Budući da smo usred ljeta, najbolje je vrijeme za ljetnu ofenzivu otkrivanja većeg broja novih poimeničnih lažnih jasenovačkih žrtava kako bi se za mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac dodatno pokazalo da je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. Kod tvrdnji da je netko ubijen u logoru Jasenovcu, autori popisa iz JUSP Jasenovac se izrazito pristrano koriste različitim izvorima. Primjerice, ako jedan izvor za neku osobu navodi da je stradala u Jasenovcu, a neki drugi izvor navodi da je stradala u Auschwitzu, ta će se žrtva u pravilu pripisati Jasenovcu. Čak i kad se u nekoliko izvora navodi da je osoba stradala negdje drugdje, a dovoljno je da se pojavi samo jedan nevjerodostojan izvor koji navodi suprotno, tj. da je ta osoba stradala u Jasenovcu, onda i JUSP Jasenovac tu osobu vodi kao žrtvu Jasenovca. Takvo ponašanje nema veze sa znanošću, već s propagandom i namjernim uvećavanjem broja žrtava. Primjerice, velika većina ljudi se može složiti da je majka Terezija bila vrlo pozitivna osoba, no gotovo sigurno se može naći i neke čudake koji će o njoj reći sve najgore – po jasenovačkoj logici to bi značilo da je ona onda vrlo zla i opasna osoba.
Ovo vrijedi pokazati na konkretnom primjeru. Kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis su navedene i Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980.-1985.) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba. U trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa ove popisnice su navedene kao jedan od izvora podataka za 3905 osoba. Već je u više navrata pokazano da je taj komunistički projekt prepun pogrešaka. Primjerice u tekstu „Jasenovačko omalovažavanje Vukovara“ objavljenom u Hrvatskom tjedniku od 1. prosinca 2016. godine je jasno pokazano da su neke osobe koje su prema popisnicama iz Dotršćine navodno stradale u Jasenovcu zapravo umrle nakon rata, neke čak i u samostalnoj Hrvatskoj. Jedna od takvih je i Nada Sonnenschein koja je umrla 2007. godine u Zagrebu, ali je u projektu Dotršćina pozivajući se na Popis žrtava r. br. 6015. Židovske općine Zagreb bez ikakvih problema jednostavno navode kao žrtvu Jasenovca. Ipak, baš zato što očito uvelike lažno prikazuju sudbinu mnogih ljudi, podaci projekta Dotršćina se mogu odlično iskoristiti i za borbu protiv lažnog uvećavanja jasenovačkog popisa. Na projektu Dotršćina je rađeno dvadesetak godina nakon što je nastao Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine pa bi podaci u njemu trebali biti točniji, ali iz brojnih primjera se vidi da to nije tako, komunizam je bio isti i na početku i na svom kraju. Jedan od redaktora projekta Dotršćina je bila u prethodnim tekstovima često spominjana Narcisa Lengel-Krizman. Nju je ovdje važno spomenuti jer je jednom prilikom S. Goldstein, od jednog lijevog medija opisan kao „nesumnjivo najbolji poznavatelj onoga što se u ustaškom logoru u Jasenovcu događalo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske“, izjavio kako je Igor Vukić kao jedan od autora knjige „Jasenovački logori – istraživanja“ svakako morao čitati i knjige Narcise Lengel-Krizman pa bi se moglo pretpostaviti da se isto može očekivati i od „najboljeg poznavatelja“, ali i od djelatnika JUSP Jasenovac jer se i oni bave Jasenovcem na svoj način. No je li tome zaista tako ili su ovdje prisutni dvostruki kriteriji? Krenimo