Arhiva oznaka: samostalno istraživanje

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “VRGORSKA KRAJINA, MAKARSKO PRIMORJE I NERETVANSKI KRAJ U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE (1944.-1965.), LIKVIDACIJE I PROGONI”

Tijekom ovog tjedna održat će se tri promocije knjige “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” i to prema sljedećem rasporedu:

24.4., 19 h – Vrgorac, Tina Ujevića 8 (Višenamjenska dvorana Grada Vrgorca)

25.4., 19.30 h – Makarska, Dvorana Arte – Glazbena škola (suorganizator Matica hrvatska – ogranak Makarska)

26.4., 19 h – Metković, Stjepana Radića 1 (Gradsko kulturno središte Metković)

VAŽNA NAPOMENA:

Na zamolbu vjernika koji će sudjelovati u procesiji u Makarskoj u srijedu 25. travnja, početak promocije ove knjige će kasniti i očekujemo ga između 20 i 20.30 sati. Organizatori će biti ispred dvorane od 19.30 radi onih koji su željeli nazočiti promociji i kupiti knjigu, a eventualno nisu u mogućnosti čekati početak promocije.

Osim ove knjige, zainteresirani će moći kupiti i knjigu “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.),  Likvidacije i progoni“.

Veselimo se vašem dolasku!

PREDSTAVLJANJA NAŠIH IZDANJA U GOSPIĆU I NAJAVA KNJIGE O LICI

Dana 20. travnja o.g. održano je predavanje Blanke Matković i predstavljanje naših izdanja u Gospiću. Ovaj događaj uveličao je folklorni ansambl Pučkog otvorenog učilišta “Dr. Ante Starčević”, a nazočili su msgr. Mile Bogović, biskup u miru, gospođa Rukavina, izaslanica župana Darka Milinovića te gradonačelnik grada Gospića g. Karlo Starčević koji je održao uvodnu riječ.

Ovom prigodom g. Starčević je najavio novu knjigu Blanke Matković koja je trenutno u pripremi, a koja će biti fokusirana na zločine Jugoslavenske armije i komunistički represiju 1945. godine na području grada Gospića, ali i čitave Ličko-senjske županije.

NA YOUTUBE OBJAVLJEN VIDEO ZAPIS PROMOCIJE U RIJECI

Na Youtube je dostupan video zapis promocije i predavanja Blanke Matković i Stjepana Štimca koje je održano 19. travnja o.g. u Rijeci.

 

Predavanje je organizirala Matica hrvatska – podružnica Rijeka u suradnji s braniteljskim udrugama, a domaćin je bio ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci i predsjednik podružnice MH g. Goran Crnković. Ovim putem zahvaljujemo organizatorima i svim posjetiteljima koji su došli podržati naš rad te se veselimo nekom budućem susretu.

SUTRA POČINJU PROMOCIJE NOVE KNJIGE UZ NAJAVLJENA PREDAVANJA

Sutra, 17. travnja, počinju promocije našeg novog izdanja “Vrgorska krajina, Makarsko primorje  i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” uz najavljena predavanja o komunističkim zločinima nad hrvatskim građanima od 1941. do danas. Tijekom ovog tjedna održat će se četiri promocije i predavanja:

17.4., 19 h – Split, Zrinsko-frankopanska 19 (Dvorana Nadbiskupskog sjemeništa)

18.4., 19 h – Zagreb, Kaptol 27 (Tribina grada Zagreba)

19.4., 19 h – Rijeka, Park Nikole Hosta 2 (Državni arhiv u Rijeci, organizatori Državni arhiv u Rijeci i Matica hrvatska – ogranak Rijeka)

20.4., 19 h – Gospić, Budačka 12 (dvorana KIC-a)

Na ovim promocijama posjetitelji će moći kupiti i knjigu “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni”.

Veselimo se vašem dolasku!

 

BLANKA MATKOVIĆ: OTVORENO PISMO MIRJANI KASAPOVIĆ

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 12.4.2018. (pdf)

DRAG MI JE PLATON, ALI MI JE DRAŽA ISTINA

Nedavno je pozornost javnosti privukla vijest koju su objavile beogradske Večernje novosti. „Hrvatska želi po svaku cijenu iz Srbije izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom Drugog svjetskog rata“, doznajemo tako iz srpskih medija, a „riječ je o ključnim dokumentima o ustaškim logorima i zločinima koje su činili pripadnici ustaških postrojbi, te o diplomatskoj aktivnost tadašnjeg Zagreba, funkcioniranju policije, domobrana, državnih institucija i lokalnih samouprava“. “Hrvatska već dulje vrijeme posredstvom Povjerenstva za sukcesiju pokušava doći do ovog povijesnog blaga, originalne dokumentacije koja dokazuje i dodatno osvjetljava zločine NDH”, navodi dalje ista tiskovina istaknuvši i da je “namjera Zagreba jasna” – dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova “zarobiti istinu”. Među „spornim“ gradivom, nalaze se i filmovi iz razdoblja NDH u vezi kojih srpska strana poručuje da ih vratiti neće “jer su oni zaštićeno kulturno dobro važno za Srbe i Srbiju“ uz pitanje: „Uostalom, zašto bi filmovi o Jasenovcu bili više hrvatski nego srpski?” Argument da ono što je važno za Srbe treba biti pohranjeno u Boegradu valjan je otprilike koliko onaj o svakom komadiću zemlje na koji je kročila srpska noga kao – srpskom.

No, najvažniji dio teksta odnosi se na „zarobljavanje istine“, a upravo je istina ona koja se već gotovo osam desetljeća pokušava osloboditi okova komunističke represije i četničke propagande. Veliki dio te istine povezan je upravo s razdobljem Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, uključujući logor Jasenovac o kojemu članovi naše udruge i njihovi suradnici redovito pišu. Koliko je vjerodostojna srpska „istina“ pokazuje slučaj 4-godišnje djevojčice Darinke Matković koja je u veljači 1944. teško ranjena u kući svojih roditelja nedaleko Vrgorca i to u trenutku kada su njezinu rodnu kuću spaljivali Nijemci, a jedan njemački vojnik je zbog nespretnog rukovanja oružjem ispalio metak u nesretnu i tada već teško bolesnu djevojčicu koja je ležala u krevetu. Darinku Matković iz zapaljene kuće je na rukama iznijela njezina majka Matija koja ju je odnijela u nekoliko kilometara udaljeni Vrgorac gdje joj je rečeno da liječnika ondje nema i da treba ići u Ljubuški. Matija Matković rođena Židić je hodala s polumrtvom djevojčicom u naručju satima, no unatoč njenim naporima, kćerka joj je izdahnula na rukama u Humcu nedaleko Ljubuškog gdje joj je majka vlastitim rukama iskopala grob. Darinka Matković nalazi se na popisu navodnih jasenovačkih žrtava pro-srpskog instituta Jasenovac Research Institute u New Yorku.

O vjerodostojnosti antifašističke „istine“ svjedoči slučaj Stanka Nicka, sveučilišnog profesora i diplomata koji je u stvarnosti umro 2010., a u fatamorgani JUSP Jasenovac dogodilo se to ipak 1941. i to baš u Jasenovcu, o čemu su pisali Nikola Banić i M. Koić. Ovakvih je slučajeva na tisuće, pa stoga ne može biti riječ o slučajnosti, pogreški ili nemaru. Riječ je o (zlo)namjeri, smišljenom planu kojim se imenima tisuća ljudi koji zaslužuju istinu o svome životu i smrti manipulira u političko-propagandne svrhe u medijima, političkom životu, ali i u znanosti.

