Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 23.2.2017. (pdf)

Objavili portali Dragovoljac, Narod i Sloboda

Nema dugo kako je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić rekao da se nedavno poklonio žrtvama holokausta u Yad Vashemu gdje stoji i ime koncentracijskog logora Jasenovac te je dodao: „Bio bi red da se Plenković pokloni ubijenima u Jasenovcu, samo što putem mora proći pokraj table s ustaškim pozdravom Za dom spremni“. Uz to je u bizantinskom stilu rekao i ovo: „Nadam se da nije bezobrazno od mene što ću kao podsjetnik poslati hrvatskom premijeru Plenkoviću knjigu s popisom imena i prezimena ubijene djece u Jasenovcu, s jedinom željom da se zločini više nikad ne ponove“. Knjiga na koju bi Dačić mogao misliti je „Bili su samo deca : Jasenovac : grobnica 19.432 devojčice i dečaka“ čiji je autor Dragoje Lukić. U tom slučaju premijeru Andreju Plenkoviću to ne bi nužno bilo nešto novo jer je bio na pogrebu barem jednoj od dječjih žrtava navedenih u toj knjizi, ali također i na mrežnom jasenovačkom popisu Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac. No krenimo redom.

U Hrvatskom tjedniku objavljenom na Badnjak 2015. godine u članku „Židovsko pomaganje Hrvatskoj“ objavljeno je da je na mrežnim stranicama Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu u bazi preživjelih moguće pronaći i podatke o Stanku Nicku rođenom 31. kolovoza 1935. godine u Zagrebu. Kako se navodi, bio je u partizanima, a ove informacije su dobivene na temelju razgovora koji je proveden s njim i koji je trajao kako piše nešto više od jednog sata. U tiskanom kao i u mrežnom jasenovačkom popisu se također navodi Stanko Nick rođen 1935. godine u Visokom koji je navodno ubijen od ustaša 1941. godine u Jasenovcu. Ime oca se ne navodi, ali se u napomenama mrežne inačice navode dva izvora podataka. Prvi je spomenuta knjiga Dragoja Lukića, a drugi je Arhiv Bosne i Hercegovine, Fond SUBNOR BiH, Popisne liste za žrtve Drugog svjetskog rata sa područja općine Visoko. Upravo ovaj drugi izvor za žrtve općine Visoko navodi da je Stanko Nick zapravo rođen u Zagrebu. Ovaj podatak moguće je i javno provjeriti na mrežnoj stranici https://e-uprava.apis-it.hr/igrast/servlet/GradjaniUpit gdje su dostupni podaci iz matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih za grad Zagreb. Na temelju toga već se može zaključiti da je Stanko Nick zapravo preživio rat i da nije stradao u Jasenovcu, no za šire potrebe članka kao i za one koji imaju problema s istinom ovo vrijedi potkrijepiti još jače.

Već iscrpnom pretragom datuma rođenja na navedenoj mrežnoj stranici moguće je vidjeti da je jedini Stanko Nick rođen u Zagrebu 1935. godine upravo ovaj spomenuti. Dodatnom pretragom moguće je saznati da su roditelji Stanka Nicka bili Alfred i Jelisava pri čemu se za Alfreda Nicka mogu pronaći podaci koji govore da je rođen ocu Ignacu i majci Klari u Sarajevu 20. svibnja 1902. godine i umro 28. travnja 1996. godine u Zagrebu. Ovi podaci se dalje mogu iskoristiti u povezivanju javno dostupnih podataka iz baze osoba koje su preživjele holokaust u Hrvatskoj koju je moguće pretraživati na mrežnim stranicama Istraživačkog i dokumentacijskog centra CENDO. Naime, na mrežnoj adresi http://www.prezivjeli.cendo.hr/Person/Index?page=257 moguće je vidjeti da je osim Stanka Nicka jedan od preživjelih i Alfred Nick rođen 1902. godine u Sarajevu ocu Ignacu i na temelju prethodnih informacija lako se može zaključiti da je to otac Stanka Nicka. Uz to se navodi i da je Alfredu Nicku 1941. godine boravište bilo u Zagrebu, zanimanje mu je 1941. godine navedeno kao liječnik, a pod opisom zanimanja 1941. godine se navodi samo Visoko. Iz svega ovoga moguće je mnogo bolje povezati prethodno iznesene informacije. Alfred i Jelisava Nick imali su sina Stanka koji je rođen u Zagrebu gdje je Alfred i boravio. Bio je liječnik i kako se čini, radio je i u Visokom. Vjerojatno zbog toga Lukić u svojoj knjizi navodi da je Stanko Nick rođen u Visokom, ali podaci SUBNOR-a BiH za općinu Visoko jasno navode da je zapravo rođen u Zagrebu pa se na temelju svega prikazanoga i očito postojećih podudaranja slobodno može reći da Stanko Nick zapravo nije dječja jasenovačka žrtva.

