Arhiva oznaka: Slavko Goldstein

GLAS SLAVONIJE: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

(objavio Dragovoljac, Narod)

Poslijeratni logor Jasenovac
Poslijeratni logor Jasenovac

U Glasu Slavonije objavljen je prilog Damira Gregorovića i Darka Jerkovića o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac pod naslovom “Jasenovac: Zašto se ne zna istina?” koji možete pročitati ovdje. Uz ovaj prilog objavljeni su i razgovori s istraživačima ove problematike. Kraći intervju Blanke Matković možete pročitati ovdje (pdf), a u cijelosti ga objavljujemo i na našoj web stranici. U ovom razgovoru najavljujemo i tiskanje knjige o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac koju priprema suosnivač i član naše udruge Stipo Pilić u suradnji s Blankom Matković. Ova knjiga bit će znatno prošireni i nadopunjeni izvorni znanstveni rad koji je pod naslovom “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima” objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (br. 56) u prosincu 2014.

Ovim putem podsjećamo javnost da smo od siječnja 2015. do danas uputili veći broj dopisa JUSP Jasenovac, Ministarstvu kulture, Vladi RH i Uredu predsjednice, a u prosincu 2016. novi dopis upućen je Saboru, svim klubovima zastupnika i nezavisnim zastupnicima, političkim strankama, HAZU, Matici hrvatskoj i drugim javnim ustanovama. Jedini odgovor koji smo ikada zaprimili bio je onaj Kluba zastupnika Mosta od 13. siječnja o.g. kojim smo obaviješteni da je naš dopis proslijeđen njihovim zastupnicima. O našem dopisu progovorio je i nezavisni zastupnik Željko Glasnović u emisiji “Markov trg” emitiranoj 20. prosinca 2016.
Na web stranici JUSP Jasenovac i dalje su navedeni netočni podaci o događanjima u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata koji se temelje na radu Slavka Goldsteina te se time nastavlja obmanjivati domaća i svjetska javnost.

GLAS SLAVONIJE:

Za početak, sažeto, što sadrži Vaš i kolege Pilića rad Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima?

Naš rad nastao je u sklopu većeg istraživačkog projekta o Drugom svjetskom ratu kojeg sam započela 2006., a 2007. mi se pridružio Stipo Pilić. Otada smo istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji te onima u Banja Luci i Londonu. Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dotada se uglavnom fokusirala na „Ciglanu“ kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga datuma bilo je sporadično, fragmentarno i nesustavno, a izvori o tome svodili su se ponajviše na usmena svjedočanstva koja do tada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima. Ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu nije bilo, pa smo se stoga mi u našem radu naročito fokusirali na tu problematiku.

Cilj našeg rada bio je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upotpuniti pronađenima arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. U radu smo koristili ukupno oko 70 arhivskih dokumenata jugoslavenske provenijencije koji se osim Državnog arhiva u Sisku čuvaju i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Prvi konkretni dokaz o postojanju logora pronašla sam početkom 2009. u Državnom arhivu u Sisku u čijoj nadležnosti je područje Jasenovca. Riječ je ustvari o dva zapisnika Narodnog odbora Kotara Novska iz ljeta 1946. o dijeljenju cigle iz jasenovačkog logora, a u njima se spominje i Anatolij Avramov, „upravnik zatočenika u Jasenovcu“. U jednom dokumentu Udbe iz sredine studenog 1946., odnosno zapisniku sa saslušanja logoraša Ivana Križanovića koji je u kolovozu 1946. sa skupinom zatočnika pobjegao iz logora i zatim ponovno uhvaćen, „isljednik“ Udbe pita Križanovića da odgovori na pitanje „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“. Stoga ovdje možemo nagađiti o tome da je riječ o izrazu koji se bio ustalio i ostao u upotrebi u trenutku kada je njegov službeni naziv u drugim dokumentima iz tog vremena već bio Zavod za prisilni rad Jasenovac ili Kazneni zavod Jasenovac. Zabrana rušenja i oštećivanja logora od 29. lipnja 1945. koju smo također pronašli u dokumentima demantira Slavka Goldsteina i ostale zagovaratelje teze da su rušenje i demontiranje logora započeti odmah po završetku Drugog svjetskog rata, a drugi dokument Narodnog odbora Kotara Novska također demantira njihovu tezu da su postrojbe Jugoslavenske armije zatekle Jasenovac u ruševinama. Riječ je o najobičnijim izmišljotinama koje arhivski dokumenti diskvalificiraju podjednako kao i njihove propagatore.