(Zlo)namjera u znanosti zasigurno je najžalosnija kategorija ovakve manipulacije jer ako postoji područje ljudskog djelovanja u kojemu su upravo razum i logika alfa i omega svega, to je upravo znanost. Ovo je naročito važno u povijesti koja se opisuje kao „učiteljica života“ jer, ukoliko ne poznajemo svoju prošlost, ne možemo razumijeti svoju sadašnjost, a samim tim niti graditi drugačiju budućnost. Stoga je upravo povijest najpodložnija manipulacijama (zlo)namjernika svih vrsta kojima Tacitovo načelo „sine ira et studio“ (bez srdžbe i pristranosti) ne znači apsolutno ništa, kao ni tisuće dokaza (pisanih i materijalnih) koji se suprostavljaju njihovoj verziji „istine“. Istina tako biva doista zarobljena, a njezinom oslobađanju (zlo)namjernici se odupiru svim načinima, od novih mitova do diskvalifikacije „protivnika“, „baba roga“, revizionista, odnosno svih onih koji na bilo koji način potpomažu oslobađanje istine.

Znameniti američki povjesničar James M. McPherson, inače profesor emeritus na Sveučilištu Princeton, dobitnik Pulitzerove nagrade 1989. godine te član uredništva Britanske enciklopedije, istaknuo je sljedeće: „Revizionizam je životna snaga povijesne znanosti. Povijest je kontinuirani dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podliježu promjenama u skladu s novim dokazima… Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, odnosno revizionizam, jest ono što povijest čini vitalnom i svrhovitom. Bez povjesničara revizionista koji se bave istraživanjem novih izvora i postavljaju nova pitanja, ostali bismo zatočeni u zamkama stereotipa.“ Štoviše, na najuglednijim svjetskim sveučilištima revizija znanosti je, uz teze kojima se dokazuju neke nove teorije, ključni dio svakog istraživačkog procesa, uključujući i uspješno obranjene doktorske disertacije iz svih znanstvenih disciplina.

U listopadu 2015. započela sam doktorski studij na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Sveučilištu Warwick. U drugom tjednu te akademske godine održan je prvi seminar s novim doktorantima. Profesor Ben Clift podijelio nam je radne materijale u kojima je bilo navedeno što se točno očekuje od svakog doktorskog kandidata za obranu jednog poglavlja disertacije na prvoj godini studija. Naš prvi zadatak toga dana bio je identificirati u koju kategoriju istraživanja ulazi naš projekt: postavljanje nove teze, revizija postojećih teza i spoznaja ili nešto treće. Dr. Clift je tada istaknuo težinu doktorskih projekata na tako uglednom sveučilištu i upozorio na probleme s kojima se susreću oni studenti koji prerano pokušavaju ući u vode novih teorija. Naveo je da su rijetki oni kojima pođe za rukom obraniti takve disertacije uz napomenu da je većina doktorata u zemljama engleskog govornog područja – revizionistička. Nakon toga je svaki student opširno govorio o svojoj budućoj disertaciji i objašnjavao na koji način će ona biti revizionistička.

Također, osnovna ideja na kojoj počiva svaki research proposal, odnosno prijedlog doktorskog istraživanja prilikom prijave na ovakva sveučilišta je – fill the gaps. U prijevodu to znači da su studenti dužni proučiti postojeću literaturu, dakle dotadašnje spoznaje, identificirati nedostatke i probleme te se u svom istraživanju fokusirati upravo na takve „rupe“. U praksi to znači da je svaki student dužan svojim radom i novim dokazima upotpuniti dotadašnje znanje, odnosno izvršiti reviziju. Nije li upravo to ono o čemu je govorio James M. McPherson? Osim toga, brojni sveučilišni profesori i znanstvenici svjetskog glasa na svojim web stranicama i stranicama institucija u kojima su zaposleni ističu da su njihovi projekti – revizionistički.  Među njima je bio i profesor na istom odsjeku koji je upravo radi svog revizionizma ušao u uži izbor za mog drugog mentora.

Na sveučilištima međunarodnog ugleda ovo su uobičajene stvari, a svaki radni dan je – revizija. Upravo se u tome krije razlog veoma visoke rangiranosti takvih sveučilišta. Svojim znanjem njihovi znanstvenici, dakle profesori i studenti, mijenjaju svijet u kojemu žive. No, upravo se u tome također krije razlog odupiranja reviziji u Hrvatskoj u kojoj su brojne one snage koji svijet u kojemu živimo ne žele mijenjati. Time, kako je naveo McPherson, ostajemo „zatočeni u zamkama stereotipa“. Bez postavljanja novih pitanja nema napretka, a napredak Hrvatskoj može željeti samo onaj koji je jako voli. Teško je povjerovati da u tu kategoriju ulaze oni „znanstvenici“ koji slučajno ili namjerno jednu pozitivnu znanstvenu karakteristiku stavljaju u, po svemu sudeći, negativan kontekst implicirajući nešto sasvim drugo – negacionizam. Radi lakšeg razumijevanja ovih pojmova, pojasnit ću da se negacionizam odnosi na namjerno i znanstveno neutemeljeno negiranje pojedinih povijesnih događaja, odnosno povijesne istine. S druge strane, revizionizam je, kako sam prethodno objasnila, nedvojiv dio znanosti. Stoga je svaki kočničar revizije, utemeljene na znanstvenim dokazima, ujedno onaj koji čitavo jedno društvo teži zacementirati u proizvoljnoj verziji iskrivljene povijesti, najčešće izmanipuliranoj od strane političkih stranaka, ideologija ili režima, odnosno u svojoj biti negator.

Osim već sveprisutnog Ive Goldsteina i nekih drugih povjesničara koji više vremena provode u medijima, nego arhivima, jurišnicima na revizionizam, žilu kucavicu svih znanstvenih grana, pridružila se ničim izazvana profesorica Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović, koautorica „bestselera“ iz 1982. objavljenog pod naslovom „Omladina u delegatskom sistemu“ i onog drugog iz 1989. objavljenog pod naslovom „Interesi i ideje u SKJ“. Početkom 1990-ih uvažena gđa Kasapović izvršila je reviziju vlastitog znanstvenog djelovanja pa se tako iz autorice o SKOJ-u i Partiji prometnula u stručnjakinju za izborne sustave i demokraciju. Bio je to svakako veliki zaokret uzmemo li u obzir da Partija s demokracijom nema ništa zajedničko. Profesorica Kasapović objavila je 1996. knjigu pod naslovom „Demokratska tranzicija i političke stranke“, no sudeći prema njezinom posljednjem znanstvenom radu, sama bit demokratske tranzicije joj je promaknula. Tako je gđa Kasapović u članku koji je pod naslovom „Genocid u NDH: Umanjivanje,  banaliziranje i poricanje zločina“, objavljenom u Političkoj misli u ožujku ove godine, zagazila u njoj slabo poznato područje povijesne znanosti o kojoj dotična nikada nije pisala niti, koliko je poznato, istraživala. Štoviše, već u sažetku teksta autorica se osvrće na povjesničare-revizioniste koji, kako ona navodi, „pokušavajući dekonstruirati “jasenovački mit”, (…) zapravo nastoje dekonstruirati “mit o genocidu” u NDH, a time potpuno ili djelomice rehabilitirati NDH. Nejasno je što autorica smatra kada govori o rehabilitaciji jer, pravno gledajući, rehabilitacija je pravni postupak popravljanja štete nanesene neopravdano osuđenoj ili neosnovano uhićenoj osobi. U ovoj definiciji o jednoj državi, odnosno kolektivnoj krivnji, nema ni riječi, no autorici ovo neću uzeti za zlo jer nije ni pravnica ni povjesničarka.

