Na Youtube je dostupan video zapis promocije i predavanja Blanke Matković i Stjepana Štimca koje je održano 19. travnja o.g. u Rijeci.
Predavanje je organizirala Matica hrvatska – podružnica Rijeka u suradnji s braniteljskim udrugama, a domaćin je bio ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci i predsjednik podružnice MH g. Goran Crnković. Ovim putem zahvaljujemo organizatorima i svim posjetiteljima koji su došli podržati naš rad te se veselimo nekom budućem susretu.
Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 12.4.2018. (pdf)
DRAG MI JE PLATON, ALI MI JE DRAŽA ISTINA
Nedavno je pozornost javnosti privukla vijest koju su objavile beogradske Večernje novosti. „Hrvatska želi po svaku cijenu iz Srbije izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom Drugog svjetskog rata“, doznajemo tako iz srpskih medija, a „riječ je o ključnim dokumentima o ustaškim logorima i zločinima koje su činili pripadnici ustaških postrojbi, te o diplomatskoj aktivnost tadašnjeg Zagreba, funkcioniranju policije, domobrana, državnih institucija i lokalnih samouprava“. “Hrvatska već dulje vrijeme posredstvom Povjerenstva za sukcesiju pokušava doći do ovog povijesnog blaga, originalne dokumentacije koja dokazuje i dodatno osvjetljava zločine NDH”, navodi dalje ista tiskovina istaknuvši i da je “namjera Zagreba jasna” – dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova “zarobiti istinu”. Među „spornim“ gradivom, nalaze se i filmovi iz razdoblja NDH u vezi kojih srpska strana poručuje da ih vratiti neće “jer su oni zaštićeno kulturno dobro važno za Srbe i Srbiju“ uz pitanje: „Uostalom, zašto bi filmovi o Jasenovcu bili više hrvatski nego srpski?” Argument da ono što je važno za Srbe treba biti pohranjeno u Boegradu valjan je otprilike koliko onaj o svakom komadiću zemlje na koji je kročila srpska noga kao – srpskom. Nastavi čitati BLANKA MATKOVIĆ: OTVORENO PISMO MIRJANI KASAPOVIĆ
Povodom izlaska iz tiska knjige “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” te predstojećih predavanja i promocija, portal Hrvatskog kulturnog vijeća je objavio opširni intervju s predsjednicom HDP “Dr. Rudolf Horvat” Blankom Matković. Intervju možete pročitati na ovoj poveznici.
Na jučerašnji zahtjev naše udruge, upućen Spomen-području Jasenovac, stigao nam je odgovor višeg kustosa Đorđa Mihovilovića s potvrdom da je Stanko Nick koji je umro 2010. godine u Zagrebu doista ista osoba koja je upisana kao jasenovačka žrtva. Stoga je Nickovo ime uklonjeno s popisa jasenovačkih žrtava. O slučaju “Nick” opširno su pisali Nikola Banić i M. Koić u tekstu koji možete pročitati na ovoj poveznici.
Viši kustos Spomen-područja Jasenovac Đorđe Mihovilović odgovorio je na današnji dopis HDP “Dr. Rudolf Horvat” s dostavljenim arhivskim dokumentima o Mati “Dumi” Puhariću iz Makarske, navodnoj jasenovačkoj žrtvi koji je 20-tak godina nakon navodne likvidacije u Staroj Gradiški nadzirala Udba.
Zahvaljujemo na dostavljenim podacima.
Vaš dopis i priloženi dokumenti bit će arhivirani u dokumentaciji Spomen-područja Jasenovac pod inv. brojem 4-17/18. Temeljem istoga navedena osoba biti će izuzeta s popisa žrtava.
Skrećemo pažnju da se na službene mailove Spomen-područja Jasenovac možete obratiti s svim eventualnim ispravcima pogrešaka i dopunama podataka u bazi s imenima žrtava.
Spomen-područje Jasenovac
U međuvremenu je Dumo Puharić doista uklonjen s jasenovačkog popisa. Drago nam je da je Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac prepoznala pozitivan revizionistički karakter našeg objektivnog znanstvenog rada te se nadamo da će zaposlenici te ustanove početi ispravljati popis jasenovačkih žrtava u skladu s ostalim podacima koje su im prethodnih godina dostavili ili javno objavili članovi naše udruge.
