Arhiva oznaka: Nikola Banić

ANDREJ PLENKOVIĆ BIO JE 2010. NA SPROVODU “DJEČJE ŽRTVE” KOJU SU “USTAŠE UBILE 1941.”

U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj Stanka Nicka, bivšeg savjetnika Stipe Mesića, u čemu su pomogli i podaci objavljeni u službenom glasilu Saveza antifašističkih boraca “Glas antifašista“, br. 68 od 10. lipnja 2010. (pdf). Prema navodima samih “antifašista”, Stanko Nick nikada nije bio zatvoren u Jasenovcu. Početkom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji otišli su u Visoko (BiH) gdje su im pomogli franjevci. Ovim putem se zahvaljujemo “borcima” na rasvjetljavanju ovog slučaja i znatnom doprinosu povijesnom revizionizmu.

Tekst Nikole Banića i M. Koića objavit ćemo na našoj web stranici u nedjelju, 26. veljače.

Nikola Banić i M. Koić: I partizani ruše jasenovačke laži

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 16.2.2017. (pdf)

(Objavili portali NarodDragovoljac, Sloboda)

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom. Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige. Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.
Alojz Kolar
rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunističke partije 1945. godine. Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac. Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda. Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine. Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja. Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“. Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta. Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži. O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni. No više o tome drugom prilikom.

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

V.D. RAVNATELJA JUSP JASENOVAC IVO PEJAKOVIĆ ODBIJA ODGOVORITI NA UPITE MEDIJA

Uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovac. G. Pejaković odbio je odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje  Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremio je glavni urednik Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg UO dr. sc. Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

REŽIM “NAORUŽAVA” JUSP JASENOVAC ZA BORBU PROTIV POVIJESNE ZNANOSTI

U Pregledu programa po statusu ustanove Muzejsko-galerijske djelatnosti Ministarstva kulture RH za 2017. godinu na stranici 8 zabilježeno je da je Spomen području Jasenovac dodijeljeno 30 000 kuna za program naslovljen “Drugi svjetski rat i Jasenovac pred izazovima povijesnog revizionizma“. Istovremeno je režim procijenio da ostali programi ove ustanove (Crte povijesti; hrvatska povijest u kontekstu – interaktivno sučelje za edukaciju o Drugom svjetskom ratu i poraću, Izmjena legendi u stalnom muzejskom postavu, Zagrebački tramvajci u KCL Jasenovac) zaslužuju ravno nula kuna.

Ovo samo dokazuje da trenutni režim nije naučio ništa pa ćemo stoga još jednom citirati istaknutog američkog povjesničara Jamesa McPhersona i naglasiti ključne dijelove:

History is a continuing dialogue between the present and the past. Interpretations of the past are subject to change in response to new evidence, new questions asked of the evidence, new perspectives gained by the passage of time. There is no single, eternal, and immutable ‘truth’ about past events and their meaning. The unending quest of historians for understanding the past—that is, ‘revisionism‘—is what makes history vital and meaningful. Without revisionism, we might be stuck with the images of Reconstruction after the American Civil War that were conveyed by D. W. Griffith’s Birth of a Nation and Claude Bowers’s The Tragic Era. Were the Gilded Age entrepreneurs “Captains of Industry” or “Robber Barons”? Without revisionist historians who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.” (2003.)

Uloženo je mnogo truda, vremena i ljubavi prema znanosti, ali i nula kuna da srušimo mitove Spomen područja Jasenovac. Teško je povjerovati da će im svega 30 000 kuna biti dovoljno da se obrane od novih dokaza. Stoga ćemo ovdje uz bok James McPhersonu staviti našeg Nikolu Banića i istaknuti završni dio njegovog razgovora koji je 19. siječnja objavljen u Hrvatskom tjedniku:

“Oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.” (2017.)

OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M.

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 2.2.2017. (pdf)

(Objavio Kamenjar, Dragovoljac)

Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku

OPTUŽUJEM

Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju[1]

 

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.

