Arhiva oznaka: četnici

SLAVI LI SE U SRBU POKUŠAJ ANEKTIRANJA DIJELA HRVATSKOG TERITORIJA I NJEGOVO PRIKLJUČENJE – ITALIJI?

Svake godine 27. srpnja u Srbu se obilježava tzv. Dan ustanka naroda Like i Korduna, odnosno nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske, kako se isti nazivao u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatske. Dan je to kada je navodno pukla „prva ustanička puška“ u borbi protiv „mrskog okupatora“, a u novijoj hrvatskoj povijesti taj datum izaziva kontroverze i podjele u hrvatskom društvu. Stoga je potrebno istaknuti nekoliko ključnih činjenica neophodnih za razumijevanje događaja koji su se odigrali krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. U knjizi „Hronologija Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945.“ ukratko je navedeno da je 27. srpnja 1941. „otpočeo masovni narodni ustanak u južnoj Lici“ koji se „brzo proširio i na ostale krajeve Like“ i to tako da su „gerilski odredi i narod iz sreza D. Lapac, predvođeni komunistima, poseli komunikacije koje vode ka Srbu, napali ustaško-žandarmerijski stanicu i zauzeli Srb“.

No, mnoge druge knjige, objavljene u bivšoj Jugoslaviji, otkrivaju detalje o stvarnoj naravi ovog „narodnog ustanka“. Tako se u knjizi „Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941.-1945.“ (Knjiga I, Beograd, 1957.) ističe da se krajem srpnja na ustanak digao „srpski narod Like i Kninske Krajine“ čime se jasno implicira da ovaj ustanak nije bio „narodni“, nego srpski. U istoj knjizi nadalje navedeno je i  slijedeće: „Međutim, dok su u Lici i Bosanskoj Krajini ustanak pripremili i njime rukovodili komunisti, dotle je ustanak u Kninskoj Krajini, gde je partijska organizacija bila malobrojna, uglavnom izbio spontano, tako da su predstavnici srpske buržoazije uspeli da masama nametnu svoje rukovodstvo, što će imati odraza na čitav tok i karakter ustanka u tom kraju.“ Ovi detalji otkrivaju da su, uz sudjelovanje komunista u organizaciji i pripremi tog ustanka, u njemu sudjelovali i neki drugi „elementi“. Koji su to bili razotkriva nastavak teksta u istoj knjizi kojeg ćemo zbog njegovog značaja citirati u cijelosti:

„Ovaj masovni ustanak gotovo je uništio ustašku vlast u Kninskoj Krajini (sem u samom Kninu) i u većem delu Like. Nemoćne i zaplašene ustaško-domobranske snage i organi vlasti NDH napustili su čak i Knin i povukli se za Drniš, te je komandant italijanske divizije ‘Sasari’ 1. avgusta preuzeo svu civilnu i vojnu vlast u Kninu i okolini. Sporazumno s pretstavnicima bivših građanskih partija, četnički nastrojenim ljudima iz rukovodstva ustanka, Italijani i ovde istupaju kao tobožnji zaštitnici Srba od ustaškog terora, ne napadaju ustanike, izjašnjavaju se da su, tobože, protiv svojih saveznika i satelita ustaša itd. Pročetnički elementi vešto obmanjuju narod da će im Italijani obezbediti miran život i nacionalni opstanak. Ustaničke mase, politički i kulturno dosta zaostale, pod uticajem bivših buržoaskih političara, nasedaju ovoj italijansko-četničkoj politici. One ne uočavaju činjenicu da su upravo Italijani godinama pomagali ustaše, doveli ih na vlast i tokom nekoliko meseci mirno gledali kako oni progone i fizički istrebljuju srpski narod. U takvim uslovima, ustaničke snage se pasiviziraju i ustanak počinje splašnjavati. Malo brojni komunisti nisu uspeli da spreče proces opadanja ustanka. Posle uspeha u Kninskoj Krajini, Italijani pokušavaju da na sličan način razbiju ustanak u Lici (kao i u Bosanskoj Krajini). Ustaničkim snagama na području; Like gotovo su isključivo rukovodili komunisti. Samo u nekim mestima južne Like imali su uticaja i pretstavnici srpske buržoazije. Oni su, zajedno s pročetničkim elementima iz Kninske Krajine, 11 avgusta u selu Otriću održali sastanak s italijanskim pretstavnicima iz Knina i potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju. Rukovodstvo ustanka u južnoj Lici nije se snašlo, već je podleglo uticaju ovakvih shvatanja o nenapadanju na Italijane i poslalo svog pretstavnika na sastanak u Otriću.“