Članovi Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” već godinama objavljuju podatke o lažnim jasenovačkim žrtvama na popisu Spomen-područja Jasenovac. Među takvima je bilo doista apsurdnih situacija, uključujući i one o osobama rođenima nakon Drugog svjetskog rata koje su navodno ubile ustaše ili osobama koje su umrle u 21. stoljeću iako su također navodno bili ubijeni u Jasenovcu. Imena tih ljudi još uvijek “krase” popis jedne državne institucije koju financiraju građani Republike Hrvatske, a ispravljanje silnih, slučajnih ili namjernih, pogrešaka iluzorno je očekivati. Ovoj plejadi imena pridružuje se ime Makaranina Dume Puharića o kojemu objavljujemo dokumente u knjizi supriređivača Blanke Matković i Stjepana Štimca koju ćemo pod naslovom “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” predstaviti na nadolazećim promocijama od sredine travnja do sredine svibnja.
Prema popisu navodnih jasenovačkih žrtava JUSP Jasenovac, Dumo Puharić je rođen u Makarskoj nepoznate godine i od nepoznatog oca. Navodno je stradao od ustaša u logoru Stara Gradiška nepoznate godine. Jedini izvor na koji se pozivaju vrsni kustosi JUSP Jasenovac je njihova vlastita zbirka fotografija.
JUSP Jasenovac je u jednome u pravu: u Makarskoj je doista postojao Dumo Puharić. No, Dumo je ustvari bio nadimak Mate Puharića o kojemu u elaboratu Udbe o Ustaškoj nadzornoj službi na području bivšeg kotara Makarska saznajemo sljedeće:
PUHARIĆ MATE zv. “Dumo”, sin Grge i Marije, rodjen 6.III.1898. godine u Makarskoj, oženjen, otac četvoro djece, Hrvat, državljanin FNRJ-e, trgovac.
Do 1942. godine nalazio se u Makarskoj i kontaktirao s ustašama. Iste godine je pošao da nabavi hrane u Slavoniju i u Sarajevu je bio uhapšen. Iz zapisnika kojega se posjeduje, vidljivo je da je na istrazi rekao sve što je znao o NOP-u i članovima KPJ. Zatim je upućen u logor Stara Gradiška, a zatim u Lepoglavu, gdje je ostao do oslobodjenja. Za primjetiti je da je trebao biti po ustašama likvidiran, ali mu se to nije dogodilo. Osnovano se može sumnjati da je bio vrbovan i da im je u zatvoru i logorima služio kao saradnik. “Dumo” nije htjeo svjedočiti, tj. svjedočio je u prilog ratnom zločincu Lovrić Mići iz sela Ilića kotar Mostar, koji je bio ustaški uzornik u logoru Stara Gradiška. Vjerovatno se boji da Lovrić o njemu nebi rekao istinu. Danas živi u Makarskoj. Politički je negativan.
Dakle, navodna jasenovačka žrtva ne samo da je preživjela rat, nego se isti nakon Drugog svjetskog rata nalazio pod nadzorom Udbe. Njegovo ime zabilježeno je i u elaboratu Narodne milicije za Makarsku i to na priloženom popisu osoba “koje su surađivale s neprijateljem”.
Prvi spomenuti dokument čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, a drugi u Državnom arhivu u Splitu. Čini se da su ovakvi dokumenti jugoslavenskih službi potpuno nepoznati vrsnim kustosima britka pera koji se radije oslajaju na vlastitu zbirku sličica. Odgovaramo im jednom drugom kolekcijom fotografija.
