Arhiva oznaka: samostalno istraživanje

I. STAJAĆI DJELATNI ZDRUG (CRNA LEGIJA) – POPIS POGINULIH

Piše: Blanka Matković

Napomena: Prijepis poginulih pripadnika Crne legije pripremila Magdalena Vuković

Delko Bogdanić
Delko Bogdanić

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, kutija 1, nalazi se dokument Izvješće o poginulim i umrlim od rana, pripadnicima oružanih snaga od uspostave Crne legije do danas, sačinjen od strane Općeg odjela Stožera I. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, a koji je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Delko Bogdanić. Treba napomenuti da je riječ o višestruko nepotpunom popisu pripadnika Crne legije – I. ustaškog zdruga. Naime, popis obuhvaća 507 umrlih i poginulih pripadnika Zdruga do 18. prosinca 1944., i to samo onih kršćanske vjeroispovijedi, a ne, na žalost, i islamske, a za neke osobe s popisa podaci nisu cjeloviti. Prije objave samog popisa, korisno je reći nekoliko riječi o Ustaškoj vojnici i Crnoj legiji.

Crna legija
Crna legija

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu su formirana tri središta iz kojih se nastojalo rukovoditi ustaškom organizacijom i vojnim postrojbama i to: Hrvatski ustaški Nadzorni Stožer, Ustaški stožer i treći uspostavljen od strane studenata Zagrebačkog sveučilišta. Po dolasku dr. Ante Pavelića u Zagreb 15. travnja 1941. svi ustaški centri objedinjeni su te je uspostavljen Zagrebački ustaški stožer koji je ustrojio „Postrojbu zagrebačkog ustaškog stožera“. Do kraja travnja ona je prerasla u Zagrebačku pripremnu bojnu.

Odredbom o Ustaškoj vojnici od 10. svibnja 1941. pristupilo se uspostavi Ustaške vojnice. Tijekom svibnja i lipnja 1941., osim navedene Zagrebačke pripremne bojne i Ustaške satnije sveučilištaraca, ustrojene su i slijedeće pripremne bojne:

  • Mostarska
  • Sarajevska
  • Gospićka
  • Tuzlanska
  • Banjalučka
  • Brčanska
  • Karlovačka
  • Osječka i
  • Srijemska.
Sprovod pripadnika Crne legije
Sprovod pripadnika Crne legije

U 1942. intenzivno se nastavlja sa postrojavanjem ustaških bojni, a Zakonskom odredbom o oružanoj sili NDH od 18. ožujka 1942. propisano je da Vojnica sa Domobranstvom čini oružanu silu NDH. Zakonskom odredbom o Ustaškoj vojnici od 17. srpnja 1942. u nju je kao najviša postrojba, umjesto pukovnije, uveden zdrug. Na čelu Vojnice više se nije nalazio Glavni stožer, već zapovjednik sa zapovjedništvom Ustaške vojnice. 1943. nastavlja sa daljnjim povećavanjem Ustaške vojnice i postrojavanjem novih postrojbi, što posebno dolazi do izražaja nakon talijanske kapitulacije, kad se Vojnica znatnije širi i u Dalmaciji. Također, 1943. Zapovjedništvo Ustaške vojnice reducira se na Stožer i postaje dio jedinstvenog Ministarstva oružanih snaga (MINORS). U jesen 1944. konkretno započinje i proces stvaranja jedinstvenih Hrvatskih oružanih snaga (HOS) postrojavanjem hrvatskih divizija koje su 1945. svrstane u hrvatske zborove.

U proljeće 1941. u Sarajevu je uspostavljen Sarajevski ustaški logor sa Bećirom Lokmićem kao logornikom. Prvi sukob sa četnicima članovi logora imali su već u travnju na Palama. Uslijed četničkih djelovanja u široj okolici Sarajeva brojno stanje logora od prvih 12 članova brzo se povećavalo. Kasnije te godine postrojba je narasla na šest satnija (32., 33., 34., 35., 36. i 39.) jačine 800 ljudi okupljenih u Sarajevsku bojnu.