Cijela stvar oko Stanka Nicka je međutim posebno zanimljiva upravo zbog činjenice da je Stanko Nick zapravo poznata osoba. Za više informacija o Stanku Nicku dovoljno je otvoriti 38. stranicu 68. broja Glasa antifašista (pdf) na kojoj se spominje više osoba povezanih s antifašističkim pokretom umrlih 2010. godine. Ispod su izvadci iz teksta biografije preuzeti iz spomenutog broja Glasa antifašista.

„Dr. Stanko Nick rođen je 1935. u u Zagrebu u uglednoj građanskoj obitelji intelektualaca. Djed je u vrijeme Austro-Ugarske bio sudac u Krakovu, otac liječnik, a majka magistra farmacije. Izbijanje Drugog svjetskog rata dočekali su u Zagrebu. Stankov otac protjeran je iz Zagreba u Visoko u BiH. Pomoću Franjevaca iz tog mjesta uspio se priključiti NOV. Stanko je s roditeljima cijeli rat proveo u NOV da bi nakon rata završio gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu. Doktorirao je, te se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ u Beogradu. (…) Od 1992. radio je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, a od 2000. godine bio je savjetnik za vanjske poslove predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. (…) Uz to dr. Nick je objavio je više zapaženih studija i članaka u domaćim i stranim časopisima od kojih se posebno ističu i dvije posljednje knjige »Diplomacija, metode i tehnike« i »Diplomatski leksikon«. (…) U partizanima je kao dječak do oslobođenja bio s majkom, koja je kao magistra farmacije dala na oslobođenom području i svoj obol, dok je njegov otac služio kao liječnik, a stariji je brat Natko bio član Pratećeg Titovog bataljuna i 1944. je poginuo u borbi protiv njemačkog desanta na Drvar. “

Osim što se ovim tekstom još bolje može vidjeti kako je cijela priča dobro povezana, može se i zaključiti koliko je važna i poznata osoba Stanko Nick bio. Sam pogreb održan je 30. travnja 2010. godine na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj, a ono što je posebno zanimljivo za cijelu priču je da se između ostalih kako se navodi od Stanka Nicka oprostio i Andrej Plenković, tada državni tajnik za europske integracije u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Znači trenutni predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković bio je na pogrebu navodne dječje jasenovačke žrtve, a da toga uopće nije bio ni svjestan.

