Arhiva oznaka: tisak

V.D. RAVNATELJA JUSP JASENOVAC IVO PEJAKOVIĆ ODBIJA ODGOVORITI NA UPITE MEDIJA

Uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovac. G. Pejaković odbio je odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje  Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremio je glavni urednik Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg UO dr. sc. Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

GLAS SLAVONIJE: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

(objavio Dragovoljac, Narod)

Poslijeratni logor Jasenovac
Poslijeratni logor Jasenovac

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.
Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M.

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 2.2.2017. (pdf)

(Objavio Kamenjar, Dragovoljac)

Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku

OPTUŽUJEM

Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju[1]

 

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.

U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu  – ne držati se činjenica kao pijan plota. Nastavi čitati OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

U NOVOM BROJU HRVATSKOG TJEDNIKA OBJAVLJEN TEKST O OPTUŽNICI PROTIV ANTE PAVELIĆA

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.

DOBAR GLAS SE OPET DALEKO ČUJE: TEKST NENADA PISKAČA “Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak”

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća autor Nenad Piskač osvrnuo se na tri intervjua objavljena početkom ove godine, među kojima je i onaj Blanke Matković u Hrvatskom tjedniku.

U tekstu pod naslovom “Partijsku povijest potrebno je revidirati” autor navodi slijedeće:

“Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje. Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća. (…)

U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.

Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.

Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.

Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz zveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.

Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.

O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.”

Drago nam je da naša glavna misao o pozitivnosti revizionizma ulazi u širu uporabu 🙂

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 19. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio Dragovoljac)

ČLAN UPRAVNOG ODBORA UDRUGE DR. SC. NIKOLA BANIĆ: KAKO SAM UZ POMOĆ RAČUNALNE TEHNIKE OTKRIO DA JE JASENOVAČKI POPIS ŽRTAVA MASOVNA PRIJEVARA

 

Nikola Banić
Nikola Banić

Dr. sc. Nikola Banić doktorirao je računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno diplomirao 2013. godine. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih radova iz područja digitalne obrade slike i sudjelovao je u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Zaposlen je kao zavodski suradnik na FER-u na Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija gdje je radio na više znanstvenih i stručnih projekata s industrijom. Za vrijeme studija osvojio je Rektorovu nagradu za rad „Popularizacija djela ‘Nebeske objave’ svete Brigite Švedske“, pet nagrada Josip Lončar za 1% najuspješnijih studenata na svakoj od pet godina studija te srebrnu plaketu Josip Lončar za naročito uspješnu doktorsku disertaciju i znanstvenoistraživački rad. Dobitnik je i nagrade INETEC za poticanje izvrsnosti i jedan je od autora pjesama u zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ i „Tramvaj leti u nebo“.

Vi ste dokaz da čovjek i ne mora biti povjesničar istraživač, dovoljno je biti stručnjak za informatiku i računalne programe i da brzo stekne uvid u podvale postojećega jasenovačkoga popisa žrtava. Opišite kratko kako ste se uopće počeli baviti temom jasenovačkoga popisa i kako je tekao taj proces otkrivanja neistina na tome popisu?

U problematiku postojećeg mrežnog jasenovačkog popisa me uveo Hrvoje Kalinić kojeg sam upoznao na fakultetu i na čiji sam nagovor u drugoj polovici 2015. godine počeo automatski računalno preuzimati sve podatke s popisa i pratiti promjene kroz vrijeme. Poslije nekoliko preuzimanja bilo je očito da se popis često mijenja i cijela stvar me počela više zanimati. Nakon početne jednostavne analize podataka u popisu, iz čiste znatiželje se kasnije usporedilo jasenovački popis s javno dostupnim popisom žrtava njemačkog logora Buchenwald i već jednostavnom usporedbom moglo se uočiti podudaranja nekih osoba s oba popisa u svim podacima. Iz daljnje znatiželje sam nastavio rad na mrežnom jasenovačkom popisu u suradnji s Hrvojem, kasnije sam stupio u kontakt i sa Stjepanom Razumom i gospodinom Koićem. Kako je vrijeme teklo, sve je više bilo vidljivo da se u mnogo dokumenata s podacima iz vremena Drugog svjetskog rata mogu pronaći oni koji očito opovrgavaju navode s mrežnog jasenovačkog popisa i danas je tako prikupljeno preko tisuću imena konkretnih osoba koje zapravo nisu stradale u Jasenovcu, iako se na jasenovačkom popisu navodi upravo suprotno. Sljedeći važan trenutak je bilo uključivanje u Hrvatsku družbu povjesničara Dr. Rudolf Horvat pod vodstvom Blanke Matković čime je cijeli rad dobio bolju organizaciju, a tamo su se bolje mogle povezati različite sposobnosti članova udruge.

Kako su sve otkrivane lažne žrtve na mrežnom jasenovačkom popisu?

Otkrivane su prvenstveno tako da su na drugim javno dostupnim izvorima pronalaženi podaci o istim osobama kao i na mrežnom jasenovačkom popisu pri čemu je bilo očito da su te osobe stradale na drugom mjestu, a ne u Jasenovcu ili da su čak i preživjele rat. Spomenuti javno dostupni izvori podataka uključuju popise žrtava njemačkih, talijanskih, srpskih i nekih drugih hrvatskih logora, digitalni arhiv Yad Vashema, različite mrežne stranice s podacima o osobama koje su preživjele holokaust itd. To je apsurdno –  primjerice, ako same židovske ustanove za nekog od židovskih logoraša nedvosmisleno tvrde da uopće nije stradao u Jasenovcu te da je čak i preživio rat, zašto onda netko u Hrvatskoj uporno tvrdi suprotno? Ako srpski političari za neke svoje poimenične sunarodnjake u današnje vrijeme javno govore da uopće nisu bili u Jasenovcu, zašto ih neki u Hrvatskoj kako se čini tvrdoglavo drže na tom popisu? Kad se naiđe na nekoliko slučajeva, netko bi mogao pomisliti da se radi o slučajnostima, ali dok se slučajnosti počinju previše gomilati, postane očito da nešto nije u redu s popisom i da se vjerojatnije radi o nekoj vrsti masovne prevare ili izrazite nesposobnosti nego o pukim slučajnostima. O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je podatke o nekim žrtvama moguće pronaći i u enciklopedijama – nekome je toliko bilo stalo da poveća popis da se išlo popisivati koga se god stiglo te su tako i poznate osobe za koje se zna da nisu stradale u Jasenovcu završile na popisu. Štoviše, neke od poznatih osoba su čak i više puta stavljene na popis, ali uz manje promjene, primjerice u jednom slovu. Dok se vidi što se radi s poznatima, može se samo zamisliti što se radi s relativno nepoznatim osobama. Tu puno govore i pronađene smrtovnice od kojih su neke i javno dostupne i koje pokazuju kako su mnoge navodne žrtve bile žive do prije nekoliko godina, ima čak i videa na mrežnoj uslugu YouTube gdje te žrtve govore i pravo je pitanje koliko je još onih koji su navodno ubijeni u Jasenovcu zapravo živo. Kad se sve to skupa spoji, cijela situacija postane zaista tragikomična i to je jedan od razloga za dozu satire u nekim od naših članaka. Uglavnom, tragove laži na jasenovačkom mrežnom popisu je moguće naći na nevjerojatno mnogo mjesta. Zato ako netko od čitatelja zna nešto o tome ili misli da ima informacije koje dodatno pokazuju neku novu jasenovačku laž i spreman ih je podijeliti, možda bi bilo dobro da postupi kao Tomislav Lipak, Darko Komar te drugi koji je svoja saznanja o više lažnih žrtava s jasenovačkog popisa objavio u Hrvatskom tjedniku. Ako netko ne želi pisati članak, ali i dalje želi podijeliti informacije, slobodno se javi na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com. Na sličan smo način već bili dobili više čvrsto provjerivih i sigurnih informacije o lažnim žrtvama.

Zašto tvrtke koje održavaju digitalni popis žrtava u Jasenovcu dopuštaju tako lako uvid u neistine, odnosno zašto, po vašem mišljenju, ne uklanjaju notorne neistine s popisa? Čine li to namjerno ili jednostavno nisu dovoljno izobraženi u informatičkome smislu pa im se događaju brojne nelogičnosti na popisu?

