PIŠU: MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ I DRAGOMILA POŠA, ČLANICE HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA „DR. RUDOLF HORVAT“- ZAGREB

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 10.8.2017. (pdf)

Objavljeno i na službenoj stranici Hrvatske stranke prava

HSP-ov drugi i posljednji pokušaj uvrštenja Lustracijskog zakona na dnevni red Sabora 1999.

U tekstu pod naslovom “Kako je HDZ rušio prijedloge HSP-ovih lustracijskih zakona 1998. godine”, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 27. srpnja 2017., osvrnuli smo se na događaje iz 1998. kada je Hrvatska stranka prava prvi put uputila u saborsku proceduru Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima”.

Drugi i posljednji put, HSP će isti Prijedlog zakona iznijeti pred Zastupnički dom Sabora u jesen 1999. godine. Protivnici uvrštenja tog Prijedloga na dnevni red Sabora, odnosno zastupnici koji su uložili prigovore, bit će iz istog kruga kao i godinu dana ranije, dakle iz redova Hrvatske demokratske zajednice, a i argumenti i rezultati glasovanja također će biti slični.

Niti mjesec dana nakon sjednice na kojoj je glasano protiv lustracijskog zakona, umire u prosincu 1999. prvi predsjednik slobodne i suverene Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. S radom prestaje Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. Od 2005. do 2013. Hrvatska vodi pregovore o primanju u EU, a HSP i velik broj građana Hrvatske tome se protive. Svega dva dana prije primitka u EU hrvatski Sabor donosi zakon (tzv. “Lex Perković”) kojim pokušava zaštiti izručenje Njemačkoj, u međuvremenu u Njemačkoj pravovaljano osuđenih osoba za zločin ubojstva.

Od 1990. do danas Republika Hrvatska nije prozvala pred sud niti jednog „Perkovića“, iako vijesti o masovnim grobnicama na bestijalni način likvidiranih Hrvata, sugrađana, očeva i majki, prijatelja i neprijatelja, poznatih i nepoznatih – naše braće i sestara –  jedna drugu sustižu. Hrvate se smije nekažnjeno ubijati, poruka je otkrivenih jama-grobnica, “lexa Perković”, proslava u Srbu i pojedinih odluka Haškog suda. Uvoz iz “regijona” cvate, domaća proizvodnja se ne razvija, a pola milijuna građana Hrvatske je u zadnjih nekoliko godina iselilo. Preko 3 000 boraca iz Domovinskog rata je diglo ruku na sebe, uspješno.

Skoro 20 godina nakon jedinih pokušaja da se na dnevni red u Hrvatskom saboru stavi lustracijski zakon, potrebno je zapitati se o uzročnoj-posljedničnoj vezi današnje hrvatske stvarnosti s događajima iz 1998. i 1999. kada je propuštena možda i jedina prilika da se Republika Hrvatska suoči s komunističkom prošlošću i masovnim kršenjima ljudskih prava. Umjesto toga, Prijedlog zakona po kojemu bi se idejni i praktični izvršitelji zločina udaljili iz državnog sustava na svega pet godina, rušio se argumentom kako bi i sami likvidirani bili protiv toga (primjer B. Bušić)! 77 od 79 hrvatskih zastupnika koji su glasovali o odbacivanju tog zakonskog Prijedloga složilo se s tim nonsensom.

Griješiti je ljudski! Ali nitko od tih velikih grešnika, kojih su sljednici SDP i Savez antifašističkih boraca (SAB) nikada se nisu ispričali i zatražili oprost! Okrenimo se budućnosti, pjevaju oni! Mi držimo kako budućnost ne isključuje prošlost, naprotiv!

I vjerujemo, kako ćemo jednoga dana stajati u središtu glavnog hrvatskog grada, i kako ćemo – kako je napisao jedan komentator negdje na internetu – prisusvovati čitanju imena stradalnika i likvidiranih nakon Drugog svjetskog rata, makar to čitanje trajalo danima. Isto tako vjerujemo da će se ispuniti Preradovićeve riječi:

U tvom polju daj mu groba,

S tvojim cvijećem grob mu kiti!

Vratimo se HSP-ovom Prijedlogu zakona iz 1999. godine. Riječ je o istom prijedlogu iz 1998. Prijedlog je datiran s 30.-tim rujnom 1999., uručen je Predsjedniku Sabora akademiku Vlatku Pavletiću, a zaprimljen pod br. 657. (HDS, Služba za dokumentaciju, H-253/99a. Klasa: 004-01/98-04/01, Ubroj: 62-99-423).