Na fotografiji: Studenti iz Croatian Student Association – University of Toronto s Blankom Matković
Predavanje Blanke Matković koje objavljujemo na našoj web stranici održano je na Sveučilištu Waterloo, Sveučilištu Toronto i mladima u hrvatskoj župi u Mississaugi između 13. i 16. ožujka ove godine. Kompletno predavanje preuzeto je iz Blankine knjige “Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime“, odnosno djelomično proširene disertacije koju je Blanka obranila u listopadu 2015. na Sveučilištu Warwick. Prezentacija uključuje dijelove Blankine prezentacije s Warwickove znanstvene konferencije za polaznike poslijediplomskih studija povijesti koja je održana u proljeće 2013. godine, kao i dijelove druge Blankine prezentacije koja je održana na jednoj od Warwickovih radionica. Nastavi čitati PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ NA UNIVERSITY OF TORONTO I UNIVERSITY OF WATERLOO (ENGLISH)
Predavanje Blanke Matković koje objavljujemo na našoj web stranici održano je u hrvatskim župama u Hamiltonu, Mississaugi, Norvalu i Oakvillu između 9. i 11. ožujka ove godine. U Hamiltonu je održano kompletno predavanje, dok je u ostalim župama prezentirana skraćena verzija istog predavanja. Nastavi čitati PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ U HRVATSKIM ŽUPAMA U KANADI
U Hrvatskom tjedniku od 15. ožujka član naše udruge Nikola Banić i njegov suradnik M. Koić objavili su novi prilog o iskrivljavanjima podataka o stvarnim i navodnim žrtvama Drugog svjetskog rata u bivšoj državi, uključujući one u Jasenovcu. Tako autori ističu da su u nedostatku stvarnih srpskih žrtava na popis dodavane osobe stradale u njemačkim i srpskim logorima, poginuli partizani, ali i oni koje su ubili partizani. Njihov tekst možete pročitati na poveznici.
Sutra, 28. veljače, hrvatski narod obilježava 122. godišnjicu smrti oca Domovine dr. Ante Starčevića. Istog dana partijska komisija, poznatija pod nazivom Vijeće za suočavanje s prošlošću, završit će svoju jednogodišnju misiju i priopćiti nam svoj naputak za dobro i trezveno življenje. Vijeće je osnovano u veljači prošle godine kao odgovor premijera Andreja Plenkovića, dakle diplomata koji je 2010. godine bio na sprovodu navodne jasenovačke žrtve Stanka Nicka, na “talasanja” naroda koji se u to vrijeme počeo buniti protiv velikosrpskih napada na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a, postavljenu u Jasenovcu krajem 2016. godine. Radi pacificiranja kritične mase koja se stvarala u to vrijeme, premijer se odlučio na mudar potez prebacivanja vrućeg krumpira Vijeću čiji je mandat biti jedna godina. Dovoljno je to vremena da se zaliječe stare rane, da barem dio naroda zaboravi, da se ljudi zaokupe nekim novim problemima, a dio da se iseli. Danas je kritična masa vjerojatno znatno manja nego prije godinu dana zbog čega je Vijeće spremno da u javnost izađe s partijskim pamfletom. U to vrijeme javljali su se i neki drugi koji su podržavali ideju Efraima Zuroffa o osnivanju nekakve međunarodne komisije koja bi dirigirala hrvatskom poviješću. Usprotivili smo se takvim idejama bez obzira na to iz kojih krugova one dolazile (vidi poveznicu) i zbog toga su nas kritizirali mnogi kojima smo dirnuli u njihove mesije. Također smo uputili otvoreno pismo spomenutom Vijeću. Njegov sadržaj podjednako je i aktualan danas kad hrvatski narod još jednom stenje pod velikosrpskom i komunističkom čizmom. Zbog toga je važno prisjetiti se sadržaja tog pisma:
Poštovani članovi Vijeća,
Početkom ove godine javno smo upozorili na opasnu ideju o politički oktroiranim „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja jer iz takvog pristupa proizlazi zaključak da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Stoga smo istaknuli da je jedino načelo na kojemu počiva znanost „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu, na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, znanost ne poznaje nacionalnost, političku pripadnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti ZAUVIJEK skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovori na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih.