U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu  – ne držati se činjenica kao pijan plota. Nastavi čitati OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

U NOVOM BROJU HRVATSKOG TJEDNIKA OBJAVLJEN TEKST O OPTUŽNICI PROTIV ANTE PAVELIĆA

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.


Poštovani,

u emisiji Bujica, urednika i voditelja Velimira Bujanca, emitiranoj 25. siječnja 2017. gostovao je novinar Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U ovom priopćenju želimo se osvrnuti na dva važna detalja o kojima se govorilo u ovoj emisiji.

Na upit voditelja Velimira Bujanca o presudi Dinku Šakiću njegov gost Igor Vukić istaknuo je da je presuda Dinku Šakiću doista bila nepravedna te je spomenuo seriju članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku u kojima se raspravljalo o toj presudi. Igor Vukić propustio je navesti da je detaljna analiza Šakićeve optužnice i presude objavljena u četiri nastavka u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 5. siječnja 2017., a potpisuju je Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić, odnosno autori među kojima nema niti jednog člana Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Štoviše, Blanka Matković i Nikola Banić članovi su Upravnog odbora Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u čijem posjedu se nalazi sudska dokumentacija Šakićevog suđenja koju je 2007. koautorici Blanki Matković ustupio pok. Dinko Šakić. Od sredstava javnog informiranja ubuduće očekujemo korektan odnos i poštivanje autorskih prava u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Pristupom kojemu smo svjedočili u spomenutoj emisiji javnost je vrlo vjerojatno ostavljena u pogrešnom uvjerenju da je navedeno istraživanje i rad nastao u okviru djelovanja Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, iako spomenuto društvo ni na koji način ne surađuje s našom udrugom. Osim toga, u svom osvrtu na suđenje Dinku Šakiću i rad odvjetnika, novinar Igor Vukić istaknuo je sljedeće: „To je 1998.-1999. godina. Naprosto se nije moglo u tom trenutku očito u javnosti ići dalje od toga što su barem neke stvari iznesene na vidjelo.“ U prvom dijelu naše analize Šakićeve optužnice i presude istaknuli smo u kakvoj atmosferi se odvijalo Šakićevo suđenje. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“, a isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. Autor ovog teksta bio je novinar Igor Vukić. Stoga bi bilo zanimljivo čuti od današnjeg novinara Igora Vukića da pojasni zbog čega se 1998. i 1999. u javnosti nije moglo ići „dalje“ jer upravo je zbog toga pok. Šakić otpremljen na 20 godina robije za, između ostalog, i ubojstvo Leona Perere koji je u trenutku ubojstva već bio mrtav.

Voditelj emisije Velimir Bujanec ustvrdio je da je „Igor Vukić doživio satisfakciju da je bivši predsjednik tzv. SFRJ i bivši visoki dužnosnik Republike Hrvatske 1992. govorio što Igor Vukić govori danas“. Vodimo li se tom logikom, mogli bismo također reći da je Stipe Mesić doživio tu satisfakciju da danas govori ono što je Igor Vukić pisao 1998.,a to je izgledalo ovako: „Svibanj je inače poticajan mjesec za neoustaške desničare, poklonike kulta NDH. Navršavaju se datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja, kad su partizani zarobili veliku kvislinšku vojsku kod Bleiburga. Likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (duge zarobljeničke kolone koje su od granice s Austrijom sprovođene sve do gradova u Srbiji) važne su točke u desničarskoj ideologiji. Nekoliko je događaja ovoga proljeća ubrzalo dinamiku desničarske scene, uz najave osnivanja novih stranaka i drugih akcija. Sezonu desničarenja otvorila je Hrvatska stranka prava koju vodi Ante Đapić, serijom mitinga koji su kulminirali u Vukovaru, ubrzo nakon što je to područje reintegrirano u Hrvatsku. Trubeći, provocirajući srpske stanovnike ustaškim simbolima i parolama, sljedbenici Ante Đapića provezli su se kroz grad i održali zbor. Predstavnici međunarodne zajednice intervenirali su kod hrvatskih vlasti, tražeći poduzimanje mjera protiv „pravaša“ (…) Desničarske grupice, ako i nisu brojne, vrlo su glasne. Njihove predstavnike uvijek se može naći na javnim tribinama, osobito kad su na programu njihove omiljene teme: ustaški zločini, NDH, Bleiburg, fašizam/antifašizamPodižu se krivične prijave protiv preživjelih partizanskih komandanata. Prilozima pune stranice novinskih pisama čitatelja, ne birajući riječi i optužbe za drugu stranu. Neoustaštvo je legitimitet dobilo već s pojavom HDZ-a na javnoj sceni kad je Tuđman pustio duha iz boce izjavama kako NDH nije bila samo zločinačka država kako ju je prikazivala dotad službena historiografija, već i legitimna težnja hrvatskog naroda. Dolaskom na vlast antikomunistički HDZ pomaknuo je klatno prema snažnom javnom rehabilitiranju NDH. Uslijed takve atmosfere uklonjeni su brojni antifašistički spomenici, u jezik i društveni sabražaj ušli su arhaizmi iz doba NDH, neke vojne jedinice, osobito u Hercegovini, dobile su ime po ustaškim oficirima.“ Retorika je ovo koju svakodnevno imamo prilike slušati.