Što bi neki antirevizionist sad mogao reći? Mogao bi reći da se ovdje radi o slučajnosti, da se takve pogreške događaju i da ovome ne treba davati previše težine. Međutim, kao što je objašnjeno u prethodnim člancima, Stanko Nick nije ni blizu jedina društveno poznata osoba koja se našla na popisu jasenovačkih žrtava, iako nije tamo stradala. Tu su još mnogi drugi preživjeli o kojima je moguće čitati i u enciklopedijama, pojedini su čak sudjelovali u sastavljanju popisa žrtava Jugoslavije i navedeni su i po nekoliko puta kao žrtve Jasenovca, zatim su tu žrtve srpskih logora i tako dalje. Ako se u obzir uzme i to da je do sada poimenično objavljeno preko tisuću lažnih jasenovačkih žrtava, postaje i više nego jasno da teško da se ovdje radi o slučajnostima. Nekome je izgleda toliko stalo da se poveća broj navodnih žrtava Jasenovca da se uopće ne pazi koga se sve stavlja na taj popis – važno je ispuniti zadaću. Ako se znači s poznatim i značajnim osobama postupa tako, može se samo zamisliti što se sve radi s podacima o osobama koje nisu poznate. Tako možda opet vrijedi spomenuti već prije u jednom tekstu opisivani slučaj Stojana Ražokraka koji je navodno bio ubijen kao trogodišnjak od ustaša u Jasenovcu i koji možda ne bi bio uopće poznat da na mrežnoj usluzi YouTube nije moguće pronaći video u kojem 2012. godine govori o tome kako su ga nakon rata odgojili Hrvati. Štoviše, među dosad obznanjenih preko tisuću lažnih jasenovačkih žrtava nalazi se i više od dvadeset njih iz spomenute knjige Dragoja Lukića. Međutim, ovo su sve već objavljeni podaci pa bi možda bilo dobro navesti i neke nove.

Budući da je ovdje i u prethodnim člancima pokazano kako knjiga Dragoja Lukića nije pouzdan izvor, ima smisla nastaviti tražiti nepravilnosti i neslaganje tvrdnji iznesenih u tom i u nekim drugim izvorima. U konkretnom slučaju drugi izvor bit će Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Taj se popis naime navodi kao izvor podataka za većinu zapisa na trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa. Više osoba je ukazalo na to da je njegovu nepotpunu inačicu moguće pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Prema tom popisu su u Jasenovcu stradale 49.602 osobe, a u Staroj Gradiški 9.586 osoba. Ako se to zbroji, dobije se 59.188 osoba. Ipak, broj osoba za koje se popis iz 1964. godine navodi kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu je značajno veći od toga – za Jasenovac on iznosi 51.629, a za Staru Gradišku 10.746 što zajedno daje 62.375. Ovaj broj je očito veći nego što bi trebao biti i to zbog umnažanja, izmišljanja podataka ili nečeg trećeg. To treće bi moglo značiti da se podaci preuzimaju iz srpskog pamfleta Spisak žrtava rata izdanog 1992. za vrijeme najveće agresije na Hrvatsku. U suštini radi se o modificiranoj velikosrpskoj inačici komunističkog popisa iz 1964. pa niti danas ne bi bilo mudro priznati da se u hrvatskoj ustanovi financiranoj iz državnog proračuna koriste podaci iz velikosrpskih pamfleta. Vrijedi podsjetiti da je vršitelj dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivo Pejaković odbio odgovoriti Hrvatskom tjedniku na pitanje kako je došlo do spomenute razlike u brojevima, iako je po zakonu to dužan učiniti. Osim što je taj broj očito prevelik, moguće je pronaći i osobe za koje tzv. savezni popis jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu, ali mrežni popis JUSP Jasenovac navodi upravo suprotno, a kao izvor citira isti taj savezni popis iz 1964. godine. Na temelju ovih nepravilnosti moguće je pronaći stotine novih navodnih lažnih ili u svakom slučaju sumnjivih žrtava. Kako se radi o prilično velikom broju osoba, detaljnija obrada će se ostaviti za buduće članke, a za potrebe ovog članka bit će spomenute one osobe za koje je kao jedan od izvora navedena i Lukićeva knjiga, a za koje istovremeno savezni popis iz 1964. godine navodi da nisu stradale u Jasenovcu, nego negdje drugdje. Ovdje treba pojednostavljeno naglasiti da u mnogim dijelovima spomenuta javno dostupna i nepotpuna inačica saveznog popisa iz 1964. godine kako se čini nije u potpunosti jednaka „originalnoj“. To se može vidjeti kod potpunih podudaranja osoba iz te javno dostupne inačice i osoba iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se iz napomena jasno vidi da su im podaci nastali na temelju promjene onih iz originalnog saveznog popisa iz 1964. godine. Znači da je ta inačica i u Beogradu i u Jasenovcu mijenjana za više osoba, a zanimljivo je da je kod obje ustanove često mijenjana na isti način. To bi moglo implicirati da su rezultati preuzeti iz nekog modificiranog popisa nastalog u vremenu nakon nastanka saveznog popisa, a prije kreiranja jasenovačkog mrežnog popisa. Jedan od takvih potencijalnih modificiranih popisa je velikosrpski pamflet Spisak žrtava rata.