Donosimo fonogram rasprave sa 43. sjednice Zastupničkog doma Sabora, koji je dostupan. Tome su predhodili pisani prigovori koji nisu dostupni, te sastanak i rasprava izvjesnog odbora, čiji fonogrami također nisu dostupni.

“Fonogram 43. sjednice Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, održane 20. listopada 1999.

Predsjedava: akademik Vlatko Pavletić, predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskoga državnoga sabora

(….)

Predsjednik:

…………….

Uvaženi zastupnik Dubravko Jelčić u pisanom prigovoru predlaže da se iz dnevnog reda izostavi točka Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima. Predlagatelji su uvaženi zastupnici Đapić, Kandare, Jukić.

Pisani prigovor primili ste na sjednici pa molim uvaženog zastupnika Jelčića ako želi da usmeno još kratko kaže.

Akademik Antun Dubravko Jelčić:

Gospodine predsjedniče, sve ono što bih imao reći o ovome ja sam zapravo stavio ovdje u ovaj pismeni podnesak međutim ako ste mi već dali priliku iskoristiti ću je da možda samo ocrtam neka mjesta iz ovoga pismenoga podneska.

Već samo pozivanje na pismene tragove koji bi morali biti odlučujući o tome da li je netko bio žrtva ili nije /Govornik se isključio, ne čuje se./… bila doista pravna država međutim mi dobro znamo da ona to nije bila, mi dobro znamo da je čak i sa vrha države savjetovano javno sucima da se baš ne moraju držati zakona „kao pijani plota“, to se gospodin Šeparović sigurno dobro sjeća. Zatim znamo i iz osobnih iskustava poznamo ljude koji su itekako bili progonjeni, koji su itekako bili diskriminirani a da o tome nikada nikakvih pismenih dokumenata nije postojalo.

Isto tako znam i obratnih slučajeva da su ljudi koji su bili na stanovitim, istaknutim mjestima bez ikakvih pismenih dokumenata zaštićivali one koji su bili proganjani i omogućavali im da prežive. Prema tome, budući da je današnja situacija sasvim drugačija nego što je Poljska ili Mađarska na koju se pozivamo kada govorimo o tome koji takav Zakon imaju a gdje isto tako čini mi se nije baš pokazao ne znam kakve velike rezultate, mislim da kod nas ne bi trebalo raspirivati i dalje te nesretne podjele iz drugoga svjetskoga rata i da bismo već zato morali otkloniti u ovoj situaciji danas ovaj Zakon.

Doista sam za to da birači sami odlučuju, jer ljudi dobro znadu tko je što bio i tko je što radio, pa neka onda oni odluče hoće li nekome /dati/ glas ili neće. Hvala.

Predsjednik:

Predstavnik predlagatelja uvaž/e/ni kolega Đapić.

Molim?

/upadica iz klupe, ne čuje se./

Ne, kao uvijek jedino sa svog mjesta. Bio bi presedan.

Anto Đapić:

Nije, ja sam i kod zadnjeg, prvog prijedloga zakona o zdravstvu bio dolje, ali nema veze. Dobro.

Hrvatska stranka prava i predlagatelji u cijelosti odbacuju prigovor koji je podnio uvaženi zastupnik akademik Jelčić u ime kluba Hrvatske demokratske zajednice. To je antieuropski prigovor, prigovor koji se protivi praksi najsnažnijih tradicijskih zemalja koje su u ovom trenutku članice NATO saveza i korak do ulaska svojih zemalja u Europsku uniju, prije svega mislim na Mađarsku, Poljsku i Češku.

Lustracija je temeljni završni zahvat demokratskog obračuna, demokratskog sustava sa ostacima i nasljeđem komunizma u cijeloj Europi pa tako smatramo da je potrebno i u Hrvatskoj ga napraviti.

Prigovori koji govore o detaljima našeg zakonskog prijedloga i zbog čega se traži skidanje sa dnevnog reda ne ulaze u duh Zakona lustracije, ne ulaze u duh zakona kojim bi se otklonile posljedice totalitarnog komunističkog režima u Republici Hrvatskoj.

Interesantno je da godinu i pol dana nakon ponavljanja našeg Lustracijskog zakona, da se ipak promijenila klima u postidnijem /pozitivnijem, op. aut./ smislu i da su i neki mediji o tome objektivnije pisali i neki zastupnici i političari o tome se izjašnjavali mnogo objektivnije rekao bih i korektnije nego prije godinu i pol dana.