Osim toga, u svom nastupu novinar Igor Vukić spomenuo je i rad „kolege Stipe Pilića i kolegice Blanke Matković“, inače povjesničara, o poslijeratnom logoru Jasenovac. Pritom je ispustio reći da je rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Ovaj rad nastao je kao dio većeg istraživačkog projekta kojeg je 2006. pokrenula Blanka Matković. U jesen 2007. u radu joj se pridružio kolega Stipo Pilić, a u ožujku 2008. zajedno su osnovali našu udrugu. Dakle, niti taj rad nema nikakvu poveznicu s Društvom za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, no zbog činjenice da ni gost Igor Vukić ni voditelj Velimir Bujanec nisu naveli ove podatke javnost bi još jednom mogla steći pogrešan dojam da je spomenuti rad zasluga Vukićevog Društva.

Na kraju ovog priopćenja želimo se osvrnuti da opasnu ideju na kojoj ustraje spomenuto Društvo. Osvrnuvši se na video snimku Stipe Mesića iz 1992. u kojoj on govori o Jasenovcu i „svjetskoj komisiji“ koja bi se tom problematikom trebala baviti, Vukić odgovara: „Šteta je što on nije ustrajao na tim tezama, što ova svjetska komisija o kojoj on govori nije osnovana.(…) Nedavno je Efraim Zuroff imao jedan pametan prijedlog. Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki. (…) Zašto se ne bi osnovala jedna komisija, mogu doći i svjetski sudionici pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu. Mi smo spremni sudjelovati u komisiji.“ Nadalje Vukić govori o arhivskim izvorima i brojnoj literaturi o Jasenovcu, tiskanoj nakon Drugog svjetskog rata pa se gotovo doima da u posljednjih 70 godina nitko nije zavirio u arhive niti pročitao barem jednu knjigu o tom logoru, a kamoli objavio kakav objektivniji znanstveni rad zbog čega nam je, naravno, neophodno Zuroffovo povjerenstvo ne bi li nas ono naučilo čitati, a usput i kontrolirati.