Dakle, ličko-kninski ustanak bio je ustvari kombinirani komunističko-četnički ustanak u kojemu su posredničku ulogu odigrale talijanske vojne postrojbe koje će u svom budućem djelovanju na prostoru Dalmacije redovito i u suradnji s četnicima poduzimati vojne operacije protiv hrvatskog stanovništva i biti odgovorne za masovne zločine koji su uslijedili 1942. godine.

Umiješanost Talijana u „narodni ustanak“ nije bila tek puka slučajnost. Već u svibnju 1941. bivši narodni poslanik Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) Niko Novaković-Longo otišao je u Rim sa zahtjevom da se Kninska krajina i susjedna područja naseljena Srbima priključe Italiji, a kontakti između srpskih političara i Talijana nastavljeni su i kasnije kada je uspostavljena zajednička suradnja. U citiranoj literaturi ističe se i to da je spomenuti talijansko-ustanički sporazum u Otriću izazvao „izvjesnu krizu, naročito u južnoj Lici“, koja je „posle upornog i dužeg rada Partije u osnovi bila preprođena, jer je veći deo ustaničkih snaga prihvatio liniju Partije da je nužna borba protiv Italijana, dok je manji deo počeo otvoreno da sarađuje s okupatorom i da se postepeno oformljuje u četničke jedinice.“  Ovaj navod potvrđuje da je ustanak „naroda“ bio ustvari kombinirani srpski komunističko-četnički ustanak protiv hrvatske države u kojemu je dio ustanika bio na „partijskoj liniji“, a dio je zagovarao aneksiju dijela hrvatskog teritorija i njegovo pripojenje Italiji. O ovome svjedoče i talijanski dokumenti, objavljeni u knjizi Dokumenti jedinica i ustanova Kraljevine Italije (Knjiga 1, 1941.), pa se tako u zapovijedi Zapovjedništva 6. armijskog korpusa od 29. srpnja 1941. potčinjenim zapovjedništvima ističe slijedeće: „Pobuna naroda u Lici, koji naoružan ugrožava saobraćaj između Gračaca i Knina, i izgleda teži prema Kninu, a možda ima i druge ciljeve. Ovi su nam elementi dali na znanje da nisu protivnici Italijana – i zaista oni pokazuju poštovanje prema našim oficirima i pomagali su im na uspostavljanju saobraćajnih veza itd. – i žele da naše trupe budu po garnizonima.“  Osim toga, u izvješću guvernera Dalmacije, koje je istog dana upućeno u Rim, ističe se da su se „četničke kolone koje dostižu oko 2000 ljudi, dolazeći iz brdovitih zona Gračaca, Drvara i Vrlike, uputile prema Kninu“. Uputivši se iz Knina prema Zrmanja Vrelu, jedan talijanski satnik zaustavljen je od strane stotinjak naoružanih ljudi, koji su, vidjevši da je Talijani, „izjavili da oni uopšte nisu komunisti…i da stanovništvo Like želi da ima garnizon od italijskih trupa“. Štoviše, vođa ustanika je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Uz ovaj dokument dodana je bilješka priređivača te zbirke dokumenata u kojoj je također navedeno da su „velikosrpski elementi… uspeli u prvim danima ustanka…da jednom delu ustanika nametnu svoja shvatanja… Zahvaljujući svom ranijem ugledu, kao i raznim okolnostima, ti elementi su zauzeli i izvesna rukovodeća mesta u ustanku, koja su koristili za stvaranje kontakata sa italijanskim oficirima i za pisanje proglasa u kojima se izražava lojalnost okupatoru i pozivaju ustanici da ne pružaju otpor njegovim trupama. Istovremeno, optužujući hrvatski narod i muslimansko stanovništvo kao krivce za ustaške zločine nad srpskim stanovništvom, oni nastoje da ustanak skrenu na kolosek bratoubilačke borbe. Kasnije, u toku septembra 1941, velikosrpski nacionalisti iz Kninske krajine i južne Like prelaze u otvorenu izdaju NOP-a; uz pomoć italijanskog okupatora pristupaju obrazovanju četničkih formacija, koje će za sve vreme rata sarađivati sa italijanskim i nemačkim okupatorima u borbi protiv narodnooslobodilačkog pokreta.“ No, kolika je bila stvarna opasnost potpune aneksije većeg dijela hrvatskog teritorija pokazuje i izvješće zadarske grupe Teritorijalne legije karabinjera od 31. srpnja 1941. u kojemu se ističe da je „potvrđeno da je pokret usmeren isključivo protiv ustaša i da bi naročito stanovništvo Like i Bosne sa oduševljenjem prihvatilo pripajanje Italiji.“ U izvješću zapovjednika 23. artiljerijskog puka od 9. kolovoza 1941. o situaciji u Gospiću navodi se da srpsko stanovništvo ne propušta priliku izraziti želju da talijanske postrojbe „okupiraju jednog dana zemlju“, a „u tom bi slučaju odmah predali oružje Italijanima i vratili se mirnom i plodnom radu“.

