Piše: Želimir Marić
U predvečerje kad je sunce već zašlo
i kad zapad od rumenila plamti,
tad mi se čini
kao da se zemlja nebesima diže
i kao da se nebo spušta i da je zemlji bliže.
O, kad bi vijekom večernja rumen htjela da traje,
a oko moje da se nikad od gledanja ne zamori,
možda bi se jednom susreli i našli
zemlja što se prema nebu diže
i nebo što je sada zemlji bliže.
Ali rumen nestaje i blijedi.
Kroz suzno oko gledam kako je zadnja svjetla pruga
omeđila vrhove tamnih divovskih gora.
Moja duša htjela bi da se diže.
O nebo, nebo, dođi mi bliže!
/Feliks Niedzielski, U predvečerje, 1936./
Panta rei, sve teče, pa i vrijeme. Ali vrijeme isto tako i zrije – ne propustimo konačno ubrati plodove truda koje su nam namrijeli oni koji su voljeli čovjeka i narod, plodove mučenika koji su se, nasljedujući Krista, žrtvovali za nas. Knjižica Nasljeduj Krista bila je jedino, osim krunice, što je Felix Niedzielski posjedovao kad je 20. veljače 1947. strijeljan. Nevjerojatno je kako se kod svetih ljudi često odrazi njihova “kristolikost” u tom nasljedovanju – iz ljubavi se i Felix Niedzielski solidarizirao s braćom i bio “ubrojen među zlikovce”, osuđen i ubijen. Čitamo svjedočanstvo o detalju njegovog Križnog puta: “Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.”[1] Nastavi čitati Sedamdeset godina od mučeničke smrti dr. Feliksa Niedzielskog
Možda bi ovaj događaj na mnogo načina postao najznačajniji čin prkosa u Splitu orkestriran od strane HSP-a ne samo u odnosu prema komunističkom diktatoru Maršalu Titu, već i poruka svima ostalim da će se prkositi i njegovoj ostavštini. Tog dana Radanović je izjavio za Slobodnu Dalmaciju da se radi „o simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu jugo-četničku armadu koja sada žari i pali po Hrvatskoj.“ „I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje s komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom
Nema sumnje da je bitka za Vukovar ključna i najznačajnija bitka Domovinskog oslobodilačkog rata od 1991.-1995., iako je u Hrvatskoj te 1991. bilo još značajnih i znamenitih bitki koje su imale važno i značajno mjesto kao što je bitka za Dubrovnik, Šibenik, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac ili Osijek. Sve su one na svoj način vrijedne i važne, sva su ta mjesta također geopolitički važna i značajna, ali na vrhu prije i poslije svih je bitka za Vukovar. Dapače, osobno smatram da je to najvažnija i najznačajnija bitka koju je hrvatska nacija vodila u cijeloj novovjekovnoj povijesti od XVI. st. do danas. 
Na današnji dan s tugom se prisjećamo svih stradalnika Vukovara, Škabrnje i Nadina (18. i 19. studeni 1991.) . No, za razliku od mnogih portala, tiskovina i udruga koje će današnji dan obilježiti spomenom na tadašnje gubitke, mi ćemo im odati počast tekstom o pobjedi, požrtvovnosti i hrabrosti. Rad je ovo o mjestu za kojeg mnogi među nama nikada ne bi čuli da ono nije postalo jednim od simbola otpora u Domovinskom ratu. Maleno naselje u slavonskoj ravnici protiv moćne armade – izgledi za pobjedu možda 1 naprema milijun. Ovo je priča o Nuštru kroz koji su mnogi hitali u obranu Vukovara. Mnogi među njima nikada se nisu vratili. Nakon pada Vukovara mnogi su pronašli spas upravo u Nuštru probivši srpski obruč. Neka ovaj tekst bude podsjetnik da je nemoguće ipak moguće.