Kolika je doista korist od povjerenstava u čijem radu veoma često sudjeluju osobe bez potrebnih kvalifikacija i poznavanja znanstvene metodologije svjedoči i reagiranje Vice Vukojevića o radu nekadašnje saborske Komisije za žrtve rata i poraća koja je djelovala tijekom 1990-ih. U svom pismu Vukojević navodi: „Žrtve židovskog naroda prvi put su spomenute tek u izvješću iz  rujna 1999. U tom izvješću se spominje brojka od samo 240 ubijenih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razlog je u činjenici da je tadašnji član spomenute komisije Slavko Goldstein obećao tom saborskom tijelu ustupiti već postojeći popis žrtava koji je navodno sastavljen u Židovskoj općini Zagreb, pa se iz tih razloga komisija nije posebno bavila istraživanjem tih žrtava, već je  evidentirala samo slučajeve do kojih je došla rutinskim radom na terenu. Slavko Goldstein nikada nije ispunio svoje obećanje dano komisiji i predao dokumentaciju.“ Dakle, povjerenstvo osnovano s ciljem da ustanovi stvarni broj i imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća pouzdalo se u nekakav fantomski popis kojeg je spomenuo član komisije, inače završeni srednjoškolac kojemu kronično nedostaje poznavanje znanstvene metodologije, ujedno i nekadašnji pripadnik postrojbi Jugoslavenske armije od kojeg se teško može očekivati nekakva objektivnost te osoba koja uporno nastupa u medijima s tvrdnjom da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao i to unatoč činjenici da je suočen s nizom dokumenata „svojih“ vlasti koje su tvrdile suprotno. Vjerodostojnost takvih članova nekakvih povjerenstava u najmanju ruku je upitna.

Zuroffova ideja „da je potrebna hrvatsko-srpska ili neutralna, međunarodna komisija koja će utvrditi razmjere zločina“ u Jasenovcu te „ZAUVIJEK ovo pitanje skinuti s dnevnog reda“, a kojoj se pridružilo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ne samo da je opasna, već je i alarmantna. Ovakve inicijative na tragu su Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Jedino načelo na kojemu počiva znanost je „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama znanost ne poznaje nacionalnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može ZAUVIJEK biti skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličnija praksi totalitarnih režima. Potrebno je zapitati se nije li nakon sedam desetljeća čekanja došlo vrijeme da Hrvati konačno doista pišu vlastitu povijest bez srdžbe i naklonjenosti, bez ideoloških predrasuda, ali i nametnutog osjećaja krivnje. Pristup koji zagovaraju Efraim Zuroff i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac polazi od pretpostavke o upitnoj vjerodostojnosti hrvatskog naroda da stranice svoje povijesti ispisuju domaći povjesničari. Ovakav pristup u suprotnosti je sa stavom naše udruge koja je odgovorna za istraživanja i radove koje je u svom nastupu spominjao novinar Igor Vukić, pa ćemo stoga još jednom reći: Svoju povijest pisat ćemo mi!

 

mr. sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

 

dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

Dopredsjednik Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 19. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio Dragovoljac)

ČLAN UPRAVNOG ODBORA UDRUGE DR. SC. NIKOLA BANIĆ: KAKO SAM UZ POMOĆ RAČUNALNE TEHNIKE OTKRIO DA JE JASENOVAČKI POPIS ŽRTAVA MASOVNA PRIJEVARA

 

Nikola Banić
Nikola Banić

Dr. sc. Nikola Banić doktorirao je računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno diplomirao 2013. godine. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih radova iz područja digitalne obrade slike i sudjelovao je u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Zaposlen je kao zavodski suradnik na FER-u na Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija gdje je radio na više znanstvenih i stručnih projekata s industrijom. Za vrijeme studija osvojio je Rektorovu nagradu za rad „Popularizacija djela ‘Nebeske objave’ svete Brigite Švedske“, pet nagrada Josip Lončar za 1% najuspješnijih studenata na svakoj od pet godina studija te srebrnu plaketu Josip Lončar za naročito uspješnu doktorsku disertaciju i znanstvenoistraživački rad. Dobitnik je i nagrade INETEC za poticanje izvrsnosti i jedan je od autora pjesama u zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ i „Tramvaj leti u nebo“.

Vi ste dokaz da čovjek i ne mora biti povjesničar istraživač, dovoljno je biti stručnjak za informatiku i računalne programe i da brzo stekne uvid u podvale postojećega jasenovačkoga popisa žrtava. Opišite kratko kako ste se uopće počeli baviti temom jasenovačkoga popisa i kako je tekao taj proces otkrivanja neistina na tome popisu?

U problematiku postojećeg mrežnog jasenovačkog popisa me uveo Hrvoje Kalinić kojeg sam upoznao na fakultetu i na čiji sam nagovor u drugoj polovici 2015. godine počeo automatski računalno preuzimati sve podatke s popisa i pratiti promjene kroz vrijeme. Poslije nekoliko preuzimanja bilo je očito da se popis često mijenja i cijela stvar me počela više zanimati. Nakon početne jednostavne analize podataka u popisu, iz čiste znatiželje se kasnije usporedilo jasenovački popis s javno dostupnim popisom žrtava njemačkog logora Buchenwald i već jednostavnom usporedbom moglo se uočiti podudaranja nekih osoba s oba popisa u svim podacima. Iz daljnje znatiželje sam nastavio rad na mrežnom jasenovačkom popisu u suradnji s Hrvojem, kasnije sam stupio u kontakt i sa Stjepanom Razumom i gospodinom Koićem. Kako je vrijeme teklo, sve je više bilo vidljivo da se u mnogo dokumenata s podacima iz vremena Drugog svjetskog rata mogu pronaći oni koji očito opovrgavaju navode s mrežnog jasenovačkog popisa i danas je tako prikupljeno preko tisuću imena konkretnih osoba koje zapravo nisu stradale u Jasenovcu, iako se na jasenovačkom popisu navodi upravo suprotno. Sljedeći važan trenutak je bilo uključivanje u Hrvatsku družbu povjesničara Dr. Rudolf Horvat pod vodstvom Blanke Matković čime je cijeli rad dobio bolju organizaciju, a tamo su se bolje mogle povezati različite sposobnosti članova udruge.

Kako su sve otkrivane lažne žrtve na mrežnom jasenovačkom popisu?

Otkrivane su prvenstveno tako da su na drugim javno dostupnim izvorima pronalaženi podaci o istim osobama kao i na mrežnom jasenovačkom popisu pri čemu je bilo očito da su te osobe stradale na drugom mjestu, a ne u Jasenovcu ili da su čak i preživjele rat. Spomenuti javno dostupni izvori podataka uključuju popise žrtava njemačkih, talijanskih, srpskih i nekih drugih hrvatskih logora, digitalni arhiv Yad Vashema, različite mrežne stranice s podacima o osobama koje su preživjele holokaust itd. To je apsurdno –  primjerice, ako same židovske ustanove za nekog od židovskih logoraša nedvosmisleno tvrde da uopće nije stradao u Jasenovcu te da je čak i preživio rat, zašto onda netko u Hrvatskoj uporno tvrdi suprotno? Ako srpski političari za neke svoje poimenične sunarodnjake u današnje vrijeme javno govore da uopće nisu bili u Jasenovcu, zašto ih neki u Hrvatskoj kako se čini tvrdoglavo drže na tom popisu? Kad se naiđe na nekoliko slučajeva, netko bi mogao pomisliti da se radi o slučajnostima, ali dok se slučajnosti počinju previše gomilati, postane očito da nešto nije u redu s popisom i da se vjerojatnije radi o nekoj vrsti masovne prevare ili izrazite nesposobnosti nego o pukim slučajnostima. O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je podatke o nekim žrtvama moguće pronaći i u enciklopedijama – nekome je toliko bilo stalo da poveća popis da se išlo popisivati koga se god stiglo te su tako i poznate osobe za koje se zna da nisu stradale u Jasenovcu završile na popisu. Štoviše, neke od poznatih osoba su čak i više puta stavljene na popis, ali uz manje promjene, primjerice u jednom slovu. Dok se vidi što se radi s poznatima, može se samo zamisliti što se radi s relativno nepoznatim osobama. Tu puno govore i pronađene smrtovnice od kojih su neke i javno dostupne i koje pokazuju kako su mnoge navodne žrtve bile žive do prije nekoliko godina, ima čak i videa na mrežnoj uslugu YouTube gdje te žrtve govore i pravo je pitanje koliko je još onih koji su navodno ubijeni u Jasenovcu zapravo živo. Kad se sve to skupa spoji, cijela situacija postane zaista tragikomična i to je jedan od razloga za dozu satire u nekim od naših članaka. Uglavnom, tragove laži na jasenovačkom mrežnom popisu je moguće naći na nevjerojatno mnogo mjesta. Zato ako netko od čitatelja zna nešto o tome ili misli da ima informacije koje dodatno pokazuju neku novu jasenovačku laž i spreman ih je podijeliti, možda bi bilo dobro da postupi kao Tomislav Lipak, Darko Komar te drugi koji je svoja saznanja o više lažnih žrtava s jasenovačkog popisa objavio u Hrvatskom tjedniku. Ako netko ne želi pisati članak, ali i dalje želi podijeliti informacije, slobodno se javi na adresu elektroničke pošte jasenovacki.popis@gmail.com. Na sličan smo način već bili dobili više čvrsto provjerivih i sigurnih informacije o lažnim žrtvama.

Zašto tvrtke koje održavaju digitalni popis žrtava u Jasenovcu dopuštaju tako lako uvid u neistine, odnosno zašto, po vašem mišljenju, ne uklanjaju notorne neistine s popisa? Čine li to namjerno ili jednostavno nisu dovoljno izobraženi u informatičkome smislu pa im se događaju brojne nelogičnosti na popisu?

Tvrtke vjerojatno samo rade što im se kaže u smislu da samo pružaju tehničku podršku, a što se tiče sadržaja, on bi trebao biti u potpunoj nadležnosti djelatnika Spomen-područja Jasenovac i može se pretpostaviti da su tvrtke razvile sustav sučelje za upravljanje koje djelatnici koriste. Na temelju javno dostupnih arhiviranih inačica prve stranice mrežnog jasenovačkog popisa može se zaključiti da su tvrtke bile odgovorne za tehnički neispravan prikaz popisa prije lipnja 2015. godine o čemu je detaljnije pisano u jednom od prethodnih članaka, ali za sam sadržaj bi odgovorni trebali biti djelatnici spomen-područja. Budući da su prve lažne žrtve koje smo bili objavili bile nedugo potom uklonjene s popisa slično kao i neki prethodni slučajevi objavljeni u Hrvatskom tjedniku, izgleda da djelatnici spomen-područja prate što se objavljuje, no ubrzo su prestali ispravljati pogreške. Mi se pri tome uvijek trudimo što je moguće jednoznačnije opisati o kojim se pogreškama radi pa tako na stranicama udruge ažuriramo detaljan popis s pronađenim lažnim žrtvama. Zato se može zaključiti da djelatnici namjerno ne uklanjaju pogreške, a razloga može biti više. Slavko Goldstein je u razgovoru za jedan mrežni portal između ostaloga spominjao njihovu ideološku nastrojenost što bi moglo sugerirati njihovo subjektivno vrednovanje činjenica što je pogrešan pristup. U više navrata smo elektroničkom poštom pokušali stupiti i u kontakt s ravnateljicom spomen-područja Natašom Jovičić s prijedlogom suradnje u uklanjanju pogrešaka, ali nikad nije odgovorila na upite.

Kako objasniti da u par dana nestane s popisa 12 tisuća imena, tzv. umnoženih ili kloniranih imena, dakle imena koja se ponavljaju dva puta ili više puta na popisu, a onda na njihova mjesta uvrste isto toliko dotad neopostojećih imena na popisu i sve to opravdavaju pogreškama računalnoga programa. Je li to istina?

Radi se o oko 14.000 imena. Po mojem mišljenju pogreškom računalnog programa mogu se objasniti samo neke nepravilnosti u redoslijedu prikaza žrtava popisa prije 2015. godine, ali teško i onako velika promjena u popisu nakon što je ta pogreška uklonjena. O tome smo također uz mnogo više detalja pisali u jednom od prethodnih članaka. Neki mediji su navodili kako je mrežni jasenovački popis bio meta hakerskih napada, no da je to zaista tako, za pretpostaviti je da bi djelatnici angažirali računalne stručnjake da poprave stanje. Međutim, kad pogledate koliko je stara inačica softvera koji se koristi za prikazivanje stranice, teško je povjerovati da je itko poduzeo bilo kakve ozbiljnije radnje zaštite od hakerskih napada pa je i cijela tvrdnja o napadima sumnjiva ili se djelatnici ponašaju krajnje nerazumno.