Rad smo dovršili 2013. i objavili kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Istraživanje je nakon toga nastavljeno, a Pilić je pronašao nove dokumente koji će biti predstavljeni u zasebnoj knjizi. Ona će dodatno potvrditi postojanje poslijeratnih logora na jasenovačkom području i objasniti njihovo funkcioniranje. Knjiga bi mogla izići do kraja godine, a nakladnik će biti naša udruga – Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“.

Jedno načelno pitanje: Zašto je Jasenovac tema koja još uvijek izaziva prijepore u hrvatskom društvu, bez obzira što, eto, već 25 godina živimo u slododnoj, neovisnoj i demokratskoj RH?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Jasenovac je simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina jer ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti.

Konačno utvrđivanje činjenica nije u interesu onih koji od Jasenovca već desetljećima dobro žive. Jedina šansa za njihov opstanak je ona „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati jer hrvatski narod je taj koji plaća održavatelje jasenovačkog mita u Spomen-području Jasenovac. Kakve će biti posljedice kada jednog dana „službena“ revizija potvrdi ono o čemu članovi naše udruge već mjesecima pišu i predočavaju silne dokaze?

Stoji li teza da je Jasenovacc i dalje političko pitanje (i zašto), umjesto da je pitanje za povjesničare i historiografe?

Nažalost jest iako ne bi smio biti. Među onima koji uspješno kapitaliziraju jasenovački mit svakako su i političari koji su ujedno najzaslužniji za konstantno politiziranje ratnog Jasenovca iako nas istovremeno nastoje ušutkati s tvrdnjom da žrtve treba poštivati, pokloniti im se i s tom pričom konačno završiti. Ipak, to se neće dogoditi dok god sva pitanja ne budu odgovorena, a istina otkrivena. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društvenoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo i da odbacujemo povijest koju je ispisala partija. Jasenovac je naš prvi grijeh i to ga čini političkim pitanjem.

Dojam je da postoje dvije istine o Jasenovcu, da se neke povijesne teme tretira, barem u službenoj politici, kako neupitne, dok činjenice, pa i vaša istraživanja, pokazuju i dokazuju drukčiju sliku. Kako to zapravo protumačiti?

Istina je uvijek samo jedna jedina, no katkad su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i je smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se nadopuniti postojeće spoznaje ili čak u potpunosti promijeniti. Ono što u ovom trenutku znamo je to da podaci na službenoj stranici Spomen-područja Jasenovac ne odgovaraju istini. Na temelju svih dokumenata koje smo pronašli postojanje logora/zavoda Jasenovac je neupitno i zato više nema nikakvog razloga da se podaci te ustanove o poslijeratnom logoru Jasenovac ne nadopune novim znanstvenim otkrićima, osim možda lijenosti ili ideološke pristranosti. U zaključku našeg rada iz 2014. istaknuli smo da je pronađenim dokumentima potvrđeno postojanje sustava zarobljeničkih logora u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije, ali i to da je o broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće govoriti bez daljnjih istraživanja koja su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Samo tako se može doći do potpune istine. Povijest i ostale znanosti po svojoj naravi ne podliježu nikakvim dogmama bilo kakve službene ili neslužbene politike, a svi pokušaji da se znanost podvrgne takvom tretmanu vode do onoga do čega je nekoć dovela politika Slobodana Miloševića.

Jasenovac je spomen-područje, pa neki ne žele ni čuti za nova iskapanja, kao da je već sve odavno napravljeno. Bi li nova iskapanja (istraživanja na terenu) bila korisna kako bi se kompletirala jasenovačka građa, da tako kažem?

Naša udruga već pune dvije godine Spomen-području Jasenovac i Ministarstvu kulture te nekim drugim državnim institucijama šalje dopise kojima tražimo da se „stari“ podaci nadopune novim otkrićima, ali sve što smo dosada dobili bila je šutnja. Pitanje je možemo li se nadati drugačijem stavom od trenutnog v.d. ravnatelja Ive Pejakovića odnosno novog ravnatelja koji će biti izabran. Kad jednog dana Spomen-područje Jasenovac postane ustanova kojoj će znanost biti na prvom mjestu, a politika na zadnjem, tada se možemo nadati i nekim novim iskapanjima na tom prostoru.Naš je stav taj da su ekshumacije, i to na obje obale Save, apsolutno neophodne jer bez njih teško možemo postići daljnji napredak u istraživanju ove problematike. Poseban naglasak potrebno je staviti na istraživanje lokacija poslijeratnih jasenovačkih logora, uključujući Krapje i Bročice.

Zaključno, koja je realna, objektivna procjena broja žrtava u Jasenovcu u ratnom, ali i u poratnom razdoblju?

Naš je stav da bilo kakva laž o stradalima jest poniženje za svaku žrtvu i obitelj i zato licitiranja brojkama ne smije biti. Ovo nije kladionica nego ozbiljan znanstveni rad i problematika koja već desetljećima opterećuje hrvatsko društvo. Brojati se počinje od nula naviše, a ne od dva milijuna naniže. Sve činjenice o žrtvama moraju biti prezentirane jasno, precizno, dokumentirano, kao i podaci o počiniteljima zločina kada su oni poznati. Zasad bez daljnjih interdisciplinarnih istraživanja nema smisla govoriti o bilo kakvim brojkama, osim onih žrtava koje se dokumentirano mogu potvrditi. Jedino što se sa sigurnošću može reći jest da su na prostoru logora Jasenovac i Donje Gradine do sada iskopani ostaci 725 osoba. Najveći dio ovih žrtava ekshumiran je ili iskopan u grobištima u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, a samo manji broj na lijevoj obali Save, u mjestu Jasenovcu, odnosno na prostoru samog logora. Ovdje ističemo i ratnih i poratnih žrtava, jer se najznačajnijim i najtemeljitijim poslijeratnim ekshumiranjem i istraživanjem grobišta u Donjoj Gradini izvršenom 1964. ustanovio broj od 477 žrtava, ali pronađeni materijal i izvješća, posebno antropologa govore u prilog i ratnih i poratnih žrtava. Uostalom o tome svjedoče i sami članovi saveznog SUBNOR-a kada kažu da se treba paziti da se prilikom istraživanja ne ekshumiraju ustaški i njemački grobovi. Treba reći i to da su tadašnja istraživanja zaustavljena i nikad nisu dovršena. Prema tome ni u kom slučaju ne govorimo o ukupnom broju žrtava ili posmrtnih ostataka, već samo i isključivo o broju žrtava koje su ekshumirane. Moje je mišljenje da konačan broj ratnih i poratnih žrtava u Jasenovcu nikada neće biti poznat, no sustavnim istraživanjima moguće je doći do materijalnih i pisanih dokaza za barem veći broj žrtava.

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.


Poštovani,

u emisiji Bujica, urednika i voditelja Velimira Bujanca, emitiranoj 25. siječnja 2017. gostovao je novinar Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U ovom priopćenju želimo se osvrnuti na dva važna detalja o kojima se govorilo u ovoj emisiji.

Na upit voditelja Velimira Bujanca o presudi Dinku Šakiću njegov gost Igor Vukić istaknuo je da je presuda Dinku Šakiću doista bila nepravedna te je spomenuo seriju članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku u kojima se raspravljalo o toj presudi. Igor Vukić propustio je navesti da je detaljna analiza Šakićeve optužnice i presude objavljena u četiri nastavka u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 5. siječnja 2017., a potpisuju je Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić, odnosno autori među kojima nema niti jednog člana Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Štoviše, Blanka Matković i Nikola Banić članovi su Upravnog odbora Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u čijem posjedu se nalazi sudska dokumentacija Šakićevog suđenja koju je 2007. koautorici Blanki Matković ustupio pok. Dinko Šakić. Od sredstava javnog informiranja ubuduće očekujemo korektan odnos i poštivanje autorskih prava u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Pristupom kojemu smo svjedočili u spomenutoj emisiji javnost je vrlo vjerojatno ostavljena u pogrešnom uvjerenju da je navedeno istraživanje i rad nastao u okviru djelovanja Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, iako spomenuto društvo ni na koji način ne surađuje s našom udrugom. Osim toga, u svom osvrtu na suđenje Dinku Šakiću i rad odvjetnika, novinar Igor Vukić istaknuo je sljedeće: „To je 1998.-1999. godina. Naprosto se nije moglo u tom trenutku očito u javnosti ići dalje od toga što su barem neke stvari iznesene na vidjelo.“ U prvom dijelu naše analize Šakićeve optužnice i presude istaknuli smo u kakvoj atmosferi se odvijalo Šakićevo suđenje. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“, a isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. Autor ovog teksta bio je novinar Igor Vukić. Stoga bi bilo zanimljivo čuti od današnjeg novinara Igora Vukića da pojasni zbog čega se 1998. i 1999. u javnosti nije moglo ići „dalje“ jer upravo je zbog toga pok. Šakić otpremljen na 20 godina robije za, između ostalog, i ubojstvo Leona Perere koji je u trenutku ubojstva već bio mrtav.

Voditelj emisije Velimir Bujanec ustvrdio je da je „Igor Vukić doživio satisfakciju da je bivši predsjednik tzv. SFRJ i bivši visoki dužnosnik Republike Hrvatske 1992. govorio što Igor Vukić govori danas“. Vodimo li se tom logikom, mogli bismo također reći da je Stipe Mesić doživio tu satisfakciju da danas govori ono što je Igor Vukić pisao 1998.,a to je izgledalo ovako: „Svibanj je inače poticajan mjesec za neoustaške desničare, poklonike kulta NDH. Navršavaju se datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja, kad su partizani zarobili veliku kvislinšku vojsku kod Bleiburga. Likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (duge zarobljeničke kolone koje su od granice s Austrijom sprovođene sve do gradova u Srbiji) važne su točke u desničarskoj ideologiji. Nekoliko je događaja ovoga proljeća ubrzalo dinamiku desničarske scene, uz najave osnivanja novih stranaka i drugih akcija. Sezonu desničarenja otvorila je Hrvatska stranka prava koju vodi Ante Đapić, serijom mitinga koji su kulminirali u Vukovaru, ubrzo nakon što je to područje reintegrirano u Hrvatsku. Trubeći, provocirajući srpske stanovnike ustaškim simbolima i parolama, sljedbenici Ante Đapića provezli su se kroz grad i održali zbor. Predstavnici međunarodne zajednice intervenirali su kod hrvatskih vlasti, tražeći poduzimanje mjera protiv „pravaša“ (…) Desničarske grupice, ako i nisu brojne, vrlo su glasne. Njihove predstavnike uvijek se može naći na javnim tribinama, osobito kad su na programu njihove omiljene teme: ustaški zločini, NDH, Bleiburg, fašizam/antifašizamPodižu se krivične prijave protiv preživjelih partizanskih komandanata. Prilozima pune stranice novinskih pisama čitatelja, ne birajući riječi i optužbe za drugu stranu. Neoustaštvo je legitimitet dobilo već s pojavom HDZ-a na javnoj sceni kad je Tuđman pustio duha iz boce izjavama kako NDH nije bila samo zločinačka država kako ju je prikazivala dotad službena historiografija, već i legitimna težnja hrvatskog naroda. Dolaskom na vlast antikomunistički HDZ pomaknuo je klatno prema snažnom javnom rehabilitiranju NDH. Uslijed takve atmosfere uklonjeni su brojni antifašistički spomenici, u jezik i društveni sabražaj ušli su arhaizmi iz doba NDH, neke vojne jedinice, osobito u Hercegovini, dobile su ime po ustaškim oficirima.“ Retorika je ovo koju svakodnevno imamo prilike slušati.

