Sutra, 28. veljače, hrvatski narod obilježava 122. godišnjicu smrti oca Domovine dr. Ante Starčevića. Istog dana partijska komisija, poznatija pod nazivom Vijeće za suočavanje s prošlošću, završit će svoju jednogodišnju misiju i priopćiti nam svoj naputak za dobro i trezveno življenje. Vijeće je osnovano u veljači prošle godine kao odgovor premijera Andreja Plenkovića, dakle diplomata koji je 2010. godine bio na sprovodu navodne jasenovačke žrtve Stanka Nicka, na “talasanja” naroda koji se u to vrijeme počeo buniti protiv velikosrpskih napada na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a, postavljenu u Jasenovcu krajem 2016. godine. Radi pacificiranja kritične mase koja se stvarala u to vrijeme, premijer se odlučio na mudar potez prebacivanja vrućeg krumpira Vijeću čiji je mandat biti jedna godina. Dovoljno je to vremena da se zaliječe stare rane, da barem dio naroda zaboravi, da se ljudi zaokupe nekim novim problemima, a dio da se iseli. Danas je kritična masa vjerojatno znatno manja nego prije godinu dana zbog čega je Vijeće spremno da u javnost izađe s partijskim pamfletom. U to vrijeme javljali su se i neki drugi koji su podržavali ideju Efraima Zuroffa o osnivanju nekakve međunarodne komisije koja bi dirigirala hrvatskom poviješću. Usprotivili smo se takvim idejama bez obzira na to iz kojih krugova one dolazile (vidi poveznicu) i zbog toga su nas kritizirali mnogi kojima smo dirnuli u njihove mesije. Također smo uputili otvoreno pismo spomenutom Vijeću. Njegov sadržaj podjednako je i aktualan danas kad hrvatski narod još jednom stenje pod velikosrpskom i komunističkom čizmom. Zbog toga je važno prisjetiti se sadržaja tog pisma:

Poštovani članovi Vijeća,

Početkom ove godine javno smo upozorili na opasnu ideju o politički oktroiranim „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja jer iz takvog pristupa proizlazi zaključak da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Stoga smo istaknuli da je jedino načelo na kojemu počiva znanost „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu, na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, znanost ne poznaje nacionalnost, političku pripadnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti ZAUVIJEK skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovori na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih.

Početkom godine također je bilo upitno što je ustvari cilj novoosnovanog Vijeća. Još u siječnju premijer Andrej Plenković istaknuo je da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945 godine, dakle ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trezven način analizirati sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“.  Iz ovog proizlazi da se razdobljem od 1941. do 1945. nije ni potrebno baviti jer je o njemu već sve rečeno „na trezven način“ i pod budnim okom Udbe. Već u ovoj najavi bilo je jasno da hrvatska povijesti iz tog razdoblja neće biti tretirana kao ona poratna koja će ipak biti podvrgnuta nekakvom promišljanju. U praksi ovo znači likvidaciju znanosti jer režim je odlučio da daljnja istraživanja ratnog razdoblja nisu ni potrebna iako je upravo taj dio naše povijesti pisan po partijskim napucima i od 1945. naovamo kontinuirano kontaminiran. Što će se događati s novootkrivenim dokazima u budućnosti? Bit će skriveni? Što se događati sa znanstvenicima koji ih objave? Doživjet će sudbinu istaknutog talijanskog znanstvenika Giordana Bruna? Što će se dogoditi s dokumentima jugoslavenske provenijencije o poslijeratnom logoru Jasenovac ako političko povjerenstvo donese presudu da takav logor nikada nije postojao? I na kraju, čemu osnivanje povjerenstva čiji je osnivač premijer Andrej Plenković već donio zaključak o rezultatima rada povjerenstva koje u tom trenutku još nije bilo osnovano?

Tek potkraj lipnja ove godine, dakle četiri mjeseca nakon osnivanja, Vijeće je objavilo svoje prvo priopćenje kojim je utvrđen osnovni cilj Vijeća, a taj je „praksu netolerancije zamijeniti s jednim konstruktivnim dijalogom”, odnosno “tolerantnim dijalogom”. Nakon toga – muk i to unatoč činjenici da ovo Vijeće mora završiti svoj rad do ožujka 2018. Rok od godinu dana za navodno „zatvaranje“ čitavih povijesnih poglavlja u najmanju je ruku neozbiljna, pa se stoga jedino možemo nadati da su članovi Vijeća čitavo ljeto proveli u hrvatskim arhivima i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici marljivo izučavajući dokumente koji bi im pomogli dati odgovore na pojedina pitanja.

No, ono što pouzdano znamo i što se može zaključiti na temelju razgovora s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem (Večernji list, 26.8.2017.) jest to da se od ovog Vijeća očekuju zaključci o temama koje će imati dalekosežne posljedice na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Pritom prvenstveno mislimo na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a postavljenu u Jasenovcu 2016. zbog koje se pripadnici HOS-a i njihove udruge već deset mjeseci nalaze pod stalnim pritiscima, a zbog isticanja njihovog službenog obilježja i pozdrava uhićuju se, maltretiraju i procesuiraju brojni hrvatski građani. Politički pritisak na HOS dodatno je pojačala Radnička fronta koja je zbog postavljanja spomen-ploče u Jasenovcu kazneno prijavila Udrugu dragovoljaca HOS-a grada Zagreba i udruga Documenta svojim otvorenim pismom Vladi i Saboru RH. Ovakva postupanja ne predstavljaju samo pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata i barem jednog dijela hrvatskih branitelja nego i napad na temeljne elemente hrvatskog nacionalnog identiteta i bića. Podsjećamo još jednom da je, prema riječima članova Vijeća, cilj Vijeća „tolerantni dijalog“, a na masovan progon hrvatskih građana, posebno onih kojima možete zahvaliti postojanje vaših radnih mjesta i funkcija.