Ruben Adler rođen ocu Hugu u Požegi 1926. godine ubijen je od Nijemaca 1941. godine u logoru Auschwitz. U srpskom Spisku žrtava rata navedena su dvojica iz Požege, godina rođenja se razlikuje za jedan, a jedina razlika je da su stradali u dva različita logora: Auschwitzu i Jasenovcu. Prema tome bi se moglo zaključiti da su u JUSP-u podatak preuzeli ili direktno iz velikosrpskog pamfleta Spisak žrtava rata ili iz kasnijih radova iste provenijencije. Prema podacima sljedeća djeca s jasenovačkog popisa umrla su 1942. u logoru u Sisku: Ranko Gojković rođen ocu Milošu u Gašnici 1933., Rosa Spasojević rođena ocu Dušanu u Gornjoj Jurkovici 1942., Ranko Šinik rođen ocu Milovanu u Gornjim Podgradcima 1938. godine, Mladen Šobot rođen ocu Mili u Jarugama 1938., Branka Tendžerić rođena ocu Mili u Gornjim Podgradcima 1933., Radivoj Tendžerić rođen ocu Mili u Gornjim Podgradcima 1936. godine. Prema podacima sljedeća djeca s jasenovačkog popisa umrla su 1942. u logoru u Jastrebarskom: Zorka Borković rođena ocu Damjanu u Turjaku 1937., Slavko Subotić rođen ocu Mihajlu u Cimirotima 1935., Milka Radičanin rođena ocu Mili u Selakovim Poljanama 1932., Jovan Savanović rođen ocu Simi u Turjaku 1939., Rade Turopoljac rođen ocu Nikoli u Petrinji 1936. godine. Sljedeće žrtve s jasenovačkog popisa su prema podacima iz popisa iz 1964. godine tj. prema podacima iz Lukićeve knjige stradale u Zagrebu. Živko Milijević rođen ocu Mići u Pobrđanima 1937. godine ubijen je 1942. godine u zatvoru u Zagrebu. Milica Šašić rođena ocu Iliji u Međeđi 1923. godine ubijena 1942. godine u logoru u Zagrebu. Na jasenovačkom popisu ima i partizana stradalih kod Zagreba krajem rata. Ilija Čelica rođen ocu Peri u Novoselcima 1928. godine poginuo je 1945. u NOB-u kod Zagreba. Zanimljivi su podaci prema kojima su jasenovačke žrtve ubijene u logoru Sajmište kod Zemuna. Premda je nominalno bio dio teritorija NDH, taj dio istočnog Srijema bio je pod njemačkom upravom (Ostsyrmien). Logorom Sajmište upravljali su njemački saveznici Srbi. U saveznom popisu za sve navedene piše da su stradali u logoru Sajmište u Zemunu, ali prema tim podacima ubijeni su uglavnom od ustaša ili u nekoliko slučajeva od Nijemaca, a niti jednom se ne spominje da su ubijeni od Srba. Komunistička propaganda se u svojoj suštini ne razlikuje od velikosrpske, čak je i opasnija jer se pretvara da je anacionalna. Navodno ubijeni od ustaša 1942. su: Vlado Dragoner rođen ocu Ottu u Beogradu 1934. godine, Isak Levi rođen ocu Jozefu u Beogradu 1934. godine, Simo Levi rođen ocu Jozefu u Beogradu 1936. godine. Kod beogradske „braće“ Levi osim podataka iz srpskog „Spiska“ nema drugih podataka koji bi potvrdili da su to uopće stvarne osobe, a ne papirnate žrtve. Saša Papo rođen ocu Saliju u Beogradu 1934. godine, Jaša Papo