Osim toga, u svom nastupu novinar Igor Vukić spomenuo je i rad „kolege Stipe Pilića i kolegice Blanke Matković“, inače povjesničara, o poslijeratnom logoru Jasenovac. Pritom je ispustio reći da je rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Ovaj rad nastao je kao dio većeg istraživačkog projekta kojeg je 2006. pokrenula Blanka Matković. U jesen 2007. u radu joj se pridružio kolega Stipo Pilić, a u ožujku 2008. zajedno su osnovali našu udrugu. Dakle, niti taj rad nema nikakvu poveznicu s Društvom za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, no zbog činjenice da ni gost Igor Vukić ni voditelj Velimir Bujanec nisu naveli ove podatke javnost bi još jednom mogla steći pogrešan dojam da je spomenuti rad zasluga Vukićevog Društva.

Na kraju ovog priopćenja želimo se osvrnuti da opasnu ideju na kojoj ustraje spomenuto Društvo. Osvrnuvši se na video snimku Stipe Mesića iz 1992. u kojoj on govori o Jasenovcu i „svjetskoj komisiji“ koja bi se tom problematikom trebala baviti, Vukić odgovara: „Šteta je što on nije ustrajao na tim tezama, što ova svjetska komisija o kojoj on govori nije osnovana.(…) Nedavno je Efraim Zuroff imao jedan pametan prijedlog. Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki. (…) Zašto se ne bi osnovala jedna komisija, mogu doći i svjetski sudionici pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu. Mi smo spremni sudjelovati u komisiji.“ Nadalje Vukić govori o arhivskim izvorima i brojnoj literaturi o Jasenovcu, tiskanoj nakon Drugog svjetskog rata pa se gotovo doima da u posljednjih 70 godina nitko nije zavirio u arhive niti pročitao barem jednu knjigu o tom logoru, a kamoli objavio kakav objektivniji znanstveni rad zbog čega nam je, naravno, neophodno Zuroffovo povjerenstvo ne bi li nas ono naučilo čitati, a usput i kontrolirati.

Kolika je doista korist od povjerenstava u čijem radu veoma često sudjeluju osobe bez potrebnih kvalifikacija i poznavanja znanstvene metodologije svjedoči i reagiranje Vice Vukojevića o radu nekadašnje saborske Komisije za žrtve rata i poraća koja je djelovala tijekom 1990-ih. U svom pismu Vukojević navodi: „Žrtve židovskog naroda prvi put su spomenute tek u izvješću iz  rujna 1999. U tom izvješću se spominje brojka od samo 240 ubijenih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razlog je u činjenici da je tadašnji član spomenute komisije Slavko Goldstein obećao tom saborskom tijelu ustupiti već postojeći popis žrtava koji je navodno sastavljen u Židovskoj općini Zagreb, pa se iz tih razloga komisija nije posebno bavila istraživanjem tih žrtava, već je  evidentirala samo slučajeve do kojih je došla rutinskim radom na terenu. Slavko Goldstein nikada nije ispunio svoje obećanje dano komisiji i predao dokumentaciju.“ Dakle, povjerenstvo osnovano s ciljem da ustanovi stvarni broj i imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća pouzdalo se u nekakav fantomski popis kojeg je spomenuo član komisije, inače završeni srednjoškolac kojemu kronično nedostaje poznavanje znanstvene metodologije, ujedno i nekadašnji pripadnik postrojbi Jugoslavenske armije od kojeg se teško može očekivati nekakva objektivnost te osoba koja uporno nastupa u medijima s tvrdnjom da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao i to unatoč činjenici da je suočen s nizom dokumenata „svojih“ vlasti koje su tvrdile suprotno. Vjerodostojnost takvih članova nekakvih povjerenstava u najmanju ruku je upitna.