Tvrtke vjerojatno samo rade što im se kaže u smislu da samo pružaju tehničku podršku, a što se tiče sadržaja, on bi trebao biti u potpunoj nadležnosti djelatnika Spomen-područja Jasenovac i može se pretpostaviti da su tvrtke razvile sustav sučelje za upravljanje koje djelatnici koriste. Na temelju javno dostupnih arhiviranih inačica prve stranice mrežnog jasenovačkog popisa može se zaključiti da su tvrtke bile odgovorne za tehnički neispravan prikaz popisa prije lipnja 2015. godine o čemu je detaljnije pisano u jednom od prethodnih članaka, ali za sam sadržaj bi odgovorni trebali biti djelatnici spomen-područja. Budući da su prve lažne žrtve koje smo bili objavili bile nedugo potom uklonjene s popisa slično kao i neki prethodni slučajevi objavljeni u Hrvatskom tjedniku, izgleda da djelatnici spomen-područja prate što se objavljuje, no ubrzo su prestali ispravljati pogreške. Mi se pri tome uvijek trudimo što je moguće jednoznačnije opisati o kojim se pogreškama radi pa tako na stranicama udruge ažuriramo detaljan popis s pronađenim lažnim žrtvama. Zato se može zaključiti da djelatnici namjerno ne uklanjaju pogreške, a razloga može biti više. Slavko Goldstein je u razgovoru za jedan mrežni portal između ostaloga spominjao njihovu ideološku nastrojenost što bi moglo sugerirati njihovo subjektivno vrednovanje činjenica što je pogrešan pristup. U više navrata smo elektroničkom poštom pokušali stupiti i u kontakt s ravnateljicom spomen-područja Natašom Jovičić s prijedlogom suradnje u uklanjanju pogrešaka, ali nikad nije odgovorila na upite.

Kako objasniti da u par dana nestane s popisa 12 tisuća imena, tzv. umnoženih ili kloniranih imena, dakle imena koja se ponavljaju dva puta ili više puta na popisu, a onda na njihova mjesta uvrste isto toliko dotad neopostojećih imena na popisu i sve to opravdavaju pogreškama računalnoga programa. Je li to istina?

Radi se o oko 14.000 imena. Po mojem mišljenju pogreškom računalnog programa mogu se objasniti samo neke nepravilnosti u redoslijedu prikaza žrtava popisa prije 2015. godine, ali teško i onako velika promjena u popisu nakon što je ta pogreška uklonjena. O tome smo također uz mnogo više detalja pisali u jednom od prethodnih članaka. Neki mediji su navodili kako je mrežni jasenovački popis bio meta hakerskih napada, no da je to zaista tako, za pretpostaviti je da bi djelatnici angažirali računalne stručnjake da poprave stanje. Međutim, kad pogledate koliko je stara inačica softvera koji se koristi za prikazivanje stranice, teško je povjerovati da je itko poduzeo bilo kakve ozbiljnije radnje zaštite od hakerskih napada pa je i cijela tvrdnja o napadima sumnjiva ili se djelatnici ponašaju krajnje nerazumno.

Jednom prilikom je unutar jednog dana bilo primijećeno dodavanje i ubrzo potom uklanjanje oko 700 dodatnih žrtava od kojih su se neke odnosile na starije inačice prethodnih žrtava i iz toga se može zaključiti da u pozadini ima mnogo spremnih navodnih žrtava koje su vjerojatno spremne da ih se po potrebi iskoristi. Također je bilo primijećeno i privremeno uklanjanje svih žrtava čime je popis bio ostao potpuno prazan i to se stanje uspjelo arhivirati na jednoj javno dostupnoj mrežnoj usluzi pa je i danas vidljivo te svjedoči o tome kako se na popisu često rade nekakve promjene. Na istoj mrežnoj usluzi moguće je vidjeti i promjene broja stranica popisa što dodatno pokazuje veličinu promjena koje su se događale. Neke od zadnjih uključuju postepenu promjenu izvora podataka za mnoge od žrtava. Postoji više mogućnosti zašto se to radi. Možda se želi neke od izvora rasteretiti sumnjivih slučajeva kako im se ne bi dodatno narušavala već narušena vjerodostojnost, no u tom slučaju se radi o igranju s povijesnim (ne)istinama.

Mislite li da će jasenovački popis biti u budućnosti uspješno prokazan kao prevara?