Na situaciju u Hrvatskoj osvrnuo se u svom izvješću od 2. kolovoza 1941. član Politbiroa CK KPJ Edvard Kardelj koji je istaknuo da su „naši na terenu skoro u većini slučajeva…izgubili glavu“, a „oslobodilački pokret u Hrvatskoj, (što se Hrvata tiče) još je jako slab“ zbog čega je „Hrvatska danas za nas najteži teren“. Upitno je na kakvo „gubljenje glave“ je Kardelj točno mislio, ali neupitno je da brojni dokumenti, kako komunistički, tako i talijanski, potvrđuju stvarnu narav „narodnog ustanka“ koji je prvenstveno bio uperen protiv hrvatske države i naroda koji je od tih istih ustanika bio izložen nasilju i progonima. Tako su u Drvaru pobijeni gotovo svi Hrvati i Muslimani, a istovremeno se odvijao pokolj u Bosanskom Grahovu gdje su četnici pod zapovjedništvom četničkog vojvode Branka Bogunovića župnika Jurja Gospodnetića nabili na ražanj i ispekli. U zaseoku Ivezići pobijeno je 37 osoba od kojih je najmlađi Jakov Ivezić imao svega 3 godine. Pobijeno je i 55 staraca u Boričevcu, a 2000 stanovnika natjerano u bijeg. Spaljena su sela u Krnjeuši i Vrtoči gdje je ubijeno preko 200 osoba. Ubijani su hrvatski civili – starci, žene, djeca. Nije pošteđeno niti 350 hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina, gdje su svetkovali blagdan sv. Ane, vlakom vraćali u Drvar. Četnici su ih zaustavili u Vagnju i likvidirali kod jame Golubnjače. Uostalom, „u ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela“, zaključio je Kardelj u spomenutom izvješću.