Zuroffova ideja „da je potrebna hrvatsko-srpska ili neutralna, međunarodna komisija koja će utvrditi razmjere zločina“ u Jasenovcu te „ZAUVIJEK ovo pitanje skinuti s dnevnog reda“, a kojoj se pridružilo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ne samo da je opasna, već je i alarmantna. Ovakve inicijative na tragu su Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Jedino načelo na kojemu počiva znanost je „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama znanost ne poznaje nacionalnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može ZAUVIJEK biti skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličnija praksi totalitarnih režima. Potrebno je zapitati se nije li nakon sedam desetljeća čekanja došlo vrijeme da Hrvati konačno doista pišu vlastitu povijest bez srdžbe i naklonjenosti, bez ideoloških predrasuda, ali i nametnutog osjećaja krivnje. Pristup koji zagovaraju Efraim Zuroff i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac polazi od pretpostavke o upitnoj vjerodostojnosti hrvatskog naroda da stranice svoje povijesti ispisuju domaći povjesničari. Ovakav pristup u suprotnosti je sa stavom naše udruge koja je odgovorna za istraživanja i radove koje je u svom nastupu spominjao novinar Igor Vukić, pa ćemo stoga još jednom reći: Svoju povijest pisat ćemo mi!

 

mr. sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

 

dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

Dopredsjednik Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 5.1.2017. (pdf)

(Kamenjar, HrSvijet, Dragovoljac, Narod)

Poveznica na prvi,drugi i treći dio teksta

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 29.12.2016. (pdf)

(HrSvijet.net, Dragovoljac.com, Narod)

Poveznica na prvi i drugi dio teksta

Albert Izrael i kapar Nisim

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici je mnogo toga stavljeno je Dinku Šakiću na teret, a kao u Kafkinom „Procesu“ neprecizno se spominju neimenovane žrtve neutvrđenog broja da bi se u jednom ipak na kraju nepotpuno navela imena dvojice navodno obješenih u kontekstu koji se može tumačiti kao jedan događaj ili kao dva odvojena s nepoznatim vremenskim razmakom između njih, ali tako da se uopće ne može naslutiti kad se spomenuti događaj mogao dogoditi pa se tako ne zna je li se spomenuto uopće dogodilo za vrijeme Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom. U jednom slučaju poimenično su spomenuta dvojica obješenih logoraša Albert Izrael i kapar Nisim koji su „ostali visjeti na stupovima u logoru po nekoliko dana“. Ne precizira se niti vrijeme pa nije iznenađenje da se za jednu žrtvu navodi samo ime i pridjev imenu nastao kao opis navodne radnje zbog koje je obješen. Kapar nije ime ni prezime već dokaz da sud uzima u obzir nepotpune i neprecizne podatke u suđenju gdje je presuda već donesena na političkom nivou i očito je samo preostalo da je se pravosudno formalno provede. Od trojice svjedoka jedino je Jakov Finci govorio o Albertu Izraelu i Nisimu, svjedok Bednjanec govorio je samo o Nisimu, a Sarač ga nije imenovao. Svjedočenje je bilo kontradiktorno, ali ne i za sud koji je odbio zahtjev obrane za suočavanjem kao neproduktivan. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (2)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 22.12.2016. (pdf)

(Kamenjar.com, Hrvatski fokus, HrSvijet.net, Dragovoljac.com, Narod.hr)