USTAŠKA SATNIJA: MJESTO POSTROJAVANJA: ZAPOVJEDNIK USTAŠKE SATNIJE:
32. satnija Zenica Nadporučnik Stjepan Novak
33. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Augustin Bauer
34. satnija (pohodna) Zvornik Poručnik P.T.B. Nikola Zboržil
35. satnija (pohodna) Sarajevo Nadporučnik Franjo Trčak
36. satnija (pohodna) Sarajevo Poručnik P.T.B. Rafael Boban
39. satnija Vlasenica / Sokolac Nadporučnik Milan Grčević

(do 13.11.1941.)

Poručnik Eduard Crnković

U Sarajevu je 15. rujna 1941. postrojena Skupina bojni „Francetić“ pod zapovjedništvom dopukovnika P.T.B. Jure Francetića. Ponijela je neslužbeni naziv Crna legija, zbog crne boje odore sve učestalije kod njezinih pripadnika. Sačinjavale su je:

I. bojna (ustrojena od: 32., 35. i 36. sata) pod zapovjedništvom satnika P.T.B. Rafaela Bobana,

II. bojna (ustrojena od: 33., 34. i 39. sata) pod zapovjedništvom satnika Frane Sudara,

III. bojna (ustrojena od: 6., 42. i 43. sata) pod zapovjedništvom satnika Mladena Sertića,

IV. bojna (ustrojena od novo pridošlih dragovoljaca) pod zapovjedništvom satnika Eduarda Kršulja i

Potpora: stožerni sat, samovozni sat, strojopuščani sat i topnička bitnica.

Franjo Sudar na Kupresu
Franjo Sudar na Kupresu

Do kraja godine „Crna legija“ bori se u istočnoj Bosni i sjeverozapadnoj Hercegovini, oko Konjica i Sarajeva. U prosincu uspješno intervenira u pothvatu na Ozren planini. Početkom 1942. postrojba djeluje sjeveroistočno od Sarajeva, a krajem veljače uspostavlja nadzor nad prometnicom Sokolac – Han Pijesak. 31. ožujka 1942. nakon višetjednih priprema, “Crna legija” kreće u svoj najslavniji pohod. Prodire u veliko ustaničko područje u istočnoj Bosni, razbija brojčano nadmoćne četničke snage i izbija na Drinu čime su pobunjeničke snage u tom području pasivizirane, povraćeno je poljuljano povjerenje u hrvatsku vojsku i spriječeno širenje talijanskog okupacijskog područja sjeverno od demarkacijske crte. Polovicom svibnja dio “Crne legije” je u Makarskoj i Vrgorcu, a u lipnju i srpnju dijelovi joj se bore na Kozari.

Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku
Nepoznati časnik Crne legije, Jure Francetić i Rafael Boban u Zvorniku

Po zapovijedi Zapovjedništva Ustaške vojnice od 23. srpnja 1942. zapovijeđeno je postrojavanje I. stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice od dotadašnje Skupine bojni „Francetić“. Prvog kolovoza 1942. zdrug je imao 96 časnika, 79 dočasnika i 4100 vojnika, odnosno ukupno 4275 ljudi. Daljnjom reorganizacijom taj broj se do 24. kolovoza 1942. povećao na 4584 vojnika, dočasnika i časnika, no do studenog iste godine opao je na 3755 pripadnika. U tom razdoblju „Crna legija“ sa mjesnom milicijom uspješno brani Kupres (u kolovozu 1942.), u rujnu dijelovi „Crne legije“ sudjeluju u ponovnom zauzimanju Tomislavgrada, Šuice, a u listopadu i Livna.

Crna legija
Crna legija

Nakon samo mjesec dana zapovijedanja, Francetić odlazi s mjesta zapovjednika zdruga 25. kolovoza 1942. kada preuzima zapovijedanje stajaćim djelatnim zdrugovima Ustaške vojnice, a novim zapovjednikom zdruga imenovan je ustaški pukovnik Ivan Stipković. Poslije njegove pogibije 30. kolovoza 1943., za zapovjednika zdruga imenovan je ustaški bojnik Milan Šulentić koji je smrtno stradao u partizanskoj zasjedi pet dana kasnije, 5 rujna 1942. Zapovijedanje zdrugom tada preuzima ustaški bojnik Franjo Sudar.

Rafael Boban
Rafael Boban

Krajem listopada 1942. od dijelova I. ustaškog zdruga raspoređenih oko Tomislavgrada, Bugojna i Livna postrojava se sa Rafaelom Bobanom kao zapovjednikom novi V. ustaški zdrug (Bugojno) u čiji sastav ulazi I. ustaška djelatna stajaća bojna (sarajevska). Područje djelovanja I. ustaškog zdruga ostaje istočna i dio središnje Bosne.

