja te zaključuje kako i jedni i drugi imaju zajednički cilj: onemogućiti pristup činjenicama i prodor tih činjenica u javnost.

Izvor: Narod.hr

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE” U PODSTRANI

Sinoć je u Podstrani održano odlično posjećeno drugo predstavljanje knjige “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” u organizaciji Hrvatske stranke prava – Podružnica Podstrana.  Knjigu su predstavili članovi Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” Blanka Matković  (autorica) i Magdalena Vuković (suradnica na izdanju), te Ivan Andabak, magistar povijesti.

Uz veliki broj mještana  Podstrane i susjednih mjesta, te velikog broja dužnosnika i članova HSP-a Splitsko dalmatinske županije, promociji je nazočio gradonačelnik grada Gospićapredsjednik  HSP-a Karlo Starčević koji je samo za ovu prigodu došao iz Gospića. G. Starčević zahvalio je autorici Blanki Matković na uloženom velikom trudu i samoj činjenici da je ova knjiga ugledala svjetlo dana unatoč velikim otporima i opstrukcijama.  Starčević je dalje naglasio da je vrijednost  istine koju Blanka  propagira nemjerljiva i da nam  samo istina  može pomoći, bez obzira kakva ona bila.  “Bez istine nema napretka, samo na istini možemo graditi budućnost. Na istini i odgovornosti prema toj istini, – naglasio je Starčević i dodao  da se istina mora  prezentirati na temelju činjenica i vjerodostojnih izvora, a HSP  traži i zahtijeva samo istinu o našoj  bliskoj i daljoj prošlosti.

Sljedeća predstavljanja održat će se 17. listopada u Zagrebu (Tribina grada Zagreba, Kaptol 27, 18.30), a zatim 19. listopada u Kaštel Lukšiću (dvorac Vitturi, 19.30).

ODRŽANO PREDSTAVLJANJE KNJIGE “IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE” U IMOTSKOM

Sinoć je u kino dvorani u Imotskom održano prvo predstavljanje našeg najnovijeg izdanja “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” autorice Blanke Matković. Ovaj događaj privukao je veliku pažnju stanovnike Imotske krajine, a mnogi su doputovali i iz drugih dijelova Dalmacije te Zagreba.

Knjigu su predstavili sveučilišni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru dr. sc. Zlatko Begonja, profesor povijest u imotskoj gimnaziji Dragutin Koštro, studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu i suradnica na izdanju Magdalena Vuković te priređivačice ove zbirke dokumenata mr. sc. Blanka Matković.

U organizaciji ove promocije aktivno su sudjelovali članovi Hrvatske stranke prava Splitsko-dalmatinske županije, naročito HSP Imotski, kojima se ovim putem zahvaljujemo. Zbog neodgodivih obveza promociji nije mogao nazočiti saborski zastupnik general Željko Glasnović čiju je poruku nazočnima pročitala voditeljica programa Žana Topić:

“Hrvatska danas likuje nad čovjekom koji se probudi svako jutro s ponovljenim napadom amnezije. U tom kulturnom mraku Blanka Matković je najsvjetlija točka, ona je glogov kolac za današnje agitpropovce i kriptokomuniste koji još drže Hrvatski narod u povijesnom mraku. Danas žrtve komunističkog terora ne samo da se prešućuju nego se kriminaliziraju. Ministarstvo kulture velikodušno pomaže falsifikatorima naše povijesti i tako surađuje s velikosrpskim imperijalistima i jugo nacionalistima. Srbija do dan danas ne poštuje niti jedan međunarodni dogovor o povratu arhive iz Beograda.

Nije dovoljno kupiti Blankinu knjigu, moramo shvatit da smo svi sudionici u odlučnom boju za povijesnu istinu. Komunistički sustav ubijao je temeljne, etičke i moralne norme na prostorima gdje je vladao. Dostojevski je usporedio ljudsku dušu s Arenom u kojoj se vodi vječna borba između Boga i sotone za prevlast. Sotona je slatkorječiv ali najveća mana mu je ta da ne može izgovoriti istinu. Istina se ne nalazi samo u knjizi Blanke Matković nego i na stranicama njezine udruge CROATIA REDIVIVA. Suprotstavite se daljnjoj falsifikaciji našoj povijesti. Ja vas pozdravljam s hrvatskim pozdravima Bog i Hrvati, ZDS i svi uz Krista protiv komunista.

 S poštovanjem,

 ŽELJKO GLASNOVIĆ”

Zahvaljujemo svima koji su sinoć nazočili ovoj promociji te se veselimo večerašnjoj promociji u Podstrani te onoj u Zagrebu 17. listopada uz napomenu da će vjerojatno biti organizirana i promocija u Kaštelima o čemu ćemo pravovremeno obavijestiti javnost.

PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO DRUGI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

PRVI DIO INTERVJUA

Donosimo drugi dio razgovora s Blankom Matković, a uoči skorašnje promocije knjige o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću.

IN: Otkud je potekla ideja za knjigu “Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Nar. milicije 1944.-57., Likvidacije i progoni”? Koja je  posebnost ove knjige?

Riječ je o knjizi od oko tisuću stranica dokumenata o svim selima Imotske krajine od 1944. do kraja 1950-ih godina. Dokumenti koje objavljujemo u ovoj knjizi prikupljeni su između 2006. i 2011. uglavnom u Državnom arhivu u Splitu, a jedan manji dio u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U toj kolekciji prikupljenih dokumenata naročitu vrijednosti imaju oni iz fonda Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH. Dakle riječ je o dokumentima Ozne i Udbe, a većina nikada ranije nije objavljena. Među njima se nalaze razni popisi likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo.

Upravo zbog toga smo došli na ideju da objedinimo sve te ključne dokumente na jednom mjestu i u tom kontekstu smo pokrenuli naš mini-projekt pod naslovom Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću na kojemu zajednički radimo ja i studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Magdalena Vuković koja je rodom iz Studenaca. Rad na ovom projektu rezultirat će sa tri obimnije knjige. Prva je upravo ova knjiga o Imotskoj krajini za koju su podaci najpotpuniji. Ustvari, za to područje prikupljeno je toliko mnogo dokumenata da smo u ovoj zbirci prisiljeni objaviti najuži izbor najvažnijih dokumenata za razumijevanje povijesti Imotske krajine u spomenutom razdoblju. Zato ova zbirka dokumenata predstavlja značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine, a brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“. Stoga se nadamo da će ova knjiga pomoći naročito obiteljima stradalnika kojima preko 70 godina nije bilo dozvoljeno znati istinu o njihovima bližnjima iako je ta istina bila zapisana nadohvat ruke – u lokalnoj Ozni i Udbi.

Druga knjiga će se odnositi na Vrgorsku krajinu, Makarsko primorje i neretvanski kraj, a treća, koja je u planu za 2019. godinu, bit će veliki žrtvoslov za sva 4 područja. Žrtvoslov za imotski kraj već postoji, no našim istraživanjima ustanovili smo da su podaci u ranijoj literaturi nepotpuni, a u pojedinim slučajevima i netočni. Dokumenti kojima mi raspolažemo otkrivaju nove podatke o ubijenima, nestalima i proganjanima. Zato je naš cilj novim žrtvoslovom prezentirati te podatke i nadopuniti ranije žrtvoslove.

IN: Jeste li dobili kakvu potporu za tisak ove knjige, i od koga?

Ova knjiga bit će tiskana na 1025 stranica s tvrdim uvezom, pa su troškovi tiska izuzetno visoki. Stoga smo se na više adresa obratili za pomoć. Financijsku potporu tražili smo od Splitsko-dalmatinske županije, svih imotskih općina, grada Imotskog, Imotskog dekanata i svih imotskih župa, Splitsko-makarske nadbiskupije, a dopis smo uputili i Gradu Splitu na email adrese Andre Krstulovića Opare i Jelene Hrgović. Dopisi upućeni Splitsko-dalmatinskoj županiji, odnosno dožupanu Anti Šošiću i pročelniku Tomislavu Đonliću ostali su bez njihovog odgovora, kao i oni upućeni dužnosnicima grada Splita.

Iz ureda gradonačelnika Ivana Budalića zaprimili smo email dana 18. kolovoza kojim je odbijena naša zamolba. No, dana 22. kolovoza održana je sjednica Gradskog vijeća na kojoj su svi vijećnici podržali naš zahtjev, a najveću potporu nam je pružio g. Nediljko Škeva, imotski vijećnik iz redova Hrvatske stranke prava. Stoga se ovom prilikom zahvaljujemo njemu, g. Ivici Kukavici i g. Ranku Topiću na podršci. Nakon spomenute sjednice, grad Imotski nam je uplatio tisuću kuna za tisak ove knjige. Osim toga, donacije su nam uplatili Franjevački samostan Imotski, Župa Presvetog Srca Isusova (Krstatice), Župa sv. Petra ap. (Cista Provo), Splitsko-makarska nadbiskupija, Općina Zmijavci i Općina Šestanovac. Zahvaljujući spomenutim institucijama i Katoličkoj crkvi, uspjeli smo prikupiti ukupno 10 000 kn, a ostatak iznosa donirali su privatni donatori bez čije financijske pomoći ne bismo bili u mogućnosti tiskati ovu vrijednu knjigu. Također zahvaljujemo HSP-u Podbablje čiji su nam članovi pružili potporu na području te općine.

IN: Gdje će knjiga biti predstavljena? Gdje će se moći nabaviti i po kojoj cijeni?

Knjigu ćemo predstaviti na promociji u Imotskom (kino dvorana) 11. listopada u 19 sati. Druga promocija će se održati 12. listopada u Podstrani (Trg dr. Franje Tuđmana 1, zgrada Općine), također u 19 sati. Posljednja jesenska promocija održat će u Zagrebu (Tribina grada Zagreba, Kaptol 27) 17. listopada u 18.30. Promociju u Podstrani organizira Hrvatska stranka prava, a organizator one u Imotskom je naša udruga uz potporu HSP Imotski. U travnju ćemo promovirati našu knjigu o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom prostoru u dokumentima Ozne i Udbe i to u Makarskoj, Metkoviću i Vrgorcu. U svibnju ćemo naša izdanja predstaviti u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru.

Knjigu „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ koja na 630 stranica donosi brojne dokumente o zarobljenima, nestalima i ubijenima na području od Muća pa sve do Vrgorca uz naglasak na prostor od Splita do Sinja, moguće je nabaviti u našoj udruzi po cijeni od 150 kuna iako je redovna cijena te knjige 200 kuna. Knjigu o Imotskoj krajini, koja je znatno veća od prethodne knjige, moguće je rezervirati već sada ili kupiti na promocijama po cijeni od 200 kuna, a redovna cijena će biti 300 kuna. Zbog ograničenih financijskih sredstava kojima raspolažemo, naša izdanja tiskamo u nakladi od 500 primjeraka. Nije nam cilj u teškoj gospodarskoj situaciji ljudima naplaćivati knjige po nekakvim astronomskim cijenama i doista nastojimo da ove cijene budu što niže i dovoljno za pokrivanje troškova koje naša udruga ima. Kupnjom jedne knjige također se financira tisak one sljedeće.

IN: Vaše veze s Imotskom krajinom nisu samo “arhivske” prirode?!

Moj otac je rođeni Imoćanin, a prema sačuvanim povijesnim izvorima, moji Matkovići bili bi oni s područja Medovog Doca. Moja baka je djevojački bila Gudelj „Ćurdo“ i rođena je u Zmijavcima, a njezina majka prezivala se Ćapin. U kući njezinog oca Petra Ćapina, dakle mog šukundjeda, u zaseoku Znaori u Hršćevanima osnovana je krajem 19. stoljeća prva škola u Podbablju. Sestra moje bake bila je udana za Stjepana Ujevića, domobrana koji je u svibnju 1944. zarobljen kod Aržana, ubijen i bačen u Markovića jamu kod sela Podi. O tom zločinu odličnu knjigu je napisao mr. sc. Ivan Kozlica, jedan od recenzenata moje knjige. Jedan brat moje bake bio je oružnik u NDH i njegovo ime nalazi se na popisu „antinarodnih elemenata“ u ovoj knjizi. Drugi njezin brat je bio pripadnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga i nalazi se na popisu ustaša iz Zmijavaca. On je navodno posljednji put viđen živ u Dravogradu u svibnju 1945., no prema podacima u dokumentima koje predstavljamo u ovoj knjizi, moguće je da je zarobljen i odveden u logor u Mariboru odakle mu se gubi trag. Grobišta na tom području mogla bi biti posljednja počivališta većeg broja Imoćana čije podatke objavljujemo u ovoj knjizi. Nažalost, u Hrvatskoj i Sloveniji posmrtni ostatci iz masovnih grobnica godinama stoje u vrećama i zatim se pokapaju u zajedničke grobnice, a DNK analiza se ne provodi čime se obiteljima uskraćuje mogućnost da svoje mrtve dostojno pokopaju. Naša udruga već je javno upozorila da je prema odluci Europskog suda za ljudska prava iz 2011. pravo na grob sastavni dio prava na privatni život koje je definirano člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima. No, malo to vrijedi kad političke volje nema.

IN: Knjiga Vam je važna i iz osobnih razloga?!