Početkom godine također je bilo upitno što je ustvari cilj novoosnovanog Vijeća. Još u siječnju premijer Andrej Plenković istaknuo je da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945 godine, dakle ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trezven način analizirati sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“. Iz ovog proizlazi da se razdobljem od 1941. do 1945. nije ni potrebno baviti jer je o njemu već sve rečeno „na trezven način“ i pod budnim okom Udbe. Već u ovoj najavi bilo je jasno da hrvatska povijesti iz tog razdoblja neće biti tretirana kao ona poratna koja će ipak biti podvrgnuta nekakvom promišljanju. U praksi ovo znači likvidaciju znanosti jer režim je odlučio da daljnja istraživanja ratnog razdoblja nisu ni potrebna iako je upravo taj dio naše povijesti pisan po partijskim napucima i od 1945. naovamo kontinuirano kontaminiran. Što će se događati s novootkrivenim dokazima u budućnosti? Bit će skriveni? Što se događati sa znanstvenicima koji ih objave? Doživjet će sudbinu istaknutog talijanskog znanstvenika Giordana Bruna? Što će se dogoditi s dokumentima jugoslavenske provenijencije o poslijeratnom logoru Jasenovac ako političko povjerenstvo donese presudu da takav logor nikada nije postojao? I na kraju, čemu osnivanje povjerenstva čiji je osnivač premijer Andrej Plenković već donio zaključak o rezultatima rada povjerenstva koje u tom trenutku još nije bilo osnovano?
Tek potkraj lipnja ove godine, dakle četiri mjeseca nakon osnivanja, Vijeće je objavilo svoje prvo priopćenje kojim je utvrđen osnovni cilj Vijeća, a taj je „praksu netolerancije zamijeniti s jednim konstruktivnim dijalogom”, odnosno “tolerantnim dijalogom”. Nakon toga – muk i to unatoč činjenici da ovo Vijeće mora završiti svoj rad do ožujka 2018. Rok od godinu dana za navodno „zatvaranje“ čitavih povijesnih poglavlja u najmanju je ruku neozbiljna, pa se stoga jedino možemo nadati da su članovi Vijeća čitavo ljeto proveli u hrvatskim arhivima i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici marljivo izučavajući dokumente koji bi im pomogli dati odgovore na pojedina pitanja.
No, ono što pouzdano znamo i što se može zaključiti na temelju razgovora s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem (Večernji list, 26.8.2017.) jest to da se od ovog Vijeća očekuju zaključci o temama koje će imati dalekosežne posljedice na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Pritom prvenstveno mislimo na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a postavljenu u Jasenovcu 2016. zbog koje se pripadnici HOS-a i njihove udruge već deset mjeseci nalaze pod stalnim pritiscima, a zbog isticanja njihovog službenog obilježja i pozdrava uhićuju se, maltretiraju i procesuiraju brojni hrvatski građani. Politički pritisak na HOS dodatno je pojačala Radnička fronta koja je zbog postavljanja spomen-ploče u Jasenovcu kazneno prijavila Udrugu dragovoljaca HOS-a grada Zagreba i udruga Documenta svojim otvorenim pismom Vladi i Saboru RH. Ovakva postupanja ne predstavljaju samo pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata i barem jednog dijela hrvatskih branitelja nego i napad na temeljne elemente hrvatskog nacionalnog identiteta i bića. Podsjećamo još jednom da je, prema riječima članova Vijeća, cilj Vijeća „tolerantni dijalog“, a na masovan progon hrvatskih građana, posebno onih kojima možete zahvaliti postojanje vaših radnih mjesta i funkcija.
