(objavili portal Kamenjar i Obiteljska stranka)

Na javnim tribinama sloboda je nedopuštena

U utorak 25. listopada 2016. u 18 sati je održana javna tribina u dvorani srpskog privrednog društva „Privrednik“, zdanju Lazara i Jovana Bačića iz Jasenovca, s gore navedenim naslovom, kojoj je organizator bilo Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, a gosti teolog i novinar Drago Pilsel i povjesničar Dragan Markovina, dok je tribinu vodio novinar Saša Kosanović. Zanimljivo da S. Kosanović nije mogao naći nikoga iz svoje narodnosne zajednice tko bi o tome imao što reći, pa se „jadan“ morao osloniti na „Khuenove“ Hrvate. Budući se tema ticala i suautorskog rada kolegice mr. sc. Blanke Matković i mene, nazočio sam tribini i pokušao doći do riječi jer su sudionici na tribini nekritički, ideološki, propagandistički i bez ikakvog znanstvenog utemeljenja na tribini blatili naš znanstveni rad o poslijeratnom zarobljeničkom logoru Jasenovac. Tako je navedeni trojac prekršio osnovna demokratska i znanstvena načela u kojima riječ treba reći i druga, napadana strana. Tribinu su naprasno i nasilno prekinuli, tobože jer su oni „ugroženi“ u „svetom hramu Privrednika“. Ovdje ću dati nešto dulji svoj osvrt na cijelu tribinu s posebnim naglaskom na one dijelove u kojima se govori o našem radu o poslijeratnom Jasenovcu, ali i o ostalim dijelovima koji govore o pristupu i metodologiji sudionika tribine, ali i društvenom kontekstu. Ne očekujem da bi to mediji onih koji su organizirali tribinu mogli i željeli objaviti jer to nisu učinili ni prije šest mjeseci, a da im je i do kakve polemike, razgovora i dijaloga mogli su to omogućiti tijekom tribine. Uostalom oni su to ponovili nekoliko puta na tribini, naglašavajući tako unaprijed da oni nisu na toj tribini zbog dijaloga, nego radi samopromocije i jedne nove presude. Ovo reagiranje pišem u svoje ime, kao Stipo Pilić. Na tribini je bilo govora i o „Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ u kojem sam član Upravnog odbora, koje je tijekom cijele tribine napadano i kojem je još jednom po ne znam koji put suđeno, bez prava na obranu, ali to je već navika stara. A prava na obranu i na javnim tribinama nema u žaljenom komunističkom narativu za kojim toliko žale i provode ga sudionici tribine. Oni su se potrudili i trude se da nam dokažu svu „dobrotu“ tog narativa i života u njemu, a na tribini su to i dokazivali načinom i pristupom.