Iz nekog, samo njoj poznatog razloga, Kasapović nije odoljela pozabaviti se mojom malenkosti, pa tako već na drugoj stranici svoga teksta navodi: „Ambiciju da se utječe na promjenu dominantnoga znanstvenoga i službenoga političkog narativa o NDH u Republici Hrvatskoj najotvorenije je izrazila Blanka Matković, predsjednica Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, najavljujući “znanstvenu revoluciju Oluja 2”, koja će te narative razbiti (Hrvatski list, 12. siječnja 2017, str. 38-49).“ Zahvaljujem uvaženoj „profesorici“ što mi je ovako javno prikačila tako veliku i odgovornu ulogu uz jednu opasku važnu za svakog znanstvenika koji funkcionira „bez srdžbe i pristranosti“. Štovana „profesorica“ pogrešno citira (da ne spominjem da čak i naziv tiskovine pogrešno navodi), a recenzenti je na to nisu upozorili, iako je intervju na koji se poziva u cijelosti dostupan na web stranici naše udruge. Tako u tom intervju navodim sljedeće: „Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada doista nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Zbog toga smo našu znanstvenu ofenzivu nazvali Oluja 2.“ Vidi li itko osim uvažene stručnjakinje za Partiju riječ „revolucija“? Ustvari, u čitavom podužem intervjuu ta riječ se spominje ravno – nula puta. Pogledajmo značenje obje riječi onako kako se ono definira u pojedinim izvorima:

Revolucija (lat. revolutio, “preokret“) je temeljita promjena moći ili organizacijskih struktura koja se događa u vrlo kratkom razdoblju.

Ofenziva je opći napad, odnosno širi strategijski poduhvat na frontu radi potiskivanja neprijatelja.

U povijesti su revolucije veoma često bile nasilni događaji s osnovnim ciljem promjene režima, dakle moći. Nasilna osoba nisam, kriminalni dosje nemam, politički prevrati i politika općenito nisu moj fah, nisam član niti jedne političke stranke niti neke neakademske, odnosno neznanstvene organizacije, već dugi niz godina živim izvan Hrvatske i ne glasujem na izborima. Teško je očekivati da ja mogu promijeniti bilo što pa tako i odnos političkih snaga u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji, kako to implicira draga „profesorica“. Ofenziva je neka druga priča jer moj protivnik je laž Partije i svih partija koje nam serviraju „istine“ skrojene na tajnovitim kružocima partijskih ćelija o kojima je nekoć „bestselere“ pisala uvažena „profesorica“ koja sada iz prvog reda gleda filmsku predstavu pod naslovom „Širi strategijski poduhvat na frontu radi potiskivanja partijskih laži i manipulacija“. Koristi li Kasapović riječ „revolucija“ namjerno ili je riječ o propustu, relativno je nebitno. Ono što jest bitno je da to jedna sveučilišna profesorica pogrešno citira osobu koju proziva u vlastitom tekstu pa se postavlja pitanje kakvom ocjenom ocjenjuje studente koji jednako postupaju na njezinim ispitima. U doba mog studiranja na Fakultetu političkih znanosti, Kasapović je slovila kao veoma stroga profesorica pa stoga začuđuje ovako velik propust takve stručnjakinje.

Osim toga na istoj stranici svoga uratka, dotična navodi moju malenkosti u skupini autora koji navodno pišu revizionističku literaturu o genocidu u NDH. Neobična je to postavka uzevši u obzir da se Kasapović ustvari poziva na moj znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac. U kojoj državi je postojao poslijeratni logor Jasenovac, odnosno, kako ga sudski spisi iz 1946. nazivaju, Zavod za prisilni rad Jasenovac? U NDH? Povjesničar bi naravno znao da je zadnje postojanje NDH zabilježeno u svibnju 1945., no Kasapović nije povjesničar. Promaknulo joj doduše nije da je Slavko Goldstein objavio pamflet kao odgovor na moj i neke druge radove, no uvaženoj „profesorici“ koja suprotno dobroj akademskoj praksi na Zapadu nije identificirala „rupe“ u vlastitim spoznajama, promaknulo je to da je Slavko Goldstein raskrinkan do kosti u opširnom odgovoru koji smo mu javno uputili Stipo Pilić i ja u travnju 2016. i nakon kojega je dotični ostao bez – teksta. Ni zuc!

Kasapović dalje ističe da je „istraživanje genocida u političkoj znanosti dugo bilo zapostavljeno“, no uskraćuje nam vlastiti odgovor na pitanje zašto je to bilo tako. Zašto su njoj, kao mladoj stručnjakinji, 1980-ih godina bili važniji SKOJ i Partija od stradavanja milijuna ljudi pod raznim totalitarnim režimima, pa tako i onim jugoslavenskim? Ukoliko je istraživanje genocida u političkoj znanosti bilo zapostavljeno, tada je jasno da odgovornost snose znanstvenici iz područja političkih znanosti, među kojima je i ona sama.

„Genocid je najkriminalniji način uklanjanja rasnih, etničkih, nacionalnih, vjerskih i ostalih razlika i podjela u društvu“, navodi dalje Kasapović pozivajući se na druge autore, no izostavljajući navesti da je upravo Partija bila ta koja je prilično uspješno brisala „podjele“ u društvu pa je tako po kratkom postupku likvidirala na tisuće onih koji su bili malo bogatiji, malo uspješniji, malo pametniji, malo obrazovaniji, malo viši ili malo niži, malo hrvatskiji ili jednostavno malo pobožniji te općenito malo manje odani.

„Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu, a nisu “izmišljeni” tek nakon što se ustaška država suočila s otporom i pobunom“, zaključuje Kasapović. U daljnjem dijelu svog uratka autorica se u više navrata poziva na povjesničara Alexandra Korba, no ne i u dijelu u kojemu „dokazuje“ genocid. Zanimljiv je to pristup uzevši u obzir činjenicu da je spomenuti povjesničar pisao upravo o „genocidu“ u NDH i to upravo u jednom njegovom radu čije dijelove selektivno koristi Kasapović. Tako Korb u svom tekstu koji je pod naslovom „Understanding Ustasha violence”, objavljenom u Journal of Genocide Research 2010. godine, ističe da nema dokaza da je ustaški režim razradio plan potpunog uništenja svojih neistomišljenika te da su Sile Osovine igrale značajnu ulogu u oblikovanju politike režima NDH, koja je bila radikalizirana zbog njemačke nazočnosti. Osim toga, na postupke ustaškoga režima utjecali su drugi događaji, poput nasilja partizanskih i četničkih postrojbi, kao i činjenica da su nezavisnost nacije ugrožavali unutarnji i vanjski čimbenici, nedostatak hrane i drugi. Stoga Korb zaključuje da “analiza ustaškoga nasilja zahtijeva utvrđivanje jesu li pojedini slučajevi nasilja bili povezani s općom kampanjom masovnog ubojstva ili su se dogodili iz različitih razloga”. Ne samo da uvažena „profesorica“ u potpunosti ignorira ove dijelove njegovog rada nego štoviše taj rad krivo navodi u popisu literature pa tako doznajemo da je rad objavljen 2010. ustvari, prema Kasapović, objavljen 2000. Još jedan vremenski stroj poput onog kojim se Stanko Nick, inače nekadašnji profesor na Kasapovićkinoj matičnoj instituciji, nakon smrti 2010. vratio u 1941. da još jednom umre u Jasenovcu? Oprašta li ovakve pogreške Kasapović svojim studentima? I usput: je li Kasapović poznavala Nick i zbog čega o manipulacijama oko njegove navodne smrti u Jasenovcu ne reče u svome tekstu niti riječi?

Vratimo se zasad na Korba. Čemu ovo prikrivanje drugih dijelova Korbovog rada? Misli li Kasapović da je Korb nekakav ustašofil koji namjerno laže s ciljem „rehabilitacije NDH“? Nije mi se takvim činio onog listopadskog dana 2015. godine kada je sjedio na obrani moje disertacije na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick. Obrane na britanskim sveučilištima se održavaju pred unutrašnjim ispitivačem, dakle profesorom s matičnog sveučilišta, i vanjskim ispitivačem, odnosno profesorom iz neke druge institucije. O Korbovom odabiru za moju obranu odlučivao je Odsjek za povijest na Warwicku. Korb je profesor suvremene europske povijesti na Sveučilištu Leicester i ravnatelj istraživačkog Centra za holokaust i genocid Stanley Burton na istom sveučilištu. Unutrašnji ispitivač bio je Dr Daniel Branch, pročelnik Odsjeka za povijest na Warwicku, čovjek koji je doktorirao na Oxfordu i odradio postdoktorski studij na Yaleu.

