Predavanje Blanke Matković koje objavljujemo na našoj web stranici održano je u hrvatskim župama u Hamiltonu, Mississaugi, Norvalu i Oakvillu između 9. i 11. ožujka ove godine. U Hamiltonu je održano kompletno predavanje, dok je u ostalim župama prezentirana skraćena verzija istog predavanja.
Često nas pitaju zbog čega gubimo svoje vrijeme na neke davne teme i pokušavaju nas uvjeriti da bismo se trebali okrenuti budućnosti. Tako govore oni koji ne žele da pamtimo događaje koji su obilježili našu povijest, naše sudbine, ali i utjecali na našu sadašnjost te nas doveli u situaciju u kojoj se hrvatski narod danas nalazi. Takvima odgovaramo ovim citatom:
„U povijesti, bez dvojbe, nema sanjarija, nego ima ljudi koji narodima podmeću sanjarije za povijest. To je najpogibeljniji nauk; narod koji ga se drži, mora zaglaviti. Prava domaća povijest daje narodu najčvršću polugu za velike čine.“
Ove rečenice ispisao je u svom djelu „Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu“ Otac domovine i osnivač Stranke prava dr. Ante Starčević koji je ovom izjavom upozorio na značaj povjesnice u životu jednog naroda, ali i na opasnosti koje prijete onima koji umjesto povijesne istine bivaju izloženi lažima i manipulacijama, odnosno, kako je Starčević kazao, sanjarijama. Situacija je to u kojoj se hrvatski narod nalazi već desetljećima u kojima su se partijske dogme nametnule kao jedina „ispravna povijest“ i onemogućila bilo kakva objektivna znanstvena istraživanja.
Povijesna istina je uvijek samo jedna jedina, no veoma često su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i jest smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se dopuniti postojeće spoznaje ili čak ih potpuno promijeniti. U protekle 73 godine hrvatski narod bio je lišen prava na istinu i na reviziju serviranih mu „istina“, a borba za istinsku slobodu istraživanja i reviziju kojima bi se raskrinkale partijske dogme i ustanovila što cjelovitija istina još je u povojima.
Svi oni koji staju na stranu demokratskih sloboda i znanstvene objektivnosti bivaju izloženi prijetnjama, vrijeđanjima i pritiscima općenito s ciljem da ih se zauvijek ušutka i onemogući povijesno istraživanje ničim uvjetovano, oslobođeno od političkih i partijskih manipulacija, površnih novinarskih zamagljivanja, ali i od historiografskih tekstova od po službenoj dužnosti određenih i dobro plaćenih „(h)istoričara“.
Upravo je takav rad i samo gola istina osnovni cilj mog rada, odnosno samostalnog istraživačkog projekta kojeg sam započela u travnju 2006. godine. U jesen 2007. u radu mi se pridružio hrvatski povjesničar Stipo Pilić s kojim sam u ožujku 2008. osnovala Hrvatsku družbu povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, a koja upravo ovih dana slavi 10 godina svoga postojanja. Nazivom naše udruge htjeli smo odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. Godine 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.
U proteklih 12 godina kolega Pilić i ja smo istraživali u svim hrvatskim i slovenskim arhivima, zatim arhivu u Banja Luci i onom u Londonu te smo prikupili kopije stotina tisuća dokumenata ponajviše o komunističkim zločinima i stradanju hrvatskog naroda u 20. stoljeću.
Iste godine kada smo osnovali udrugu Stipo Pilić i ja smo počeli raditi na projektu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu o komunističkim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima uoči i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dakle 1944. i 1945. godine, i to za potrebe Državnog odvjetništva RH. Cilj tog projekta bio je prikupiti što veći broj dokumenata o počiniteljima zločina nad hrvatskim građanima u navedenom razdoblju pa sam u tom kontekstu svjedočila u istražnom postupku protiv Sime Dubajića koji se vodio na Županijskom sudu u Zagrebu 2009. godine. Uoči Domovinskog rata Dubajić je otvoreno progovorio o svom sudjelovanju u masakrima nad zarobljenim Hrvatima na Kočevskom rogu gdje je navodno ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi. Tijekom mog arhivskog istraživanja u Državnom arhivu u Splitu, pronašla sam operativne dnevnike 11. dalmatinske brigade u kojima je bilo navedeno koje postrojbe, odnosno čete i bataljuni, su sudjelovali u sprovođenju zarobljenika na Kočevski rog, te sam na temelju drugih arhivskih dokumenata uspjela povezati iste postrojbe i s nekim drugim masovnim zločinima. Na ovom projektu smo s većim ili manjim intenzitetom radili sve do kraja 2011. Pripremili smo 11 opsežnih elaborata o komunističkim zločinima u pojedinim hrvatskim i slovenskim regijama gdje je prethodno evidentiran veći broj grobišta žrtava komunističkog sustava i to:
- Celje (neobjavljeno) – SLIDE 7 I 8
Jesenice-Kranj-Ljubljana-Kočevski rog (neobjavljeno) – SLIDE 9, 10, 11, 12
Macelj (neobjavljeno) – SLIDE 13
Jazovka (objavljeno u okviru znanstvenog rata o likvidacijama ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga odvedenih iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945.) SLIDE 14 I 15
Karlovac-Ogulin (neobjavljeno)
Samobor (neobjavljeno)
Gospić(objavljeno)
Drniš-Knin(objavljeno)
Široki Brijeg(objavljeno)
Mostar-Stolac(objavljeno)
Zagrebački korpus i njegov ratni put (neobjavljeno)
Osim toga, pripremili smo nekoliko dodatnih izvješća na zahtjev PU Zagrebačke i DORH-a. Na zahtjev DORH-a također sam analizirala službenu izjavu nekadašnje predsjednice Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Milke Planinc o njezinim spoznajama o događajima u travnju i svibnju 1945. i nakon usporedbe s različitim arhivskim i drugim izvorima ustanovila da je Planinc lagala u svim ključnim dijelovima svoje izjave. Nažalost, ovo istraživanje zbog nedostatka financijskih sredstava nije moglo biti završeno.
Osim ovih elaborata, naši dosadašnji znanstveni rezultati objavljeni su u većem broju knjiga i znanstvenih radova.
HRVATSKA DRUŽBA POVJESNIČARA “DR. RUDOLF HORVAT” – IZDANJA
- Blanka Matković, Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZN-e i UDB-e (1944. – 1962.), Zarobljenički logori i likvidacije, Zagreb, Trilj, 2017.
- Blanka Matković, Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944. – 1957. ), Likvidacije i progoni, Zagreb, 2017.
- Blanka Matković, Stjepan Štimac, Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944. – 1965.), Likvidacije i progoni, Zagreb, 2018.
- Stipo Pilić, Blanka Matković, Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike, Zagreb, 2018.
- Blanka Matković, Ivan Pažanin, Zločini i teror u Dalmaciji 1943. – počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDB-e. Dokumenti, online izdanje, Zagreb, 2011.
DRUGI NAKLADNICI
- Geiger V., Rupić M., Matković B., Pilić S. i drugi, Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, Dokumenti, Dalmacija, Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Sl. Brod., 2011.
- Tubanović I., Pilić S., Aščić I., Blažević M., Crnoja M., Žunić Z., Bungić B., Žrtve Drugoga svjetskoga rata, poraća i Domovinskog rata na području župa Dobretići, Jajce, Korićani, Ključ, Liskovica, Podmilačje i Varacar Vakuf – Mrkonjić Grad, Nova Bila, 2009.
- Matković B, Dukić J. Dugopoljski žrtvoslov, Općina Dugopolje, Dugopolje, 2011.
- Matkovic B. Croatia and Slovenia at the end and after the Second World War (1944-1945), Mass crimes and human rights violations committed by the communist regime, BrownWalker Press, USA, 2017.
Tijekom rada na „Dugopoljskom žrtvoslovu“ ustanovili smo da se jedna osoba s našeg popisa nalazi i na popisu jasenovačkih žrtava u Spomen-području Jasenovac zbog čega smo od Općine Dugopolje zatražili da pošalje dopis toj instituciji. U tom dopisu bilo je navedeno da je knjizi „Dugopoljski žrtvoslov“ koju je 2011. objavila Općina Dugopolje i koju potpisuju povjesničari dr. sc. don Josip Dukić i ja zabilježen Andrija Rogošić „Baškić“ rođen 11. ožujka 1918. u Dugopolju (roditelji Petar i Anđa r. Balić).
Dotični je bio neoženjen, navodno pripadnik redarstva NDH, a uhićen je od strane Nijemaca u Zagrebu 1943. te odveden u logor nakon čega mu se gubi trag. Ovi podaci preuzeti su iz spisa Narodnog odbora Općine Solin iz 1957. (Državni arhiv u Splitu, fond 553, Narodnog odbor Općine Solin, svežanj 28, br. 2164/57, S-32/57). U crkvenim spisima, odnosno Stanju duša kao datum smrti zabilježen je 28. veljače 1943. No, prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata (1991.-2002.), Rogošić je boravio u Zagrebu odakle su ga 1945. odveli komunisti s dvojicom kolega i ubili ga. Isti se na dugopoljskom spomeniku iz 1971. nalazio upisan kao civil. Svi podaci iz knjige „Dugopoljski žrtvoslov“ temelje se na dugotrajnom arhivskom i terenskom istraživanju tijekom kojeg su provjereni svi dostupni izvori o ovoj osobi.
U popisu jasenovačkih žrtava, objavljenom na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, nalazi se Andrija Rogošić Petrov rođen 1918. u Dugopolju, navodno ubijen od ustaša u logoru Jasenovac 1945. Spomenuti podaci temelje se na jednom jedinom izvoru i to na podacima tzv. Projekta Dotrščina (1980.-1985.). Prema tom izvoru, Rogošić Andrija Petrov rođen 1918. u Dugopolju kraj Splita, uhićen je 1944. i odveden u Jasenovac gdje je 1945. navodno ubijen. U dokumentu je također istaknuto da je spomenuti Rogošić bio policajac u Zagrebu. Stoga se iz svih osobnih podataka može zaključiti da je riječ o istoj osobi, naročito zato jer u Dugopolju nije zabilježen niti jedan drugi Andrija Rogošić stradao tijekom Drugog svjetskog rata.
