U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj Stanka Nicka, bivšeg savjetnika Stipe Mesića, u čemu su pomogli i podaci objavljeni u službenom glasilu Saveza antifašističkih boraca “Glas antifašista“, br. 68 od 10. lipnja 2010. (pdf). Prema navodima samih “antifašista”, Stanko Nick nikada nije bio zatvoren u Jasenovcu. Početkom Drugog svjetskog rata njegovi roditelji otišli su u Visoko (BiH) gdje su im pomogli franjevci. Ovim putem se zahvaljujemo “borcima” na rasvjetljavanju ovog slučaja i znatnom doprinosu povijesnom revizionizmu.
Tekst Nikole Banića i M. Koića objavit ćemo na našoj web stranici u nedjelju, 26. veljače.
Kao što je već mnogo puta opisano i nedvosmisleno pokazano, mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je u mnogim svojim dijelovima masovna prevara. O veličini te prevare mnogo govori činjenica da je informacije koje je dodatno prokazuju moguće pronaći na zaista nevjerojatnim mjestima. Cilj ovog članka je pokazati da čak i partizanske knjige svojim podacima također nenamjerno ruše jasenovačke laži, no krenimo redom. Na mrežnim stranicama JUSP-a se kao jedan od izvora podataka za mrežni jasenovački popis između ostaloga spominje i „Hrvatsko Zagorje u revoluciji, rukopis, II dio, Bedekovčina, 1980“ pri čemu je sama knjiga istog naslova tiskana 1981. godine. Ta knjiga predstavlja svojevrsno proširenje knjige „Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi“ tiskane 1959. godine u smislu da su „spoznaje o toj temi znatno proširene i produbljene“. U stvari u novoj knjizi se pokušavaju novom vremenu prilagoditi krive ili lažne tvrdnje iz stare knjige. Na kraju obje knjige nalazi se popis poginulih sudionika NOB-a i tzv. žrtava fašističkog terora pri čemu su za neke osobe u knjizi iz 1981. godine podaci promijenjeni što se vidi već i kod prve osobe na popisima u obje knjige. Promijenjeni podaci navedeni u knjizi iz 1981. godine objavljeni su nakon „Popisa žrtava Drugog svjetskog rata“ Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine kao i nekih drugih izvora pa bi imalo smisla pretpostaviti da su točniji, ali da su smisao i logika prevladavali kod pisanja takvih djela ne bi se moralo pisati tekstove kao što je ovaj. U nastavku slijedi popis neslaganja podataka iz spomenute knjige iz 1981. godine i mrežnog jasenovačkog popisa. Nastavi čitati Nikola Banić i M. Koić: I partizani ruše jasenovačke laži→
U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.
Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas. Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.
U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.
Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.
“Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku
OPTUŽUJEM
Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju “[1]
Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.
U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu – ne držati se činjenica kao pijan plota. Nastavi čitati OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM→
U novom broju Hrvatskog tjednika od 2. veljače 2017. objavljen je tekst pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića, Kako su tzv. antifašisti podmetnuli partizanski zločin ustaškom poglavniku i u želji da mu sude, izmislili svjedoke i dokaze protiv njega” koji potpisuju M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M. Tekst ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 5. veljače.
U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA→
ČLAN UPRAVNOG ODBORA UDRUGE DR. SC. NIKOLA BANIĆ: KAKO SAM UZ POMOĆ RAČUNALNE TEHNIKE OTKRIO DA JE JASENOVAČKI POPIS ŽRTAVA MASOVNA PRIJEVARA
Dr. sc. Nikola Banić doktorirao je računarstvo na Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER) Sveučilišta u Zagrebu gdje je prethodno diplomirao 2013. godine. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih radova iz područja digitalne obrade slike i sudjelovao je u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Zaposlen je kao zavodski suradnik na FER-u na Zavodu za elektroničke sustave i obradbu informacija gdje je radio na više znanstvenih i stručnih projekata s industrijom. Za vrijeme studija osvojio je Rektorovu nagradu za rad „Popularizacija djela ‘Nebeske objave’ svete Brigite Švedske“, pet nagrada Josip Lončar za 1% najuspješnijih studenata na svakoj od pet godina studija te srebrnu plaketu Josip Lončar za naročito uspješnu doktorsku disertaciju i znanstvenoistraživački rad. Dobitnik je i nagrade INETEC za poticanje izvrsnosti i jedan je od autora pjesama u zbirkama studentske poezije „Moja tata plače u kinodvoranama“ i „Tramvaj leti u nebo“. Nastavi čitati INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU→
U najnovijem broju Hrvatskog tjednika od 19. siječnja 2017. objavljen je intervju s članom našeg Upravnog odbora dr. sc. Nikolom Banićem i kraćim prilogom dopredsjednika udruge dr. sc. Perom Ercegovcem. Intervju ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju 22. siječnja.
Zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na ukazanoj prilici da se hrvatskoj javnosti predstave i druga dva važna člana našeg Upravnog odbora. Blanka nije jedini konj za utrku kojim raspolažemo. Imamo ih još, a zovemo ih mušketirima 🙂
Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!
Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?
Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.
U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI→
U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)→
Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat