Arhiva oznaka: mediji

DEMANTIJ NAVODA NA PORTALU DNEVNO.HR

Dana 17. svibnja portal Dnevno.hr je objavio tekst pod naslovom „KUKAVIČLUK i hrvatska ŠUTNJA dolaze na naplatu, SRBIJANSKE LAŽI o pola milijuna ubijenih u JASENOVCU postaju istina!autora Damira Kramarića. U uvodnik spomenutog teksta autor navodi sljedeće: „Zamolili smo za razgovor i povjesničarku Blanku Matković, koja se bavila upravo Jasenovcem, posebice događajima u logoru nakon Drugog svjetskog rata te koja je ranije u više navrata, zajedno s kolegom Stipom Pilićem, isticala da su u arhivima pronašli dokumente koji nedvosmileno potvrđuju da je i nakon svibnja 1945. u Jasenovcu bio logor u kojega su komunističke vlasti zatvarali građane, no ni ona do objavljivanja ovog teksta nije odgovorila na naš upit.“

Do ovog trenutka na moj osobni e-mail ili e-mail adresu Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ nije stigao niti jedan e-mail sa zahtjevom za intervju navedenog novinara Damira Kramarića. Također nije poslan niti jedan takav upit putem Facebook stranice naše udruge. S obirom da g. Kramarić nije moj Facebook kontakt, njegov upit nije se pojavio ni među mojim osobnim porukama. Iz tog razloga, jutros su pregledani zahtjevi za kontakt na mom osobnom Facebooku gdje je pronađena poruka g. Kramarića poslana u ponedjeljak 14. svibnja. U toj poruci g. Kramarić je naveo da bi zamolio za komentar te da radi na portalu Promise.hr, iako povremeno piše i na portalu Dnevno.hr. Zahtjev za intervju uopće nije naveden kao ni podatak da bi intervju bio objavljen na portalu Dnevno.hr. Ovakvo postupanje je suprotno dobroj novinarskoj praksi.

Također želim istaknuti da je dosadašnja suradnja s tabloidom Dnevno.hr bila izuzetno nezadovoljavajuća i frustrirajuća. Spomenuti portal koristi svaku priliku bombastičnim naslovima izvučenima iz konteksta, sugovornike staviti u izuzetno tešku poziciju u kojoj su izloženi neprimjerenim napadima i pritiscima onog dijela javnosti koji ne čita dalje od takvih naslova. Osim toga, upravo je tjednik 7Dnevno, koji je nekoć imao istog urednika kao i portal Dnevno.hr, 5. svibnja prošle godine objavilo moj falsificirani intervju pod naslovom „Bruna Esih i Roman Leljak nisu otkrili ni Hudu jamu ni Kočevski rog“. O ovom falsifikatu doznala sam 7. svibnja 2017. i istog dana objavila demantij zajedno s originalnim intervjuom u kojemu nije bilo izjava koje je 7Dnevno objavilo u naslovu i uvodniku tog teksta uz pojedina pitanja koja su također bila promijenjena bez moga znanja. Time je uredništvo teško prekršilo novinarsku etiku i moja ljudska prava iskoristivši moj znanstveni rad i ime za političke obračune uoči lokalnih izbora koji sa mnom i mojim radom nemaju nikakve veze. Do ovog trenutka uredništvo tog lista kao ni novinarka Franciska Jurak koja je intervju potpisala, iako joj ga ja uopće nisam dala niti s njome ikada imala bilo kakav kontakt, nisu se ispričali za ovakvu podvalu. Štoviše, unatoč činjenici da je dana 3. lipnja 2017. 7Dnevno objavilo demantij po mom punomoćeniku Davorinu Karačiću, odvjetniku iz Zagreba, zbog ovog falsificiranog intervjua već punu godinu dana trpim pritiske, opstrukcije i podvale iz određenih političkih krugova kojima smo meta moj znanstveni rad i ja osobno.

Poučena ovakvim iskustvom, bilo kakav intervju za 7Dnevno ili portal Dnevno.hr ne bih ni dala, iako bih novinaru pristojno odgovorila na upit kojega u ovom slučaju nije niti bilo, a od svibnja prošle godine surađujem isključivo s predstavnicima onih medija koji su se u prethodnom razdoblju pokazali kao ljudi od struke koji poštuju svoga sugovornika. Promoviranje istine o hrvatskoj povijesti moguće je samo kroz one medije kojima je cilj objektivno informiranje javnosti.