Zapis iz Projekta Dotrščina poziva se također na jedan jedini izvor i to na kartoteku Zbirke arhivskog gradiva za povijest radničkog pokreta Zagreba. U svom stručnom radu kojeg je pod naslovom „Holokaust u Hrvatskoj“ objavio dr. sc. Josip Kolanović, bivši ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, u Arhivskom vjesniku u studenom 1996., autor je istaknuo da je za potrebe istraživanja Projekta Dotrščina pregledan sav relevantniji arhivski materijal u Hrvatskom državnom arhivu, kao i dokumentacija koja se čuva u drugim institucijama u Zagrebu i Beogradu, odnosno preko 7 000 kutija arhivskog gradiva i drugih materijala. No, dokumenti lokalnih arhiva očito su bili ignorirani jer upravo je u Državnom arhivu u Splitu pronađen spomenuti spis iz 1957. u kojemu je, nakon temeljitih provjera tadašnjih vlasti, navedeno da je 1943. Andrija Rogošić uhićen od strane Nijemaca u Zagrebu te njegova sudbina ostaje nepoznata.
Slučaj „Rogošić“ nije jedno nepodudaranje između Projekta Dotrščina i drugih izvora. U tekstu autora Nikole Banića i Mladena Koića „Jasenovačko omalovažavanje Vukovara“, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 1. prosinca 2016., navedeno je dvadesetak imena navodnih žrtava iz logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su umrli na nekom drugom mjestu ili nakon Drugog svjetskog rata, a zadnja od navedenih žrtava umrla je 2007. u Zagrebu. Najveći broj tih lažnih jasenovačkih žrtava nastao je upravo „istraživanjima“ Projekta „Dotrščina“. Stoga je rezultate navedenog istraživanja potrebno uzeti s oprezom, posebno zato jer podaci tadašnjih lokalnih vlasti nisu uzimani u obzir.
Na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac istaknuto je da je poimenični popis žrtava logora Jasenovac rezultat dosadašnjih istraživanja stručnih djelatnika Spomen područja Jasenovac te da „kao i svi do sada objavljeni popisi žrtava jasenovačkih logora nije konačan niti potpun, ali postoji mogućnost dopunjavanja podataka i ispravljanja eventualnih pogrešaka“. Stoga je Općina Dugopolje svoj dopis zaključila riječima: „Od JUSP Jasenovac očekujemo brisanje imena Andrije Rogošića iz spomenute baze podataka i to iz razloga što je prema spoznajama i zapisima tadašnjih jugoslavenskih vlasti dotični uhićen od strane Nijemaca nakon čega njegova sudbina ostaje nepoznata. Stoga se Rogošić ne može smatrati žrtvom jasenovačkog logora sve dok se ne pronađu dokazi da su ga Nijemci doista odveli u Jasenovac i ondje navodno ubili.“
Dana 13. veljače 2017. novi ravnatelj JUSP Jasenovac Ivo Pejaković odbio je izvršiti zatražene izmjene i umjesto toga od nas zatražio da u drugom izdanju „Dugopoljskog žrtvoslova“, bude li se ono tiskalo, uskladimo podatke u knjizi s podacima JUSP Jasenovac, iako je u bazi podataka te institucije ipak nadopunio podatke o Andriji Rogošiću na temelju onih koje mu je dostavila Općina Dugopolje.
Od Hrvatskog državnog arhiva zatražili smo da locira originalni dokument na kojemu se temelji zaključak istraživača na projektu Dotrščina o Andriji Rogošiću kao jasenovačkoj žrtvi, no do ovog trenutka taj dokument kao ni fond u kojemu se on navodno čuva nisu pronađeni.
Upravo je toliko sporni i kontroverzni Jasenovac bio početna točka mog istraživačkog projekta 2006. godine. Te godine sam u Hrvatskom državnom arhivu naišla na dosje Ante Pavelića u kojemu se nalazio popis osoba ubijenih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Taj popis objavili smo prošle godine na našoj web stranici CroatiaRediviva. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo 7 133 osobe, a u Staroj Gradiški 2 825 osoba. Ukupno je, dakle, riječ o 9 958 osoba, ne računajući muške osobe u dobi između 14 i 70 godina koje u tom popisu nisu popisane. Popise žrtava potpisao je tadašnji načelnik pravnog odjela Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu Narodne Republike Hrvatske dr. Bogdan Zlatarić, doktor prava koji se školovao u Zagrebu i Parizu. Po povratku u Jugoslaviju radio je kao sudac, a zatim je postao savjetnik u Ministarstvu pravosuđa. Potrebno je napomenuti da je ove popise tek potrebno analizirati i usporediti s ostalim podacima te da ni u kom slučaju ne možemo tvrditi da su oni točni.
Vrijedi svakako spomenuti da se još za vrijeme Jugoslavije u izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981. godine u tekstu pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“ general JNA Kosta Nađ osvrnuo na „opasna iskrivljavanja povijesti“ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio sam ovih dana u dvije knjige o ustašama. Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena. Moramo biti mnogo osjetljiviji na ovakva kvazinaučna i po mom mišljenju nimalo naivna, nipošto iz neznanja sročena pisanja. Takva pisanja redovito podrhanjuju nacionalizme i ugrožavaju snage našeg jedinstva. Na sve te slučajeve moramo odmah reagirati. Moramo mnogo više voditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu“, zaključuje Nađ. Naravno, moguće je da je Nađ ustvari mislio na 700, a ne 7 tisuća, no u to ne možemo biti sigurni jer u tadašnjem Vjesniku piše točno onako kako sam spomenula – sedam tisuća.
U toj prvoj godini mog istraživačkog rada u izvorima i literaturi, ali i na grobljima, sam provjeravala podatke o onima koji su navodno stradali u logoru Jasenovac. Tijekom tog razdoblja provjerila sam 10 000 imena s popisa od ukupno 647 000 imena koje je objavio Jasenovac Research Institute (JRI) iz New Yorka. Radilo se o imenima za koje je u napomeni na toj web stranici na teško vidljivom mjestu istaknuto da je riječ o svim ratnim žrtvama, a ne isključivo jasenovačkim žrtvama, no sam naziv instituta ostavio je na mnoge dojam da je riječ o popisu jasenovačkih žrtava. Na spomenutom uzorku od 10 000 imena s područja Dalmacije ustanovila sam da nije u pitanju popis tzv. žrtava fašizma jer sam na njemu pronašla i osobe koje su stradale prije početka Drugog svjetskog rata, ali i one koje su umrle nakon rata, sve do 1960. godine.
Među tih 10 000 osoba bilo je i mnogo onih koji su prema dostupnim podacima skončali na Bleiburgu ili Križnom putu ili su tijekom rata ubijeni od partizana (Ante Milas Ivanov i Marijan Mrkonjić Matin – podaci iz knjige Gordane Turić „U temelju kamen“, Zagreb, 2000.). Zbog ovakvih podataka zaključila sam da je popis kojeg je objavio spomenuti institut dio nekog većeg popisa koji je nekoć davno bio pripremljen u bivšoj Jugoslaviji, a kojim su doista bile obuhvaćane sve žrtve rata poginule na bilo kojoj strani.
Stipo Pilić i ja smo zajedničkim naporima u Državnom arhivu u Sisku pronašli poslijeratne dokumente iz kojih proizlazi da su tadašnje vlasti neposredno nakon Drugog svjetskog rata izradile neslužbeni popis stanovništva, a zajedno s njime i popis onih koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata bez obzira na vojnu i političku pripadnost. Ti dokumenti, kao i neki drugi dokumenti koje sam pronašla u Državnom arhivu u Splitu, potvrdili su naše sumnje da je popis instituta u New Yorku doista dio tog većeg popisa koji je bivša država izradila, ali koji dosad nije objavljen. U prijevodu to znači da je moguće da i dan danas negdje postoji kompletan popis svih ratnih, pa i poratnih žrtava na prostoru bivše Jugoslavije, dakle i onih koje su ubili komunisti. Prema procjenama američke vlade iz 50-ih godina prošlog stoljeća te istraživanja pojedinih znanstvenika, trebala bi biti riječ o ukupno milijun žrtava.
Upravo je istraživanje demografskih gubitaka u bivšoj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu još uvijek jedna od najkontroverznijih tema suvremene povijesti tog prostora. Između 1944. i 1964. tri jugoslavenske komisije pripremale su popise ratnih žrtava, no ti popisi su uključivali samo tzv. „žrtve fašističkog terora“ i time služile u političke svrhe, počevši od obračuna s političkim neistomišljenicima do zahtjeva za plaćanjem ratne odštete. Osim toga, popisi nisu bili u potpunosti točni, a okolnosti smrti brojnih žrtava nisu bili jasno naznačeni što je otežalo buduća istraživanja ove problematike. Manipuliranje brojevima žrtava započelo je već u ranoj fazi rata kada je komunistička promidžba znatno uvećavala broj osoba ubijenih od strane neprijateljskih vojski, vjerojatno nastojeći time motivirati civile da se priključe partizanskim postrojbama. Početna točka ovih manipulacija bio je upravo logor Jasenovac.
Prve brojke o stradalim Srbima u tadašnjoj NDH-a predali su između 24. lipnja i 9. srpnja 1941. šef srbijanske „komesarske vlade“ Milan Aćimović i SPC glavnom njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji generalu Schröderu. U memorandumu, poznatome kao Valerijanov, između ostaloga se navodi kako je do 24. lipnja 1941. u NDH-a ubijeno čak 100.000 Srba. Generala Schrödera 28. srpnja 1941. naslijedio je general Dankelmann kojem je odmah uručena nadopunjena verzija Valerijanova memoranduma s novim brojem poginulih Srba u NDH-a od preko 180.000, a tu će verziju navodno iznijeti u inozemstvo Miloš Sekulić 25. rujna iste godine. U narednom razdoblju ti brojevi će postati dio srpske propagande s ciljem isticanja Hrvata kao genocidnog naroda. Postat će to odlična podloga za kasnija protuhrvatska djelovanja jugoslavenske izbjegličke vlade u inozemstvu, ali i propaganda koja živi do danas. U međuvremenu se formira vlada generala Milana Nedića prema kojoj Komisija SPC-a izlazi s još veći brojkama od 300.000 do 350.000.
Prve manipulacije s brojkama o stradanjima u Jasenovcu u redovima KPJ-u pojavljuju se već 31. ožujka 1942. u Direktivi vrhovnog komandanta NOP odreda i dobrovoljačke vojske Jugoslavije Operativnom štabu NOP i dobrovoljačkih odreda za Bosansku Krajinu u kojoj je navedena brojka od 10.000 jasenovačkih zatvorenika, od kojih je ostalo još 1.500 „živih drugova“. Pri tome nije jasno odnosi li se pojam „drugovi“ na sve zatočenike ili samo na suradnike KPJ i zarobljene vojnike. Već 4. travnja 1942. Tito iz Foče šalje Depešu Izvršnom komitetu Komunističke internacionale u kojoj Jasenovac naziva najstrašnijim koncentracionim logorom u NDH-a, ponavljajući brojke iz prvog dokumenta. Po tom dokumentu već tada je u NDH-a ubijeno 500.000, većinom Srba, što upućuje na povezanost s Valerijanovim memorandumom i djelovanjem njegovih agenata unutar partizanskog pokreta. Ovo spominjanje tolikog broja ubijenih u NDH-a, odnosno Jasenovcu, osobito Srba, trebalo je motivirati Titove suborce u borbi za preživljavanje i nastavak daljnje borbe protiv NDH-a. Tako je nastao komunistički antifašistički jasenovački mit među Titovim komunistima koji će oni od tada do danas održavati, pothranjivati, dopunjavati i dodavati mu nove oblike.
Već krajem 1942. Propagandni otsjek AVNOJ-a izdaje manju brošuru pod naslovom Dokumenti o zločinima okupatora i njihovih ustaških pomagača, s podnaslovom – Jasenovački logor.
Valerijanov memorandum ili memorandumi bit će objavljeni u američkom izdanju srpskog emigrantskog lista Srbobran. Srpski dio izbjegličke vlade i diplomacije preuzet će štafetu kroz službene američke tiskovine, posebno New York Times. Ta srpska preuveličavanja i njihov pogubni karakter za hrvatski narod u istom je listu svojim pismima razotkrivao hrvatski sociolog Dinko Tomašić. U pismu od 27. veljače 1943. Tomašić navodi pismo stanovitog Miloja M. Sokicha od 21. veljače u kojem Sokich navodi kako su ustaše u Hrvatskoj do tada „masakrirali 600.000 Srba od kojih su 500.000 žene i djeca i 46.000 Židova“. U istom pismu Tomašić daje pregled kronologije uvećavanja broja stradalih Srba u NDH-a od prve pojave Valerijanova memoranduma sa 180.000 poginulih do tadašnjih 600.000. Tomašić zaključuje da je cilj podići broj stradalih barem na jedan milijun kako bi se Saveznike impresioniralo brojkama stradalih.
Nekoliko mjeseci poslije, u listopadu 1943., na Moskovskoj konferenciji Saveznici su donijeli Deklaraciju o zločinima, a 20. listopada 1943. u Londonu je osnovana Međunarodna komisija za ratne zločine koja je imala za cilj poticati osnivanje sličnih nacionalnih komisija. Uskoro potom AVNOJ je na svome II. zasjedanju u Jajcu 30. studenoga 1943. donio odluku o osnivanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
U međuvremenu je odmah po završetku Drugog svjetskog rata došlo do novog preuveličavanja ukupnog broja ratnih žrtava. Već 26. svibnja 1945. Josip Broz Tito je istaknuo da je u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno 1 685 000 ljudi. Nejasno je na kakvim se podacima temeljio njegov zaključak jer je u tom trenutku istraživanje Zemaljske komisije još uvijek bilo u tijeku, posljednji popis stanovništva održan je bio 1931., dakle punih 14 godina prije završetka Drugog svjetskog rata, a posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji završena je tek 27. ili 28. svibnja 1945. kada je Jugoslavenska armija zauzela grad Odžak. Unatoč tome, Tito je ponovio stav u srpnju 1945. kada je izjavio da „smo tijekom četiri godine izgubili milijun i sedamsto tisuća naših građana“.
Ovakvoj izjavi bila je potrebna znanstvena potvrda. No, istaknuti demograf Dolfe Vogelnik i njegov asistent Alojz Debevec odbili su izvršiti procjenu ukupnog broja žrtava jer nije bilo novih podataka na kojima bi se takva procjena mogla temeljiti. Stoga su tu zadaću prepustili Vladeti Vučkoviću, studentu matematike i zaposleniku Saveznog statističkog ureda u Beogradu. Vučković je dobio svega dva tjedna da izračuna ukupan broj svih ratnih žrtava s naputkom da broj mora biti impresivan, ali potkrijepljen znanstveno i statistički. Osim toga, dalje Vučković navodi:
Tako sam došao do rezultata da je gubitak stanovništva Jugoslavije 1941.-45. godine bio 1.700.000 duša. Jasno, to je bio demografski gubitak. Međutim, Kardelj je, valjda po nekoj učiteljskoj semantici, reč „gubici“ istolkovao kao „žrtve“, pa je s tim brojem operisao na konferenciji u Parizu. I jasno, jednom prihvaćen od „najvišeg rukovodstva“, taj broj je postao zvanični broj žrtava rata, a ne gubitak u stanovništvu. Tako se stvaraju mitovi.
Broj od navodnih milijun i sedamsto tisuća ratnih žrtava će ostati službeni broj jugoslavenskih ratnih žrtava sve do dezintegracije Jugoslavije početkom 1990-ih.
Ne možemo sa sigurnošću reći je li jasenovački mit stvaran namjerno i s predumišljajem. Važnije je prikazati kockice finog mozaika tog mita, kao dijela projekta osvajačke srpske vanjske politike na zapadu, zvane velikosrpska politika, i Velike Srbije kao njezinog teritorijalnog dosega. Jedan od formalnih pojmova koje koristi ta politika je jugoslavenstvo kao ideja i Jugoslavija kao ime te teritorijalne, odnosno državne zajednice. To su pojmovi koje prihvaćaju rado svi srpski političari i intelektualci od sredine XIX. stoljeća.
Jasenovački mir ostat će službeni, državni kult, pa čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj. Njegov temelj krije se u brojevima stradalih koji su od početka bili visoki i imali su dva politička cilja. Unutrašnji je bio traženje i uklanjanje zločinaca u svojoj sredini i stalna borba s ostacima protivnika društvenog poretka, a vanjski dobijanje ratne odštete.
Zemaljska komisija nastavila je s radom do 1946. i otada su rezultati tih istraživanja postali temelj novih istraživanja ratnih gubitaka i ratnih zločina koji su tijekom Drugog svjetskog rata počinjeni na teritoriju tadašnje Jugoslavije. No, rad Komisije bio je motiviran političkim i ideološkim razlozima što je rezultiralo tendencijom da se što veći broj žrtava pripiše drugim vojskama koje su boravile na jugoslavenskom području tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je Jasenovac određen za središnje mjesto stradanja žrtava, Komisija je utvrdila da bi u pedesetak masovnih i nekoliko pojedinačnih grobnica trebalo biti između 500.000 i 600.000 žrtava ne navodeći gdje bi te grobnice mogle biti.
Godine 1954. vlada Sjedinjenih Američkih Država procijenila je ukupan broj jugoslavenskih žrtava na jedan milijun zbog čega je vlada SR Njemačke odbila platiti ratnu odštetu za milijun i sedamsto tisuća žrtava, kako je tražila tadašnja Jugoslavija. Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti novo istraživanje kojim bi se ustanovili što precizniji podaci. Istraživanje je izvršeno 1964. Ukupan broj žrtava na području bivše Jugoslavije, ne računajući one za čiju su smrt bili odgovorni partizani, Jugoslavenska armija, Komunistička partija i jugoslavenski režim, iznosio je 597 323, što je manje čak i od imaginarne brojke jasenovačkih žrtava. Unatoč tome, taj popis iz 1964. je razbuktao maštu mitomanima i kompletirao nastanak jasenovačkog mita iako su rezultati tog istraživanja za jugoslavensku stranu bili razočaravajući pa je popis proglašen tajnom.
Štoviše, ti rezultati su ostali nepoznati javnosti sve do 1989. kada su po prvi put javno spomenuti u tjedniku Danas. Autori novinskog teksta su istaknuli da je, kada je okončana prva faza istraživanja krajem 1964. i kada su bili poznati preliminarni rezultati na republičkoj razini, „prava panika nastala kad su ti podaci objedinjeni u saveznoj komisiji u Beogradu. Svjedoci zbivanja tvrde da su se reakcije mahom svodile na jednu jedinu riječ: ‘nemoguće’! Popisi su zato vraćani republičkim komisijama, a otuda u pojedine općine. Tu i tamo dolazilo je do manjih korekcija, ali slika stanja nije se mogla promijeniti“. Autori također navode da su jugoslavenske vlasti razmatrale mogućnost pogreške do koje je došlo zbog migracija stanovništva te nestanka čitavih obitelji i manjih sela u planinskim područjima. Ipak, ti čimbenici su mogli utjecati na otprilike jednu trećinu ukupnog broja.