Do kraja prosinca 1942. osam bojni koliko sada broji I. zdrug čiste Romaniju i Podromaniju, odnosno djeluju u pothvatima Jajce I i III i Tuzla II. Početkom 1943. dio snaga “Crne legije” sudjeluje u pothvatu Weiss II (tzv. Bitka na Neretvi), a glavnina se svakodnevno bori sa četnicima i partizanima u istočnoj Bosni i čuva granicu na Drini. U lipnju i srpnju I. zdrug trpi teške gubitke od partizana koji su prodrli u istočnu Bosnu od Sutjeske i iz Srijema. U međuvremenu je broj pripadnika dodano opao kada za popunu novo ustrojene 13. SS gorske divizije „Handžar“ iz sastava I. zdruga odlaze XXIII. i XXVIII. stajaća djelatna bojna, čiji pripadnici su u velikoj većini bili muslimani.

U listopadu i studenom 1943. I. ustaški zdrug drži postav Sokolac – Mokro – Pale i Prača – Mokro, a do sredine prosinca ratuje u pothvatu Kugelblitz. Od početka 1944. Zdrug neprekidno ratuje u istočnoj Bosni i oko Sarajeva (Romanija, Sokolac, Rogatica, Pale, Višegrad, u lipnju oko Srebrnice i Zvornika) i dijelu središnje Bosne i sjeverozapadne Hercegovine. U kolovozu sudjeluje u pothvatu Rübezahl, u rujnu djeluje oko Kreševa, Viteza i Turbi, a u listopadu vodi teške borbe na Romaniji i oko Travnika i Rogatice, u kojoj osigurava izvlačenje njemačkih snaga. Bori se oko Kiseljaka i Busovače. U prosincu 1944. Zdrug ulazi u sastav 8. hrvatske divizije.

U siječnju 1945. Zdrug sudjeluje u pothvatu Victoria, te se bori za Travnik i oko Čapljine i Čitluka. U veljači i ožujku vodi teške borbe na Ivan Sedlu, te je u zalaznici njemačko – hrvatskog povlačenja iz Sarajeva. Od tada se dolinom Bosne i Save povlači prema Zagrebu.

Vezani tekst: Nalazi li se grob Jure Francetića u okolici Kamenice Skradničke?

POPIS LITERATURE I IZVORA:

Aralica, Tomislav i Višeslav, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, 3. knjiga: OS NDH i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941. – 1945., Zagreb, 2010.

Begić, Miron Krešimir, HOS 1941. – 1945., Split, 1998.

Jug, Damir, Oružane snage NDH, sveukupni ustroj, Zagreb, 2004.

Marijan, Davor, Borbe za Kupres 1942., Zagreb, 1999.

Marković, Marko, Jure i Boban – Povijest Crne legije, Zagreb – Tomislavgrad, 2003.

Obhođaš, Amir, Werhas, Mario, Dimitrijević, Bojan i Despot, Zvonimir, Ustaška vojnica I, Zagreb, 2013.

Petar Požar, Ustaša, dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb, 1995.

Službeni viestnik Ustaške vojnice, god. I.: br. 1, od 1. ožujka 1942. i br. 13, od 5. studenog 1942. Zagreb

ANDREJ PLENKOVIĆ BIO JE 2010. NA SPROVODU “DJEČJE ŽRTVE” KOJU SU “USTAŠE UBILE 1941.”

U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj Stanka Nicka, bivšeg savjetnika Stipe Mesića, u čemu su pomogli i podaci objavljeni u službenom glasilu Saveza antifašističkih boraca “Glas antifašista“, br. 68 od 10. lipnja 2010. (pdf). Prema navodima samih “antifašista”, Stanko Nick nikada nije bio zatvoren u Jasenovcu. Početkom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji otišli su u Visoko (BiH) gdje su im pomogli franjevci. Ovim putem se zahvaljujemo “borcima” na rasvjetljavanju ovog slučaja i znatnom doprinosu povijesnom revizionizmu.

Tekst Nikole Banića i M. Koića objavit ćemo na našoj web stranici u nedjelju, 26. veljače.

PRIKAZ SLOVENSKIH GROBIŠTA U GOOGLE MAPS

Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana.

Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom.

Prikaz možete pogledati ovdje.

PREDAVANJA U ŠVICARSKOJ

Na Hrvatskom internet portalu u Švicarskoj Hrvati.ch i Hrvatske katoličke misije u Bernu objavljeni su podaci o gostovanju članova naše udruge u toj zemlji. Predavanja će održati predsjednica udruge Blanka Matković, a predavanju u Bernu 11. ožujka nazočit će naš dugogodišnji član i predsjednik Nadzornog odbora D.Š.

RASPORED:

Subota, 11. ožujka 2017., u 19 sati u prostorijama Hrvatskog katoličkog centra, Zähringerstrasse 40, 3012 Bern

Nedjelja, 12. ožujka 2017., nakon svete mise:

  • Langenthal, crkva sv.Marije, Schulhausstrasse 11 A, u 8.30 sati
  • Bern, Heiligkreuzkirche, Kastelweg 7, uz Tiefenauspital, u 11.00 sati
  • Thun, crkva sv. Marije, Kapellenweg 9, u 13.30 sati

Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” ovim putem zahvaljuje organizatorima i svim Hrvatima u Švicarskoj koji su dosada podržali naš rad.

NAJAVA: GODIŠNJICA SMRTI DR. ANTE STARČEVIĆA

U nedjelju, 19. veljače o. g., objavili smo prilog Stipe Pilića o likvidaciji istaknutog hrvatskog povjesničara Milana pl. Šufflaya, a dan kasnije, 20. veljače, i tekst našeg vjernog čitatelja Želimira Marića o mučeničkoj smrti Feliksa Niedzielskog. Ovaj niz nastavljamo u utorak 28. veljače na 121. godišnjicu smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića. U pripremi je knjižica u pdf formatu na kojoj su posljednjih tjedana radili članovi udruge I.P., B.M., R.M. i D.B., a uz nju ćemo također objaviti petominutni video o Starčevićem životu. Ovim putem zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su s naše kaotične video snimke uspjeli izvući audio zapis i obogatiti ga fotografijama.

U naredna dva tjedna također ćemo objaviti tri teksta s dosad neobjavljenim popisima žrtava Drugog svjetskog rata, a od sutra, 22. veljače, naša web stranica bit će djelomično reorganizirana i ondje će biti objavljeni podaci na kojima je protekli mjesec dana mukotrpno radio naš član M.K.

Nikola Banić i M. Koić: I partizani ruše jasenovačke laži

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 16.2.2017. (pdf)

(Objavili portali NarodDragovoljac, Sloboda)

Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom. Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige. Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj.  U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa.
Alojz Kolar
rođen ocu Stjepanu u Zaboku 1913. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Novska kao član komunističke partije 1945. godine. Ivan Komorčec rođen ocu Stjepanu u Mihovljanu 1911. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1944. godine, već je poginuo 1945. godine kao borac. Josip Maleković rođen ocu Nikoli u Zaprešiću 1914. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine kao vodnik iz Zagorskog partizanskog odreda. Juraj Porodec rođen ocu Nikoli u Kupljenovu 1908. godine nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u logoru Lepoglava 1945. godine. Pavao Prahin rođen ocu Juri u Prigorju (JUSP navodi susjedni Brdovec) 1917. godine nije ubijen od ustaša 1945. godine u Jasenovcu, već je navodno stradao u zapaljenom vagonu kod Zagreba pri kraju rata kao logoraš. Većina navedenih ima istu poveznicu, a to je da su bili komunisti stradali 1945. kao vojnici ili agenti u civilu.

U spomenutim neslaganjima podudarali su se ime, prezime, ime oca, mjesto i godina rođenja. Mrežni jasenovački popis često sadrži netočne podatke o godinama rođenja što je vidljivo iz drugih dokumenata, iz enciklopedijskih članaka za poznate osobe, iz neočekivanih statističkih svojstava godina rođenja navedenih na samom popisu itd. Zato ima smisla navesti i neslaganja knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa o sudbini osoba gdje se podudaraju svi podaci uz manje odstupanje godine rođenja. Valent Božić rođen majci Terezi u Kosovečkom kod Konjščine (JUSP navodi Donju Konjščinu) 1923. godine (JUSP navodi 1918. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942. godine, već je poginuo u Zagrebu kao „ilegalac skojevac“. Janko Gril rođen ocu Ivanu 1904. godine (JUSP navodi 1906. godinu) u Kraljevu Vrhu nije ubijen od ustaša u Jasenovcu (znakovito JUSP uopće ne navodi godinu smrti), već je stradao 1944. godine u zatvoru u Zagrebu kao suradnik tzv. narodnooslobodilačkog pokreta. Danijel Hajdaš rođen također ocu Danijelu u Bedekovčini 1920. godine (JUSP navodi 1921. godinu) nije ubijen od ustaša u Jasenovcu 1945. godine, već je poginuo u prosincu 1943. kao član Vojnog komiteta u Zagrebu. Opet se dakle radi o komunistima ili ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s nekom vrstom ilegalnog komunističkog protudržavnog djelovanja.

Za pet ovdje navedenih osoba kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu navedene su Popisnice projekta „Dotršćina“ (1980-1985) s podacima o ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba, za jednu žrtvu je kao izvor podataka naveden savezni popis iz 1964. godine, za jednu spomenuti rukopis iz 1980. godine, a za još jednu su kao izvori podataka navedeni i savezni popis iz 1964. godine i rukopis iz 1980. godine. Kao i u još nekoliko prethodnih članaka i u ovom slučaju se pokazalo da je projekt Dotršćina, zadnji veliki projekt očuvanja i nadogradnje Jasenovačkog mita prije kolapsa komunističkog režima, pun pogrešnih podataka. Ukratko: mrežni jasenovački popis je masovna prevara tolikih razmjera da su čak i partizanske knjige u stanju dodatno ga rušiti i nanositi mu nove pukotine. Budući da je većina komunizma zasnovana na lažima, tako i ovdje spomenuta neslaganja komunističkih knjiga i popisa nisu jedini primjer zaplitanja u vlastite laži. O jednom mnogo većem i ozbiljnijem primjeru koji također dodatno nagriza jasenovački mit je nedavno u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović pri čemu je samo zagrebao površinu jednog daleko većeg međusobnog protivljenja komunističkih podataka koje opet dodatno pokazuje da su mnogi podaci na mrežnom jasenovačkom popisu netočni. No više o tome drugom prilikom.

DR. SC. DON JOSIP DUKIĆ PREUZEO DUŽNOST DOPREDSJEDNIKA HDP “DR. RUDOLF HORVAT”

Don Josip Dukić (Photo: Rade Popadić, Dalmacija News)
Don Josip Dukić (Photo: Rade Popadić, Dalmacija News)

Dana 17. veljače o. g. dr. sc. don Josip Dukić, profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, povjerenik Splitsko-makarske nadbiskupije za Hrvatski martirologij, naš dugogodišnji suradnik i vrstan stručnjak, preuzeo je dužnost dopredsjednika HDP “Dr. Rudolf Horvat”.

Don Josip  je rođen u Košutama u župi Trilj 19. ožujka 1968. godine. Osmogodišnju školu završio je Košutama i Trilju. Kao sjemeništarac Splitsko-makarske nadbiskupije završio je klasičnu gimnaziju u Nadbiskupskome sjemeništu u Splitu, od 1982. do 1986. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup metropolit Ante Jurić u konkatedralnoj crkvi Sv. Petra u Splitu 28. lipnja 1992. Obnašao je službu župnika u župi Žedno – Arbanija na otoku Čiovu od 1992. do 1998. godine. Od 1998. do 2004. godine boravio je u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Studirao je crkvenu povijest na sveučilištu Gregoriana. Diplomirao je također na Vatikanskoj školi za paleografiju, diplomatiku i arhivistiku godine 2004. (IKA)

Doktorirao je 2008. na Fakultetu povijesti i kulturnih dobara Crkve pri Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom “Život i vjera salonitanskih kršćana prema natpisima. Katalog natpisa i komentari“.

Nakon povratka u domovinu preuzeo je službu knjižničara u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu (Paštrićeva knjižnica). Od ak. god. 2005./2006. počeo je predavati crkvenu povijest na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Na istom učilištu zaposlen je 2006. i izabran u suradničko zvanje asistenta, potom 2010. u suradničko zvanje višeg asistenta, a 2012. u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Sada je u postupku izbor u zvanje izvanrednog profesora.