rođen ocu Saliju u Beogradu 1930. godine. Kod Jaše i Saše u napomenama jasenovačkog popisa piše isto ime Pato, pa se možemo zapitati radi li se o istoj osobi, a to onda otvara i brojna druga pitanja. U Yad Vashemu se nalazi zapis o Jakobu Papu rođenom u Visokom kod Sarajeva 1931., otac Samiel, živio je u Beogradu, mjesto smrti nepoznato. U Yad Vashemu ima i dva zapisa o Saši Papu iz Beograda, ali niti jednom se ne navodi mjesto smrti. S obzirom na to da su obojica iz Beograda, veliki je bio izbor beogradskih logora smrti u kojima su mogli biti ubijeni. Kićo Rabeno rođen ocu Albertu u Beogradu 1939. godine, Rikica Rabeno rođena ocu Albertu u Beogradu 1941. godine. Josif Ruben rođen ocu Rubenu u Beogradu 1930. godine. Prema tome ispada da su i beogradske Židove ubijali ustaše u logoru pod srpskom upravom. Valjda kad je netko uvidio svu neuvjerljivost te priče, srpske dječje žrtve „preseljene“ su u Jasenovac. Ovo je zoran primjer kako se može manipulirati podacima o žrtvama i kreirati nove. U srpskom Spisku žrtava rata su petorica po starosti vrlo sličnih Josifa Rubena. Skopski rođen 1924. stradao u Treblinki 12.04.1943. nevjerojatno je nalik na istoimenog zemljaka, ali prema srbijanskim podacima rođenog 1935. tj. 11 godina kasnije, također je stradao u Treblinki baš istog dana. Osim godine rođenja razlika je da je u ovom slučaju ime oca nije Avram već Isak. U „Spisku“ se navode još dvojica Josifa Rubena rođenih 1936. i 1937. i obojici je otac Hajim, jedan je iz Doboja, a drugi iz Beograda. Jedan je stradao u beogradskom logoru Sajmište 15.6.1942, a drugi u Beogradu u „direktnom teroru“ u prosincu 1941. Prema srpskom „Spisku“ peti Josip Ruben je rođen 1930. godine u Beogradu, za vrijeme rata je boravio u Beogradu, a ubijen je u Hrvatskoj u Staroj Gradiški u rujnu 1942. godine. U Yad Vashemu se nalaze podaci prema iskazima rođaka i židovskih organizacija o jednom Joszefu Rubenu rođenom 1926. u Budimpešti. Njegova smrt nema veze s Hrvatskom ili bivšom Jugoslavijom. Jedan Jossef Ruben rođen 1931. godine je iz Soluna u Grčkoj i stradao je u logoru Birkenau u Njemačkoj. Ovo daje naslutiti stvarne izvore podataka. Dvojica su iz bivše Jugoslavije. To je Yosef Ruben rođen 1937. godine u Skoplju i stradao u Treblinki u ožujku 1943. godine. Od usporedivih srpskih inačica on se razlikuje i po imenu oca. Dva su podatka o jednom Josefu Rubenu, starom 58 godina, rođenom u Prištini, otac Moše, živio je u Kosovskoj Mitrovici i bio je tvorničar. Prema jednom podatku ubijen je u srpskom logoru Sajmište, prema drugom umro je od tifusa u logoru Bergen-Belsen. Iz navedenog se može zaključiti kako od dvojice žrtava koje nemaju veze s Jasenovcem prema potrebi nastaju jasenovačke žrtve. Kod dječje žrtve Josifa Rubena iz jasenovačkog popisa mjesto smrti Stara