Svake godine 27. srpnja u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj javno se obilježavaju događaji u kojima se Kardeljevi i Bogunovićevi sljedbenici dokazivali da se doista ne plaše uništavanja čitavih sela. Uništavanje je bilo doslovno jer nije bila riječ samo o paleži i pljački, nego o sustavnim progonima i genocidu nad hrvatskom stanovništvom. Režimi pod kojima su se ova nasilja organizirala i odvijala – četnički, fašistički i komunistički – bili su neupitno totalitarni. Prva dva osuđeni su i odbačeni od strane demokratskog svijeta prije više desetljeća. Onaj komunistički osuđen je Rezolucijom Vijeća Europe 1481 iz 2006. godine. Iste godine Hrvatski sabor donio je vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj između 1945. i 1990. Nažalost, ne samo da ova deklaracija nije obuhvatila ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom od 1941. do 1945., nego uopće nije zaživjela u praksi zbog čega već godinama svjedočimo proslavama događaja koji su za posljedicu imali likvidacije, progone i masovna kršenja ljudskih prava i koji su neprihvatljivi u demokratskim društvima kojima bi trebala pripadati i današnja Republika Hrvatska.

Ovakvim pristupom obiteljima svih stradalnika, odnosno njihovim potomcima, poručuje se da su još uvijek građani drugog reda osuđeni na šutnju i bez prava da svoje pretke oplakuju i dostojno pokopaju. U sličnom položaju su i svi oni hrvatski građani čije su obitelji u Domovinskom ratu bile izvrgnute istim onim postupcima kakvi se slave 27. srpnja u Srbu. Štoviše, „prve ustaničke puške“ u ljeto 1990. pukle su na istim područjima na kojima je počeo „ustanak naroda“ 1941. Na tim područjima hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo represalijama i nasilju te naposlijetku progonima i likvidacijama. „Ustanak“ iz 1990. širio se poput onog iz 1941., a u okupirani Vukovar ušle su postrojbe okićene znakovljem koje je krasilo ustanike iz 1941., dakle četničkim kokardama i partizanskim zvijezdama petokrakama.

„Dan ustanka naroda“, odnosno ratnih zločina nad hrvatskim narodom u bivšoj Jugoslaviji bio je nametnut kao državni praznik. Istraživanje komunističkih zločina u tom razdoblju nije bilo dozvoljeno, a hrvatska povijest kontaminirana je partijskom ideologijom. Već punu 31 godinu Hrvatska, uz Sloveniju jedina bivša komunistička država koja je ujedno i članica EU, čeka na donošenje Zakona o lustraciji. Prijedlog nacrta takvog Zakona, kojeg su 1998. pripremili saborski zastupnici iz redova Hrvatske stranke prava, odbačen je iako je upravo donošenje takvog zakona neophodno da bi u Hrvatskoj u potpunosti mogao zaživjeti demokratsko društvo u kojemu će biti garantirana sloboda znanstvenog istraživanja, naročito o kontroverznim povijesnim događajima poput onog u Srbu, i u kojemu će najstrože biti osuđeni svi pojedinci i organizacije koji otvoreno zagovaraju ili podržavaju zločinačke ideologije zbog kojih je hrvatski narod u svojoj domovini bio proganjan, mučen i ubijan.

Na kraju, potrebno je zapitati se što se to točno slavi u Srbu? Ustanak protiv hrvatske države, zločini nad hrvatskim stanovništvom ili pokušaj anektiranja dijela hrvatskog teritorija i njegovo priključenje Italiji? Kakav god odgovor na ovo pitanje bio, činjenica ostaje da su stvarni motivi koji se kriju iza „narodnog ustanka“ i obilježavanja istog bili protivni interesima hrvatskog naroda i samim tim protuustavni.

KAKO ĆE DOPISNA ČLANICA SANU MIRA RADOJEVIĆ PREBROJATI JASENOVAČKE ŽRTVE KAD UNATOČ SILNIM POKUŠAJIMA NIJE USPJELA IZBROJITI TOČAN BROJ NAŠIH PROMOCIJA?