Sjećam se dobro Korbovog tadašnjeg uvoda u obranu moje disertacije: „Impresivno! Kolegice, ova obrana će biti samo ugodni razgovor.“ Prva sekunda obrane i već se dogodilo ono što se rijetko događa na ovdašnjim sveučilištima: studentu je dano do znanja da je već prošao. Korb je nadalje istaknuo količinu arhivskih dokumenata koje koristim u radu, dakle onih istih dokumenata zbog kojih na moju malenkost Kasapović reži bez da je iste dokumente uopće vidjela, no kako bi ih vidjela kad me čak pogrešno citira, a Korba dobrim dijelom ignorira??? Moja obrana doista je bila ugodan razgovor, a većina pitanja odnosila se na moju motivaciju da se bavim ovakvim temama, metodologiju, iskustva rada u arhivima i slično. Razgovaralo se i o Jasenovcu, komunističkim mitovima, pa čak i stradalim članovima moje vlastite obitelji čijim se imenom manipuliralo u partijske svrhe. Moj stav je bio da svaka osoba zaslužuje istinu o svome životu i smrti i da je to osnovno ljudsko pravo. Ljudska prava su upravo ono što je partija, o kojoj je pisala Kasapović, nijekala svim svojim neistomišljenicima. Stoga je šaljivo kada se zagovarači Partije predstavljaju kao veliki borci za ljudska prava, a još je smiješnije kada ni prepisati ne znaju. S obzirom da je Kasapović očito pročitala moj intervju koji pogrešno citira i u kojemu ja navodim da je disertacija branjena pred Korbom, poznato joj je svakako i to da nije bilo nikakvog snebivanja navedenih profesora nad pitanjima koje sam ja otvoreno postavila o problemu broja jasenovačkih žrtava kao ni nad dokazima o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu sam također pisala u disertaciji. Štoviše, i Korb i Branch naveli su da će mi rado napisati preporuku bude li mi trebalo i svoje obećanje su održali. Zbog čega bi se ovi profesori snebivali kada u vlastitom radu na sveučilištima, za razliku od uvažene stručnjakinje Kasapović, podupiru reviziju i štoviše je provode u vlastitim djelima, što se može vidjeti usporedbom Korbovih pojedinih radova i revizijom njegovih vlastitih razmišljanja? Možda je Kasapovićki i to promaknulo, kao što joj je „pobjegla“ godina izdanja, no meni nije moglo s obzirom da je i o toj temi bilo riječi na mojoj obrani.

Ako Kasapovićka selektivno koristi Korba, postavlja se pitanje radi li to isto s ostalim autorima koje citira njezin uradak. Za detaljnu raščlambu čitavog njenog uratka potrebno je daleko više prostora pa ću se ovdje osvrnuti na već spomenutog autora kojega je pogrešno citirala – sebe. Tako u bilješki 10 Kasapovićka navodi: „Dinko Šakić, zapovjednik ustaškog logora Jasenovac, osuđen je zbog zločina u NDH na najvišu, dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu na suđenju u Zagrebu 1999. Povjesničarka Blanka Matković tvrdi da je suđenje Šakiću bilo “suđenje svima nama”, te dodaje: “Šakić nije htio tražiti pomilovanje. Priznanje krivice koje nema bila bi za njega izdaja prisege koju je kao časnik Ustaške obrane dao”. Za Juru Francetića, vođu zloglasne ustaške jedinice Crna legija, tvrdi da je “čist kao suza” (Hrvatski list, 12. siječnja 2017, str. 39, 40). Sada pogledajmo rečenicu iz mog intervjua za Hrvatski tjednik: „S obzirom da protiv Francetića nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak, nikada nije osuđen za nikakve ratne zločine te sve ono što nam je o navodnim zločinima servirano dolazi iz partijske kuhinje, u demokratskom društvu Francetić je čist kao suza i stoga u našem tekstu nije bilo ničeg sporno.“ Misli li Mirjana da u demokratskom društvu, o kojemu piše zadnjih 20 i nešto godina, prolazi pravilo Partije, o kojoj je pisala nekoć, „kadija te tuži, kadija ti sudi“? Je li Mirjana, vrsna sveučilišna profesorica koja pogrešno citira ljude koje napada u svojim „znanstvenim radovima“ ikada čula da je svaki čovjek nedužan dok mu se ne dokaže suprotno? Je li ikada čula za postojanje pravomoćne sudske presude? Što bi ona uradila kad bi je ljudi javno počeli nazivati ratnim zločincem iako protiv nje nikada nije pokrenut sudski postupak niti postoji pravomoćna osuda? Otrčala odvjetniku i tužila za klevetu? Mislim da nakon ovakvog fjaska ne bi to smjela uraditi.

No, ova moja izjava nije jedina koju Kasapovićka selektivno i djelomično koristi, izbjegavajući ostatak moje izjave, pa čak i sam kontekst. Kako sam već navela, na drugoj stranici svoga rada draga „profesorica“ pogrešno citira moju izjavu o „znanstvenoj ofenzivi Oluja 2“, a u bilješki 15 opet se „majčinski“ posvećuje meni pa piše: „Što biste odgovorili kratko na pitanje što je to Jasenovac danas Hrvatskoj?”, upitao je novinar Ivica Marijačić svoju sugovornicu Blanku Matković u velikome “ekskluzivnom intervjuu”, a Matković je odgovorila: “Odgovorila bih jednom riječju: ‘zapišavanje’… Jasenovac je… teret koji mi sami teglimo na leđima umjesto da ga odbacimo, sjednemo, odmorimo se i pospremimo ondje gdje pripada” (Hrvatski list, 12. siječnja 2017, str. 38).“

Tragedija ove Kasapovićkine bilješke krije se u dvije činjenice. Bilješka se navodi uz rečenicu u tekstu koja glasi: „Revizionistički narativ o Jasenovcu ima dvije bitne dimenzije. Prvu čini tvrdnja da u Jasenovcu 1941-1945. nije postojao nikakav koncentracijski logor, a kamoli logor smrti, nego da je posrijedi bio “radni i sabirni logor”, kako su ga ustaške vlasti točno nazvale i kako ga treba ubuduće nazivati. Štoviše, sve se više izbjegava uporaba izraza “logor” te se govori o “sabirnom centru” i “sabiralištu”, kako bi se Jasenovac izvukao iz logorske terminologije i povijesti.“ Naravno, čovjek bi pomislio da se ovaj tekst odnosi na mene s obzirom da se u bilješki Kasapovićka poziva upravo na moju malenkost. No, nije tako jer ako se pogleda čitav intervju koji Kasapovićka citira, upečatljivo je da ja nigdje nisam definirala logor Jasenovac i to izbjegavam činiti iz razloga koje smatram opravdanima. Štoviše, riječ „sabiralište“ uopće ne koristim u svome rječniku, a jedino spominjanje riječi „sabirni“ u čitavom intervju je ono u pitanju g. Ivice Marijačića. No, Kasapovićku to ne smeta. Pa tko je ona da ne smije netočno citirati ili barem implicirati nešto što istina nije? I tko sam ja da njezinu „istinu“ preispitujem ili revidiram?