Ali isto tako, ovaj prigovor je na tragu i onih prigovora koji su se pojavljivali posljednjih tjedan i pol dva dana vezano za Zakon o lustraciji, a koji neargumentirano i rekao bih vrlo nekorektno idu u pravcu toga a time se dezinformira hrvatska javnost a ne otvaranjem rasprave i skidanje nedemokratski sa dnevnog reda, a politički potpuno neopravdano stvori se klima, stvara se rasploženje kako je to udar na pomirdbu, kako je zakon nedemokratski, da on uvodi novu nam diskriminaciju, da je Lustracijski zakon neeuropski i nije okrenut budućnosti, da je zakon uperen protiv nekih oporbenih stranaa, da je Lustracijski zakon zakašnjela inicijativa jer da je donesen 90., 91. godine bilo bi dobro ali sada je prekasno, te da je predlaganje zakona predizborni potez, te da je ustvari Lustracijski zakon kao što je rekao jedan čak kolega, lupio pa ostao živ, tek zapravo primitivni dogovor HSP-a i HDZ-a.

Što se tiče prigovora da je ovo udar na pomirbu, gospodine Jelčić i kolegice i kolege svi nazočni, moram vas podsjetiti da se ovo sve zbiva nepun tjedan nakon sahrane posmrtnih ostataka hrvatskog mučenika Brune Bušića koji je sam bio žrtva onih na koje se Lustracijski zakon odnosi.

Isticati s jedne strane Bušićevu žrtvu i istodobno se protiviti lustraciji, znači biti licemjerno i dvolično. Ovakvo licemjerje i dvoličnost svojstveno je jedino za komuniste. O kojoj se to pomirbi uopće može govoriti? O pomirbi pokojnog Brune Bušića i udebnog /udbenog, op. aut./ ubojice koji ga je ubio, o pomirbi tisuće žrtava komunizma nama dragih pokojnika i njihovih krvnika. Neka mi njihove obitelji oproste na cinizmu, ali ta pomirba je da tako velim, tehnički nemoguća jer su oni mrtvi a mi nemamo baš nikakvo pravo zaboraviti ili marginalizirati zločine počinjene nad njima, kao što nemamo baš nikakovo pravo dopustiti njihovim krvnicima da i dalje mirno šeću Hrvatskom i sudjeluju u političkom životu te obnašaju državne funkcije kao da se baš ništa nije dogodilo. Uostalom biti će na ovoj sjednici govora i o tome, da (je) izvješće saborske Komisije za žrtve rata i posljeraća jasno govori o potrebama donošenja nekakve vrste lustracijskog zakona.

Citirao bih jednu kinesku Konfučijevu izreku o državnoj upravi: „Prva i temeljna zadaća svake vlasti je definirati i pojasniti pojmove, jer ako pojmovi nisu jasni nezna se što je ispravno a što krivo, ne može se odmjeriti kazna ni dodijeliti nagrada pa se zato ne može niti dobro vladati.“ Drugim riječima, da bi se pravilno i dobro vladalo treba jasno reći što jest dobro a što (ni) je zlo.

Kažu nam da je zakon nedemokratski, da on uvodi novu diskriminaciju. Ovo je čisto iskrivljavanje činjenica bilo namjerno ili nenamjerno. Možda je riječ o nenamjernom iskrivljavanju činjenica, ako je tako onda ljudi koji to govore uopće nisu pročitali naš zakonski prijedlog te iznose svoja stajališta na temelju svojih predrasuda o Hrvatskoj stranci prava tvrdeći da naš prijedlog zakona povlači progone, zatvore, logore, čistke i sl. što je upravo obrnuto, a to su radili oni na koje bi se Lustracijski zakon trebao primijeniti.

Ipak, u našem Lustracijskom zakonu nema ni govora o tome. Mi dakle samo tražimo izdvajanje iz javnog života na pet godina, te iz državnih i javnih službi i svih onih koji su u praksi provodili stihove komunističke poezije, „Tko drugačije kaže, taj kleveće i laže, osjetit će našu pest“. Drugim riječima, onih koji su bili djelatnici komunističkih tajnih službi, kao i oni koji su bili njihovi nalogodavci ili korisnici njihovih usluga. Dakle, nema govora o diskriminaciji o čemu se govori u prigovoru, koja bi se temeljila na političkim uvjerenjima jer bi tada zakon bio uperen protiv svih članova komunističke partije, a što nije. Nasuprot tome, ovaj zakon je uperen u političkom smislu protiv ljudi koji su bili provoditelji komunističke diktature u Hrvatskoj.