Jednom prilikom je unutar jednog dana bilo primijećeno dodavanje i ubrzo potom uklanjanje oko 700 dodatnih žrtava od kojih su se neke odnosile na starije inačice prethodnih žrtava i iz toga se može zaključiti da u pozadini ima mnogo spremnih navodnih žrtava koje su vjerojatno spremne da ih se po potrebi iskoristi. Također je bilo primijećeno i privremeno uklanjanje svih žrtava čime je popis bio ostao potpuno prazan i to se stanje uspjelo arhivirati na jednoj javno dostupnoj mrežnoj usluzi pa je i danas vidljivo te svjedoči o tome kako se na popisu često rade nekakve promjene. Na istoj mrežnoj usluzi moguće je vidjeti i promjene broja stranica popisa što dodatno pokazuje veličinu promjena koje su se događale. Neke od zadnjih uključuju postepenu promjenu izvora podataka za mnoge od žrtava. Postoji više mogućnosti zašto se to radi. Možda se želi neke od izvora rasteretiti sumnjivih slučajeva kako im se ne bi dodatno narušavala već narušena vjerodostojnost, no u tom slučaju se radi o igranju s povijesnim (ne)istinama.

Mislite li da će jasenovački popis biti u budućnosti uspješno prokazan kao prevara?

Vrlo vjerojatno hoće. Možda za godinu, pet  ili deset, ali prije ili poslije vjerojatno hoće. Prije deset ili dvadeset godina većina stvari koje smo radili u smislu računalnog traženja lažnih žrtava ne bi bila moguća jer mnogi od danas javno dostupnih podataka onda još nisu bili digitalizirani. Danas upravo sve jača digitalizacija i povezanost uvelike pomažu otkrivanju ovakvih laži i prevara i ako se takav trend nastavi, to će gotovo sigurno imati posljedice i za jasenovački popis. Štoviše, računalne tehnike koje su ovdje primijenjene nisu uopće previše složene i na njima se uglavnom radilo u slobodno vrijeme iz zabave i želje za ispravljanjem laži koje zaista štete cijeloj državi, a uz to su i financijski skupe. Kad bi netko tome posvetio puno radno vrijeme i kad bi mu se dalo mnogo više resursa, cijela stvar bi zasigurno mnogo brže tekla. Primjerice, prije nekog vremena u razgovoru s jednim njemačkim kolegom dojmila me se činjenica da on na institutu Frauenhofer u Berlinu sudjeluje u računalnoj rekonstrukciji strojno poderanih dokumenata koje je istočnonjemačka tajna policija Stasi htjela uništiti kako bi prikrila neke od svojih aktivnosti. Takav zadatak bi ručno bilo vrlo teško ostvariti, ali uz pomoć naprednih računalnih metoda koje se tamo razvijaju i potom javno objavljuju u obliku znanstvenih radova, cijela stvar se značajno ubrzava i daje povjesničarima nove potencijalno korisne dokumente. U uređenim zemljama se znači ide i do tako sitnih detalja da bi se otkrila istina pa ne samo da se koriste postojeće, već se znanstveno razvijaju i nove metode koje u tome pomažu. Zamislite da Ministarstvo kulture umjesto financiranja ustanove koja plasira očito pogrešne informacije dio tih novaca preusmjeri u plaćanje ozbiljnijeg istraživanja povijesne građe vezane za Jasenovac gdje bi istraživači mogli biti potpuno posvećeni samo tom poslu bez da razmišljaju odakle će im doći plaća? Gotovo sigurno bi se brzo dogodili značajni pomaci. No prema nekima je kako se čini od povijesne točnosti mnogo važnije kako su djelatnici spomen-područja ideološki nastrojeni. To je znanstveno gledano pogrešno i oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.