Poveznica na prvi dio teksta

SVJEDOCI

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U istrazi i tijekom Šakićeva suđenja ispitano je 56 svjedoka, od toga 35 bivših logoraša od kojih je samo 12 bilo zatočeno u jasenovačkom logoru za vrijeme dok je upravitelj bio Dinko Šakić i za vrijeme događaja koji mu se stavljaju na teret u optužnici. Od tih 12 potencijalnih svjedoka očevidaca samo njih šest u istrazi izravno optužuje Šakića za zločine u kojima je sudjelovao, naredio ih ili sam učinio. Ukupno ga za konkretne zločine direktno okrivljuje devet bivših logoraša. Među logorašima koji direktno ili indirektno optužuju Šakića za neki zločin i to ne samo za njegovog upravljanja logorom već i izvan tog razdoblja njih čak osam su međusobno povezani na više načina. Zajedničko im je da su bili predratni komunisti ili komunistički simpatizeri, njih šestorica se znaju iz tzv. građevinske grupe iz jasenovačkog logora, a neki od njih bili su istovremeno i u logoru Stara Gradiška. U Staroj Gradiški se s njima upoznao Šimo Klaić. Taj Klaić bio je u isto vrijeme u Staroj Gradiški i Lepoglavi s još jednim svjedokom optužbe Zdenkom Schwartzom. Prema iskazu Derviša Sarača tijekom istrage njemu je prije davanja iskaza telefonirao Šimo Klaić glede svjedočenja protiv Šakića. Zanimljivo je da sud nije reagirao na ove navode i uklonio sa suđenja sivu eminenciju ove vrlo prisne grupe svjedoka izuzimajući iz spisa barem njegova „svjedočenja“, pa je to znakovita indicija da se radilo o procesu pod utjecajem politike. Jedini svjedok koji za neki zločin direktno optužuje Šakića, a ne pripada grupi jasenovačkih (pre)slobodnih zidara, bila je Ana Šimunčić koja je za vrijeme događaja kojem je navodno nazočila bila osmogodišnja djevojčica. Prema iskazima i svjedočenjima većina bivših logoraša bili su pretežni dio svojih logoraških dana u Staroj Gradiški, a tek su nakon raspuštanja tog logora u jesen 1944. prebačeni u Jasenovac što znači da su proveli tek nekoliko dana u logoru za vrijeme upravljanja Dinka Šakića. Neki od svjedoka bili su u Jasenovcu puno prije nego što je Šakić postao zapovjednik, a jedan dio njih je i pušten do 1944. Nekoliko svjedoka pa čak i bivših jasenovačkih logoraša izjavilo je da nikada nisu čuli za Šakića ili ga sreli, neki su izjavili da su za njega čuli na televiziji ili čitajući dnevni i tjedni tisak. Kako je grozničava bila potraga za svjedocima svjedoči i iskaz Željka Salzbergera iz Zagreba koji je u istrazi izjavio da nikada nije bio u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Svjedokinja Kata Švraka bila je prema njenoj izjavi ukupno pet dana u logoru u svezi ispitivanja o nekim ljudima iz njenog rodnog sela Uštice koje se nalazi blizu logora, a Milka Žabčić uopće nije bila u logoru već je bila internirana u mjestu Jasenovac.[1] Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (2)

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić, Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 15.12.2016. (pdf)

(Dragovoljac.com,  Kamenjar.com, Sloboda.hr, HrSvijet.net, Narod.hr)

„Nama pod hitno treba novu oluja i lustracija našeg društva“, izjavio je predsjednik Hrvatskog etičkog nacionalnog sudišta prof. dr. Zvonimir Šeparović pred punom dvoranom Hrvatske katoličke misije u Offenbachu u lipnju 2015.[1]

Izručenje Dinka Šakića 1998.
Izručenje Dinka Šakića 1998.

Šeparović je bio u pravu. Hrvatskoj doista treba nova oluja i to takva koja će neizostavno dovesti do revitalizacije odnosno preporoda hrvatske kulture i znanstvene misli, ali i našeg mentalnog sklopa. Riječ je o neminovnom dijelu odrastanja u svim mladim demokracijama, a katarza kroz koju hrvatsko društvo mora proći nemoguća je bez revizije povijesti koja će nam omogućiti da shvatimo što smo od naših predaka naslijedili i kakvu bolju budućnost na takvim spoznajama možemo izgraditi. No, što to točno iz povijesti možemo naučiti ako imamo opravdanog razloga sumnjati u „dogmatsku“ i zacementiranu verziju povijesti i to u društvu u kojemu se prirodan tijek znanstvenog istraživanja, dakle revizija, sustavno nameće kao razlog za osudu i linč?

U hrvatskoj modernoj povijesti mnogo je primjera koji bi nam mogli poslužiti za temeljitu analizu ovakve žabokrečine u koju su hrvatske humanističke i društvene znanosti gurnute nakon komunističkog osvajanja 1945. No, među njima je i jedan koji je u ne tako davnoj prošlosti izazvao veliku pažnju medija – suđenje Dinku Šakiću. Odvijalo se to pod budnim okom sveprisutnog Efraima Zuroffa, direktora Centra Simon Wiesenthal koji je od argentinskih vlasti tražio Šakićevo uhićenje. Šakić je uhićen 30. travnja 1998. u svom domu u Argentini i to na datum kada se obilježava Dan hrvatskih političkih uznika, a Hrvatska je podnijela zahtjev za njegovo izručenje na koje je Šakić pristao. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“ kada se obilježavaju „datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja“ i u kojemu su „likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (…) važne točke u desničarskoj ideologiji“.[2] Isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. No, umjesto „desničarskih duhova“ temeljita analiza Šakićeve optužnice i presude otključava ormar prepun komunističkih izmišljotina i konstrukcija kakvima se hrvatski javni prostor, osam godina nakon Šakićeve smrti, još uvijek truje. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (1)