Mi želimo onemogućavanje njihovog javnog djelovanja. Lustracijski zakon naime propisuje petogodišnju zabranu izbora ili imenovanja na dužnosti u državi i lokalnoj samoupravi. Odluku o tome bi donosio lustracijski sud kao što je u praksi u nekim zemljama tranzicije, na temelju podataka dostavljenih od strane posebnog državnog povjerenika.

Ipak možda je riječ o svjesnom i namjernom iskrivljavanju činjenica u svezi našeg Prijedloga lustracijskog zakona, no u tom slučaju sigurno je riječ o ljudima koji bi bili zakačeni lsutracijom.

Kažu nam da le Lustracijski zakon neeuropski i nije okrenut budućnosti. To je notorna glupost. Ovaj zakon provele su Poljska, Češka i Mađarska koje su tek nakon toga mogle stupiti u NATO. Ovdje su i kolege svjedoci koji su vidjeli da smo prigodom tiskovne konferencije sa 40-ta stranih novinara imali jedno od središnjih pitanja, pitanje Lustracijskog zakona u Hrvatskoj. Provela ga je i Njemačka u svom istočnom dijelu nakon ujedinjenja, tj. nakon rušenja Berlinskog zida.

Treba posebno napomenuti da Bugarska i Rumunjska, Slovenija i Slovačka nisu provele ovaj zakon, no zato i danas pokušavaju dokazati svoju pouzdanost pred vojnim dužnosnicima NATO-a. Uostalom, NATO i Europska unija u koji se mnogi prisežu u ovom hrvatskom Parlamentu, su nastali radi zaštite Europe i europskih vrijednosti od komunizma, stoga je za ulazak u NATO i Europsku uniju bitna dekomunizacija na svim područjima javnog života. Na tome prolaze ili padaju tzv. nove demokracije u istočnoj Europi.

Hrvatska ne može ući u 21. stoljeće ravnopravno u europsku obitelj naroda sve dok se ne oslobodi svake od tih metastaza tumora komunizma, što prije i što temeljitije to učinimo, to bolje za svih nas. Ti čuvari tekovina revolucija ne mogu promicati europska mjerila vrijednosti, niti graditi Hrvatsku kao demokratsku državu jer su se cijeli svoj život svim silama borili za socijalizam na balkanu i za komunističku Jugoslaviju.