Tribinu je otvorio njezin voditelj Saša Kosanović navodeći temu s gornjim naslovom s naglaskom na pojačanom revizionizmu, pogotovo od prije dvije godine po osnivanju Društva za istraživanje trostrukog logor Jasenovac. Zanimljivo da revizionizma nije bilo prije osnivanja Društva iako su svi „revizionistički“ tekstovi objavljeni u raznim tiskovinama i znanstvenim radovima prije osnivanja Društva tako da se tek s osnivanjem Društva „rascvjetao“ revizionizam.  Za Dr. sc. Dragana Markovinu glavni je problem razgrađivanje „socijalističkog narativa“ kao negativni proces. Na žalost ne razgrađuje se socijalistički narativ, nastup Markovine je učvršćivanje i utvrđivanje, ali ne socijalističkog nego ortodoksnog komunističkog narativa (što je on i rekao) po kojem je svaki drugačiji govor o bilo čemu, pa i poslijeratnim žrtvama izvan toga narativa grijeh i zločin, te veličanje ustaške NDH-a. No, nije Markovina „blesav“ kako bi narod rekao, on priznaje poratne žrtve, ali vidi jednu drugu stvar koje se plaši i zbog koje i nastupa, a to je „opasnost“ da se na osnovi poratnih žrtava prosuđuje i osuđuje „antifašističko“ djelovanje u ratno vrijeme. S druge strane ne pada mu na pamet, ako je uopće pročitao članak mr. sc. Blanke Matković i mene, da uvidi kako se nas dvoje uopće ne bavimo samo žrtvama, mi se bavimo i tražimo i počinitelje zločina, mjesta i logore gdje su bili smješteni, stratišta gdje su bili likvidirani, grobišta gdje su skriveni, skrivani i još ih skrivaju. U tom se radu oslanjamo na dokumente (a ne jedan-dva dokumenta) i to dokumente njegove drage mu komunističke/socijalističke vlasti i partije. A radi se o desetinama, odnosno više od sto dokumenata na koje se uopće nije osvrnuo. Kako bi mogao bolje i lakše polemizirati sve povezuje s Kaptolom, Glasom Koncila i Katoličkom crkvom, namjerno izbjegavajući dati informaciju da je glavni revizionistički rad izišao u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, jer tko zna kada će on doći u priliku objavljivati u jednom takvom časopisu. On pravi usporedbu između pojedinačnih individualnih zločina koje su počinili većinom za sada još nepoznati pojedinci na području „Krajine“ poslije Oluje i onoga što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata, što je neusporedivo. Markovina namjerno propušta reći da su to bili pojedinačni zločini, da je dio njih pravosuđe RH procesuiralo, a da se za dio njih još ne znaju počinitelji. A žrtve je već poslije Oluje njegov suradnik i prijatelj D. Pilsel u „monstruoznoj“ Tuđmanovoj Republici Hrvatskoj prikupljao s dokazima za Haag i osude najviših vlasti Republike Hrvatske, dok se žrtve poslije Drugoga svjetskog rata još traže, a počinitelji uživaju u hvalospjevima D. Markovine i „službenih“ hrvatskih povjesničara. Zločini vlasti DFJ, FNRJ, /SFRJ bili su dio totalitarnog sustava u miru i ne odnose se samo na tzv. vrijeme osvete 1945. ili 1945.-1948. nego na cijelo vrijeme postojanja te Markovini drage socijalističke države do 1990. Naravno, ostaje žal Markovine i istomišljenika što nisu osuđeni hrvatski generali i RH u Haagu za „zločinački pothvat“, jer su u tom smjeru bili usmjerili sva svoja djelovanja. Stoga su svoja trenutna djelovanja usmjerili negdje posve drugdje, daleko od povijesti, ali pri i uz politiku, jer se na taj način najlakše ostvaruju svoji privatni interesi i interesi grupa. Markovinu i njegov socijalistički krug posebno dira i iritira teza o „trostrukosti“ jasenovačkog logora. Postavlja se pitanje bi li ga manje dirala teza o „dvostrukosti“ ili „jednostrukosti“ tog logora s vremenskim postojanjem do 1956.? Vjerojatno ne bi. Ako je pak sam pojam „trostrukosti“ leno nekog njemu posebnog naroda neka nam to bolje pojasni u svojim budućim nastupima. Naravno, po njemu sve je riješila Goldsteinova knjiga o Jasenovcu. Kada jeste, zašto su svi šutjeli i još uvijek šute o „Odgovoru“ mr. sc. Blanke Matković i mene i nekoliko intervjua u kojima smo tu knjigu prokazali kao najobičniji agitpropovski pamflet Đilasove škole, kakav su i nastupi Markovine i Pilsela? Naravno da je razgovor o toj knjizi poslije toga postao besmislen, pa i Markovina je to shvatio.

Drago Pilsel se uhvatio i autoriteta Svete Stolice, (bude on postao i papa) pozivajući se na to kako su i sve posljednje pape osudile fašizam i pokajale se za fašističke zločine. Njega posebno boli i iritira monstruozna teza da je poslije Drugoga svjetskog rata izvršen genocid. Tko je to vidio? Samo ubijeni poratni zločinci NDH-a, nikakav genocid. Zato se, gdje god se počne kopati poratna grobišta, otkrije znatno veći broj od pretpostavljanog. A U Jasenovcu nikako doći ni do tisuću. Ili možda bi se i došlo, ali je veliki strah što bi se našlo. Mi se ne bojimo istraživati treba i sve ekshumirati da pokažemo svoj stupanj civiliziranosti i poštivanja čovjeka kao takvog. A budući su ubijeni zločinci NDH-a nema svjedoka, pa nema ni zločina. On misli da će se povijest i povjesničari uplašiti njegovih naučenih komunističkih parola kao znanstvenih umotvorina crvenog ustaše. G-dine Pilsel, mi nemamo tih problema, mi imamo oko sebe i ustaše i domobrane i partizane i četnike i komuniste i nekomuniste i svime time se bavimo i sve to propitujemo i provjeravamo. Tražimo da se sve istražuje i istraži. Provjeravamo i propitujemo i Vas i sebe. Zanimljivo je da D. Pilsel poratne zločine ograničava samo na vrijeme od 1945.-1948. Zašto? Je li to zato što su tobože zločini poslije toga unutarkomunistički obračun. Jesu to, ali još više progon neistomišljenika, što smo imali prilike vidjeti i još jednom doživjeti na ovoj Vašoj tribini i nastupu. O holokaustu ni riječi, jer se ne smije govoriti o tome kako su „dobri“ komunisti „pustili“ poslije 1948. Židove  u novoosnovanu državu Izrael, uz obvezno pismeno odricanje od bilo kakvih potraživanja njihove imovine. Ovim dajem dijelom i odgovor na Markovinino pitanje na kraju tribine: Gdje su ti Židovi, gdje Srbi.  A bio u Izrael otišao i njima dragi S. Goldstein, pa se brzo vratio. Nije mogao prodavati maglu sunarodnjacima kako to čini Hrvatima s Markovinom, Pilselom i drugima.