Prve neslužbene ekshumacije na jasenovačkom području izvršene su 1961. na Gradini u Bosni, a službena, forenzična istraživanja 1964. godine. Niti jedno od spomenutih iskapanja nije potvrdilo teoriju o stotinama tisuća žrtava jasenovačkog logora. Štoviše, u izvješću antropologa navedeno je da velik broj pronađenih predmeta upućuje na činjenicu da su žrtve dovedene direktno na stratište što znači da prethodno nisu bile zatočene u logoru. Ovaj navod potaknuo je razmišljanja da pronađeni ostatci nisu pripadali zatočenicima logora Jasenovac, nego prognanicima, moguće hrvatskim vojnicima i civilima koji su se povlačili iz zemlje u svibnju 1945. To je za posljedicu imalo još uvijek aktualnu raspravu među hrvatskim povjesničarima, ali i u hrvatskoj javnosti, o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac i likvidacijama hrvatskih zarobljenika koje su se ondje odvijale nakon svibnja 1945. godine. Godine 1973. na jasenovačkom području su također pronađeni posmrtni ostatci, a posljednje iskapanje na Donjoj Gradini, nasuprot Jasenovca obavljeno je 1986. Tako ukupan broj do sada neprijeporno i sigurno stradalih na području Jasenovca iznosi 725. Za potvrdu ostalih nagađanja potrebno je uložiti više temeljitijih i detaljnijih istraživanja.
Nagađanja o broju jasenovačkih žrtava ostala su aktualna do danas. Do sredine 1960-ih gotovo da nije bilo pravih povijesnih istraživanja logora u Jasenovcu. Najveći dio literature činila je dobro nadzirana memoarska literatura, odnosno sjećanja pojedinih logoraša koja su oni pisali i izdavali. Preispitivanje broja žrtava nije dolazilo u obzir, čak niti nakon završetka popisa iz 1964. Koristeći se rezultatima upravog tog popisa, dr. Franjo Tuđman, koji se u to doba nalazio na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, izradio je 20. listopada 1965. elaborat koji je uputio Komisiji za historiju CK SKH, a koji je u sažetoj formi dostavljen generalu JNA i saveznom ministru obrane Ivanu Gošnjaku te predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu. Prema podacima iz „Popisa žrtava rata 1941-1945“ „ukupne žrtve s teritorije SRH poginulih u NOB-u iznose 185.327 a od toga je stradalo u logorima zatvorima i deportacijama ukupno 59.639 (od toga u samim logorima 51.534)“. S obzirom da su rezultati popisa na koji se pozivao Tuđman stavljeni pod embargo, Tuđman je kažnjen s tri godine zatvora radi „zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.“
Ukoliko je jasenovački mit nastao još 1941.-1942., dakle u Drugom svjetskom ratu, svoj oblik je svakako dobio između 1970. i 1990. kada navodni broj jasenovačkih žrtava raste do nebeskih visina. Bila je to idejna i duhovna priprema za ostvarenje davno zacrtanog geopolitičkog projekta Velike Srbije i teritorijalizacije osvajačke srpske vanjske politike na zapadu koja se manifestirala u ratovima 90-ih godina. Najveći broj knjiga i literature o Jasenovcu objavljen je u 80-im godinama XX. stoljeća, dakle poslije smrti Josipa Broza i u vrijeme političke, društvene i gospodarske krize u Jugoslaviji kada jasenovački mit biva dovršen.
Prema rezultatima istraživanja iz 1964., u logorima Stara Gradiška i Jasenovac je ubijeno ili na druge načine umrlo oko 60 000 osoba, dakle znatno manje od 700 000, kako su tvrdile jugoslavenske vlasti. Prvi poslijeratni popis stanovništva proveden je 1948. godine. Prema rezultatima tog popisa, utvrđeno je da se jugoslavenska populacija povećala za dva milijuna u usporedbi s popisom provedenim 1931. godine. Osim činjenice da nije bilo popisa stanovništva neposredno prije početka i završetka Drugog svjetskog rata na području tadašnje Jugoslavije, problem budućim istraživanjima ratnih i demografskih gubitaka predstavljala je i činjenica da je popis stanovništva 1931. proveden drugačijom metodologijom. Stanovnici su grupirani prema materinjem jeziku i religiji umjesto po nacionalnosti, a republičke granice znatno su se promijenile.
Rezultati spomenutih popisa stanovništva izuzetno su važni jer se upravo na njima temelje istraživanja pravnika Bogoljuba Kočovića i demografa Vladimira Žerjavića. Obojica su došli do zaključka da je ukupan broj ratnih žrtava oko milijun, što je odgovaralo procjenama Vladete Vučkovića i američke vlade. Također su pojedini istraživači, izuzev Bogoljuba Kočovića, zaključili da je u Jasenovcu stradalo oko 80 000 ljudi. No, njihovo istraživanje nije uzelo u obzir brojne arhivske izvore, a sami rezultati nisu otkrili više podataka o žrtvama i okolnostima njihove smrti.
Žerjavićevu knjigu Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu objavilo je 1989. Jugoslavensko viktimološko društvo i njome se autor nametnuo kao glavni autoritet za temu ljudskih gubitaka bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. No, Žerjavićev rad temeljitoj je kritici već početkom 1990-ih podvrgnuo prof. Kazimir Katalinić iz Argentine koji je u svojoj knjizi Argumenti: NDH, BiH, Bleiburg i genocid (Zagreb, 1993.) upozorio na niz teških Žerjavićevih metodoloških pogrešaka i površnost u radu te ga prozvao za plagiranje rasprave Bogoljuba Kočovića objavljene 1985. pod naslovom Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji. U razgovoru za Hrvatski tjednik Katalinić je istaknuo da su i Kočović i Žerjavić napravili istu temeljnu pogrešku jer nisu imali u vidu činjenicu da su jugoslavenski popisi pučanstva bili netočni što znači da je nemoguće sa stopostotnom sigurnošću doći do demografskih gubitaka, a naročito ne do broja stvarnih žrtava.
Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su ondje stradali nakon svibnja 1945., ostaje nepoznat. Naime, historiografija na prostoru bivše Jugoslavije se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima iz kojeg je 22. travnja 1945. izvršen proboj logoraša. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svodili su se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima sve do objavljivanja mog i Pilićevog izvornog znanstvenog rada koji je pod naslovom Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU krajem 2014. godine, a u kojemu su po prvi put objavljeni dokumenti koji nedvojbeno potvrđuju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu. Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dotadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je zapravo o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, ‘upravnik zatočenika u Jasenovcu’.
U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenoga 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, ‘isljednik’ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje ‘tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?’
Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. (ĐURO LAVRNJA)
Unatoč svim ovim dokazima, na web stranici JUSP Jasenovac još uvijek piše da u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata nije postojao zatočenički logor te da su zgrade logora bile u ruševnom stanju zbog kojeg se nisu mogle koristiti za smještaj zarobljenika iako dokumenti opovrgavaju taj navod. Ustvari, potrebno je istaknuti da su znanstvena i objektivna istraživanja ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac tek u povojima.
U posljednje tri godine, istraživači Nikola Banić, član Upravnog odbora Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“, i M. Koić sustavno se bave problematikom žrtava ratnog logora Jasenovac. Tijekom navedenog razdoblja, Banić i Koić su usporedili podatke o tisućama osoba čije se ime nalazi na popisu jasenovačkih žrtava Spomen područja Jasenovac s podacima u drugim dostupnim bazama podataka, uključujući i onu Yad Vashema. Rezultate ovih istraživanja redovito objavljuju u Hrvatskom tjedniku u kojemu su objavili gotovo 70 tekstova o ovoj problematici i na web stranici naše udruge. Na temelju dosadašnjih rezultata ovog istraživanja može se zaključiti da su brojni pojedinci, čije je ime navedeno na spomenutom popisu, ustvari stradali na drugim lokacijama na teritoriju bivše Jugoslavije ili u drugim državama. Štoviše, na popisu se nalaze mnogi koji uopće nisu stradali tijekom Drugog svjetskog rata, nego su preživjeli rat i svjedočili o onome što su doživjeli. Neka od tih svjedočanstava mogu se naći na YouTube-u.
Među takvim osobama je i Stanko Nick, hrvatski diplomat i sveučilišni profesor čije se ime nalazi na popisu jasenovačkih žrtava iako Nick nikada nije bio zatočen u tom logoru.
Umro je 2010. godine, a na njegovom sprovodu je bio nazočan aktualni hrvatski premijer Andrej Plenković.
Unatoč svim ovim dokazima, Spomen područje Jasenovac i dalje inzistira na istom broju broju žrtava, dakle najmanje 80 000, koji odgovara procjenama Vladimira Žerjavića. Bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić i aktualni ravnatelj Ivo Pejaković do ovog trenutka nisu ponudili nikakvo razumno objašnjenje za nepodudarnosti i netočne podatke u bazi podataka te ustanove. Godinu dana nakon što su Banić i Koić objavili da je navodna jasenovačka žrtva Stanko Nick ustvari umro punih 65 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, njegovo ime i dalje se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava.
Nova znanstvena istraživanja, posebno forenzična, neophodna su radi utvrđivanja istine o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac. Ovo je naročito važno u društvu u kojemu upravo ova tema izaziva stalne unutrašnje podjele, ali također opterećuje Hrvatsku na međunarodnom planu i u vanjskoj politici već punih 28 godina.
Upravo su manipulacije brojem ratnih žrtava, posebno onih jasenovačkih, bile sastavni dio velikosrpske promidžbe uoči i za vrijeme Domovinskog rata, ali i nakon rata.
U drugoj polovici 1980-ih, osim političara i Srpske pravoslavne crkve koja se tih godina počinje aktivnije uključivati u politički život, svoj doprinos daljnjem razvoju jasenovačkog mita i licitiranju brojem žrtava dali su i povjesničari, posebno oni koji su se bavili žrtvama Drugog svjetskog rata i Jasenovcem. Među njima su se naročito isticali Antun Miletić, Vladimir Dedijer, Milan Bulajić i neki drugi. Njihovim radovima je zaokružen jugoslavenski ciklus jasenovačkog mita. Prije svega, njime je „utvrđen“ navodni genocid nad srpskim narodom koji navodno ničim nije obeštećen, uz isticanje teze da se zločini prešućuju, osobito Jasenovac. Iako se to nigdje izričito ne navodi, tadašnji radovi impliciraju odgovornost hrvatskog naroda ili barem njegove većine. Naravno, središnje mjesto stradanja srpskog naroda je Jasenovac u kojemu je stradalo najmanje 600.000 do čak dva milijuna Srba. Jasenovac je spoj i najisturenija sjeverozapadna (i sjeverna i zapadna) kontaktna i prijelazna točka BiH prema Hrvatskoj i jedna od najzapadnijih u prostornom viđenju Velike Srbije. U prvom poglavlju naše najnovije knjige pod naslovom „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori, Geostrateška točka velikosrpske politike“, opširnije smo analizirali značaj Jasenovca kao važne geostrateške točke osvajačke srpske vanjske politike i geopolitike prema zapadu, koja postoji još od 40-ih godina XIX. stoljeća pa sve do danas. Okupacija Jasenovca od strane postrojbi JNA i paravojnih srpskih formacija u jesen 1991. kao isturene geostrateške točke, na liniji Velike Srbije od Virovitice, Daruvara, Pakraca, Novske do Karlovca i Karlobaga dokazuje prethodnu tvrdnju, o čemu također svjedoči i izjava Miroslava Vasilića koju možete vidjeti na slajdu.