Osim toga, Kasapovićka u potpunosti ignorira kompletan odgovor na postavljeno pitanje i kontekst u kojemu je moj odgovor izrečen. Pa pogledajmo i to: „Odgovorila bih jednom rječju: „zapišavanje“. Mačka obilazi oko vruće kaše i označava teren. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada doista nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Zbog toga smo našu znanstvenu ofenzivu nazvali Oluja 2. Došlo je vrijeme da se neke stvari stave na svoje mjesto. Znameniti britanski znanstvenik John Brewer istaknuo je da u situacijama kada sukobi niskog inteziteta traju veoma dugo, ljudi su skloni prilagodbi na takve uvjete života i jednostavno se naviknu na život obilježen sukobom.  Posljedica toga je ta da mir postane nepoznat pojam, ontološki stran naročito za one koji su u sukobu najviše stradali. Izraelski znanstvenik Daniel Bar-Talopisao je taj fenomen kao „središnjosti“ koja podrazumijeva da članovi društva jednostavno žive djelomično „normaliziran“ život u kojemu sukob i dalje postoji, ali članovi društva ne shvaćaju njegove dalekosežne posljedice niti shvaćaju da postoji drugačiji način života. Takva situacija pridonosi produžavanju sukoba i to zato jer „sudionici“ ne osjećaju potrebu da ga okončaju. Nezaliječene društve rane postaju dio naše psihe i prenose se na nove generacije što kasnije veoma često vodi novim sukobima. Štoviše, sama ideja mira izaziva ono što je američki znanstvenik John Paul Lederach opisao kao „dilemu identiteta“ jer promjene koje sukob i postkonfliktno razdoblje donese neminovno traže određene psihološke promjene i odbacivanje nekih starih ideja i obrazaca ponašanja. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društenvoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo, da odbacujemo povijest koju je ispisala partija, a samim tim i bilo kakve insinuacije o bilo kojoj hrvatskoj državi koja je u povijesti postojala, da nam nitko neće govoriti što mi jesmo ili nismo i da je ovo naša država, a ne onih koji nam razmišljanja iz propalog sustava uporno nameću. Jasenovac je, dakle, teret  koji mi sami teglimo na leđima umjesto da ga odbacimo, sjednemo, odmorimo i pospremimo tamo gdje pripada.“ (Hrvatski tjednik, 12.1.2017.) Dakle, u mom odgovoru na postavljeno pitanje osvrćem se na društvene promjene koje se u Hrvatskoj, unatoč završetku ratnog sukoba, još uvijek nisu dogodile, a Jasenovac povezujem s Domovinskim ratom kroz djelovanje komunističke i četničke propagande. Neću nagađati zbog čega Kasapović u potpunosti izostavlja dio o Domovinskom ratu, ali ću uzeti sebi za pravo pretpostavku da joj u njenom radu taj kontekst nije bitan, iako je ustvari ključan. Upravo bi to „profesorica“ koja je 1996. objavila knjigu o demokratskoj tranziciji trebala znati, ali čini se da ne zna ili znati ne želi. John Brewer? Daniel Bar-Tal? John Paul Lederach? Zašto bi se jedna Kasapovićka njima zamarala?  Loše, jako loše!

U nastavku svoga rada Kasapovićka raščlanjuje hrvatski povijesni revizionizam na nekoliko dijelova i dalje u potpunosti ignorirajući širi povijesti kontekst, kako onaj prije 1941., tako i onaj nakon dezintegracije Jugoslavije. Iako uporno piše o revizionistima pa tako i našoj udruzi, u dijelovima njezinog rada pod naslovima 2.1. NDH kao normalna protupobunjenička država, 2.2. Desrbizacija zločina, 2.3. Dejudeizacija zločina i 2.4. Ignoriranje zločina nad Romima zabilježeno je ravno nula citiranja mojih radova ili radova drugih članova udruge. Štoviše, većinu svojih zaključaka Kasapovićka temelji na radovima nekolicine autora, no to je ne priječi da generalizira. Stručnjakinja za izborne sustave trebala bi biti svjesna činjenice da joj je uzorak premalen za bilo kakve općenitije zaključke čime je počinila kritičnu metodološku pogrešku.

Tek u dijelu rada pod naslovom 2.5. Revizija prirode i povijesti logora u Jasenovcu, Kasapovićka se osvrće na moj i Pilićev izvorni znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac. Uvažena „profesorica“ koja revizionistima zamjera postupke koje su, po njezinom mišljenju, „teorijski i metodološki neuki“, demonstrira vlastitu neukost u trenutku kada, umjesto znanstvenih protuargumenata kojima bi dokazala da su arhivski dokumenti o poslijeratnom logoru Jasenovac nekakvi falsifikati, u raspravu o reviziji jasenovačkog mita na svega jednoj i po stranici ulazi bez ikakve ideje što napraviti sa silnim dokazima koje smo o poslijeratnom logoru Jasenovac predočili Pilić i ja. Stoga Kasapović radi ono što je najbolje činio Slavko Goldstein – šuti. Nakon odlomka u kojemu citira navode autora iz 2014. i 2015., Kasapović brani nebranjivo nevjerojatnim argumentom: „Osvrćući se na te teze, Bašić i Kevo (1997: 301) konstatiraju kako su, shvativši da se bliži kraj rata i slom njihova režima, ustaše “u ožujku i travnju 1945. počele sustavno uništavati kompleks Jasenovca“. Dakle, da zaključimo: Bašić i Kevo su 1997. konstantirali (ne dokazali, ne konstatirali) nešto o čemu drugi autori raspravljaju i dokazuju suprotno skoro 20 godina kasnije, a Bašić i Kevo „moraju“ biti u pravu iako 1997. na raspolaganju nisu imali dokaze koje su istraživači imali 2014. godine. Još jedan vremenski stroj? Pa taj Jasenovac je pun iznenađenja i tehnoloških otkrića na kakvima bi pozavidjeo i Nikola Tesla. O silnim dokumentima jugoslavenskih vlasti o očuvanosti naselja Jasenovac, o cigli iz logora Jasenovac, o izvješću Konzervatorskog zavoda iz 1956. – Kasapović ni riječ. Muk! Umjesto toga, Kasapović se drži završenog srednjoškolca Slavka Goldsteina, mladog poručnika Jugoslavenske armije, pa navodi: „Goldstein (2016: 76) tvrdi da “takvog poslijeratnog logora nije bilo” i da “kontinuitet tog logora naprosto nije moguć” zato što je Logor III., gdje je navodno nastao “Titov Jasenovac”, bio potpuno uništen.“Nijedna obitelj”, tvrdi Goldstein (2016: 10), “nikad se nije javila s informacijom da je netko nestao u tom navodnom jasenovačkom konclogoru i to je zapravo dovoljan dokaz da takvog poslijeratnog logora smrti u Jasenovcu nije ni bilo.” Ako poručnik JA tvrdi da logora nije bilo, tko smo mi da u to sumnjamo??? A što se obitelji koje su izgubile članove nakon svibnja 1945. tiče, bi li se one doista javile upravo njemu? Ili Kasapovićki? Uostalom, zašto bi se itko javio ako je lugar Matija Mačković Jakovljev iz Jasenovca, zapazio kako leševi plove Savom i to je odmah prijavio kotarskim vlastima u Novskoj? Tri dana kasnije je uhićen, a zatim i osuđen na osam godina robije. Ah da, zaboravih da Kasapovićka nije pravnica. Niti povjesničarka…Stoga joj vjerojatno nije poznat slučaj Matije Mačkovića.

„Logički gledajući, i da je postojao poslijeratni koncentracijski logor u Jasenovcu, to nije kritičan dokaz koji opovrgava postojanje ustaškog logora smrti.“, pokušava nespretno zaključiti Kasapovićka, no čak joj ni to ne polazi za rukom u nastavku tog odlomka: „No priča o poslijeratnom logoru, koji je čak bio dugotrajniji i letalniji od ratnoga, u funkciji je delegitimiranja jugoslavenskoga komunističkog režima kao ubilačke diktature koja je bila mnogo gora od ustaškog režima te, posljedično, rehabilitacije ustaškog režima kao mnogo “manjeg zla” od komunističkoga jugoslavenskog režima.“ Logički gledajući, Mirjana, ako je postojao poslijeratni logor u Jasenovcu, a jest jer o tome svjedoče dokumenti one iste Partije o čijim idejama si nekoć pisala kao mladi znanstvenik, tada ta tema nikakve veze nema s postojanjem bilo kojeg logora na bilo kojemu području, a svi ostali zaključci su proizvod tvoje ili tuđe mašte. Uostalom, ako postojanje poslijeratnog logora Jasenovac ne opovrgava postojanje ratnog logora Jasenovac, kako sama tvrdiš, možda bi nam u nekoj budućoj doista akademskoj, a ne vrtićkoj, raspravi mogla objasniti čemu toliki tvoj i Goldsteinov otpor postojanju tog logora? U čemu se krije misterij te duševne boli? Naravno, o radovima Nikole Banića i M. Koića koji su pisali o brojnim lažnim jasenovačkim žrtvama Mirjana ne reče ni riječi. Pitam se zašto…

U samom zaključku svoga rada, Kasapovićka navodi: „U skupnom popisu literature zbornika Jasenovački logori navedene su 182 bibliografske jedinice, među njima samo tri na stranim jezicima, pri čemu je jednu napisao hrvatski autor, a drugu autor hrvatskog podrijetla. Velika je boljka revizionističke, ali i šire “domoljubne” struje u hrvatskoj historiografiji beznadna parohijalnost, pa interpretacije njezinih autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu. Odakle su onda ti autori mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?“ I još jednom ću reći: o silnom arhivskom gradivu „profesorica“ ne reče ništa. To ionako nije njezina struka.