redom. Arhivsko gradivo projekta Dotršćina je moguće vidjeti u Hrvatskom državnom arhivu, a samu organizaciju projektne dokumentacije moguće je pregledati i na mrežnoj stranici http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=1_106726. Svaka od stavki je zanimljiva no za početak je možda najzanimljivije spomenuti onu pod nazivom „Poginuli na savezničkim frontama ili fašističkim logorima izvan Jugoslavije 1941. – 1945. (dosje)“. Za osobe koje su spomenute ovdje očito bi trebalo biti jasno da nisu stradale u Jasenovcu i očito bi toga trebali biti svjesni i djelatnici spomen-područja, osim možda ako „nesumnjivo najbolji poznavatelj“ Jasenovca misli da oni to nisu trebali čitati. Ako se idu uspoređivati podaci za osobe iz spomenute stavke projekta Dotršćina i mrežnog jasenovačkog popisa, bez problema se može otkriti veći broj novih lažnih jasenovačkih žrtava. U nastavku slijede neki primjeri.
Đuro Angelus rođen ocu Anti 1902. godine u Zagrebu ne može se navoditi kao ubijen u Jasenovcu jer postoje izvori koji navode da je stradao u Auschwitzu. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema podataka o Đuri Angelusu. Flora Bauer rođena 1896. godine u Zagrebu nije ubijena 1941. godine u Jasenovcu jer se 15. travnja 1942. godine nalazila u logoru Loborgrad. U Yad Vashemu je Flora Bauer rođ. Rosenberg (1898.) iz Varaždina, rođena u Mađarskoj. Prema podatcima odvedena je u nepoznati logor, baš kao što se navodi i u napomenama jasenovačkog popisa. Znači autori popisa znaju sve te dvojbe, ali tko bi onda ispunio zadane kvote? Mane Beck rođen ocu Davidu 1890. godine u Zagrebu (u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa se navodi Dalj – isto kao i u projektu Dotršćina) nije ubijen u Jasenovcu 1942. godine jer postoje izvori koji navode nekoliko mogućih mjesta smrti tj. da je ubijen 1942. godine ili u Staroj Gradiški ili u Osijeku ili u logoru u Njemačkoj. Ni Mane Beck se ne nalazi u digitalnom arhivu Yad Vashema, ali ima nekoliko žrtava imenom Marie Beck. Kad oko nije naviklo na latinicu lako se –ri– zamijeni s –n-. Tri su zapisa s imenom Maria Beck tj. Marija Bek. Prema iskazu jedne židovske organizacije Maria Beck (1884., Subotica) stradala je u Auschwitzu. Prema srpskom Spisku žrtava rata dva puta se navodi Marija Bek (1896., Subotica) stradala 1944. u Auschwitzu. Kako se kaže, dvaput je dvaput. Bela Blauhorn rođen ocu Davidu 1904. godine u Zagrebu prema jasenovačkom popisu navodi se da je ubijen u Jasenovcu 1945. godine, ali postoje podaci prema kojima je deportiran u Auschwitz i tamo ubijen. U Yad Vashemu su četiri zapisa s imenom Bela Blauhorn. Jedan je o Beli Blauchornu (1908.) iz Stare Kanjiže, živio u Zagrebu, ubijenom 1941. godine u Jasenovcu, drugi zapis je o Beli Blauhornu (1904., Zagreb) u kojem se samo navodi da je bio logoraš u Jasenovcu, treći prema notornom Spisku žrtava rata Bela Blauhorn (1903.) je iz Novog Kneževca, otac Marko, živio u Zagrebu, stradao u Jasenovcu 1941. godine i još četvrti zapis prema podatcima iz Spiska žrtava rata prema kojima je Bela Blauhorn (1911.) iz Zagreba, stradao u Jasenovcu u travnju 1945., znači na samom kraju postojanja logora. Iz priloženog se može vidjeti da toliko verzija znači da se ništa ne zna i uglavnom se nagađa i interpretira prema političkim afinitetima, a ne znanstvenim postavkama. Anica Blum rođena ocu Hinku 1926. godine u Zagrebu ne može se navoditi kao ubijena u Staroj Gradiški 1942. godine jer postoje podaci da je ubijena 1942. godine u nekom od logora u Poljskoj tj. 1943. godine u Auschwitzu. Hinko Blum rođen ocu Jakovu 1885. godine u Zagrebu je prema optužnici protiv Ante Pavelića ubijen 1941. godine u Jasenovcu što navodi i mrežni jasenovački popis, ali po drugom izvoru, onom Židovske općine Zagreb, zajedno sa suprugom Ružom i kćeri Anicom on je 1943. godine odveden u Auschwitz. Ruža Blum rođena 1889. godine u Zagrebu ne može se navoditi kao ubijena u Jasenovcu jer za nju vrijede isti podaci kao i za Hinka i Anicu Blum. Leo(n) Demajo rođen ocu Avramu 1875. godine u Zemunu (JUSP ne navodi mjesto rođenja) nije ubijen 1941. godine u Jasenovcu jer je 1943. godine uhićen i odveden u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu, a postoje podatci da je kasnije ubijen u nekom njemačkom logoru – zanimljivo je da ovdje u JUSP Jasenovac kao jedini izvor podataka navode već diskreditirane srbijanske Popisnice Anketnog odbora za utvrđivanje istine o događajima u periodu od 1941. do 1948. godine u Vojvodini (AOISV). U Yad Vashemu su dva zapisa o Leonu Demaju iz Zagreba, rođenom 1874. u Beogradu. Prema iskazu kćeri stradao je u neimenovanom logoru, a prema iskazu snahe transportiran je 1943. u Poljsku. Hermina Deucht rođena ocu Ignacu 1880. godine u Zagrebu (u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa se navodi Vid – isto kao i u projektu Dotršćina) ne može se navoditi kao ubijena u Jasenovcu 1943. godine, jer postoje podaci da je odvedena u nepoznati logor u Poljskoj. Iskaz iz 1955. godine koji se može naći u digitalnom arhivu Yad Vashema i kasniji zapis tj. prijepis istog pokazuju da je prezime Deucht dvojbeno i da se vjerojatno radi o prezimenu Deutch tj. Doich, a i sama Dotršćina kao alternativu navodi Detsch. Desanka Fischbein rođena ocu Radivoju 1928. godine u Zagrebu ne može se navoditi kao ubijena u Jasenovcu 1943. godine, jer je po jednom izvoru ubijena u Auschwitzu 1942. godine. I u ovom slučaju opet se radi o potpuno različitim podatcima iz optužnice A. Paveliću koji su optužujući i onih „revizionističkih“ iz Popisa žrtava Židovske općine Zagreb. Ljudevit Lausch rođen ocu Adamu 1867. godine (JUSP nepouzdano navodi 1870., ali u napomenama se kao mogućnost također spominje 1867.) u Ludbregu (Dotršćina navodi Čukovec kraj Ludbrega) nije ubijen u Jasenovcu 1942. godine, već je u kolovozu 1942. godine uhićen u svom stanu, „odveden na skupno sabiralište u Križanićevoj ulici, a potom, nakon nekoliko dana u Auschwitz, odakle se nije vratio“. Povezano s tim slučajem vrijedi spomenuti i Ceciliju Lausch – za nju JUSP navodi da je rođena nepouzdane 1880. godine u Ludbregu i da je ubijena 1942. godine u Jasenovcu pri čemu se u napomenama kao alternativna godina rođenja navodi 1877. U „Dotršćini“ se spominje Cecilija Lausch rođena 1877. godine u Ormožu. Ormož je tridesetak kilometara udaljen od Ludbrega pa bi se moglo posumnjati da se radi o istim osobama, međutim za poveznicu ključna je njezina sudbina: prema projektu Dotršćina navodi se da je uhićena u kolovozu 1942. godine, odvedena na skupno sabiralište u Križanićevoj ulici, a potom, nakon nekoliko dana u Auschwitz, odakle se nije vratila“. Budući da je ovo jednako sudbini Ljudevita Lauscha te da JUSP navodi da su efektivno iz