U jeku Domovinskog rata Anto Knežević objavljuje knjigu Analiza srpske propagande u kojoj ističe da je „znakovito to da se polemike oko Tuđmanove knjige (odnosi se na knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti) vremenski podudaraju sa zahtjevima Hrvatske za priznanjem prava na suverenost“ početkom 1990-ih kada su u inozemnom tisku objavljivani tekstovi u kojima se implicirao novi „genocid“ nad Srbima pod „šahovnicom povezanom s fašistima u Drugom svjetskom ratu“. Knežević zaključuje da su „napadi izraz onih međunarodnih snaga koje žele odgoditi međunarodno priznanje Hrvatske“, a „provode ih ne-povjesničari“. Da je tome doista bilo tako svjedoči i tekst Richarda Westa u The Guardianu u kojemu autor navodi da je „svakako točno da se s navedenim brojem žrtava Jasenovca povremeno pretjerivalo“ jer je „vjerojatno većina od oko pola milijuna ustaških žrtava masakrirano u njihovim selima“. Priznajući da „nemamo potpune spoznaje o onome što se događalo u Jasenovcu“, razmišljanja predsjednika Tuđmana „trebala bi nas pozivati na oprez po pitanju međunarodnog priznanja njegove nove nezavisne države Hrvatske“, navodi taj novinar.
Masovnu histeriju neposredno nakon hrvatskog referenduma u lipnju 1991. podupirao je inozemni tisak u kojemu se uporno navodila izmišljena Titova brojka o milijun i 700.000 „jugoslavenskih“ žrtava u Drugom svjetskom ratu, većinom „Srba, Židova i Roma koje su masakrirali pronacistički hrvatski ustaše“. Svega dva tjedna prije hrvatskog konačnog raskidanja svih veza s ostalim jugoslavenskim republikama, Ed Vulliamy objavljuje prilog o jasenovačkom logoru u kojemu je navodno likvidirano „500.000 Srba te deseci tisuća Židova, Roma i komunista“. „Svijet je zaboravio Jasenovac“, zaključuje Vulliamy ipak priznajući da „broj masakriranih u Jasenovcu ustvari nikada nije bio potvrđen“.
U svibnju 1995. Jasenovac je oslobođen u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak. Nade da bi time mogao biti srušen mit o Velikoj Srbiji do Virovitice, Novske i Jasenovca u zapadnoj Slavoniji, a samim tim i jasenovački mit kao jedno od ključnih oružja srpske osvajačke politike na zapadu, brzo su se ugasile kada je Sveti Arhijerejski sinod SPC izdao proglas pod naslovom “Jasenovac posle Jasenovca” implicirajući time da je oslobađanje hrvatskih teritorija od strane Hrvatske vojske ustvari novi genocid nad Srbima.
Spominjanje Jasenovca zabilježeno je i u jednom drugom tekstu, objavljenom neposredno nakon završetka operacije Maestral kojom je oslobođen veliki dio teritorija BiH i gotovo u potpunosti razbijen 2. Krajiški korpus Vojske Republike Srpske. Moral Srba je opao, a kolone srpskih izbjeglica slijevale su se prema Prijedoru i Banja Luci u kojoj je zavladala panika. „O tome kuda su nestale njihove komšije, Srbi iz Dubice će nerado govoriti. Do detalja, živo, opisaće drugi svetski rat i strašno stradanje Srba u logoru Jasenovac, od pre pedeset godina. Ali događaje od pre tri godine, kao da su potisnuli“, zaključuje autorica jednog novinskog teksta. Kolektivna amnezija o represiji nad Hrvatima i drugim narodima u prvoj polovici 1990-ih popraćena je oživljavanjem jasenovačkih „uspomena“ ne bi li se time opravdali vlastiti zločini u Domovinskom ratu, amnestirali njihovi počinitelji, raspirivala mržnja prema Hrvatima i pripremali neki novi ratovi. O tome svjedoče i izjave dr. Milana Kovačevića, jednog od ratnih zločinaca koji je 1997. izručen sudu u Haagu, a kasnije liječnika u Prijedoru. „Ne postoji ništa što Zapad može naučiti Srbe o koncentracijskim logorima“, isticao je tijekom rata u Bosni Kovačević jer, on je navodno rođen u jednom takvom – Jasenovcu u kojemu je, naravno, ubijeno 750.000 Srba i Židova. No, Kovačević je ustvari rođen 10. veljače 1941. u okolici Prijedora te je navodno odveden u Jasenovac kao dijete. „Šest stotina tisuća Srba je ubijeno u Jasenovcu. Onamo me kao bebu odnijela ujna. Moja majka je bila u planinama, skrivala se. Sjećamo se svega. U Omarski nije bilo više od 100 ubijenih, dok je Jasenovac bio tvornica smrti“ – ovim riječima Kovačević je pravdao svoje sudjelovanje u ratnim zločinima nad Hrvatima i Bošnjacima početkom 1990-ih. Upravo u tom razdoblju, dakle sredinom 1990-ih, započinje novi ciklus jasenovačkog mita koji traje i danas.
U proljeće 1998. izraelski Centar Simona Wiesenthala zatražio je od vlasti u Buenos Airesu uhićenje Dinka Šakića, nekadašnjeg zapovjednika logora Jasenovac, poručivši da će Hrvatska „dobiti priliku da se časno suoči s bolnim pitanjem sudjelovanja u zločinima holokausta“. „Časno suočavanje“ u praksi je značilo da je presuda bila poznata unaprijed jer, kako je tada pisao Miljenko Jergović, „notorna je činjenica da on mora biti osuđen“.
Slučaj Šakić otvorio je Pandorinu kutiju. Davorko Vidović u ime Socijaldemokratske partije (SDP), istaknuo je da hrvatske vlasti “ne smiju ni u jednom trenutku kalkulirati”, nego poduzeti što treba da se Šakić što prije nađe na sudu“. No, Vidović također iskazuje bojazan da izručenje i suđenje Šakiću ne “proizvede nove podjele i da nas ne udalji od drugih krupnih problema”. Iz ove stranke vrlo su rezervirano reagirali na inicijativu Istarskog demokratskog sabora da se donese posebni zakon o deustašizaciji, kojim bi se sankcionirali česti slučajevi javnog korištenja simbola i znakova iz vremena NDH. SDP se usprotivila toj ideji smatrajući da nije potrebno donositi posebni zakon, nego koristiti odredbu Ustava koja zabranjuje rasnu i nacionalnu diskriminaciju, slično kao što je nepotrebno donositi i zakon o lustraciji.
Znakovito je da su svega dva mjeseca ranije saborski zastupnici Hrvatske stranke prava (HSP) predali Prijedlog zakona o otklanjanju posljedica totalitarnog komunističkog režima i Prijedlog deklaracije o osudi totalitarnog komunističkog režima. Glasovanjem su odbačena oba prijedloga čime je Hrvatska demokratska zajednica srušila jedini prijedlog lustracijskog zakona koji je u posljednjih 28 godina uopće bio predložen. Dojam je da su sabornici u ožujku 1998. godine velikom većinom (62:7) legitimirali 45 godina strahovlade, kao i sveopću komunističku čistku koja je 1945. godine uz masovne likvidacije, ravne genocidu, pratila prelazak iz jednoga sustava u drugi. Štoviše, Odbor za ustav, Poslovnik i politički sustav je u raspravi utvrdio da je Prijedlog zakona i deklaracije izričito oprečan ustavnim odredbama, a s političko-nacionalnog stajališta protivan općeprihvaćenoj ideji o pomirbi hrvatskog naroda, dakle ideji koju je tijekom 1990-ih snažno podupirao Franjo Tuđman.
„Neki hrvatski političari, nije teško pogoditi da se radi o desnoj struji HDZ-a, te Hrvatskoj stranci prava i nekim malim proustaškim strančicama, tvrde kako nije slučajno da je Šakić izvučen iz zaborava upravo sada“ – tim je riječima tadašnje političko ozračje u Hrvatskoj komentirao novinar Gojko Marinković zaključivši da to “upravo sada” znači „u trenutku kada se na Hrvatsku pritišće sa svih strana i kada je na međunarodnoj pozornici sve usamljenija“. No, pitanje bi trebalo drugačije postaviti. Je li slučaj Šakić bio diverzija u trenutku kada se u Hrvatskom Saboru odlučivalo o lustracijskom zakonu kojim bi se Hrvatskoj konačno omogućilo suočavanje s komunističkom prošlošću i posljedicama represije Titovog režima te time omogućilo zacjeljivanje rana i prevladavanje podjela u hrvatskom društvu? Kome je trebala služiti „pomirba“ u kojoj je prihvatljivo bilo suđenje čovjeku čije izručenje bivša Jugoslavija nikada nije zatražila, a istovremeno nije bilo prihvatljivo lustriranje kadrova bivšeg totalitarnog režima koji su se ogriješili o interese hrvatskog naroda i sudjelovali u dugogodišnjim progonima hrvatskih građana?