Ima i onih koji vele da je zakon uperen protiv nekih oporbenih stranaka. Zapravo ovaj zakon je uperen protiv svih i protiv ni jedne stranke. Dakle zakon je /nije, op. aut./ uperen protiv stranaka koje doista žele Hrvatsku demokratizirati i približiti Europi, ali je svakako uperen protiv onih stranaka u kojima su na ključnim pozicijama ljudi koji su bili stupovi komunističke diktature i njeni vršitelji na svim razinama od države do najmanje općine. Svatko je imao i ima pravo vjerovati i komunističke idiotarije, koje su oni propovijedali, pa makar se ti nekadašnji čuvari… revolucije danas nazivali i socialdemokratima ili demokršćanima ili pravašima ili liberalima ili borcima za ljudska prava, demokraciju i slobodu medija. Ponavljam, svatko ima pravo vjerovati u to, no nitko nikada nije imao pravo prisiljavati sve druge ljude oko sebe, da u te komunističke gluposti moraju vjerovati, te da im štoviše moraju podrediti cijeli svoj život i rad i da trebaju javno govoriti hvalospjeve o njima i partiji. Ima navodno i mudrih savjetnika koji kažu, lustracijsi zakon je zakašnjela inicijativa, da je donesen 91. godine bilo bi dobro, ali sada je prekasno. Ovaj savjet je posve besmislen. Naime, Česi su donijeli zakon još prije razdvajanja sa Slovacima, Nijemci odmah nakon rušenja Berlinskog zida, Mađari znatno kasnije, Slovencima to još nije uspjelo, unatoč demokratskim inicijativama Janeza Janše, ipak u Poljskoj lustracijski zakon stupio je na snagu tek 1997. godine. I je li to bilo zakašnjelo, ni govora, radilo se o varljivoj nadi Poljaka i drugih da će lustracija tih stupova što se nama nudi u prigovoru, diktatura proletarijata ići sama od sebe, bilo uz pomoć demokratskih mehanizama unutar stranaka, bilo izbornim demokratskim mehanizmom. No, to očito nije bilo dovoljno. Pokazalo se naime da je dekomunizacija Poljske nemoguća bez provedbe lustracijskog zakona. Osim toga, svima onima koji kažu da je sada prekasno, treba još jedanput napomenuti da zločini ne zastarijevaju. Ovo posebno napominjem radi naših mlađih sugrađana, dakle radi generacije koja ovih dana navršava 18 godina i koja je bila premlada kako bi se sjećala svega što se zbivalo prije 90-te godine. Naime, uspostavljanjem komunističkog režima u Hrvatskoj 1945. godine, hrvatskom narodu nametnuta je neograničena totalitarna vlast Komunističke partije, kojaje bila iznad i izvan Ustava i izvan svih zakona i propisa. Drugim riječima to je značilo kontrolu svog gospodarstva, kontrolu javnog života, nekažnjeno nasilje nad građanima i pljačku njihove imovine, mogućnost masovnih smaknuća zarobljenika i političkih protivnika u logorima, kontrolu medija, ideologizirano školstvo itd. Značilo je to ujedno primostru i strah. Gospodarstvo u kolapsu, vođeno od ljudi sposobnih jedino za postavljanje šumskih zasjeda, neprekidni očaj i siromaštvo, često na rubu gladi, masovnu emigraciju itd. Ukratko, zaostalu „balkansku tiraniju“ i „azijsku satrapiju“, a ni u kom slučaju Europu, uspješno gospodarstvo, demokraciju o čemu danas upravo oni govore. Udbaši, KOS-ovci, SDB-ovci i slični, tih su olovnih godina uhodili, progonili, zatvarali i mučili ljude, odnosno ubijali bez zadrške svakog u domovini ili iseljeništvu tko se Partiji Jugoslavije suprotstavio mišljenju, riječju i djelom. Sva ta zla činili su po nalogu svojih nadređenih u Partiji, koji su držali za cir, a to je diktatura proletarijata opravdava sve, baš sve. Neshvatljivo je da se ljudi nonšalantno odnose prema zlu koje su nanijeli komunisti, a istodobno je normalno dan danas progoniti nacističke zločince. Ovdje je malo prije rečeno da prevladamo … 2. svjetskog rata, ovo nije zakon …2. svjetski rat, ali ako je tako, onda ako se sudilo Dinku Šakiću, može se barem u Hrvatskom parlamentu otvoriti rasprava i o zločinima koji su pod komunizmmom učinjeni u Hrvatskoj. Još je doduše razumljivo kad to nerazumijevanje pokazuju poneki Francuzi, Englezi ili Amerikanci, pa govore o komunizmu kao pogrešnoj uzvedbi jedne navodno dobre ideje. No neshvatljivo je kada vodeći ljudi hrvatske politike, Hrvati za progon komunističkih zločinaca pokazujusasvim drugačiji stav, pogotovo je neshvatljivo da danas bilo kome ovo sve treba govoriti i objašnjavati. Svega 10 godina nakon pada Berlinskog zida i nakon odlaska … scene, posljednih pokušaja stvaranja tzv. socijalizma po mjeri čovjeka, jer je ono prije toga bilo socijalizam po mjeri životinja. Ipak, tu treba biti precizan. Nonšalantni su i zaboravni prema zločinima komunizma upravo oni koji najbolje znaju koliko je zla komunistički režim nanio Hrvatskoj. Uostalom stara kineska izreka kaže: „Čovjek koji zna za pogrešku, a ne želi je ispraviti, sigurno je i sam griješio, drugim riječima, sigurno je i sam bio upleten u tu pogrešku.“ Naime oni koji su u Hrvatskoj najzaboravniji i najskloniji zastarjevanju tih zločina, oprostu i zaboravu su ljudi koji su bili stupovi toga režima ili su to pak ljudi koji pored svojih današnjih interesa i interesa njihovih partnera ne žele otvaranje tog komunističkog ormara užasa.

Stigli su čak i prigovori iz djela oprbenih redova, da je predlaganje lustracijskog zakona predizborni potez. Ovo je vrlo ciničan i bezobrazan, a u isti mah i glup odgovor. Naime HSP ovaj zakon po prvi put je stavio u saborsu proceduru još početkom 98., dakle skoro 2 godine prije izbora. Tada su ga zajedničkim snagama skinule s dnevnog reda, kao što će biti i danas i HDZ i stranke šesto rice, mada tada nije bilo predizborno vrijeme. Uostalom svi zakkonski prijedlozi koje je ovih par godina HSP uputio u saborsku proceduru, bili su odmah od pojedinih ljudi označavani kao predizborni potez, mada su npr. kod Zakona o pobačaju upućeni 96. godine, tj. 3 pune godine prije izbora. Izjaviti da je predlaganje lustracijskog zakona predizborni potez znači ili ne razumjeti demokraciju, ili se možda time želi reći da su zakoni predani u proceduru u izbornoj godini manje vrijedni ili manje važni. Naime, predizborno vrijeme je svo vrijeme od izbora do izbora, dakle čitave ove 4 godine i za nas u HSP-u kampanja doista traje svo to vrijeme. Uostalom ako je predlaganje lustracijskog zakona predizborni potez, što je onda Prijedlog zakona o povratku duga umirovljenika, čiji su predlagatelji upravo danas bili kolege, što sam ja podržao da dođe na dnevni red.

Najzanimljiviji je komentar kako je predlaganje lustracijskog zakona zapravo primitivni dogovor HSP-a i HDZ-a, tako misli moj kolega saborski zastupnik gospodin Jozo Radoš. Ovo je izvan svake pameti. Ne znam u kojem logičnom sustavu funkcionirate gospodine Radoš, iz čega izvlačite ovakove zaključke. Dakle, zašto bi HSP mjesecima izrađivao zakon, kontaktirao sa kolegama u Poljskoj, Njemačkoj, Sloveniji i sve to skupa radio samo zato da zakon nikada ne uđe…/Govornik je isključen, ne čuje se./ tj. da bude uklonjen sa dnevnog reda sabora na isti način na koji su ga početkom 98. godine uklonili združenim snagama HDZ i šestorica, u želji da se o ovim temama nikada ne otvori saborska rasprava.

Ponavljam po tisućiti put, sve HSP-ove zakonske prijedloge izrađuje HSP sam i svi su sklonjeni s dnevnog reda ili saborske procedure isključivo voljom većine HDZ-a. Zašto bi HSP radi nekakvog dogovora s HDZ-om ulagao toliki trud u izradu zakona, bilo bi to glupo i nerazumno. Međutim činjenica je da /je/ gospodin Radoš i njegove kolege iz šestorice, dobro znaju zašto HDZ ne želi raspravu o ovom zakonu. No činjenica je i to da ni sam gospodin Radoš i njegove kolege iz HSLS-a i  ostalih stranaka šestorice, iz nekih njima znanih razloga ne žele otvoriti ovu raspravu, pa jedva čekaju da posao, prljavi posao skidanja lustracijskog zakona s dnevnog reda, obavi HDZ umjesto njih.

I na kraju završiti ću. Stranka prava i njeni zastupnici i HKDU, tada činimo jedinstveni Klub HSP-a i HKDU-a, četiri godine nisu nikada napuštali sabornicu, svoj smo posao pošteno i kvalitetno odrađivali, dok su neki znali biti po godinu dana izvan, davajući ostavke na svoje funkcije, a primajući plaću svo to isto vrijeme na funkcije za koje su dali ostavke. Ali ćemo mi danas u znak simboličnog prosvjeda, zbog skidanja ove točke s dnevnog reda, dok traje glasovanje napustiti sabornicu.

Hvala lijepo.

Predsjednik:

Za ispravak netičnog navoda javili su se uvaženi kolega Jelčić i Radoš. Ali moram napomenuti da prema Poslovniku u ovom sada momentu je moguć samo ispravak netočnog navoda, a ne polemika. Nema rasprave, nema polemike.

Uvaženi kolega Jelčić.

Akademik Antun Dubravko Jelčić:

Gospodin Đapić poziva se na Brunu Bušića. Mogu se i ja pozvati na njega. Da je gospodin Đapić pročitao tekstove Brune Bušića onda bi vjerojatno vidio da je Bruno Bušić upravo zagovarao ovo što ja govorim. Bruna Bušića sam pozivao 1968. S njime sam razgovarao upravo o ovoj bezbroj puta. I da je gospodin Đapić pročitao prije svega njegovu Bušićevu studiju Hrvatske ustaše i komunisti koji je izišao negdje 78. godine čini mi se u Washingtonu, ili njegovu veliku knjigu sabranih tekstova „Jedino Hrvatska“, tako se zove ima nekih 7, 8 stotina stranica, onda se ne bi pozivao na Brunu Bušića. Jer Bruno Bušić stoji upravo iza ovoga što sam rekao.