Vrlo vjerojatno hoće. Možda za godinu, pet  ili deset, ali prije ili poslije vjerojatno hoće. Prije deset ili dvadeset godina većina stvari koje smo radili u smislu računalnog traženja lažnih žrtava ne bi bila moguća jer mnogi od danas javno dostupnih podataka onda još nisu bili digitalizirani. Danas upravo sve jača digitalizacija i povezanost uvelike pomažu otkrivanju ovakvih laži i prevara i ako se takav trend nastavi, to će gotovo sigurno imati posljedice i za jasenovački popis. Štoviše, računalne tehnike koje su ovdje primijenjene nisu uopće previše složene i na njima se uglavnom radilo u slobodno vrijeme iz zabave i želje za ispravljanjem laži koje zaista štete cijeloj državi, a uz to su i financijski skupe. Kad bi netko tome posvetio puno radno vrijeme i kad bi mu se dalo mnogo više resursa, cijela stvar bi zasigurno mnogo brže tekla. Primjerice, prije nekog vremena u razgovoru s jednim njemačkim kolegom dojmila me se činjenica da on na institutu Frauenhofer u Berlinu sudjeluje u računalnoj rekonstrukciji strojno poderanih dokumenata koje je istočnonjemačka tajna policija Stasi htjela uništiti kako bi prikrila neke od svojih aktivnosti. Takav zadatak bi ručno bilo vrlo teško ostvariti, ali uz pomoć naprednih računalnih metoda koje se tamo razvijaju i potom javno objavljuju u obliku znanstvenih radova, cijela stvar se značajno ubrzava i daje povjesničarima nove potencijalno korisne dokumente. U uređenim zemljama se znači ide i do tako sitnih detalja da bi se otkrila istina pa ne samo da se koriste postojeće, već se znanstveno razvijaju i nove metode koje u tome pomažu. Zamislite da Ministarstvo kulture umjesto financiranja ustanove koja plasira očito pogrešne informacije dio tih novaca preusmjeri u plaćanje ozbiljnijeg istraživanja povijesne građe vezane za Jasenovac gdje bi istraživači mogli biti potpuno posvećeni samo tom poslu bez da razmišljaju odakle će im doći plaća? Gotovo sigurno bi se brzo dogodili značajni pomaci. No prema nekima je kako se čini od povijesne točnosti mnogo važnije kako su djelatnici spomen-područja ideološki nastrojeni. To je znanstveno gledano pogrešno i oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.

 

DOPREDSJEDNIK UDRUGE P. A. ERCEGOVAC O LUSTRACIJI

Dr. sc. Peter Anthony (Pero) Ercegovac je rođen u Sidneyu, a živi u Zagrebu. Doktorirao je 1999. na University of Sydney kod Department of Government and Public Administration na tematici oslobodilačkih pokreta u Sjevernoj Irskoj, Baskiji i Hrvatskoj. Međunarodni je stručnjak za protuterorizam i vojnu povijest koju je predavao na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i University of New South Wales, Australija. U svojim znanstvenim radovima bavio se sa standardizacijama specijalnih postrojbi HV-a u NATO-ove norme; usporedbom povijesnog ratnog osnivanja HV za vrijeme Domovinskog rata s Izraelskim oružanim snagama u sličnim uvjetima; potencijalnim protuterorističkim prijetnjama RH-a od islamskih ekstremista te različitim tehničkim i taktičkim uporabama bespilotnih letjelica od hrvatskih specijalnih postrojbi. Izvan hrvatskog konteksta bavi s IRA-om, ETA-om, Crvenim brigadama i islamskim terorističkim grupacijama u Europi, Srednjem Istoku i Jugoistočnoj Aziji.

Suđenje Šakiću povezano je s mnogim neraščišćenim i bolnim temama iz hrvatske povijesti, a jedna od njih je i lustracija. Jesu li te dvije priče povezane, kako i zašto?

Naravno da su dvije bolne teme povezane. Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj je to što nikada nismo doživjeli lustraciju. Nažalost mi se nalazimo u situaciji u kojoj su oni na suprotnoj strani iskoristili priliku da osiguraju svoje položaje dok su se državotvorne snage borile za opstanak novostvorene hrvatske države. Te protusnage su ustvari jugoslavenske snage, odnosno to su ljudi koji nikada nisu htjeli izgubiti svoju državu Jugoslaviju, a kamoli ugodan život kojeg su stvarali tu. U situaciji kada su shvatili da bi sve moglo biti izgubljeno tada su morali prihvatiti suradnju. Borba za opstanak, taj životinjski nagon vodio je cijelu priču, ali iza sebe su ostavili jedan veliki trag sudskih procesa koji je uništio individualne ljudske živote koji se broje u tisućama. Mnogo nevinih je završilo iza rešetaka ili su bili ubijani, osobito onda kada je u pitanju bila želja hrvatskog naroda za svom nezavisnom državom. Zbog tranzicije kroz koju je hrvatsko društvo prošlo mi smo našli u situaciji gdje smo naslijedili čitavo pravosuđe, uključujući sudce, odvjetnike i pravnike koji su gradili svoje karijere na leđima nedužnih Hrvata.