2006. osnovao je udrugu Kulturno društvo Trilj čiji je predsjednik i mukotrpnim radom potaknuo “kulturni preporod” triljskog kraja. Tijekom svog dugogodišnjeg rada našao se na meti Jurice Pavičića i Udruge antifašističkih boraca i antifašista Cetinske krajine Sinj. Don Josipov odgovor spomenutoj udruzi možete pročitati ovdje.

Don Josip je autor, suautor i priređivač dvadesetak knjiga, a veći broj je trenutno u pripremi. Objavio je 25 znanstvenih radova iz antičke povijesti i suvremene hrvatske povijesti, uključujući i one o partizanskim likvidacijama u Drugom svjetskom ratu. Također je objavio brojne druge tekstove i feljtone, pripremio dva nosača zvuka te bio stručni suradnik na dokumentarnom filmu HTV-a Cetinom do Trilja redatelja Bogdana Žižića.

S Blankom Matković koautor je knjige „Dugopoljski žrtvoslov“ (2011.) o kojoj je dao dva intervjua objavljena u Slobodnoj Dalmaciji (8.3.2011. i 29.6.2011.). U pripremi je knjiga „Solinski žrtvoslov“, također u suautorstvu s Blankom Matković, a don Josip sudjeluje u pripremi knjige Blanke Matković o zarobljeničkim logorima u Splitu 1944.-1945. koja bi trebala biti objavljena krajem travnja o. g.

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

V.D. RAVNATELJA JUSP JASENOVAC IVO PEJAKOVIĆ ODBIJA ODGOVORITI NA UPITE MEDIJA

Uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovac. G. Pejaković odbio je odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranje  Anamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremio je glavni urednik Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg UO dr. sc. Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.

REŽIM “NAORUŽAVA” JUSP JASENOVAC ZA BORBU PROTIV POVIJESNE ZNANOSTI

U Pregledu programa po statusu ustanove Muzejsko-galerijske djelatnosti Ministarstva kulture RH za 2017. godinu na stranici 8 zabilježeno je da je Spomen području Jasenovac dodijeljeno 30 000 kuna za program naslovljen “Drugi svjetski rat i Jasenovac pred izazovima povijesnog revizionizma“. Istovremeno je režim procijenio da ostali programi ove ustanove (Crte povijesti; hrvatska povijest u kontekstu – interaktivno sučelje za edukaciju o Drugom svjetskom ratu i poraću, Izmjena legendi u stalnom muzejskom postavu, Zagrebački tramvajci u KCL Jasenovac) zaslužuju ravno nula kuna.

Ovo samo dokazuje da trenutni režim nije naučio ništa pa ćemo stoga još jednom citirati istaknutog američkog povjesničara Jamesa McPhersona i naglasiti ključne dijelove:

History is a continuing dialogue between the present and the past. Interpretations of the past are subject to change in response to new evidence, new questions asked of the evidence, new perspectives gained by the passage of time. There is no single, eternal, and immutable ‘truth’ about past events and their meaning. The unending quest of historians for understanding the past—that is, ‘revisionism‘—is what makes history vital and meaningful. Without revisionism, we might be stuck with the images of Reconstruction after the American Civil War that were conveyed by D. W. Griffith’s Birth of a Nation and Claude Bowers’s The Tragic Era. Were the Gilded Age entrepreneurs “Captains of Industry” or “Robber Barons”? Without revisionist historians who have done research in new sources and asked new and nuanced questions, we would remain mired in one or another of these stereotypes.” (2003.)

Uloženo je mnogo truda, vremena i ljubavi prema znanosti, ali i nula kuna da srušimo mitove Spomen područja Jasenovac. Teško je povjerovati da će im svega 30 000 kuna biti dovoljno da se obrane od novih dokaza. Stoga ćemo ovdje uz bok James McPhersonu staviti našeg Nikolu Banića i istaknuti završni dio njegovog razgovora koji je 19. siječnja objavljen u Hrvatskom tjedniku:

“Oni koji danas i dalje brane lažne dijelove jasenovačkog popisa ili mogu, a ne čine ništa da bi se započelo njihovo ispravljanje, bit će kasnije zapamćeni kao aktivni ili pasivni branitelji laži. Popis je počeo pucati na previše mjesta i s daljnjim napretkom tehnike te uloženog truda mnogih koji marljivo u slobodno vrijeme kopaju po arhivima može se očekivati samo još gore pucanje.” (2017.)