U jesen 1999., nakon sedmomjesečnog suđenja, Dinko Šakić je osuđen na najtežu propisanu kaznu u hrvatskom zakonodavstvu – 20 godina zatvora. „Hrvatska je pronašla dovoljno snage da se suoči s prošlošću“, komentirao je Tommy Baer iz međunarodne organizacije B’Nai B’Ritha. „Ukoliko domaća javnost ne uvidi da je Šakić ratni zločinac, Hrvatska se ne može integrirati u Europu“, zaključio je Ivo Goldstein. Unatoč činjenici da ni jedno dosadašnje istraživanje nije do kraja rasvijetlilo dileme o točnom broju jasenovačkih žrtava, zaključak da je riječ o nekoliko desetaka tisuća ubijenih “sigurno nije pogreška koja bi bila na štetu okrivljenog Šakića”, konstatirao je sud.
O suđenju Dinku Šakiću objavili smo u prosincu 2016. i siječnju 2017. feljton u Hrvatskom tjedniku kojeg potpisuju Nikola Banić, Mladen Koić i ja. U našoj analizi smo dokazali da brojni podaci u potpunosti ruše Šakićevu optužnicu i presudu, pa tako između ostalog i promjer Leona Perere, jasneovačkog logoraša za čiju je smrt osuđen iako je Perera u trenutku navodnog ubojstva već odavno bio mrtav. Šakićevom presudom pokušalo se zacementirati novi jasenovački mit kojeg su nam servirali Vladimir Žerjavić i Jugoslavensko viktimološko društvo koje je 1989. objavilo Žerjavićevu knjigu. Kada je jednom ta presuda bila valjana, put prema minimalno 80 000 navodnih žrtava bio je otvoren. Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi iz čega proizlazi da bismo mi sada trebali vjerovati da nam izvori onih koji su nam lagali govore istinu.
Ratovi devedesetih godina XX. stoljeća trebali su biti uspješni završetak osvajačke srpske vanjske politike, ali ta je politika u njima doživjela svoj potpuni poraz i slom i na zapadu i na jugu. Srušeni su, ili se barem tako mislilo, jasenovački i kosovski mit. Ti su porazi i gubici izazvali kratko zatišje u ostvarivanju osvajačke srpske vanjske politike, koje je iskorišteno za traženje novog pristupa i saveznika. Nakon izgubljene bitke za Veliku Srbiju, podupirateljima te ideje preostaje samo borba za jasenovački mit. Razlog zbog kojega se ta borba uopće vodi nije samo pijetet prema žrtvama nego i materijalna korist kroz zahtjev da Republika Hrvatska obešteti žrtve logora Jasenovac. Zar je onda čudno da se brojke povećavaju? Tako se istinski ostvaruje ono na što su dr. Ljubo Boban i dr. Franjo Tuđman ukazivali od 60-ih godina prošlog stoljeća, a posebno u doba pripreme za rat 80-ih godina, a to je da u pozadini stalnog povećanja broja stradalih u Jasenovcu i NDH-a nije pijetet prema žrtvama, nego stavljanje cijelog jednog naroda na optuženičku klupu i legalno provođenje srpske osvajačke vanjske politike.
Umjesto istinskih povijesnih i drugih interdisciplinarnih znanstvenih istraživanja, „utvrđivanje“ jasenovačkih žrtava pretvorilo se u nekritičko prepisivanje popisa žrtava iz 1964. te antifašističkih i boračkih žrtvoslova. No, čini se da je cilj JUSP Jasenovac umjetnim putem održati minimum od 80.000 jasenovačkih žrtava. Trenutno se broj na službenom popisu JUSP-a pomalo približava zacrtanom broju hrvatskih antifašista od 100.000, ali tko garantira da neće nastaviti i prema 150.000 žrtava za koji se zalaže Muzej žrtava genocida u Beogradu. Iako je Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine u Zagrebu, ustvrdio da je „strahota da se uopće govori o broju žrtava“ jer „broj nije bitan“, nastojeći time umanjiti značaj istraživanja što preciznijeg broja jasenovačkih žrtava u skladu s onom „svaka žrtva je žrtva“, to ipak nije tako. U polemici koju je početkom 1990-ih američki antropolog Robert M. Hayden razvio s hrvatskim povjesničarom dr. Ljubom Bobanom i tadašnjim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, Tuđmanovim argumentima o broju jasenovačkih žrtava Hayden suprotstavlja tvrdnju kako je broj žrtava važan kao „dokaz genocida“. Upravo se u toj činjenici krije razlog stalnih manipulacija brojem jasenovačkih žrtava čija je svrha dokazivanje hrvatskog „zločinstva“ koje traži „odgovarajuću“ kaznu i kojim se hrvatsko društvo, koje se „mora“ ispričati i tražiti oprost od svojih „žrtava“, nastoji držati u stalnoj pokornosti. Hoće li Republika Hrvatska i hrvatski narod pognuti glavu poput svojih logoraša u srbijanskim logorima iz ratova 90-ih godina? Poslije pobjeda u ratu, Republici Hrvatskoj slijedi kapitulacija, odnosno prihvaćanje odgovornost čitavog hrvatskog naroda i hrvatske države za „genocid“. Tako osvajačka srpska vanjska politika pobjeđuje i kada gubi jer se hrani žrtvama i kostima stradalih, što dokazuje i sustavno posrtanje hrvatske diplomacije na jasenovačkom primjeru.
Prošlo je više od 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata, no pitanje Jasenovca podjednako je aktualno kao i svih ovih desetljeća u kojima je ta tema sustavno opterećivana ideologijom i politikanstvom onih koji od nje doslovno žive. U siječnju 2017. Hrvatska je proslavila 25. obljetnicu svog međunarodnog priznanja, no upravo je jedan događaj koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao koliko smo daleko od istinske samostalnosti, slobode i nezavisnosti.
9.4.1. Slučaj „Smithsonian“
Dana 27. siječnja 2017. na web stranici američkog muzeja i istraživačkog centra Smithsonian objavljen je članak novinarke Erin Blakemore pod naslovom Why Croatian Jews Boycotted This Year’s Holocaust Remembrance Day („Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“) u kojemu je iznesen čitav niz iskrivljenih i lažnih podataka, pa čak i onih lako provjerljivih na Internetu. Među njima je bio i pogrešan spol predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koja je u navedenom tekst postala muško. Osim toga, u tom je članku navedeno da u Hrvatskoj „raste neonacizam“, da su u Jasenovcu ubijeni deseci tisuća Židova (iako je službena brojka JUSP Jasenovac 13 116 Židova) te da je u Jasenovcu ubijeno 99 000 Židova, Srba, Roma i drugih nekatolika (iako je na službenoj stranici JUSP Jasenovac navedena službena brojka od 83 145), među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući. Blakemore je čak krivotvorila podatke iz posljednjeg popisa stanovništva iz 2011.
S obzirom da od strane hrvatske diplomacije, prvenstveno Ministarstva vanjskih poslova i hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, ali i Ureda predsjednice, nitko nije reagirao, Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ je 6. veljače 2017. poslala uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno.
Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače 2017. dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke o Jasenovcu na koje smo ih upozorili. Dana 23. veljače Cynthia Williams iz Smithsoniana obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. Nakon toga naša udruga kontaktirala je Ured predsjednice Republike, Ministarstvo vanjskih poslova i hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu i dostavila im sadržaj našeg dopisa, kao i odgovor koji smo primili. Do dana današnjeg nitko od navedenih nije odgovorio niti reagirao na očito blaćenje hrvatske države u državi s kojom navodno imamo prijateljske odnose. Štoviše, u izvješću State Departmenta o vjerskim slobodama u Hrvatskoj za godinu 2016., američka administracija je istaknula upravo komemoraciju u Jasenovcu, koju su bojkotirale židovska i srpska zajednica, kao jedan od glavnih argumenata kojima se Hrvatska optužuje za glorificiranje ustaškog režima i antisrpske osjećaje u zemlji.
U ovakvim slučajevima ne zabrinjava odnos minornih novinara koji doduše dobivaju prostor za pljuvanje po Hrvatskoj u jednoj veoma uglednoj američkoj instituciji, pa čak ni neobjektivan pristup vlasti druge države, koliko zabrinjava nebriga hrvatske diplomacije o ugledi i časti ove države i svih njenih građana.
Slučajevi Smithsonian i Washington pokazuju da istraživanje Jasenovca i utvrđivanje istine o toj problematici nije luksuz već stvarna potreba, ali potreba koja u ovim trenucima pada na leđa običnih građana koji vlastitim trudom i inicijativama odrađuju posao hrvatske diplomacije i vlasti općenito koja ne čini ništa da zaštiti hrvatske nacionalne interese.
9.4.2. Slučaj „Božović“
Nažalost, ovo nije bio usamljeni slučaj. Početkom siječnja 2017. godine na domjenku Srpskog narodnog vijeća Vladimir Božović, izaslanik srpskog premjera Aleksandra Vučića, zatražio je za Srbe u Hrvatskoj ostvarivanje svih prava po europskim standardima i istaknuo da Srbija ima ulogu faktora stabilnosti u regiji. “Tragičnu i strašnu prošlost ne možemo promijeniti niti je zaboraviti, ali na osnovu povijesnih činjenica, humanosti, zajedničkih europskih vrijednosti moramo i možemo mijenjati sadašnjost i budućnost”, kazao je izaslanik srbijanskog premijera. Božović se naravno osvrnuo i na Jasenovac naglasivši da “narod s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši ne smije i neće ni pred kim pognuti glavu, već će uspravljena čela i pogleda, istinom, pravdom i ljubavlju gledati naprijed u bolju budućnost” uz poruku svim Srbima da će ih “matična država Srbija” braniti svim raspoloživim sredstvima kada budu ugroženi.
