Piše: Jure Soldić mag.theol.
Večer prije 18.11.2017. po tradiciji u našem mjestu Kaštel Sućurcu slavili smo sv. Misu a nakon sv. Mise smo imali procesiju uz paljenje svijeća u znak sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Katolički skauti (7. i 8. razred osnovne škole, većinom djeca hrvatskih branitelja koja nemaju obavezu dolaska na vjeronauk nego dolaze iz ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi) me ujutro tog dana na moju sugestiju da dođu u crnoj odjeći pitaju : “Zašto je bitno da dođemo u crnoj odjeći”? Odgovor je bio:”Tužni su ovo dani, ali i ponosni”!
Crninu nosimo jer tugujemo za našim stradalim sunarodnjacima, ali i zbog ponosne domovinske vojske koja je u crnim odorama krvarila za našu slobodu kroz godine i desetljeća prošlog stoljeća.
Tužni smo i ponosni bili i ove godine u Škabrnji na obljetnici četničkog masakra 18.11.1991. kada je na strašan način stradalo 86 ljudi samo zato što su bili Hrvati. Iz svih djelova Hrvatske a i šire došlo je prema procjeni režimsko-regionalnih medija između 10 i 15000 ljudi što će reći da nas je bilo barem 30% više – dosad najveći broj u škabrnjskoj koloni sjećanja.
Kolona je krenula u 10:15 iz zapadnog ulaza u mjesto te je protegnuvši se cijelom Ulicom 18.studenog.1991. došla do spomen obilježja masovne grobnice gdje su se uz molitvu palile svijeće. Slijedila je sv. Misa, prigodni kulturno – umjetnički program te je potom kolona sjećanja završila molitvom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod središnjeg križa i spomen obilježja kod mjesnog groblja.
Za primijetiti je kako ovaj put za razliku od dosadašnjih ovakvih obilježavanja nije bilo u koloni oznaka HDZ-a, dok su uz oznake ostalih udruga iz Domovinskog rata dominirale zastave, majice, kape i ostala obilježja HOS-a sa pozdravom “Za dom spremni”! Možda je razlog tome što se autentičnost ipak više isplati na duge staze?!
Dana 20.12. u 18.30 u Solinu (kino dvorana) će se održati sljedeća promocija naših izdanja “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” i “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“. Knjige će predstaviti autorica mr. sc. Blanka Matković i suradnica Magdalena Vuković te član udruge Ivan Andabak, mag. hist.
Nedavno je jedan (bjelo)svjetski povjesničar u razgovoru s novinskom agencijom iz dijela Bosne i Hercegovine koji se pompozno naziva Republika Srpska govorio sve i svašta o povijesti o kojoj vjerojatno zna malo ili ništa te je tom prigodom spomenut i logor za djecu u sklopu Jasenovca. I sam mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi brojne navodne dječje žrtve, iako je u desetcima tekstova izravno pokazano kako su mnoge od žrtava s jasenovačkog popisa lažne, kako uključuju i poznate osobe iz javnog života moderne Hrvatske, osobe koje je kao starce moguće vidjeti na videozapisima itd. Ima jedna starozavjetna priča o sucu Gideonu i 300 ratnika u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja. Smisao te priče je da nije potrebna velika vojska da se porazi neprijatelj, već predanost i srčanost. U Domovinskom ratu se dobro vidjelo da kao u onoj narodnoj boj ne bije svjetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Neprijatelj je, nakon što je prestalo brektanje traktora, shvatio samo dio te narodne mudrosti i misli da im je za pobjedu u miru dovoljna predanost laži i poneki bjelosvjetski arbitar. Groteskno je vidjeti Židova Gideona kako u suradnji s tvorevinom nastalom na genocidu propovijeda o holokaustu. U ovom teatru sjena sve su uloge već podijeljene, radnja se zna, ali kraj priče uvijek ovisi o sporednim ulogama – malim ljudima. U ovom slučaju o malim Hrvatima jer veliki su već prerasli granice ove za njih premale države. 