Gradiška* označeno je kao nepouzdano, a u napomenama se navodi i Jasenovac. Autori se nisu mogli dogovoriti ili je Jasenovac dodan za svaki slučaj. Od ostalih navodnih jasenovačkih žrtava Miloš Šurlan rođen ocu Vidu u Gornjem Vodičevu 1940. ubijen je od Nijemaca 1942. godine u logoru Zemun Sajmište. godine. Milivoj Uzelac, otac Dušan, rođen 1930. u Maljevcu nestao je 1945. na nepoznatom mjestu. Jeka Poljak rođena ocu Petru u Tribnju 1927. godine ubijena je 1941. godine u logoru na Pagu. Milka Kukuruzović rođena ocu Dragiću u Pašinu Potoku 1941. godine umrla od tifusa 1943. godine kod kuće u Pašinom Potoku. Mile Matarugić rođen ocu Mihajlu u Grbavcima 1937. godine ubijen je od Kozaka 1944. godine u direktnom teroru kod Grbavaca. Svi ostali navedeni stradali su navodno 1942. godine. Veljko Sibinčić rođen ocu Radi u Milisavcima 1941. godine ubijen je u logoru Đakovo. Mara Popović rođena ocu Miloradu u Donjim Podgradcima 1940. godine ubijena je u logoru kod Požege. Dragica Dobrijević rođena ocu Jovi u Prijedoru 1930. godine ubijena je kod Banje Luke. Danica Hudurović rođena ocu Janku u Ladešiću Draga 1935. godine ubijena je kod kuće u Ladešićima. Spasoja Karan rođen ocu Jovanu u Košući 1938. godine ubijen kod Kozare. Ljubomir Milošević rođen ocu Dragoji u Donjoj Gradini 1932. godine ubijen kod Draksenića. Ostoja Muharem rođen ocu Jovi u Mrakodolu 1934. godine ubijen kod Bosanske Kostajnice. Anka Pajić rođena ocu Mili u Vojniću 1912. godine ubijena u direktnom teroru kod Đakova. Neke od navodnih jasenovačkih žrtava stradale su daleko izvan Hrvatske. Petar Demeter rođen ocu Đuri u Vinkovci 1937. godine umro je 1942. godine kao izbjeglica u Budimpešti. Milivoj Radulović rođen ocu Nikoli u Uštici 1939. godine ubijen je od Nijemaca 1942. godine u logoru Buchenwald.

Kao što je opet vidljivo iz priloženoga, mnogi od izvora koji se koriste za mrežni jasenovački popis su međusobno oprečni. Ako se te dvojbene izvore već koristi kao pouzdane, imalo bi smisla u mrežnom jasenovačkom popisu ne navoditi osobe oko kojih se izvori ne slažu? Izgleda da glavni cilj nije pažljivo znanstveno traženje istine, već nekontrolirano povećanje broja navodnih jasenovačkih žrtava, a kao što je vidljivo, takav nekontrolirani kaos seže tako daleko da se čak izravno tiče i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Paradoksalno je tko financira takve vrste prevara – hrvatska država preko Ministarstva kulture. Naravno, dopisi s upozorenjima o prevarama koje se događaju s popisom žrtava u JUSP Jasenovac su slani resornom ministarstvu, bivšoj ravnateljici i sadašnjem v.d. ravnatelja Spomen-područja Jasenovac, ali dosad nije bilo odgovora ni reakcije. Tko zna, možda će nakon provedbe raspisanog natječaja novi ravnatelj ili ravnateljica biti revniji u odgovaranju.