Ova knjiga važna je meni i mom ocu iz osobnih razloga, a put koji smo morali prijeći da bi knjiga nastala bio je doista težak i na njemu je postojala velika cijena koju smo morali platiti. No, meni je to nevažno jer bilo kakva naša muka ne može se usporediti s onim s čime su se u svojim posljednjim trenucima morali suočiti naši rođaci i njihovi suborci i supatnici i to zato jer su u svojoj vlastitoj domovini bili za dom spremni. Poruka koju naša udruga želi poslati svim obiteljima stradalnika je ta da još uvijek nije kasno da doznamo istinu o našim najmilijima. Moja druga baka bila je dijete kada joj je 1944. majka odvedena u njemački logor. Nije bila nizašto kriva, a njezin muž, moj pradjed, nije podržavao partizane, smatrao se Hrvatom i katolikom te je odbijao bilo kakvo približavanje komunizmu. No, unatoč tome ona je odvedena od strane njemačkih vojnika, vjerojatno radi odmazde. Nakon rata on je tražio, ali nikada nije pronašao bilo kakav trag. Umro je ne znajući istinu. Nakon puno traganja, mi, njegovi potomci, pronašli smo jedan trag i na temelju te sitne nade, tragali smo dalje sve dok upis o njenoj smrti nismo pronašli u matičnoj knjizi. Bilo je to u kolovozu 2014., točno 70 godina nakon njezine smrti. U jugoslavenskim povijesnim dokumentima postoji zapis o njenom odvođenju u logoru, ali ne i bilješka da se odande nije vratila živa. Nikada nigdje nije evidentirana kao ratna žrtva. Režim je znao gdje je i kada umrla, ali mom pradjedu i njegovoj djeci to nitko nikada nije rekao. Možda je i to bila kazna jer nije bio politički podoban, no naš rad dokazuje da čak ni u takvim okolnostima za istinu nikada nije kasno. Stoga ovim putem pozivamo sve Imoćane da u što većem broju prisustvuju promociji ove knjige jer ona je pisana za njih i njihove obitelji. Unaprijed se zahvaljujemo svima koji će nazočiti promociji, a poseban pozdrav upućujemo onima bez čije pomoći tiskanje ove knjige ne bi bio moguć.

IN: Hvala Vam lijepa na razgovoru za IN i puno uspjeha Vama i Udruzi u daljnjem radu. (zg)

Izvor: Imotske novine

PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO PRVI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

U pripremi je knjiga o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću, autorice Blanke Matković. Ova dugo očekivana i pomno pripremana knjiga uskoro će imati i svoju imotsku promociju, a da biste joj što upućeniji svjedočili ovdje vam donosimo razgovor s autoricom Blankom Matković. Intervju smo, zbog važnosti teme i iscrpnih autoričinih odgovora, odlučili objaviti u dva dijela. Prvi pročitajte sada, a drugi za nekoliko dana, pred samu promociju knjige u Imotskom. Nastavi čitati PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO PRVI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

M. Koić i N. Banić: Ni na istina

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 14. rujna 2017. godine (PDF)

U odgovoru iz Ministarstva kulture na upit iz Hrvatskog tjednika o djelovanju Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac objavljenom u Hrvatskom tjedniku broj 767 od 7. rujna 2017. godine kao integralni dio odgovora iz ministarstva koristi se nekoliko rečenica teksta s mrežne stranice JUSP Jasenovac http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284.

Poimenični popis žrtava KL Jasenovac rezultat je dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika Spomen područja Jasenovac. Kao i svi do sada objavljeni popisi žrtava jasenovačkih logora nije konačan niti potpun, ali postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka.” Nastavi čitati M. Koić i N. Banić: Ni na istina

N. Banić i M. Koić: Ljetna ofenziva: Crvena pomrčina

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 31. kolovoza 2017. godine (PDF)

U ovom članku slijedi nastavak ljetne ofenzive korištenjem dokumenata projekta Dotršćina koja je započeta i nastavljena u nekoliko prethodnih članaka. Na mrežnom popisu žrtava Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac nalazi se mnogo osoba za koje se tvrdi da su stradale u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a za koje komunistički projekt Dotršćina, koji je nastao kasnije od glavnog dijela jasenovačkog popisa, istovremeno navodi suprotno, odnosno da nisu stradali u Jasenovcu, već negdje drugdje. To je samo još jedan od pokazatelja da čak i komunistički izvori sami ruše jasenovački mit. U mnogim dokumentima projekta Dotršćina se za mnoge osobe ne navodi uvijek precizno godinu, već se to navodi okvirno oko neke godine. Jednako tako već je u mnogo navrata pokazano da niti mrežni jasenovački popis ne drži previše do točnih godina rođenja, već štoviše sadrži i mnogo očito namještenih godina rođenja što jasno pokazuju statistički testovi. Cilj ovog članka spomenuti neka podudaranja u mrežnom jasenovačkom popisu i dokumentima projekta Dotršćina koji uključuju blago razilaženje godina ili mjesta rođenja bez obzira o tome radi li se o slučajnim pogreškama ili o namjernom crvenom zamućivanju podataka kako bi se prikrila istina. Nastavi čitati N. Banić i M. Koić: Ljetna ofenziva: Crvena pomrčina