Predsjednik:

Hvala. Uvaženi kolega Radoš.

Jozo Radoš:

Dakle, gospodin Đapić moju izjavu stavlja u usta i HSLS-u, ja sam govorio u osobno ime, a pogotovo šestorici to nikako ne dolazi u obzir. Moja izjava nije bila povezivanje HDZ-a sa HSP-om, nego ostruktna činjenica da je jedan istaknuti član HDZ-a taj zakon u jednom dijelu smatrao dobrodošlim i što se radi o elementima prljave političke trgovine. To je moja teza i kod toga ostajem.

Predsjednik:

Dajem na glasovanje prigovor uvaženog zastupnika Dubravka Jelčića, da se iz dnevnog reda izostavi prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima.

Tko je za ovaj prigovor? Hvala.

Tko je protiv?

77 je glasovalo za to da se ovaj zakon izostavi iz dnevnog reda. Prema tome, prihvatilo je prigovor, a samo dva glasa su bila za.“

Ovime je Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima stavljen ad acta.

O političkoj zrelosti hrvatskog naroda i pitanju koliko je službena lustracija danas uopće potrebna i provediva ? I u kakvom obliku?

Podsjetimo se argumenta Vladimira Šeksa iz 1998.: „Mi u HDZ-u smatramo da je na političkim strankama, da je na hrvatskoj političkoj javnosti, cjelokupnoj javnosti, da je na političkoj zrelosti hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske da u jednom demokratskom postupku kod izbora procjeni i ocjeni da li će birati ili poklanjati povjerenje ljudima koje bi Hrvatska stranka prava željela eliminirati od obnašanja niza dužnosti, naznačenih tih dužnosti naznačenih u Prijedlogu zakona.” Argument Dubravka Jelčića 1999. je sličan.

Činjenica je da hrvatskom narodu nije neophodan lustracijski zakon da bi proveo barem djelomičnu lustraciju. Lustracijski proces temelji se na povijesnim istraživanjima poput onih koje provode članovi naše udruge Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” iz Zagreba. Objavljivanjem rezultata takvih istraživanja hrvatskom narodu omogućava se uvid u skrivenu istinu i time postavlja prvi temelj za uspješno provođenje lustracije. Možda je upravo u tome potrebno tražiti razloge sustavnih opstrukcija s kojima se naša udruga suočava u radu. Posljednji korak u lustracijskom procesu je onemogućavanje počinitelja zločina i svih onih koji su kršili ljudska prava da i dalje sudjeluju u vlasti. Taj korak odvija se na svakim izborima kada narod odlučuje hoće li birati one koje treba lustrirati ili ne. Lustracijski proces započinje povijesnim istraživanjem, a završava donošenjem ispravnih odluka na individualnoj razini i savjesnim pristupanjem demokratskom procesu. Ono što je Vladimir Šeks propustio reći je to da rezultati povijesnih istraživanja na temelju kojih građani mogu donositi ispravne odluke ovise o dostupnosti arhivskog gradiva, objektivnim znanstvenim istraživanjima i zaštiti znanstvenika i svih onih koji iznose istinu potkrijepljenu dokumentima i koji se usude misliti drugačije od zacrtanog smjera vladajuće garniture. Na ovu problematiku osvrnut ćemo se u jednom od narednih tekstova.

Protivnici lustracijskog zakona 1998. i 1999. dakle jednim dijelom nisu bili u pravu: oni su naime govorili kao da su arhivi SKH/SDP i pripadni iz vremena 1960-ih – 1980-ih godina bili već tada dostupni! A nisu bili u pravu ni u onom dijelu u kojem tvrde kako bi lustracija narušila pomirbu. Ako neki drže da se pomirdba sastoji u tome da se na miru ostave oni koji su sebe, svoju djecu i unuke uz pomoć Komunističke ili koje druge partije ugnjezdili u upravnom i izvršnom aparatu države ili koji su sa nelegalno stečenim novcem hrvatskih građana izgradili karijere sebi i obiteljima, onda su oni loši interpreti pomirdbe. Pomirdba je trebala premostiti političke i nacionalne animozitete. Ona ne poziva na ukidanje prava.