No, u samom finalu se pita: „Odakle su autori (odnosi se i na moju malenkost – op.a.) mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?“ Odgovorit ću u svoje neuko ime: na Sveučilištu Warwick na kojemu postoji knjižnica bogata literaturom iz tog područja i na kojemu radi veći broj vrhunskih stručnjaka upravo iz tog područja kojima se Kasapovićka čak niti ne bavi. Profesor David Anderson pred kojim sam na prvoj godini studija povijesti branila dio svoje disertacije stručnjak je za političke sukobe, nasilje i ratove. Profesor Christopher Read, drugi profesor pred kojim sam branila dio disertacije na prvoj godini studija povijesti, stručnjak je za revolucije. Dr. Anna Hajkova, moja druga mentorica na drugoj godini studija povijesti, stručnjakinja je za nacističku Njemačku, holokaust i genocid. Moja bivša mentorica na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije dr. Gabrielle Lynch stručnjakinja je za političko nasilje i demokratizaciju. Moja druga bivša mentorica na istom odsjeku dr. Miranda Alison je također stručnjakinja za političko nasilje i sukobe Od koga sam mogla nešto naučiti o teorijama i metodologiji? Ponešto sam mogla naučiti od svih ovih znanstvenika međunarodnog ugleda koji su u posljednjih šest godina čitali i komentirali moje znanstvene radove, usmjeravali i savjetovali te me poticali na daljnji rad i kritičko razmišljanje. Možda Kasapovićka za ove ljude nikada nije čula. Možda ne zna gdje je Warwick, a možda joj nije poznato ni to da je Warwick 57. najbolje rangirano svjesko sveučilište na listi na kojoj je Zagreb ispod 600. mjesta. Možda joj nije poznato ni to da Warwickov Odsjek za povijest na istoj listi dijeli 37. mjesto sa Sveučilištom Duke, a zagrebačkog Odsjeka za povijest uopće nema. Možda joj nije poznato ni to da je Warwickov Odsjek za političke znanosti i međunarodne studije 42. na svijetu na listi na kojoj fakulteta na kojemu je čitav svoj radni vijek provela Kasapovićka uopće nema niti će ga ikada biti budu li njegovi zaposlenici pogrešno citirali osobe koje napadaju.

„Da revizionistička struja poznaje suvremena istraživanja genocida, znala bi da se ona ne usredotočuju samo na koncentracijske logore“, podučava nas Kasapović na samom kraju svoga rada ističući da “ velik broj ljudi nije izgubio živote u “logorskom arhipelagu”, nego u masovnim egzekucijama izvan njega“. Zahvaljujemo dotičnoj što nam je skrenula pažnju na temu kojoj je posvećen rad većine članova naše udruge i na koju uporno objavljujemo radove i knjige. Najnoviju takvu knjigu pod naslovom „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni“ predstavit ćemo u Zagrebu 18. travnja ove godine. Pozivamo uvaženu „profesoricu“ Kasapović da svakako bude nazočna. Dokumenti koje po prvi puta objavljujemo omogućit će joj da izvrši reviziju svog „bestselera“ iz 1989. – „Interesi i ideje u SKJ“, a bude li nas ubuduće točno citirala, pružit ćemo joj naše stručne savjetodavne usluge i prenijeti joj naša revidirana znanja o genocidu. Možda tada poboljša znanstveni pristup temi u koju se ovako nepripremljena upustila i usput osramotila.

PORTAL HRVATSKOG KULTURNOG VIJEĆA OBJAVIO INTERVJU S BLANKOM MATKOVIĆ

Povodom izlaska iz tiska knjige “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” te predstojećih predavanja i promocija, portal Hrvatskog kulturnog vijeća je objavio opširni intervju s predsjednicom HDP “Dr. Rudolf Horvat” Blankom Matković. Intervju možete pročitati na ovoj poveznici.

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC SE OČITOVALO O SLUČAJU LAŽNE JASENOVAČKE ŽRTVE DUME PUHARIĆA

Viši kustos Spomen-područja Jasenovac Đorđe Mihovilović odgovorio je na današnji dopis HDP “Dr. Rudolf Horvat” s dostavljenim arhivskim dokumentima o Mati “Dumi” Puhariću iz Makarske, navodnoj jasenovačkoj žrtvi koji je 20-tak godina nakon navodne likvidacije u Staroj Gradiški nadzirala Udba.

Zahvaljujemo na dostavljenim podacima.

Vaš dopis i priloženi dokumenti bit će arhivirani u dokumentaciji Spomen-područja Jasenovac pod inv. brojem 4-17/18. Temeljem istoga navedena osoba biti će izuzeta s popisa žrtava.

Skrećemo pažnju da se na službene mailove Spomen-područja Jasenovac možete obratiti s svim eventualnim ispravcima pogrešaka i dopunama podataka u bazi s imenima žrtava.

Spomen-područje Jasenovac

U međuvremenu je Dumo Puharić doista uklonjen s jasenovačkog popisa. Drago nam je da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac prepoznala pozitivan revizionistički karakter našeg objektivnog znanstvenog rada te se nadamo da će zaposlenici te ustanove početi ispravljati popis jasenovačkih žrtava u skladu s ostalim podacima koje su im prethodnih godina dostavili ili javno objavili članovi naše udruge.

MAKARANIN KOJEGA JE NADZIRALA UDBA UPISAN JE KAO JASENOVAČKA ŽRTVA

Članovi Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” već godinama objavljuju podatke o lažnim jasenovačkim žrtvama na popisu Spomen-područja Jasenovac. Među takvima je bilo doista apsurdnih situacija, uključujući i one o osobama rođenima nakon Drugog svjetskog rata koje su navodno ubile ustaše ili osobama koje su umrle u 21. stoljeću iako su također navodno bili ubijeni u Jasenovcu. Imena tih ljudi još uvijek “krase” popis jedne državne institucije koju financiraju građani Republike Hrvatske, a ispravljanje silnih, slučajnih ili namjernih, pogrešaka iluzorno je očekivati. Ovoj plejadi imena pridružuje se ime Makaranina Dume Puharića o kojemu objavljujemo dokumente u knjizi supriređivača Blanke Matković i Stjepana Štimca koju ćemo pod naslovom “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” predstaviti na nadolazećim promocijama od sredine travnja do sredine svibnja.

Prema popisu navodnih jasenovačkih žrtava JUSP Jasenovac, Dumo Puharić je rođen u Makarskoj nepoznate godine i od nepoznatog oca. Navodno je stradao od ustaša u logoru Stara Gradiška nepoznate godine. Jedini izvor na koji se pozivaju vrsni kustosi JUSP Jasenovac je njihova vlastita zbirka fotografija.

JUSP Jasenovac je u jednome u pravu: u Makarskoj je doista postojao Dumo Puharić. No, Dumo je ustvari bio nadimak Mate Puharića o kojemu u elaboratu Udbe o Ustaškoj nadzornoj službi na području bivšeg kotara Makarska saznajemo sljedeće:

PUHARIĆ MATE zv. “Dumo”, sin Grge i Marije, ro­djen 6.III.1898. godine u Makarskoj, oženjen, otac četvoro djece, Hrvat, državljanin FNRJ-e, trgovac.