Znanstveno i objektivno argumentirani stav o pozdrav „Za dom – spremni“ veoma je jednostavan, no prvo želimo podsjetiti na još jednu važnu činjenicu. U svom razgovoru ministar Bošnjaković pozvao se na „tezu“ (neobična je to riječ jer teza je nešto što se znanstveno mora dokazati) saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da spomen-ploča sa službenim pozdravom HOS-a u Jasenovcu „može vrijeđati ljude koji su ondje stradali zbog rasne i nacionalne pripadnosti.“ Kao što smo to više puta dosada učinili u našim dopisima Ministarstvu kulture, JUSP Jasenovac, Vladi RH, Sabor RH, Uredu predsjednice RH i mnogim drugim hrvatskim institucijama, na temelju rezultata dugogodišnjeg znanstvenog istraživanja u svim hrvatskom arhivima i na terenu sa sigurnošću možemo istaknuti da do ovog trenutka nisu provedena objektivna znanstvena istraživanjimatemeljem kojih bi se ustanovila istina o događanjima u ratnom logoru Jasenovac, kao ni broj žrtava i razlozi njihovog stradanja. Ono što je o tom logoru poznato je niz komunističkih konstrukcija s kojima se hrvatski narod počeo blatiti već u prvoj godini Drugog svjetskog rata 1941./1942. zahvaljujući čemu je nastao mit kojim je hrvatskom narodu nametnut osjećaj kolektivne krivnje ne bi li se time skršio otpor komunističkoj represiji, a zatim i velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. U posljednje dvije godine članovi naše udruge i njihovi suradnici čitavim nizom tekstova dokazali su da su podaci o žrtvama ratnog logora Jasenovac masovno falsificirani, a za to do danas nitko nije odgovorao. Štoviše, bivša ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić kojoj smo u više navrata bezuspješno pisali danas sjedi među vama, članovima Vijeća. Osim toga, bez odgovora su ostali i naši dopis kojima smo tražili ispravljanje netočnih navoda JUSP Jasenovac o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu smo prije skoro tri godine objavili izvorni znanstveni rad u jednom od časopisa HAZU, dakle institucije čiji je predsjednik ujedno i predsjednik ovog Vijeća. U tom logoru stradali su oni koji su bili za hrvatski dom spremni, a do ovog trenutka njihovo mjesto stradanja ničim nije obilježeno niti je njihovo stradanje službeno priznato od strane demokratske Republike Hrvatske u kojoj se navodno štuje pravo na život, ali i pravo na privatnost i obitelj. U presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Girard protiv Francuske iz 2011. godine Sud je zauzeo stav da članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima obuhvaća i pravo na grob, odnosno pravo obitelji da pokopa svoje najmilije o čemu se može pročitati na ovoj poveznici: https://strasbourgobservers.com/2011/10/06/the-right-to-bury-one%E2%80%99s-relatives/. Ovo pravo još je uvijek zanijekano tisućama hrvatskih obitelji čiji su članovi nestali u Drugom svjetskom ratu i poraću. To uključuje i one čiji se posmrtni ostatci nalaze na području Jasenovca gdje su ubijani jer su bili ili Hrvati ili jednostavno protivnici komunističke ideologije.

Na kraju ćemo se osvrnuti i na pozdrav „Za dom – spremni“. O ovom pozdravu, kao i o samom Jasenovcu, šire se najobičnije laži i ničim utemeljena podmetanja s ciljem diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost. Tako pojedinci ističu da je riječ o „ustaškom“, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga treba reći da se starohrvatski pozdrav “Za dom” u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684. godine. Dokaze o tome možete pronaći jednostavnim pretraživanjem web stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

1. Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
2. Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
3. Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
4. Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
5. Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
6. Virovitičan, 3.7.1921., tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
7. Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
8. Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“

Nema nikakve dvojbe da je doista riječ o starohrvatskom pozdrav na čije korištenje pravo imaju i nove hrvatske generacije. Nijekanje tog prava zbog činjenice da je službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio sličan („Za Poglavnika i dom spremni“) doveo bi u pitanje i mnoge druge stvari. Glavni grad NDH bio je Zagreb, država se zvala Hrvatska, narod se zvao Hrvatima, govorili su hrvatski jezik, djecu su nazivali istim osobnimimenima, Sabor se nazivao Saborom, novac se nazivao kunom te su postojale mnoge institucije koje postoje i danas.  Od kraja 1944. oružane snage nazivale su se „Hrvatske oružane snage“ čime ih samo jedna riječ razlikuje od Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zatiranje bilo kojeg dijela hrvatskog nacionalnog identiteta radi njegovog postojanja, odnosno korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije je negiranje osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda u cjelini, čak i gore od onog kojeg su Hrvati iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS kada su, kako smo se uvjerili, hrvatska djeca slobodno recitirala da su „za rod i dom spremni“.

Od ovog Vijeća tražimo odbacivanje bilo kakve rasprave o hrvatskim nacionalni vrijednostima, a od cjelokupne hrvatske javnosti, posebno „intelektulne elite“ i akademske zajednice“, da podupre ovaj naš zahtjev te time pruži moralnu potporu hrvatskim braniteljima i svim istinskim domoljubima.