2016. godine se pitanje lustracije aktualiziralo dolaskom na vlast HDZ-a, koji je ovoga puta zastupao potrebu lustracije i najavljivao donošenje zakona. Građani su takav stav pozdravili, iako je bilo glasova koji su tvrdili da je za to prekasno. Drugi su pak uz financijsku podršku hrvatske države pisali kako je lustracija već provedena 1990. godine i spominjali pedeset općinskih javnih tužitelja, a insinuirali ne samo tisuće „lustriranih“ nego i to kako lustracija danas cilja na nacionalne manjine i političke neistomišljenike („I kakva se onda lustracija danas traži u Hrvatskoj? Gledano iz nekog nakaradnog ugla, ima tu još Srba, Jugoslavena i „komunjara“ koje treba smijeniti…“).[1] Što se tiče zločinaca i kršitelja zakona, tu je ovaj protivnik lustracije u pravu: za to ne treba lustracijski zakon jer za to postoji Kazneni zakon.

S time se slaže i bivši predsjednik RH Josipović, koji podržava „procesuiranje zločina“, ali smatra da bi „neselektivno otkrivanje svih suradnika nekadašnje UDBA-e dovelo do destabilizacije društva“. Cjeloviti popisi suradnika iznenadili bi mnoge jer, kako navodi Josipović, „danas su neki od tih ljudi i među desnima i među lijevima i među kulturnjacima i među crkvenim ljudima i pitanje je ima li danas smisla destabilizirati državu otvaranjem tih frontova ako ne lovimo zločince?“[2] Zanimljivo je kako su gosp. Josipoviću 2.08.2016. bila poznata imena sa popisa djelatnika UDBE, koji se, prema novinskoj vijesti iz 2017. neće naći u materijalu predanom od strane SOA-e  Hrvatskom državnom arhivu do kraja 2015. godine (Hrvatski državni arhiv, fond 1561, SDS RSUP SRH).[3]

Mišljenja smo da se lustracija prvenstveno ima odnositi na dovođenje u red, odnosno reglementiranje mnogih „zapuštenih“ područja društvenog života, čime bi se provela i pozitivna selekcija među (državnim) službenicima. U tom kontekstu potrebno je razsvijetliti povijesne događaje od 1941. do 1990., provesti reviziju profesionalnih karijera državnih i javnih dužnosnika kao i primatelja boračkih mirovina, analizirati posljedice privrednog kriminala kojemu je Hrvatska sustavno izlagana od 1945. naovamo te neke druge teme o kojima ćemo opširnije pisati u slijedećim nastavcima.

Kad bi Hrvatska stranka prava danas pisala Prijedlog lustracijskog zakona, on bi zasigurno izgledao znatno drugačije od onoga iz 1990-ih godina obzirom na promijenjene okolnosti u posljednih 20 godina. Nemoguće je ne zapitati se kakva bi naša stvarnost bila da je taj zakon bio izglasan i proveden. Hrvatska bi, sigurni smo, bila pošteđena međunarodnog sramoćenja i trošenja novaca na izgubljene parnice, „lexa Perković“ i mitova o „ustaškim gujama“, protuhrvatski djelatnih veleposlanika i istaknutih kroatologa koji javno negiraju postojanje hrvatskoga jezika i rade na njegovom zatiranju, unutarnje pljačke i pola milijuna iseljenih građana Hrvatske.

[1]Ante Radić „Temeljito obavljen posao: I kakva se to lustracija danas traži u Hrvatskoj?“ http://www.lupiga.com/vijesti/temeljito-obavljen-posao-i-kakva-se-to-lustracija-danas-trazi-u-hrvatskoj

Članak je „nastao uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta “Ustavne vrednote u doba krize“, koji je potpomognut sa 91.731,12 kn (http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2015_07_77_1485.html)

[2] https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ivo-josipovic-presuda-protiv-perkovica-i-mustaca-ozbiljna-je-pouka-za-hrvatsku—445605.html

[3] : M Edvin Habek, Tajne Državnog arhiva. Dostupno je 60.000 dosjea Udbe – nedostaje popis suradnika, Zagrebački list 11. lipnja 2017: https://www.zagrebacki.hr/2017/06/11/tajne-drzavnog-arhiva-dostupno-60-000-dosjea-udbe-nedostaje-popis-suradnika/