Do 1942. godine nalazio se u Makarskoj i konta­ktirao s ustašama. Iste godine je pošao da nabavi hrane u Slavoniju i u Sarajevu je bio uhapšen. Iz zapisnika kojega se posjeduje, vidljivo je da je na istrazi rekao sve što je znao o NOP-u i članovima KPJ. Zatim je upućen u logor Stara Gra­diška, a zatim u Lepoglavu, gdje je ostao do oslobodjenja. Za primjetiti je da je trebao biti po ustašama likvidiran, ali mu se to nije dogodilo. Osnovano se može sumnjati da je bio vrbovan i da im je u zatvoru i logorima služio kao saradnik. “Dumo” nije htjeo svjedočiti, tj. svjedočio je u pri­log ratnom zločincu Lovrić Mići iz sela Ilića kotar Mostar, koji je bio ustaški uzornik u logoru Stara Gradiška. Vjerovatno se boji da Lovrić o njemu nebi rekao istinu. Danas živi u Makarskoj. Politički je negativan.

Dakle, navodna jasenovačka žrtva ne samo da je preživjela rat, nego se isti nakon Drugog svjetskog rata nalazio pod nadzorom Udbe. Njegovo ime zabilježeno je i u elaboratu Narodne milicije za Makarsku i to na priloženom popisu osoba “koje su surađivale s neprijateljem”.

Prvi spomenuti dokument čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a drugi u Državnom arhivu u Splitu. Čini se da su ovakvi dokumenti jugoslavenskih službi potpuno nepoznati vrsnim kustosima britka pera koji se radije oslajaju na vlastitu zbirku sličica. Odgovaramo im jednom drugom kolekcijom fotografija.

U HRVATSKOM TJEDNIKU OBJAVLJEN NAŠ ODGOVOR MIRJANI KASAPOVIĆ

U časopisu za politologiju Politička misao, Vol. 55, No. 1 (ožujak 2018.), objavljen je “izvorni znanstveni radMirjane Kasapović, profesorice na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i autorice “bestselera” Interesi i ideje u SKJ iz 1989. U svom pamfletu, Kasapovićka se u više navrata dotakla i naše udruge, pa čak i u bilješkama koje se odnose na dijelove njezinog teksta koji s našim radom nemaju nikakve veze. Ovime je uvažena profesorica demonstrirala sav jal pojedinih hrvatskih znanstvenika koji umjesto znanstvenim protuargumentima znaju udarati isključivo ispod pojasa. Profesorici Kasapović odgovorili smo upravo onako kako zaslužuje – upućivanjem čitatelja na propuste u njezinom pamfletu i totalnom blamažom!

Odgovor ćemo također objaviti na našoj web stranici u subotu, 14. travnja.

STJEPAN ŠTIMAC: “Prema odluci Partije pohapšeno je i streljano 36 lica, medju kojima je bilo desetak i takovih koji se nisu ogriješili”

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 5.4.2018. (pdf)

Recimo da vas istinski zanima povijest Drugog svjetskog rata. Recimo da želite znati što se stvarno događalo i da vas ne zanimaju floskule, hoćete li se obratiti likovima poput Jakovine, Klasića, Pupovca, Pusića, Žutića, Jovića, Pejina, Štrbca, Linte…, likovima koji, prema vlastitim afinitetima, zastupaju jugoslavensku nacionalističku ili nacističku i/ili velikosrpsku nacističku historiografiju, ili želite istinu ma kakva ona bila?

U Hrvatskoj i na cijelom Balkanu službeno postoji samo jedna povijest i samo jedna istina, istina koju su napisali “pobjednici” koji nikad nikoga nisu pobijedili dok nisu došle dvije velike sile i koji su kao istinu pisali samo ono što se plastično uklapalo pod definiciju antifašizma, dok pravu istinu mi Hrvati čitamo u knjigama poput Hude jame, Kočevskog Roga, Kevine jame, Rakova Potoka i općenito, u tisućama knjiga diljem bivše tamnice naroda, enciklopedije pod nazivom “Križni put”.

Istina o Hrvatima pisana je s jedne strane perom komunističkih i velikosrpskih historičara, to je ona koju nemate potrebe čitati, jer gotovo u potpunosti ne odgovara onoj  istinskoj povijesti ispisanoj krvlju nevinog hrvatskog naroda (i ne samo hrvatskog) pobijenog i prinešenog kao žrtvu projektu unitarističke nacističke Jugoslavije koja je, prema svom uzoru, funkcionirala na identičnim parolama – “Ein volk, ein Reich, ein Führer”, tko to može osporiti?

Postoji i treća pisana povijest, to je arhivska građa NDH, no do te povijesti ne možemo doprijeti jer je Srbija zatvorila sve, čak i za rad u tamošnjim arhivima, a prema pisanju medija, ovih dana, ne pada im na pamet vratiti arhivsku građu ili dozvoliti proučavanje iste. Razlozi za takve odluke su jasni; materijali arhivske građe ne odgovaraju propisanim istinama i ne smiju izaći u javnost. Naime, ne postoji nitko toliko glup tko će povjerovati kako Srbija ne dozvoli pristup arhivskoj građi bojeći se da ne našteti NDH.

Postoji i četvrta, pisana, povijest, to je povijest pisana pod klasifikacijama “Povjerljivo” i “Strogo povjerljivo”. Tu povijest pisali su komesari OZNE, UDBE i ostalih partizanskih, a kasnije i ostalih jugoslavenskih službi. Ta povijest ostala je zaključana u najmračnijim komorama arhiva pod strogim nadzorom i tek od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća ta građa je “dijelom” dostupna javnosti. Ta građa uopće ne odgovara onoj propisanoj povijesti i dijelom je čak jasno i dokumentirano opovrgava, dok sav ostali materijal svjedoči sam za sebe o namjerama i o prirodi tzv. narodnooslobodilačkih jedinica pod jednim vođom.

Knjiga supriređivača Blanke Matković i Stjepana Štimca te suradnika Magdalene Vuković i Ivana Andabaka koju će pod naslovom „VRGORSKA KRAJINA, MAKARSKO PRIMORJE I NERETVANSKI KRAJ U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE (1944. – 1965.),LIKVIDACIJE I PROGONI“ objaviti Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ sredinom travnja priređena je na temelju ove četvrte pisane povijesti i još jedno svjedočanstvo o lažnoj propisanoj povijesti tzv. antifašizma i narodnoslobodilačke borbe. Ako u definiciju antifašizma ikad uđe i to da je masovno klanje nevinog hrvatskog naroda antifašizam, onda će drugovi smjeti ove pokolje opravdavati pravednom antifašističkom borbom, do tad bi im bilo najpametnije da šute.

U ovoj knjizi pronaći ćete brojna originalna izvješća OZN-e, UDB-e, Narodne milicije, Komunističke partije i narodnih odbora o masovnim pogubljenjima stanovništva bez ikakvih kriterija, čak i za zabavu, o čemu također u knjizi postoje svjedočanstva onih normalnijih drugova koji donekle shvaćaju prirodu zla. Manji dio dokumenata odnosi se na prostor Imotske krajine pa stoga ova zbirka dokumenata predstavlja nastavak našeg prethodnog izdanja „Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1962.), Likvidacije i progoni“ koje je HDP „Dr. Rudolf Horvat“ objavila u listopadu 2017. godine.

Neki od primjera iz knjige su sljedeći:

“PREDMET : Spisak lica koja su streljana od N.O.V. Bez Vojnog Suda.

Hrstić Joka žena Ivana iz Vrgorca, streljana dana 15/VI. 1942 godine u Vrgorcu. Bila špijunka i radila protiv N.O.P.

Hrstić Fila žena Ante iz Vrgorca, streljana dana 15/VI, 1942 godine, kao špijunka.

Martinac Iva žena Petra iz Vrgorca, streljana dana 15/VI, 1942 godine u Vrgorcu, zato što je bila aktivni suradnik svoga muža i služila je neprijatelju, kao špijunka.”

Ili

“Divić Ane ž. Luka Drvenik Udata (2 djece)

Bila je špijunka brbljala svašta proti partizana.”