Znanstveno i objektivno argumentirani stav o pozdrav „Za dom – spremni“ veoma je jednostavan, no prvo želimo podsjetiti na još jednu važnu činjenicu. U svom razgovoru ministar Bošnjaković pozvao se na „tezu“ (neobična je to riječ jer teza je nešto što se znanstveno mora dokazati) saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da spomen-ploča sa službenim pozdravom HOS-a u Jasenovcu „može vrijeđati ljude koji su ondje stradali zbog rasne i nacionalne pripadnosti.“ Kao što smo to više puta dosada učinili u našim dopisima Ministarstvu kulture, JUSP Jasenovac, Vladi RH, Sabor RH, Uredu predsjednice RH i mnogim drugim hrvatskim institucijama, na temelju rezultata dugogodišnjeg znanstvenog istraživanja u svim hrvatskom arhivima i na terenu sa sigurnošću možemo istaknuti da do ovog trenutka nisu provedena objektivna znanstvena istraživanjimatemeljem kojih bi se ustanovila istina o događanjima u ratnom logoru Jasenovac, kao ni broj žrtava i razlozi njihovog stradanja. Ono što je o tom logoru poznato je niz komunističkih konstrukcija s kojima se hrvatski narod počeo blatiti već u prvoj godini Drugog svjetskog rata 1941./1942. zahvaljujući čemu je nastao mit kojim je hrvatskom narodu nametnut osjećaj kolektivne krivnje ne bi li se time skršio otpor komunističkoj represiji, a zatim i velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. U posljednje dvije godine članovi naše udruge i njihovi suradnici čitavim nizom tekstova dokazali su da su podaci o žrtvama ratnog logora Jasenovac masovno falsificirani, a za to do danas nitko nije odgovorao. Štoviše, bivša ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić kojoj smo u više navrata bezuspješno pisali danas sjedi među vama, članovima Vijeća. Osim toga, bez odgovora su ostali i naši dopis kojima smo tražili ispravljanje netočnih navoda JUSP Jasenovac o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu smo prije skoro tri godine objavili izvorni znanstveni rad u jednom od časopisa HAZU, dakle institucije čiji je predsjednik ujedno i predsjednik ovog Vijeća. U tom logoru stradali su oni koji su bili za hrvatski dom spremni, a do ovog trenutka njihovo mjesto stradanja ničim nije obilježeno niti je njihovo stradanje službeno priznato od strane demokratske Republike Hrvatske u kojoj se navodno štuje pravo na život, ali i pravo na privatnost i obitelj. U presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Girard protiv Francuske iz 2011. godine Sud je zauzeo stav da članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima obuhvaća i pravo na grob, odnosno pravo obitelji da pokopa svoje najmilije o čemu se može pročitati na ovoj poveznici: https://strasbourgobservers.com/2011/10/06/the-right-to-bury-one%E2%80%99s-relatives/. Ovo pravo još je uvijek zanijekano tisućama hrvatskih obitelji čiji su članovi nestali u Drugom svjetskom ratu i poraću. To uključuje i one čiji se posmrtni ostatci nalaze na području Jasenovca gdje su ubijani jer su bili ili Hrvati ili jednostavno protivnici komunističke ideologije.
Na kraju ćemo se osvrnuti i na pozdrav „Za dom – spremni“. O ovom pozdravu, kao i o samom Jasenovcu, šire se najobičnije laži i ničim utemeljena podmetanja s ciljem diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost. Tako pojedinci ističu da je riječ o „ustaškom“, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga treba reći da se starohrvatski pozdrav “Za dom” u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684. godine. Dokaze o tome možete pronaći jednostavnim pretraživanjem web stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
Nema nikakve dvojbe da je doista riječ o starohrvatskom pozdrav na čije korištenje pravo imaju i nove hrvatske generacije. Nijekanje tog prava zbog činjenice da je službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio sličan („Za Poglavnika i dom spremni“) doveo bi u pitanje i mnoge druge stvari. Glavni grad NDH bio je Zagreb, država se zvala Hrvatska, narod se zvao Hrvatima, govorili su hrvatski jezik, djecu su nazivali istim osobnimimenima, Sabor se nazivao Saborom, novac se nazivao kunom te su postojale mnoge institucije koje postoje i danas. Od kraja 1944. oružane snage nazivale su se „Hrvatske oružane snage“ čime ih samo jedna riječ razlikuje od Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zatiranje bilo kojeg dijela hrvatskog nacionalnog identiteta radi njegovog postojanja, odnosno korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije je negiranje osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda u cjelini, čak i gore od onog kojeg su Hrvati iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS kada su, kako smo se uvjerili, hrvatska djeca slobodno recitirala da su „za rod i dom spremni“.
Od ovog Vijeća tražimo odbacivanje bilo kakve rasprave o hrvatskim nacionalni vrijednostima, a od cjelokupne hrvatske javnosti, posebno „intelektulne elite“ i akademske zajednice“, da podupre ovaj naš zahtjev te time pruži moralnu potporu hrvatskim braniteljima i svim istinskim domoljubima.