ZAHTJEV HDP DR. RUDOLF HORVAT MINISTARSTVU KULTURE RH

Ministarstvu kulture RH danas smo poslali dopis Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat povodom naših znanstvenih istraživanja i objavljenih rezultata koji su u protekle dvije godine privukli veću pažnju javnosti.

Iako je ovaj dopis naslovljen na Ministarstvo kulture RH, od svih nadležnih institucija RH očekujemo zaštitu slobode znanstvenog istraživanja (u skladu s člankom 69. Ustava RH) te  uvažavanje znanstvenih rezultata koje su naši članovi postigli radeći na istraživačkim projektima u Hrvatskoj i inozemstvu. Veći dio naših radova objavljen je u akademskim časopisima te recenziran i verificiran od strane domaćih i stranih stručnjaka. Manji dio objavljen je u tiskovinama, ali uz navođenje svih izvora i poštujući znanstvenu metodologiju rada.

Cilj našeg znanstvenog i javnog djelovanja je istraživanje dosada skrivenih detalja iz suvremene hrvatske povijesti te pravodobno i istinito informiranje domaće i strane javnosti o tim događajima.

Osim Ministarstva kulture, ovaj dopis poslan je Ministarstvu znanosti, Vladi RH, svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru, saborskim odborima (Odbor za ljudska prava, Odbor za obrazovanje, znanosti i kulturu, Odbor za ratne veterane),  Uredu Predsjednice RH,  Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj,  Hrvatskoj matici iseljenika,  Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskom institutu za povijest, Spomen-području Jasenovac, pojedinim političkim strankama i udrugama te medijima (HrSvijet.net, MaxPortal.hr, Sloboda.hr, Narod.hr, hkv.hr, Kamenjar.com, Dnevno.hr, Dragovoljac.com,  Hrvatsko slovo, Braniteljski-portal.hr, Hrvatski tjednik, Fenix magazin, The Croatian Herald).

Ovim putem molimo medije koji su ovaj dopis zaprimili da ga objave, a Ministarstvo kulture i ostale nadležne institucije da se o njemu očituju.

Nastavi čitati ZAHTJEV HDP DR. RUDOLF HORVAT MINISTARSTVU KULTURE RH

FENIX MAGAZIN: POSLJEDNJI NASTAVAK PRVOG ZAJEDNIČKOG INTERVJUA ČLANOVA UO NAŠE UDRUGE

U izdanju hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix magazin za studeni objavljen je treći dio prvog zajedničkog intervjua članova Upravnog odbora naše udruge kojeg možete pročitati ovdje. U razgovoru su sudjelovali Blanka Matković, Peter Anthony Ercegovac i Nikola Banić.

Prvi dio ovog intervjua možete pročitati ovdje, a drugi na ovoj poveznici.

Zahvaljujemo uredništvu Fenix magazina na suradnji.

OLUJA 2 – NOVI HRVATSKI NARODNI PREPOROD

Hrvatski tjednik, 15.12.2016.
Hrvatski tjednik, 15.12.2016.

U prošlom broju Hrvatskog tjednika član našeg Upravnog odbora Nikola Banić i njegov koautor M. Koić objavili su tekst pod naslovom „Zatišje pred oluju“. Ovaj tekst privukao je veću pažnju čitateljstva iako je malo tko shvatio da je ustvari riječ o Oluji. Pa neka Oluja 2 otpočne…

Ovim putem zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na suradnji i objavi ovog iznimno važnog feljtona pod naslovom “Ruše li podaci JUSP-a Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću?” koji potpisuju Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić. Prvi nastavak bit će objavljen i na našoj web stranici u nedjelju, 18. prosinca 2016.