Na pitanje voditelja tribine S. Kosanovića D. Markovini o izjednačavanju zločina oba totalitarizma on gotovo uopće ne odgovara, nego prelazi na teren odgovornosti Katoličke crkve, zagovarajući stari prokušani komunistički narativ i recept kako svako treba „čistiti ispred svojih vrata“ i kako se Katolička crkva treba kajati i žaliti žrtve druge zajednice. To je ona po njemu učinila samo deklarativno poslije papina posjeta u rujnu 1994. Sada Katolička crkva zahtjeva traženje istine o „jasenovačkim logorima“. Ne logoru, nego logorima. A te logore upravo smo mr. sc. B. Matković i ja otkrili i dokazali. I to je ono što smeta Markovinu i Pilsela – traženje istine, pogotovo kada to traži Katolička crkva. Da je u pitanju Srpska pravoslavna crkva, e to bi možda bilo i u redu, ali Katolička crkva, još iz Hrvatske, pa kako smije, a da nije pitala Kosanovića, Markovinu ili Pilsela.

Ključ svega nalazi nam Markovina u priznanju genocida srpskog naroda u NDH-a od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. On pri tome ne govori o hrvatskoj državi, s državom će biti lako kada to učini Katolička crkva. Još kada bi velikodostojnici Katoličke crkve odgovarali i prihvaćali svaki put ono što bi Markovina tražio od njih? No, pozadina te teze puno je opasnija i nije nimalo neozbiljna. Ona je nastala iz nemoći i novi je pokušaj likvidacije trenutne hrvatske države iz beogradskih krugova preko središta u Banja Luci, gdje već nekoliko desetljeća postoji Udruženje logoraša Republike Srpske u NDH koji su još 2007. tražili da RH obešteti njih i njihove nasljednike. Prihvaćanje genocida Srba u NDH-a od Katoličke crkve, a potom i hrvatske države olakšalo bi put i potpuno relativiziralo postojanje Republike Hrvatske i zločin i genocid koji je izvršila Srbija poslije Drugog svjetskog rata, a posebno u Domovinskom oslobodilačkom ratu.

Brojke su i na ovoj tribini ponovo postale dio predstave i njima se i na ovoj tribinu igralo loto. Pri tom je vrlo zanimljivo i znakovito to da nam je napokon D. Pilsel objasnio da JUSP Jasenovac radi popis žrtava zajedno s Muzejom genocida u Beogradu kojega je osnovao Milan Bulajić, osoba zaslugom koje i stoji brojka od 700.000 žrtava logora Jasenovac u Muzeju holokausta u Washingtonu. Jednostavno, kada se uvidi da su revizionisti pronašli previše „sumnjivih“ Muzej genocida pošalje pošiljku od nekoliko tisuća imena i prezimena, a kustosi JUSP Jasenovac to izmiksaju i svi mi dobijemo „njihovu“ istinu. Ne želim ovdje pristajati ni uz kakve brojke koje se „razbacuju“ bez prethodnih temeljitih istraživanja na osnovi izvornih dokumenata i povijesti srodnih disciplina i metoda kojima se može doći do najbližeg broja žrtava.

Ali Markovina ponekada i pogodi pa tako, hvala Bogu, nas revizioniste iz Hrvatske još i hvali govoreći da je čitav narativ stvaranja samostalne Hrvatske zasnovan na negaciji svega onoga prije toga, dijelom vezan s ekonomskim problemima, dijelom i autentičan u odnosu na istočne zemlje. Te nam pohvale nisu potrebne, mi dobro znamo tko smo i što radimo. Daleko je zanimljiviji dio u kojem suverenost RH svodi na grb, zastavu himnu i kunu. Čini se da ga kune najviše i zanimaju i da je ova tribina tome posvećena.