“Urlić Kate Klevetala je partizane održavala je veze sa ustašama. Bila je špijunka i time se ogriješila o N.O.P.”

“Popis osoba s vrgoračkog područja koje su likvidirane tijekom rata

Predmet: Spisak lica, koja su streljana bez osude vojnog suda, od početka N.O.P.”

Od 56 osoba strijeljanih bez suđenja 17 je žena, dok samo za dvije osobe ne stoji da su špijuni. O tim pokoljima tisuća i tisuća osoba na temelju jednostavne usmene optužbe da su špijuni govori izvješće  Josipa Kirigina:

“Svjedočanstvo Josipa Kirigina o razgovoru s Bogdanom Viskićem potvrđuje da je popis žrtava unaprijed pripremljen. Kirigin navodi da “Bogdan nije bio zadovoljan time što je u Vrgorcu učinjeno. Rekao je da su Zvonko Raos, on i još neki drugovi izrazili negodovanje kada su vidjeli listu onih koji su bili predloženi za strijeljanje. Kad sam vidio tu listu, kazao je Bogdan, energično sam protestirao i tvrdio da je nemoguće da Pavelić u Vrgorcu ima 30 špijuna. Odgovoreno mi je bilo da ih ima još i više, a da ja ne znam vrgorske prilike i da je najbolje da se bavim svojim poslovima. Kada je stigao u Vrgorac, pošto je bio osvojen, Bogdan je vidio da se lista povećala za još 30 osoba, pa je ponovo intervenirao i to nekoliko puta, apelirao na svijest i razum, ali ništa nije koristilo. Dobio sam, rekao je, odgovor: – Bolesna tolstojevština!”

Dakle, svatko za koga se nije imalo što napisati, a htjelo ubiti, označen je kao špijun, usput se svima dodavalo u opisu da je špijun. To je bila špranca po kojoj se ubijalo kako se htjelo, a  to je shvatio i B. Visković, kako gore vidimo.

U knjizi ćete u Spisku špijuna i neprijatelja “Narodnooslobodilačke borbe” pronaći i ovu napomenu:

“Ekonomske kazne zaslužuju 90% stanovnika, a što ćemo napraviti kad upadnemo u Rogotin.”

Vojska kojoj je neprijatelj 90% stanovništva oslobađa ili okupira?

U knjizi ćete pronaći brojna svjedočanstva poput ovog:

“UPRAVI DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI UDB-a za Oblast Dalmacije S p l i t”

“…Nad nekima, koji su likvidirani kratkim postupkom, a što možete vidjeti iz samih spiskova, izrečena je kasnije presuda no što su ovi likvidirani. Takova lica nalaze se u spisku “Likvidirani kratkim postupkom” pod rednim brojem 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, i 17, dok istodobno su zavedeni i u “spisak osudjenih” i pod rednim brojevima 56, 57, 62, 53, 40, 46, i 36, jer je naknadno donešena presuda…”

Ubijalo se okrutno i zbog osnivanja mjesnih organizacija HSS-a:

“Elaborat mjesta Igrane

Lulić Dane bio je likvidiran od partizana po dolasku u Igrane jer je poćeo mnogo da neprijateljski djeluje i narod prozivlje da podju u ustaše i dase bore protiv partizana, sa njime skupa je likviditran tj. ubijen i fratar koji se nalazijo na službi u Igranima

Fra Andrija Bentić koji je bio HSSovac, a kasnije prilikom oformljena NDH isti je počeo na stvaranju mjesne organizacije HSS-a u mjestu Igranima sa Lulić Danom, i tada je prijetila opasnost i bili su obojica ubijeni od partizana u Igranima.”

Pronaći ćete i  naredbe (zapovijedi) ovog tipa:

“Kotarski komitet KP Hrvatske za Makarsku izvješćuje Općinski komitet KP Hrvatske za Gradac, da je potrebno “da se naprave Crne knjige”

Te Crne knjige pišu partizani, a ne ustaše, da ne bude zabune.

Nakon partizanskog pokolja u Vrgorcu partizan Stanko Borovac upućuje Kotarskom komitetu KPH izjavu u kojoj kaže sljedeće:

“Naime, nisam se složio za ubijstvo masovno žrtava obitelji organizatora ustaškog pokreta, kad su već glavni organizatori i njihove vodje pobjegli. Ostale su njihove žene, sestre i sl. Isto tako koliko sam mogao zapaziti spomenutog dana sami utisak u narodu Vrgorca, da je bio očajan. Nisu plakali i strahovali samo obitelji i svojta /rodbina/ ubijenih, plakale su žene, djeca, stariji ljudi u cijelom Vrgorcu za većinom njih, tim više što su se u tim prvim danima dolaska partizana, nadali da će partizani donijeti i svoj pravi sud za one krivce, a baš za one koji su već izbjegli. Ovi ubijeni su se tada smatrali pravednim… Naravno, ovi koji su to izvršili pravdaju to na različite načine… a meni osvećuju nazivajući me nazivaju oportunistom, slabićem, popustljivcem i sl…

…Nadalje prema odluci Partije pohapšeno je tom prigodom i streljano 36 lica iz mjesta, medju kojima je bilo desetak i takovih koji se nisu ogriješili tako da ih je trebalo osuditi na smrt…”

Cijelu izjavu možete pročitati u knjizi, ovdje samo izvadci.

Nadalje, u knjizi možete pronaći svjedočanstvo o prolasku Crne legije kroz Vrgorac do Gradca u kojem se tvrdi sljedeće:

…Istina je da je naša četa izbjegavala sukob s nadmoćnijim snagama Crne legije, ali ni Francetić nije htio borbu. Namjera im nije bila da se sudare s partizanima, čak su izbjegli borbu kad ih je napala jedna desetina partizana na vrhu Rilića. Kad su se približili Grnčeniku, narod i partizani su se na brzinu sklonili. Ostala je puna peć kruha. Nakon povratka našli su kruh izvađen iz peći. Ni jedan hljeb nije nedostajao. Da ga legionari nisu izvadili, kruh bi bio izgorio. Na odlasku iz Graca, cestom preko Baćine u pravcu Metkovića, ostavljali su uz rub ceste neraspakivane kutije metaka…

…Na Solinama, gdje su zakazali zbor, okupilo se nešto naroda. Govore su održali Guberina, Šimić i Francetić. Govorili su o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i potrebi da svi Hrvati budu složni…

… Isticali su da oni shvaćaju zašto smo se mi u Dalmaciji latili oružja, aludirajući na Talijane. Uvjeravali su da će se sve dobro završiti za Hrvatsku ako Hrvati budu složni i strpljivi. Na kraju su odredili grupu članova partizanskih obitelji i drugih mještana i naredili da odu u Baćinu i uspostave kontakt s partizanima i da im sve to prenesu s prijedlogom da se svi vrate doma i nastave miran život, a da im oni garantiraju slobodu i sigurnost….

…Za sve vrijeme boravka u Gracu legionari nisu primjenjivali silu, nisu zlostavljali ni pljačkali…

Tekst u cijelosti pročitajte u knjizi.

Ova knjiga jest revizija propisane tzv. antifašističke jugoslavenske povijesti, ali revizija prema znanstvenim kriterijima, intrigantna i utemeljena samo i jedino na dokumentaciji onih koji stoje na braniku tobožnjeg antifašizma. Antifašizma od kojeg ne ostaje ništa kad se suoči sa samim sobom, u ovom slučaju sa svojom dokumentacijom. Pa, ako netko ima pritužbi neka ih iznese pred one koji zastupaju i danas tu vrstu antifašizma i neka ih pitaju zašto strogo povjerljivi dokumenti nisu dio poznatih propisanih istina, nego su ih desetljećima krili kao zmija noge? Još bolje, valjalo bi nasljednicima tzv. antifašizma, a i nekim živućim samoreklamiranim antifašistima postaviti pitanje jesu li svjesni da će im povijest, kad već neće pravosuđe, suditi prema djelima, a ne floskulama?