Generacije su trovali ideološkim konstrukcijama koje nemaju veze s poviješću jer istina nije u njihovom interesu i oni znaju da će sve njihove društvene konstrukcije pasti kao kule od karata otvorimo li Pandorinu kutiju i počnemo li raspravljati o stvarnim događajima. Njihov cilj je zacementirati svoju nadvlast u svim segmentima društva,  a da bi u tome uspjeli oni moraju uvjeravati većinu da postoji samo jedna istina i to njihova.

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

U najnovijem broju Hrvatskog tjednika od 19. siječnja 2017. objavljen je intervju s članom našeg Upravnog odbora dr. sc. Nikolom Banićem i kraćim prilogom dopredsjednika udruge dr. sc. Perom Ercegovcem. Intervju ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju 22. siječnja.

Zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na ukazanoj prilici da se hrvatskoj javnosti predstave i druga dva važna člana našeg Upravnog odbora. Blanka nije jedini konj za utrku kojim raspolažemo. Imamo ih još,  a zovemo ih mušketirima 🙂

STIPO PILIĆ I BLANKA MATKOVIĆ UPUTILI DOPIS DRUŠTVU HUDA JAMA I ROMANU LELJKU

Dana 16. siječnja 2017. suosnivači naše udruge Stipo Pilić i Blanka Matković uputili su dopis Društvu Huda Jama i Romanu Leljku slijedećeg sadržaja:

Poštovani,
U medijima ste najavili snimanje dokumentarnog filma o poslijeratnom jasenovačkom logoru. Ovim putem vas obavještavamo da vam NIJE DOPUŠTENO koristiti se izvornim znanstvenim radom kojeg su pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavili naši istraživači i utemeljitelji udruge mr. sc. Blanka Matković i profesor povijesti Stipo Pilić i to na temelju članka 16. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima RH u kojemu se ističe da se “autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnoj izmjeni svojega autorskog djela, te uništenju kao i SVAKOM KORIŠTENJU AUTORSKOG DJELA NA NAČIN KOJI UGROŽAVA NJEGOVU ČAST ILI UGLED”.

Ovakva odluka naše udruge potaknuta je činjenicom da bi javno povezivanje naših imena uz vaš rad svakako značilo ugrozu naše časti i ugleda, naročito nakon plagiranja naših prethodnih intervjua u vašem intervjuu objavljenom 12. siječnja 2017. u Glasu koncila. U skladu s etičkim načelima kojih se držimo u našem radu i javnom djelovanju ne surađujemo s pojedincima i udrugama koje se bave bilo kakvim nečasnim radnjama. Stoga još jednom podsjećamo da vam NIJE DOZVOLJENO korištenje naših imena i našeg rada. Bilo kakav čin s vaše strane koji bi bio u suprotnosti s našom odlukom smatrat će se kršenjem naših autorskih prava te će biti poduzete potrebne mjere.

Ovaj dopis bit će objavljen na našoj web stranici.

Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat, Zagreb

Napomena: Reagiranje na intervju Romana Leljka bit će poslano Glasu koncila i naknadno objavljeno na našoj web stranici.  Ovim putem još jednom napominjemo da naša udruge NE SURAĐUJE  s Romanom Leljkom niti s dotičnim održavamo bilo kakve kontakte.

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

MAX PORTAL PRENIO INTERVJU S BLANKOM MATKOVIĆ

Max Portal prenio je intervju s Blankom Matković koji je jučer objavio Hrvatski tjednik. Mi ćemo poštovati dogovor s glavnim urednikom g. Ivicom Marijačićem te i ovaj intervju kao i ostale tekstove iz HT-a objavljivati na našoj web stranici nedjeljom popodne, odnosno četiri dana nakon izlaska novog broja HT-a.