Tribinu je zaključio crveni ustaša D. Pilsel kako imamo dva puta za promjenu Ustava: dvotrećinska većina ili rat i revolucija. A onda će, kaže, on biti na drugoj strani, navodno s hrvatskom vojskom, policijom i snagama NATO-a. Neke se njegove prognoze ni do sada nisu pokazale tako  dobrima, pa ostavljam budućim analitičarima, novinarima i politolozima da ih zaslužnom Pilselu u budućnosti potvrde ili opovrgnu. Meni je dosta i onog dijela povijesti kojim se bavim.

Vrli voditelj S. Kosanović ubrzano je, naprasno i gotovo nasilno završio tribinu, sagnuvši glavu pri najavi kraja tribine, kako pitanja nema više jer dok gleda u parket ne vidi nikakvu ruku. U pozadini je pored „desnih“ ekstremista, bilo i „lijevih“ koji su po svoj prilici signalizirali moj nastup koji je trebalo pod svaku cijenu spriječiti jer što bi tek tada bilo? Dotični dolazak na javno oglašenu tribinu u javni prostor (u jednom je trenutku rekao da je to pravoslavni prostor) S. Kosanović naziva provokacijom, a pojavu neistomišljenika potvrdom teze koju su istakli u naslovu tribine, pri tome ističući kako su revizinisti i desničari došli „uz podršku politike, visokog klera i Katoličke crkve“. Car je gol.

Tribina je javni nastup i istup određenih osoba i stajališta. No na tribinama se ne moraju svi sa svima slagati, ne moraju biti istomišljenici. To posebno vrijedi za demokraciju kao sustav. No oni koji se pojave na tribini o povijesnim pitanjima, osobito kontroverznim temama kao što su jasenovački logori trebali bi, dapače morali više koristiti izvorne dokumente u prezentaciji takvih povijesnih tema. Na tribini osim nekih dokumenta nastalih pola stoljeća poslije ne čuh nijedan dokument ni iz doba NDH-a ni poslije Drugog svjetskog rata. Uz to kod nas u Hrvatskoj još ne vrijedi iznošenje različitih mišljenja, jer kod nas, kako smo vidjeli i na tribini u Privredniku, vrijedi samo jedno mišljenje, jedan um – jednoumlje. Nije li to taj komunistički narativ za kojim toliko žale Kosanović, Markovina i Pilsel? Dvorana Privrednika je radionica za provođenje toga narativa, a svima koji slučajno drugačije razmišljaju biti će oduzeta riječ, neće im se odgovarati i neće im se dopuštati da polemiziraju ili postavljaju pitanja kao meni. No prava pozadina sve galame i buke koja se podigla oko revizionizma su dokazi o poslijeratnim jasenovačkim logorima. Sav govor na tribini i sve ponašanje govori da je to glavni problem, sve je ostalo uz put i dodatak jelima.

Ne umišljam sebi, jasno mi je da je ta tribina i poruka, poruka glasnogovrnika ove vlade Milorada Pupovca o tome što će nam se desiti i što nam slijedi. Ja sam spreman na sve što nam vlada i njezini poslušnici pripremaju, mi Hrvati i Hrvatska nismo navikli živjeti u normali, mi jesmo i moramo stalno biti u vatri. To je dobro, dolazi zima trebati će topline. Također, preko svojih slabo pripremljenih emisara Markovine i Pilsela vlada nam moguće poručuje da nismo u njihovom vidokrugu. Ali. jesmo u vidokrugu svoga naroda. A tko je s narodom nikada ne gubi. Kosanović, Markovina i Pilsel očito su gore, u visinama, bliže papi kako to reče Pilsel. Ja ostajem sa Stepincem i njegovim hrvatskim narodom ma kako nam bilo. Ne očekujem ni papinu potvrdu Stepinčeve svetosti, ne treba mi to. Meni je Stepinac već posvećen, a vas koji ste nastupali na ovoj tribini pitao bih samo za osudu jer vi samo to  hoćete, možete i znate. Kako ste sa svojim prethodnicima Stepincu već jednom sudili i presudili mu, ostavljam vam da učinite i ono što ste meni namijenili. Nastavljam svojim putem, za svojom zvijezdom, duboko svjestan onoga što radim. Nastavljam se boriti za istinu i slobodu svih i svakoga. To ni vi, a ni mnogi drugi ne razumiju, to je naporno, kako to nekoliko puta ponovi Markovina. A tko je vidio raditi, još naporno, na ovom Balkanu, kako Hrvatsku na jednom mjestu smjesti Pilsel. Budite vi gdje hoćete, ja nastavljam raditi za svoju Hrvatsku tamo gdje ona treba biti, do slobode. Dotle, na javnim tribinama sloboda je po vama nedopuštena.

U Zagrebu, 2. studenoga, 2016.

Stipo  Pilić, prof.