istih mjesta, može se zaključiti da se kod ove dvije Cecilije radi o istim osobama što znači da se ni spomenuta Cecilija ne bi trebala nalaziti na jasenovačkom popisu. Gertruda Kronfeld rođena ocu Edvardu (JUSP ne navodi ime oca) 1882. godine u Zagrebu (Dotršćina navodi Prag, ali i to da je bila kućanica u Zagrebu) nije ubijena 1941. godine u Staroj Gradiški, već je 1943. godine uhićena i naposljetku odvedena u njemački logor Birkenau. Oskar Müller rođen ocu Vilimu 1871. godine u Pakracu nije ubijen u Jasenovcu 1941. godine, jer je uhićen 3. svibnja 1943. godine u Zagrebu i naposljetku prebačen prema podatcima iz Dotršćine vjerojatno u Auschwitz. Irma Pollak rođena 1882. godine u Lipiku (Dotršćina ne navodi mjesto rođenja) ne može se navoditi kao ubijena u Jasenovcu 1942. godine jer i projekt Dotršćina i još jedan drugi izvor naveden i na mrežnom jasenovačkom popisu kao mjesto deportacije i nestajanja navode Beč, ali i „nepoznato“. Prema srpskom Spisku žrtava rata Irma Pollak iz Lipika je rođena 1871. godine. Žrtve s identičnim podatcima trenutno nema na jasenovačkom popisu, ali na popisu se nalazi Irena Pollak rođena iste 1871. godine, ali navodno iz Kotoribe. U napomenama se kao jedan od izvora navodi i projekt Dotršćina. Prema listi Židova s osječkog područja stradalih 1941.-1945. Irena Pollak rođena 1882. stradala je 1942. godine u neimenovanom logoru u Poljskoj. Prema srpskom Spisku žrtava rata jedna Irma Pollak rođena je 1892. godine znači točno deset godina mlađa, živjela je u Osijeku, a stradala je u Auschwitzu 1942. godine. Prema istom izvoru jedna Irma Pollak iz Zagreba stradala je 1945. Godine u neimenovanom logoru. Ovo su primjeri kako se od stvarnih žrtava stradalih izvan Hrvatske može kreirati nekoliko žrtava iz različitih logora već prema potrebi. Treba napomenuti da su vrlo male razlike između srpskog Spiska žrtava rata i komunističkog jugoslavenskog popisa žrtava iz 1964. godine (SZSJ64) koji je izvor za oko 3/4 podataka iz mrežnog jasenovačkog popisa. Pouzdanost podataka iz ta dva izvora može se ocijeniti kao 0/0. Branko Rechnitzer rođen ocu Josipu 1930. godine u Zagrebu (u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa se navodi Dubrava, Vrbovec – isto kao i u projektu Dotršćina) nije ubijen u Jasenovcu 1941. godine jer je 1942. godine uhićen u Zagrebu i 1944. godine ubijen „u jednom od fašističkih logora“. U arhivu Yad Vashema nema podataka o Branku Rechnitzeru ili o nekom Rechnitzeru rođenom oko 1930., a da ima neke veze s Hrvatskom. Mirko Rosenberg rođen ocu Salamonu 1929. godine u Zagrebu nije ubijen u Jasenovcu 1941. godine jer čak i svi izvori koji se navode u mrežnom jasenovačkom popisu govore suprotno. Naime prema knjizi Melite Švob navodno se tvrdi da je ubijen u Auschwitzu, kao drugi izvor se navodi Židovska općina Zagreb i uz to broj 5526. Međutim, ako se pogleda podatke iz projekta Dotršćina, tamo se kao jedan od izvora navodi upravo isto (Židovska općina Zagreb, Popis žrtava, red. br. 5526), a sam dokument iz Dotršćine koji inače navodi još nekoliko izvora tvrdi da je Mirko Rosenberg 1941. godine zajedno s roditeljima Salamonom i Dragom te sestrom Melitom odveden u sabiralište na Zagrebačkom zboru, zatim u logor Loborgrad, a u ljetu 1942. godine prebačen je s majkom i sestrom u Auschwitz gdje je iste godine i ubijen. Ovo je tipičan primjer kako se kreiraju lažne jasenovačke žrtve. Zdenka Spivak rođena ocu Rudolfu 1930. godine u Osijeku (Dotršćina ne navodi mjesto rođenja) nije ubijena u Jasenovcu 1941. godine, već je prema jednom izvoru stradala u Đakovu, a prema drugom u Auschwitzu „što je vjerojatnije“, a slično navode i neki drugi izvori spomenuti u napomenama za Zdenku u mrežnom jasenovačkom popisu. U digitalnom arhivu Yad Vashema tri su zapisa za osobe s imenom Zdenka Spivak. Prema popisu Židova s osječkog područja Zdenka Spivak rođena je 1924. godine, stradala 1942. godine u Jasenovcu. Dva su zapisa prema srpskom Spisku žrtava rata. Starija Zdenka Spivak (1926.) iz Zagreba, stradala u Đakovu 1942. godine. Prezimena Spivak nema na popisu žrtava iz Đakova javno dostupnom na mrežnoj stranici http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo. Mlađa Zdenka Spivak (1930.) je iz Osijeka kao i najstarija od tri navedena, a navodno je stradala u Jasenovcu u svibnju 1941. godine, znači oko tri mjeseca prije nego što je uopće uspostavljen logor u Jasenovcu. Da se u slučaju dvije Zdenke Spivak iz srpskog pamfleta radi o jednoj može se zaključiti po imenu oca koje je u oba slučaja isto Rudolf. Naravno sveznajući antifa arbitri uvijek mogu reći da se radi o pukoj slučajnosti. I tako tisućama puta. Nada Weinberger rođena ocu Mavri 1924. godine u Sunji nije ubijena 1941. godine u Jasenovcu, već 1943. godine u Auschwitzu. Mavro Wertheimer rođen 1875. godine ocu Adolfu u Belom Manastiru ne može se navoditi kao ubijen 1942. godine u Jasenovcu, već je vjerojatno da je prebačen u Auschwitz gdje je ubijen neutvrđenog datuma. U digitalnom arhivu Yad Vashema su dva zapisa o Mavri Wertheimeru. Prema jednoj listi ne zna se gdje je bio tijekom rata, a kao sudbina se navodi da je nestao. Drugi zapis je iz notornog srpskog pamfleta Spisak žrtava rata u kojem se navodi da je stradao 1942. godine u Jasenovcu. Vladimir Zdravec rođen ocu Josipu 1924. godine u Zagrebu nije ubijen u Staroj Gradiški 1942. godine, već je od tamo odveden „u jedan od fašističkih logora u Njemačkoj“ gdje je stradao. Žrtve takvog imena i prezimena pa niti u vjerojatno ispravnijoj inačici Zadravec nema u digitalnom arhivu Yad Vashema. U nastavku slijede podaci za podudaranja kod kojih je apsolutna razlika u godini rođenja navedenoj u mrežnom jasenovačkom popisu i Dotršćini jednaka jedan, a kako je već objašnjeno u mnogim prethodnim člancima, to je prihvatljivo odstupanje. Mavro Marberger rođen ocu Vilimu u Vinkovcima 1878. godine (JUSP nepouzdano navodi 1877.) u Vinkovcima nije ubijen u Jasenovcu 1942. godine, već je u kolovozu 1942. godine „odveden u neki logor u Njemačkoj gdje je stradao krajem iste godine“. Franjo Poche (Dotršćina kao prezime navodi Pohe ili Pohej) rođen ocu Vilimu u Zagrebu 1911. godine (JUSP navodi 1912.) ne može se navoditi kao ubijen u Staroj Gradiški 1942. godine, već je ili ubijen 1941. godine u Jasenovcu ili je odveden na prisilni rad u Norvešku gdje je umro u logoru 1942. godine. Dodatni problem kod njega je taj što je u mrežnom jasenovačkom popisu kao jedini izvor podataka navedena upravo Dotršćina. Budući da je za iste osobe u sklopu projekta Dotršćina zaista moguće pronaći različite dokumente, možda je i ovdje slučaj da su djelatnici JUSP Jasenovac preuzeli samo one koji im se sviđaju. Primjerice, čak i savezni popis iz 1964. godine koji je dostupan