Božovićeva retorika podsjetila nas je na onu s kraja 1980-ih i početka 1990-ih i radilo se o očitoj provokaciji. Hrvatska diplomacija još je jednom ostala nijema, a mi smo na taj diplomatski incident, jer to je ono što taj događaj jest bio, odgovorili objavom već citiranog dokumenta iz svibnja 1992. u kojemu lokalni Srbi jasno navode na koji je način “matična država Srbija” branila “ugroženi narod” i to baš onaj s jasenovačkim cvijetom na srcu i duši:
„U Jasenovcu se nalazi naša vojska koja je oslobodila mjesto međutim, nažalost svakodnevno se dešavaju paljevine naših kuća, i dok naše majke ponovo plaču, počinioci veselo pjevaju i sve skupa asocira na događaje iz 1941. godine. Zar je moguće da nekom smetaju i takovi objekti koji služe kao dokazi o stratištu našeg naroda u toku drugog svjetskog rata, radi se o paljenju poznate Kožare i uništenju dijela dokumentacije na Spomen području. Teško je o ovome pisati kada moramo spominjati pojedine vojnike sklone ovim rabotama, ali to su nepobitne činjenice (što će se u daljnjoj istrazi verovatno utvrditi). Mora se bez ustručavanja reći istina. Žalosno što moramo držati straže pored svojih domova dok se u mjestu nalazi naša vojska, ali to je jedini način da se spasi imovina od uništavanja.
Ponovo naglašavamo da se ulaskom i oslobođenjem Jasenovca zatečene dvije paljevine, i tako reći ne opljačkano mjesto. Danas u Jasenovcu ima preko 170 zapaljenih objekata, oko od čega 25 % srpskih.
Svakodnevno se apelira na povratak i ostalog raseljenog stanovništva međutim, prema razvoju događaja, i prisutni dio stanovništva razmišlja o napuštanju Jasenovca.
Na naše apele i upozorenja nitko nam ne pruža ni najmanju pomoć, što u mještanima stvara još veće ogorčenje. Mislim da će za ovo netko snositi odgovornost, da ovo ne bi netko zlonamjerno koristio tj. upoznao širu svjetsku javnost.“
No, ne samo da nitko nije upoznao svjetsku javnost s problemima lokalnog srpskog stanovništva koje je 1992. razmišljalo o napuštanju svojih domova jer ih je pljačkala njihova vojska nego činjenica ostaje da hrvatska diplomacija sustavno posrće na jasenovačkom mitu usred sjedišta Ujedinjenih naroda.
9.4.3. Slučaj „New York“
Upravo je New York sjedište već spomenutog Instituta za istraživanje Jasenovca (Jasenovac Research Institute) iz New Yorka na čije objede na račun Hrvatske godinama nitko ne reagira.
JRI uporno promiče izmišljenu tvrdnju da su uoči povlačenja u jesen 1991. hrvatske postrojbe opljačkale Spomen područje Jasenovac i to unatoč činjenici da je ukradeno vlasništvo Spomen područja Jasenovac kasnije pronađeno upravo u Banja Luci i to posredstvom Amerikanaca vraćeno Hrvatskoj 2001. godine te unatoč dopisu lokalnog srpskog stanovništva iz 1992. u kojemu upravo oni svjedoče da je Spomen područje uništavano od strane „njihove“ vojske, a ne Hrvatske vojske. JRI je zaslužan i za otkrivanje spomenika 2006. godine u New Yorku koji je posvećen „stotinama tisuća Srba, Židova i Roma“ koji su navodno ubijeni u Jasenovcu. Na web stranici ove organizacije, njezin predsjednik Barry Lituchy navodi da se „procjenjuje da je ukupan broj ubijenih muškaraca, žena i djece između 300 000 i 700 000“, no da „unatoč razmjerima počinjenih zločina, većina međunarodne javnosti nikada nije čula za Jasenovac“.
U siječnju 2018. prvi potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je otvorio srpsko-židovsku izložbu “Jasenovac – pravo na nezaborav” u Ujedinjenim narodima u New Yorku. UN se doduše ogradio od sadržaja izložbe objavivši kako je sadržaj te izložbe isključivo u nadležnosti organizatora i da njezino održavanje u prostorijama UN-a ne implicira da je UN prihvaća. Ovog puta ipak je reagiralo hrvatsko Ministarstvo vanjski i europskih poslova koje je osudilo „pokušaj da se prostor UN-a postavljanjem srbijanske izložbe o Jasenovcu iskoristi za manipulacije i plasiranje lažnih podataka“. Prema pisanju beogradskih Večernjih novosti, Zagrebu je bila sporna fotografija blaženog Alojzija Stepinca i njegova navodna „misija u pokatoličavanju Srba“ te navođenje broja stradalih u Jasenovcu. Hrvatsko ministarstvo se nije očitovalo o kojim se spornim dijelovima izložbe radi, nego je istaknulo da su UN upozorili na pokušaj plasiranja lažnih podataka nakon čega su organizatori bili prisiljeni iz postava ukloniti „najgrublje falsifikate“. „Izražavamo duboko poštovanje prema svim žrtvama ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata te najsnažnije osuđujemo sva njegova zlodjela, posebno zločine izvršene prema žrtzvama stradalim u logoru Jasenovac. Istovremeno, i upravo iz pijeteta prema ovim žrtvama, smatramo potpuno neprihvatljivim korištenje stradanja u Jasenovcu u dnevnopolitičke, propagandne svrhe“, navodi se u priopćenju. Istovremeno je ministarstvo istaknulo da hrvatske institucije i stručnjaci o izložbi nisu bili informirani, pa čak ni Javna ustanova Spomen područje Jasenovac koja „savjesno čuva, promiče i istražuje istinu o logoru Jasenovac i njegovim žrtvama“. Do ovog trenutka, niti jedno hrvatsko ministarstvo ili drugi predstavnici vlasti ni na koji način se niču očitovali o brojnim netočnostima na popisu te ustanove koja bi savjesno uistinu trebala obavljati svoj posao, iako to uopće ne čini.
Srbijanska premijerka Ana Brnabić poručila je kako ne vidi povoda prosvjednoj noti Hrvatske istaknuvši da je Hrvatska trebala podržati „spornu“ izložbu jer „da postoji samo jedan ili 10 ubijenih od NDH u logoru, to je dovoljan razlog da postoji izložba i sjećanja na te strašne žrtve“. Znači li to da se možemo nadati nekoj srpskoj izložbi o zločinima na Ovčari ili Srebrenici?
9.4.4. Slučaj „Palež“
Dokument iz 1992. otkriva još jedan zanimljiv detalj. Ulaskom postrojbi JNA u Jasenovac zatečene su svega dvije paljevine i neopljačkano mjesto. No, u trenutku nastanka tog dokumenta, dakle u svibnju 1992., u Jasenovcu je bilo preko 170 zapaljenih objekata, od čega 25 % srpskih. S obzirom da su se ondje nalazile srpske postrojbe, palež očito nisu počinili hrvatski vojnici. Paljenje objekata u Jasenovcu zauzima posebno mjesto u velikosrpskoj mitologiji. „Kad su partizani 2. svibnja 1945. ušli u Jasenovac, zatekli su i nekadašnji logor i mjesto Jasenovac u ruševinama“, navodi se na službenoj stranici JUSP Jasenovac. Istom egzibicijom poslužio se i završeni srednjoškolac Slavko Goldstein koji na stranici 72 svog pamfleta Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina ističe kako su u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Srećom po Hrvate, ostao je sačuvan dokument Narodnog odbora Kotara Novska, koji se čuva u Državnom arhivu u Sisku, a u kojemu se navodi da je ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130. Dakle, riječ je o 210 manje ili više razrušenih kuća, a ne 433 kako navodi Goldstein. No, nije bit samo u navodnoj potpunoj razrušenosti mjesta Jasenovac nego i u navodnoj razrušenosti logora Jasenovac kojeg su ustaše navodno potpuno spalile i minirale zbog čega je logor bio praktički neupotrebljiv.
Ovo je jedan od glavnih argumenata svih onih koji unatoč svim arhivskim dokumentima uporno negiraju postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom prostoru. Propagandu kojom nas sustavno truju, i to o našem trošku, uspješno opovrgavaju dokumenti UDB-e iz 1946. koji potvrđuju postojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu i zarobljenika koji su ondje boravili, te izvješće Konzervatorskog zavoda Hrvatske od 15. travnja 1956. U tom izvješću navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima. Na službenoj stranici Spomen područja Jasenovac navodi se i to da su od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi u trenutku kad je Bogdan Bogdanović dobio zadatak projektirati uređenje Spomen područja.
Tko, kada i zašto je uklonio sve one objekte navedene u izvješću iz 1956.? Kome je u interesu da se hrvatskoj vojsci iz 1945. podmeće uništavanje koje se nikada nije dogodilo? Onima istima kojima je to bilo u interesu i 1991.? Onima koji se utvrđivanju povijesne istine na temelju arhivskih dokumenata i drugih dokaza protive i danas, a na svaki pokušaj objektivnog znanstvenog istraživanja pokreću medijski linč nazivajući sve one neispravnog mozga najpogrdnijim imenima? Gdje je u toj priči hrvatska vlast, ako je od hrvatske vlasti uopće išta ostalo, i gdje je Javna ustanova Spomen područje Jasenovac koju financiraju hrvatski građani svojim novcem? Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer i Ministarstvo kulture i JUSP Jasenovac na sve upite odgovaraju šutnjom misleći valjda da se kruhom naroda mogu hraniti, ali mu račune ne trebaju polagati. Unatoč činjenici da je na temelju brojnih drugih izvora dokazano da velik broj navodnih jasenovačkih žrtava s popisa JUSP Jasenovac uopće nije stradao u Jasenovcu, ova ustanova ignorira naše zahtjeve da ispravi spomenuti popis. Osim toga, na web stranici JUSP Jasenovac još se uvijek mogu naći netočni podaci kojima se negira postojanje poslijeratnog logora Jasenovac iako je još u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru objavljen izvorni znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković u kojemu su navode dokumenti koji potvrđuju postojanje tog logora. Od siječnja 2015. do danas JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture uputili smo veći broj dopisa kojima smo tražili ispravak svih netočnih navoda na njihovoj web stranici, no nikada nismo dobili nikakav odgovor. Ovakva nebriga državnih institucija pokazuje da bilo kakav oblik revizije, naročito one u Jasenovcu, znači otvaranje Pandorine kutije.
Tijekom posljednjih desetljeća Jasenovac je postao nedodirljivo leno velikosrpske ideologije, ali i hrvatskih političkih, mahom bivših komunističkih elita, odnosno simbol stradanja svih onih koji su se na ovaj ili onaj način protivili uspostavi bilo kakve nezavisne hrvatske države. Takav simbol morao je ostati „čist“ zbog čega je preispitivanje „službene“ verzije povijesti postalo nedopustivo, a ideja da je upravo u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata postojao zarobljenički logor te da je upravo ondje došlo do mogućeg „miksanja“ kostiju svih žrtava, postala je najveći zamislivi zločin. U tom kontekstu treba gledati napade na one znanstvenike koji se na temelju novih znanstvenih dokaza usude misliti, govoriti i pisati ono što odstupa od „službene“ historiografije. Takvi znanstvenici, koji predočavanjem novih otkrića ustvari vrše pozitivnu reviziju povijesne znanosti i time nas približavaju razumijevanju potpunije povijesne istine, u javnom prostoru se često proglašaju negacionistima tuđih stradanja (o kojima, štoviše, čak niti ne pišu), a radovi o komunističkom logoru Jasenovac lažno se definiraju kao „relativiziranje ustaških zločina“.
Poslije otkrića dokumenata jugoslavenskih komunističkih vlasti poslije Drugoga svjetskog rata koji nedvojbeno dokazuju postojanje zarobljeničkih i kažnjeničkih logora na jasenovačkom području i koji su objavljeni krajem 2014. godine kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) u Zadru, počeli smo upućivati dopise na adrese JUSP Jasenovac, Ministarstva kulture RH i drugih institucija tražeći da se „službena“ historiografija uskladi s najnovijim znanstvenim spoznajama. Bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić i aktualni ravnatelj Ivo Pejaković do ovog trenutka još uvijek nisu objasnili nepodudaranje navoda na službenoj web stranici JUSP Jasenovac s arhivskim dokumentima, koji su prezentirani u našem radu, iako smo se u više navrata obraćali toj instituciji i tražili usklađivanje službenih podataka s novim arhivskim izvorima. Štoviše, umjesto argumentiranog odgovora Nataša Jovičić je javno poručila: „Za ovo drugo razdoblje od 1945. na dalje pozivamo ozbiljne povjesničare da temeljem izvornih dokumenata participiraju u rasvjetljavanju istine, a ne trakama na vijencima“, želeći time valjda istaknuti da mi nismo ozbiljni povjesničari, unato činjenici da, za razliku od nje i službenog jasenovačkog „historiografa“ Slavka Goldsteina, diplome iz povijesti imamo. Osim toga, dotična je ovom rečenicom poručila da su izvorni dokumenti dobrodošli samo u onim situacijama kad dokazuju njezinu verziju povijesti, pa stoga na naše javno reagiranje i predočene izvorne arhivske dokumente nikada nije odgovorila. Tako institucija koju financiraju hrvatski porezni obveznici pune tri godine nakon predstavljanja novih znanstvenih dokaza na svojoj web stranici domaćoj i inozemnoj javnosti još uvijek prezentira imaginarnu povijest, odnosno bajku stvorenu među komunističkim i neokomunističkim „elitama“. Postupati tako nije pogreška nego je riječ o namjernom i svjesnom propagandnom djelovanju.
Osim toga, u posljednje tri godine u više smo se navrata obraćali Vladi RH, Saboru RH i svim klubovima zastupnika, Uredu predsjednice RH i Ministarstvu kulture, odnosno ministrima Berislavu Šipušu, Zlatku Hasanbegoviću i Nini Obuljen Koržinek. Nitko nikada nije odgovorio na ove dopise.
Unatoč opstrukcijama u Hrvatskoj, poslijeratni logor Jasenovac ušao je u svjetsku historigrafiju obranom moje disertacije na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick u listopadu 2015. Nadopunjena disertacija tiskana je u listopadu 2017. u nakladi BrownWalker Press-a u Sjedinjenim Američkim Državama. To je upravo knjiga koju večeras imate prilike vidjeti.
Činjenica da Spomen područje Jasenovac i političke „elite“ ne priznaju rezultate znanstvenih istraživanja unatoč brojnim dokazima, te javni linč kojima su posljednjih godina izvrgnuti istraživači koji se ovom problematikom bave, ukazuje koliko je udaljeno hrvatsko društvo od istinskog suočavanja s prošlošću, posebno istine o komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom. Šutnja institucija odgovornih za znanstvena istraživanja ove problematike i onih koji takve ustanove financiraju otvara prostor daljnjim manipulacijama. Raskrižje na kojemu se Hrvatska nalazi neodvojivo je od suočavanja s komunističkom verzijom povijesti koju je pisala Komunistička partija s ciljem manipuliranja podatcima i uništavanja originalnih dokumenata ne bi li se time osigurali politički ciljevi i onemogućio znanstveni i politički napredak naše domovine. Odgovor na ovakvo stanje našeg naroda krije se u provedbi lustracije, koju naša udruga apsolutno podržava, ali i u objektivnim i ideološki neopterećenim istraživanjima svih zbivanja i događaja u Drugom svjetskom ratu, kao i poslije njega. Ta istraživanja moraju biti dugotrajna, sustavna i interdisciplinarna i svakako ne smiju biti senzacionalistička. Moraju biti odrađena s poštovanjem prema svakoj istinski stradaloj žrtvi, ali i prema istini kao takvoj, jer je i upravo ona prva žrtva svakog rata. Nažalost, zasad borba za istinu o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, ostaje na rijetkim pojedincima koji tako velika, opsežna i skupa istraživanja ne mogu napraviti u dogledno vrijeme i bez odgovarajuće financijske potpore od strane hrvatske države i institucija. Povijesna revizija na temelju novih dokaza i kritika prethodnih radova u Hrvatskoj u ovom trenutku je apsolutno nepoželjna, unatoč standarnoj znanstvenoj praksi u kojoj upravo revizija i nova istraživanja znače napredak znanosti i otvaranje novih pitanja. Da je tome doista tako pokazuje i navod Ive Goldsteina koji u knjizi Holokaust u Zagrebu hrvatski povijesni revizionizam definira kao „historiografrsku retardaciju i društveno-političku anomaliju“. No, bez utvrđivanja povijesne istine, kakva god ona bila, bujat će laži, a Republika Hrvatska neće biti slobodna i sigurna od bilo čijih mitova. Pojedincima i interesnim skupinama koje niječu slobodu znanstvenih istraživanja upravo to i jest cilj. Stoga je naš stav da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada doista nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Od 1914. naovamo hrvatski narod nije doživio razdoblje mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu, ali i znanstvene revizije koja se temelji na novim znanstvenim dokazima i kritičkom promišljanju. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. do danas, da odbacujemo povijest koju je ispisala partija, a samim tim i bilo kakve insinuacije o bilo kojoj hrvatskoj državi koja je u povijesti postojala, da nam nitko neće govoriti što mi jesmo ili nismo i da je ovo naša država, a ne onih koji nam razmišljanja iz propalog sustava uporno nameću. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da odbacujemo zaključke bilo kakvih političkih komisija koje zvijezdu petokraku, dakle obilježje pod kojim su stradale tisuće Hrvata od 1941. do danas proglašavaju dopuštenim znakovljem, a istovremeno zabranjuju jedan hrvatski pozdrav, nazivajući ga lažno ustaškim i namjerno ignorirajući činjenicu da je taj pozdrav u istom onom obliku koji je korišten u Domovinskom ratu Hrvatima bio poznat najmanje 20 godina prije uspostave NDH kada su ga na školskoj priredbi recitirala hrvatska djeca, pa stoga nikako ne može biti ustaški.
Detaljniji podaci o našem radu i najnovijim znanstvenim spoznajama mogu se pročitati na našoj službenoj web stranici www.croatiarediviva.com. Na toj web stranici objavljujemo tekstove o Drugom svjetskom ratu, Domovinskom ratu, starijoj hrvatskoj povijesti, tekstove i dokumente o Jasenovcu, redovito nadopunjavamo prikaz hrvatskih grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u čitavoj bivšoj Jugoslaviji izrađen u Google Maps, a u izradi je i baza podataka sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Naša web stranica nazvana je po poznatom historiografskom djelu baruna Pavla Rittera Vitezovića „Oživjela Hrvatska“ kojeg je hrvatski povjesničar Ferdo Šišić opisao kao znanstveni rad i patriotski istup. Ritter Vitezović također je autor spjeva „Odiljenje sigetsko“ iz 1684. u kojemu je prvi put zabilježen pozdrav „Za dom“. Naš je zaključak da je hrvatskom narodu nakon sedam desetljeća komunističke represije potreban novi hrvatski preporod kojim će se doista oživjeti hrvatska povijesna znanosti i hrvatsko društvo koji će potaknuti buđenje nacionalne svijesti koju raznorazni zlouporabitelji medijskog i drugog javnog prostora pokušavaju na sve načine ugušiti.
U posljednjih 12 godina rijetki su bili oni koji su našim ciljevima i zalaganju pružili bilo kakvu pomoć. U našem radu oslanjali smo se na vlastite mogućnosti i pojedince poput g. Ivana Hrvoića koji već preko godinu dana financijski pomaže naš rad i Erice Zlomislić kojoj zahvaljujem na organizaciji mog gostovanja u Kanadi. Bez ljudi poput njih, naši rezultati bi zasigurno bili mnogo slabiji jer nove podatke i dokumente ne bismo bili u mogućnosti predstaviti javnosti, posebno vama u iseljeništvu.
No, Otac Domovine Ante Starčević je istaknuo da „uspjeh stoji najviše od volje naroda“ jer „bez čitanja, bez razmišljanja, bez pamćenja ne može biti znanja ni napretka“. Stoga će sav naš trud biti uzaludan ne budete li vi, koji ste večeras odvojili svoje vrijeme da prisustvujete ovom predavanju, čitali naše radove, razmišljali, pamtili i prenosili ovo znanje budućim generacijama s konačnim ciljem uspostave istinske hrvatske samostalnosti i državnosti.
