(Objavili portali Croative i Dragovoljac)
U prvom nastavku feljtona pod naslovom “Ruše li podaci JUSP optužnicu i presudu Dinku Šakiću” navedeno je da je u kolovozu 1945. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača pod Zh. brojem 9947 koja se odnosila na dr. Antu Pavelića. Ista je pronađena u dosjeu Ante Pavelića koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, fond 1561, SDS RSUP SRH. U spomenutom dosjeu nalaze se i popisi djece, žena i staraca navodno ubijenih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo 7 099 osoba, a u Staroj Gradiški 2 829 osoba. Ukupno je, dakle, riječ o 9 928 osoba, ne računajući muške osobe u dobi između 14 i 70 godina koje u tom popisu nisu popisani. Popise žrtava potpisao je tadašnji načelnik pravnog odjela Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu Narodne republike Hrvatske savjetnik dr. Bogdan Zlatarić, doktor prava koji se školovao u Zagrebu i Parizu. Po povratku u Jugoslaviju radio je kao sudac, a zatim je postao savjetnik u Ministarstvu pravosuđa.
Prilikom rada na prijepisu ovog dokumenta članova naše udruge ustanovljeno je da je broj stradalih ustvari 7 133 u Jasenovcu (pdf) i 2 825 u Staroj Gradiški (pdf), odnosno ukupno 9 958. Potrebno je napomenuti da je ove popise tek potrebno analizirati i usporediti s ostalim podacima te da ni u kom slučaju ne možemo tvrditi da su oni točni. Možda za kraj vrijedi opet spomenuti da se još za vrijeme Jugoslavije u izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981. godine u tekstu pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“ general JNA Kosta Nađ osvrnuo na „opasna iskrivljavanja povijesti“ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustašama. Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena. Moramo biti mnogo osjetljiviji na ovakva kvazinaučna i po mom mišljenju nimalo naivna, nipošto iz neznanja sročena pisanja. Takva pisanja redovito podrhanjuju nacionalizme i ugrožavaju snage našeg jedinstva. Na sve te slučajeve moramo odmah reagirati. Moramo mnogo više voditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu“, zaključuje Nađ.
U medijima je objavljena vijest da bi na sjednici Vlade trebalo biti osnovano Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje bi navodno trebalo pridonijeti „ZATVARANJU“ otvorenih povijesnih pitanja iz 20. stoljeća. U prethodnom priopćenju od 1. veljače o. g. upozorili smo na opasnu ideju o „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja kakvu je iznio i Efraim Zuroff, a koju je podržalo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Tada smo istaknuli da su takve inicijative na tragu Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo.
Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.
Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.
Nema dugo kako je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić rekao da se nedavno poklonio žrtvama holokausta u Yad Vashemu gdje stoji i ime koncentracijskog logora Jasenovac te je dodao: „Bio bi red da se Plenković pokloni ubijenima u Jasenovcu, samo što putem mora proći pokraj table s ustaškim pozdravom Za dom spremni“. Uz to je u bizantinskom stilu rekao i ovo: „Nadam se da nije bezobrazno od mene što ću kao podsjetnik poslati hrvatskom premijeru Plenkoviću knjigu s popisom imena i prezimena ubijene djece u Jasenovcu, s jedinom željom da se zločini više nikad ne ponove“. Knjiga na koju bi Dačić mogao misliti je „Bili su samo deca : Jasenovac : grobnica 19.432 devojčice i dečaka“ čiji je autor Dragoje Lukić. U tom slučaju premijeru Andreju Plenkoviću to ne bi nužno bilo nešto novo jer je bio na pogrebu barem jednoj od dječjih žrtava navedenih u toj knjizi, ali također i na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac. No krenimo redom.
U najnovijem tjedniku Hrvatskog tjednika objavljen je teksta našeg člana Nikole Banića i njegovog suradnika M. Koića pod naslovom “I ovu laž Hrvatska plaća: Plenković 2010. na pogrebu ‘dječje jasenovačke žrtve’ koju su ‘ustaše ubile 1941.’“. U ovom tekstu autori su analizirali slučaj 
Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana.