Arhiva oznaka: pravaštvo

ANTE STARČEVIĆ: ČIST POSAO NE BOJI SE SVJETLOSTI!

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Grob Ante Starčevića u Šestinama
Grob Ante Starčevića u Šestinama

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.

POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MILAN pl. ŠUFFLAY – „plemeniti“ koji je oplemenio sebe kroz rad u povijesti i za povijest, zemlju Hrvatsku i Hrvate

Piše: Stipo Pilić, prof. povijesti

Kada je u ožujku 1933. u glasilu Naša gruda Vlado Singer pisao nekrolog Milanu Šufflayu povodom njegove 2. godišnjice smrti napisao je:

„Već nas je tada hvatao strah, da će i on proći kao što prođoše mnogi naši hrvatski velikani. Dan, mjesec, godinu, dvije se o njima govori, a onda postaju plijenom nemilosne zaboravi, žrtvom naše specifično hrvatske – zaista čudne, i nažalost previše uvriježene – ravnodušnosti prema našim pravim velikanima – velikanima duha.

Kako se u tom razlikujemo od ostalih naroda, čije biblioteke vrve od biografija brojnih života mnogih jakih ličnosti iz najbliže prošlosti. Mi sami ne znamo dovoljno procijeniti, koliko tom svojom praktičnom ravnodušnošću, svojom šutnjom o domaćim ličnostima, gubimo na uzorima, na poticaju i na općem podizanju duhovnog i duševnog niveaua u hrvatske inteligencije i u našega naroda.

Svaki pokušaj, da se u jednom kraćem osvrtu dade ma i najmršaviji prikaz ove ličnosti, čije je ime u znanstvenom svijetu poznato daleko izvan Hrvatske, mora se izjaloviti. A nije danas za to ni vrijeme. Tek zato da oživimo uspomenu na ovog našeg velikana i da se vidi da hrvatska mladost znade cijeniti velikane naše znanosti prikazat ćemo u kratkim crtama njegov rad i to ponajviše zato, jer je njegovo djelovanje vrlo malo poznato širim narodnim slojevima“ (Naša gruda, Zagreb, dne 1. ožujka 1933., god. I., br. 1., str. 3.).

Milan Šufflay
Milan Šufflay

Malo se toga u međuvremenu do danas u odnosu na Milana Šufflaya promijenilo.  Višedesetljetna šutnja gotovo je potpuno pod smeće svakakvih povijesnih djela, nedjela i neistina prekrila i sakrila tu pravu „enciklopediju znanja“, kakvih danas skoro da nema. A radi se o hrvatskom znanstveniku, istraživaču hrvatske i albanske povijesti i povijesti cijeloga Balkanskog poluotoka i naroda smještenih na njemu. Istodobno je riječ o političaru-pravašu,  koji je znao „sanjati“, ali i biti čvrsto na „javi“ te vidjeti važnost, značenje i snagu Stjepana Radića, ukazujući stalno na njegove ne samo pravaške korijene, nego i pravaško djelovanje kroz njegovu seljačku politiku. Kao povjesničar koji zna „sanjati“, Šufflay je i pisac koji zna snove i maštu pretočiti na papir do literarnog savršenstva, pretvarajući se od povjesničara u književnika. Njegov književni dar osobito se ističe u esejima koji su istovremeno i znanstveni i literarni i publicistički. U publicistici i novinarstvu on je stalno u tijeku, prati sav inozemni tisak, ali i sam piše na politička, društvena i gospodarska zbivanja i promjene koje se događaju. On je prije više od sto godina bio u potpunosti multidisciplinaran i svestran, a to je ono što se i danas traži od suvremenih povjesničara. Iz svega njegova rada proizlazi posebna filozofija, koja nije nikada zatvorena i ograničena, nego je dinamična i promjenjiva kako to nalaže vrijeme i promjene koje dolaze s njime. Puno je onih koji se takvima predstavljaju, ali nije mi poznat ni jedan koji se može mjeriti sa Šufflayom poslije njegove smrti. Bio je intelektualac par excelance, ali ta se njegova uzornost još ne prepoznaje u hrvatskim povijesnim i intelektualnim krugovima.

Iako se poslije nastanka suvremene hrvatske države Republike Hrvatske znatno povećao broj i količina radova o njemu, Šufflay je i danas nedovoljno poznat i hrvatskim povjesničarima, a da ne govorimo o intelektualcima. Uz to često ga se i dalje promatra kroz naočale „pravaštva“ i „frankovštine“ u negativnom smislu i podrugljivo. Šufflay to ni jednim svojim radom ne zaslužuje. Pisati o čovjeku tako širokih i velikih obzora, svestranih pogleda, ogromne erudicije, poliglotu i istovremeno običnoj i pristupačnoj osobi svakom hrvatskom čovjeku nije lako. To je tim teže što njegov opus i rad nije još u potpunosti obrađen i odrađen, a za nešto takvo bio bi potreban jedan ozbiljan timski projekt. Ipak, obljetnica i način njegova stradanja ne daju mogućnost uzmicanju i nastavak šutnje. Sjetiti se tog hrvatskog velikana barem jednom godišnje čast je i obveza. Vjerujem da ovaj relativno kratki članak može biti uvod u nešto takvo i to i jeste njegova nakana.

Nastavi čitati POVODOM 86. OBLJETNICE SMRTI MILANA PL. ŠUFFLAYA

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

145. OBLJETNICA POGIBIJE EUGENA KVATERNIKA

Na današnji dan prisjećamo se pogibije “sina Domovine” Eugena Kvaternika, suosnivača Stranke prava.  Kvaternik se zalagao za nezavisnu Hrvatske. Ne vidjevši drugog rješenja za oslobođenje Hrvatske od tuđinske vlasti, 8. listopada 1871. Kvaternik je sa 200 naoružanih graničara krenuo prema Rakovici. Ustanak je ugušen svega tri dana poslije. Godine 1933. Eugenu Kvaterniku u Rakovici je podignut spomenik koji je uklonjen nakon Drugog svjetskog rata te je na njegovo mjesto postavljen spomenik palim borcima. Kasnije je Kvaternikov spomenik vraćen u Rakovicu, ali nešto istočnije od prvobitne pozicije. Tijekom Domovinskog rata spomenik je demoliran, a nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” bista je pronađena na smetlištu u Vojišnici na Banovini. Nakon restauracije spomenik Eugenu Kvaterniku u Rakovici svečano je otvoren 8. listopada 1996. godine u povodu obilježavanja 125. godišnjice Rakovičke bune.

 

UZ 155. OBLJETNICU GLASOVITOG GOVORA DR. ANTE STARČEVIĆA

Ante_Starčević_cropDr Ante Starčević – filozof, spisatelj, povjesničar, publicist, književni kritičar, prevoditelj, pjesnik, filolog, poliglot, ali i velikan hrvatske političke misli, jedinstvena je i neponovljiva pojava u našoj povijesti. Ono što je za života činio prepoznato je od naroda koji mu je u znak zahvalnosti uzvratio nazivajući ga Ocem Domovine. Glasoviti  govor  koji je održao u Saboru  prije točno 155 godine (26. lipnja 1861.), dragulj je u bogatoj riznici hrvatske političke misli, i on po mnogo čemu nadilazi značaj i okvire uobičajenog saborskog izlaganja.