 

DOPREDSJEDNIK UDRUGE P. A. ERCEGOVAC O LUSTRACIJI

Dr. sc. Peter Anthony (Pero) Ercegovac je rođen u Sidneyu, a živi u Zagrebu. Doktorirao je 1999. na University of Sydney kod Department of Government and Public Administration na tematici oslobodilačkih pokreta u Sjevernoj Irskoj, Baskiji i Hrvatskoj. Međunarodni je stručnjak za protuterorizam i vojnu povijest koju je predavao na Prometnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i University of New South Wales, Australija. U svojim znanstvenim radovima bavio se sa standardizacijama specijalnih postrojbi HV-a u NATO-ove norme; usporedbom povijesnog ratnog osnivanja HV za vrijeme Domovinskog rata s Izraelskim oružanim snagama u sličnim uvjetima; potencijalnim protuterorističkim prijetnjama RH-a od islamskih ekstremista te različitim tehničkim i taktičkim uporabama bespilotnih letjelica od hrvatskih specijalnih postrojbi. Izvan hrvatskog konteksta bavi s IRA-om, ETA-om, Crvenim brigadama i islamskim terorističkim grupacijama u Europi, Srednjem Istoku i Jugoistočnoj Aziji.

Suđenje Šakiću povezano je s mnogim neraščišćenim i bolnim temama iz hrvatske povijesti, a jedna od njih je i lustracija. Jesu li te dvije priče povezane, kako i zašto?

Naravno da su dvije bolne teme povezane. Jedan od najvećih problema u Hrvatskoj je to što nikada nismo doživjeli lustraciju. Nažalost mi se nalazimo u situaciji u kojoj su oni na suprotnoj strani iskoristili priliku da osiguraju svoje položaje dok su se državotvorne snage borile za opstanak novostvorene hrvatske države. Te protusnage su ustvari jugoslavenske snage, odnosno to su ljudi koji nikada nisu htjeli izgubiti svoju državu Jugoslaviju, a kamoli ugodan život kojeg su stvarali tu. U situaciji kada su shvatili da bi sve moglo biti izgubljeno tada su morali prihvatiti suradnju. Borba za opstanak, taj životinjski nagon vodio je cijelu priču, ali iza sebe su ostavili jedan veliki trag sudskih procesa koji je uništio individualne ljudske živote koji se broje u tisućama. Mnogo nevinih je završilo iza rešetaka ili su bili ubijani, osobito onda kada je u pitanju bila želja hrvatskog naroda za svom nezavisnom državom. Zbog tranzicije kroz koju je hrvatsko društvo prošlo mi smo našli u situaciji gdje smo naslijedili čitavo pravosuđe, uključujući sudce, odvjetnike i pravnike koji su gradili svoje karijere na leđima nedužnih Hrvata.

Generacije su trovali ideološkim konstrukcijama koje nemaju veze s poviješću jer istina nije u njihovom interesu i oni znaju da će sve njihove društvene konstrukcije pasti kao kule od karata otvorimo li Pandorinu kutiju i počnemo li raspravljati o stvarnim događajima. Njihov cilj je zacementirati svoju nadvlast u svim segmentima društva,  a da bi u tome uspjeli oni moraju uvjeravati većinu da postoji samo jedna istina i to njihova.

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

U najnovijem broju Hrvatskog tjednika od 19. siječnja 2017. objavljen je intervju s članom našeg Upravnog odbora dr. sc. Nikolom Banićem i kraćim prilogom dopredsjednika udruge dr. sc. Perom Ercegovcem. Intervju ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju 22. siječnja.

Zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na ukazanoj prilici da se hrvatskoj javnosti predstave i druga dva važna člana našeg Upravnog odbora. Blanka nije jedini konj za utrku kojim raspolažemo. Imamo ih još,  a zovemo ih mušketirima 🙂