na mrežnim stranicama Muzeja genocida u Beogradu navodi da je Franjo Poche sa svim ovdje navedenim podacima ubijen od Nijemaca 1942. godine u logoru u Norveškoj. Niti jedne od navedenih kombinacija prezimena (Poche/Pohe/Pohej) uz ime u inačici Franjo/Franz/Frank nema u digitalnom arhivu Yad Vashema pa je upitno je li osoba takva imena bila ratna žrtva i radi li se uopće o stvarnoj osobi ili samo o komunističkoj fantaziji stvorenoj za potrebe uvećanja broja jasenovačkih žrtava. Samuel (Dotršćina navodi Samuilo) Quit rođen 1876. godine (Dotršćina navodi 1875.) nije ubijen nepoznate godine u Jasenovcu, već je „stradao u nekom od njemačkih logora“. U Yad Vashemu je zapis o Samuelu Quittu, rođenom 1875. u Levicama u Slovačkoj, stradao u svibnju 1943. godine u Auschwitzu. Ako se tolerira i apsolutna razlika u godinama od dva, tu je onda i Olga Šlomović rođena ocu Ignacu (JUSP ne navodi ime oca) 1897. godine (Dotršćina navodi 1895.) u Vinkovcima koja nije ubijena u Jasenovcu 1942. godine, već je odvedena u logor Dachau gdje je u kolovozu 1942. godine ubijena. Postoji još puno osoba s nešto većim odstupanjima koje bi se ovdje moglo navesti, no već i ove navedene će biti dovoljne za izvesti određene zaključke o tome kako se kreira jasenovački popis.
Na temelju gore navedenog može se zaključiti kako djelatnici spomen-područja Jasenovac baš i nisu upoznati s radom Narcise Lengel-Krizman kao što bi na temelju izjava S. Goldsteina vjerojatno trebali biti ili namjerno prelaze preko tih podataka i usprkos njima inzistiraju na inačicama prema kojima su žrtve stvarne ili ne stradale u Jasenovcu. Ovo nisu prvi takvi primjeri jer u prethodnim člancima su navedene tisuće takvih. Prema navedenom ispada da su jednostavno nesposobni ili da su neznanstveno pristrani. Ovaj drugi potencijalni slučaj je posebno zabrinjavajući. Naime, osim što se okrivljuje Hrvate za zločine koje nisu počinili, istovremeno se umanjuju žrtve Auschwitza i ostalih njemačkih logora. Bi li se to moglo tumačiti kao neka vrsta podrške fašizmu? Vrlo često se govori da nije važan broj žrtava, već to da su nedužni ljudi uopće stradali. To bi isto trebalo vrijediti i za ovdje spomenute osobe. Jesu li njihove patnje u njemačkim logorima bezvrijedne i samo sredstvo političke manipulacije? Je li želja za blaćenjem Hrvata toliko jaka da se je spremno zažmiriti na velika zla kao što su njemački koncentracijski logori i njihova zlodjela pripisati Hrvatima? Budući da ne ispravljaju pogreške, je li moguće da djelatnicima spomen-području zapravo i nije stalo do očuvanja sjećanja i istine, već samo do održanja neznanstvenih i već otprije pobijenih komunističkih dogmi? Čak i ako su oni samo političke figure, a što je donekle jednom potencijalno naznačio i S. Goldstein, zašto Ministarstvo kulture indirektno također sudjeluje u toj masovnoj prevari? S ovakvim pitanjima se može ići u nedogled, no njihovo postavljanje samo po sebi vjerojatno neće rezultirati u tome da netko od nadležnih na njih ide odgovarati. Za takvo nešto vjerojatno je potreban dodatni impuls novim podacima koji su već spremni za objavljivanje i dodatno pokazivanje masovnosti prevare dijelova jasenovačkog popisa. Ovdje navedene lažne žrtve su samo mali dio onih koje se mogu otkriti na temelju projekta Dotršćina, a nastavak ofenzive i otkrivanja lažnih žrtava slijedi u narednim člancima.