Posljednjih mjeseci četnički mediji su zaokupljeni našim skromnim djelovanjem. Po starom dobrom običaju, već su u startu krenuli s lažima pa tako navode da je predstavljanje naše knjige u Glini bilo “jedno od prvih”. Istina jest da je to predstavljanje bilo 22. po redu od ukupno 45 koliko ih je dosad održano. U svom ratnohuškačkom zanosu, četnici ističu da je promocija organizirana praktički “na 80. godišnjicu masakra”. Istina jest da je promocija održana 16.7. na 34. rođendan rođaka Blanke Matković dok se “masakr” o kojemu je riječ zbio 29. srpnja. Znači li to da Hrvati moraju šutjeti čitav srpanj? Autorica teksta o kojemu je ovdje riječ je dr. Mira Radojević, dopisna članica SANU. Školovala se na Sveučilištu u Beogradu gdje je bila umiljata studentica Vasilija Krestića, jednog od tvoraca i zagovornika Memoranduma SANU. Da se možda makla iz tako uskog intelektualnog kruga i educirala se na nekim institucijama svjetskog glasa, moguće da Mira ne bi radila ovakve početničke pogrješke nedostojne jedne sveučilišne profesorice. S obzirom da Miri povijest koju je studirala ipak ne ide najbolje, možda ćemo joj ipak oprostiti slabo matematičko znanje. Naime, unatoč svim naporima, Mira jednostavno nije uspjela točno izračunati broj promocija na kojima je predstavljena naša knjiga što upućuje na to da joj sve preko jednoznamenkaste brojke predstavlja značajan intelektualan izazov.
U njezinom tekstu posebno nas je zabavio dio o Alexandru Korbu kao navodnom negatoru genocida, inače dugogodišnjem ravnatelju Centra Stanley Burton Centre za Holokaust i istraživanja genocida na Sveučilištu Leicester. Naravno, Miri nije toliko sporan direktor beogradskog muzeja i sudionik agresije na Hrvatsku 1991. Dejan Ristić iako ni njime nije pretjerano oduševljena. Nije joj sporan ni Memorandum SANU iz 1986., a propustila nam je reći ponešto o onih 10 000 kosovskih Albanaca koji su 1999. iskopani iz masovnih grobnica i kamionima prebačeni u masovne grobnice u Batajnici kraj Beograda. No, koliko god Vučićev režim skrivao istinu o tom genocidu, Batajnica i velikosrpski zločini su tema kojom se bave istaknuti znanstvenici na najboljim svjetskim sveučilištima. Jedini je problem taj što o tome ništa nećete čuti u hrvatskim medijima, kao ni u onim srpskim.

27. GODIŠNJICA MASAKRA HRVATSKIH POLICAJACA U BOROVU SELU

Na današnji dan prisjećamo se 12 pripadnika vinkovačke specijalne policije koji se su četnički teroristi zarobili i masakrirali 2. svibnja 1991. Toga dana ubijeni su policajci Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala i Mladen Čatić. Ranjen je 21 policajac.

JURE SOLDIĆ: Obljetnica škabrnjskog masakra – 18.11.1991.

Piše: Jure Soldić mag.theol.

Početkom 1990-ih obnavlja se savez dviju kula; crvena petokraka i četnička kokarda u zajedničkom cilju uništenja hrvatske države i naroda odnosno uspostave mitske velike Srbije. Tenkovi posuti cvijećem s beogradskih ulica i noževi “blagoslovljeni” od Srpske pravoslavne crkve počinju svoj krvavi pir. Nastavi čitati JURE SOLDIĆ: Obljetnica škabrnjskog masakra – 18.11.1991.

SJEĆANJE NA JOSIPA JOVIĆA I KRVAVI USKRS NA PLITVICAMA

Josip Jović
Josip Jović

Burna politička previranja, mitinzi o navodnoj ugroženosti, pokušaji uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje i neistine, balvani i strah, navještaj rata i nasilja. Bila je to hrvatska stvarnost početkom 1991.”

Ovim riječima počinje prilog o Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991., no kad ne bismo znali godinu pojedini detalji iz ovog uvoda podsjećali bi nas na novije doba.Na današnji dan prisjećamo se hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića koji je poginuo 31. ožujka 1991.  braneći ideale hrvatske državnosti te istinske slobode i nezavisnosti koje još uvijek sanjamo i za koje se još uvijek borimo. Neka mu je vječna slava!