Blanka Matković

Predsjednica HDP „Dr. Rudolf Horvat“

STIPO PILIĆ I MATKO MARUŠIĆ ODGOVORILI MIRJANI KASAPOVIĆ

Sredinom travnja o.g. u Hrvatskom tjedniku je objavljen odgovor predsjednice naše udruge Blanke Matković na stavove i zaključke Mirjane Kasapović, izrečene u radu pod naslovom „Genocid u NDH: Umanjivanje,  banaliziranje i poricanje zločina“ koji je u ožujku ove godine objavljen u časopisu “Politička misao”.

Krajem travnja u Hrvatskom tjedniku je objavljen i odgovor člana naše udruge Stipe Pilića u kojemu on ističe da ga Kasapovićkin politikanski uradak podsjeća na elaborate Ozne, Udbe i SDS-a na koje svakodnevno nalazi u arhivskom radu. Odgovor Stipe Pilića  objavljen je i na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, a možete ga pročitati na ovoj poveznici.

Antun Mateš, Hrvatski tjednik, 17.5.2018.
Antun Mateš, Hrvatski tjednik, 17.5.2018.

Dana 10. svibnja u Hrvatskom tjedniku je objavljeno i reagiranje dr. Matka Marušića koji je naglasio da se “čitava intelektualna Hrvatska mora zgroziti nad onim što radi Mirjana Kasapović”. “Mirjana Kasapović ne ide za znanstvenom istinom, nego za zabranom istraživanja. Ona se boji istine. Na dokaze ona odgovara denuncijacijama i starim lažima koje navodi kao istinu”, navodi Marušić zaključivši da je Kasapovićkin članak tek “slabo prikriveno etiketiranje ljudi koji su bolji, učeniji i pošteniji od nje”. Odgovor Matka Marušića možete pročitati na ovoj poveznici.

Na Mirjanu Kasapović osvrnuo se i Vjekoslav Magaš u tekstu koji je pod naslovom “Industrija izdaje ili veleizdaja na državnim jaslama” objavljen u Hrvatskom tjedniku 17. svibnja o.g.

“Blanka Matković i Stipo Pilić maestralno su dekonstruirali (ne)znanstveni, paraznanstveni i parazitski habitus jedne zastarjele i islužene partijske propagandistice, dr. Mirjane Kasapović. Demontažom njezine polupismene i lažne akademske poze učinili su tek dio posla. No teško će objasniti izvore i ishodišta njezine nakaradne i apatridske političke orijentacije. Zašto iskusna profesorica, cjeloživotno uhljebljena na Fakultetu političkih znanosti, gospođa kojoj je ovo društvo sve dalo – debelo preko mjere njezinih zasluga – zašto svoj mizerni intelektualni potencijal upreže u korist tuđinskog interesa. Zašto tako strasno mrzi vlastiti narod (ili narod u kojem živi), domovinu i državu. Koji je benefit takva sramotnoga protudomovinskog i antidržavnog postupanja? Osim suludoga ohrabrivanja neprijatelja i budućih agresora.

Od svih neistina, od svih pseudoznanstvenih zloća i budalaština “partijske profesorice” u njezinu pamfletu, koji nam donosi Politička misao, skandaloznija je jedino činjenica: ta gospođa radi u ustanovi i objavljuje u časopisu koje ovaj narod mukotrpno plaća.”

Kompletan tekst g. Magaša možete pročitati u najnovijem broju Hrvatskog tjednika.

PRIOPĆENJE HDP „DR. RUDOLF HORVAT“: „BUJICU“ JOŠ JEDNOM ODNIJELA CENZURA

Dana 23. travnja o.g. u emisiji „Bujica“ na Z1 televiziji gostovao je suosnivač Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ i profesor povijesti Stipo Pilić, široj javnosti poznat po izvornom znanstvenom radu o poslijeratnom logoru Jasenovac koji je u koautorstvu s mojom malenkošću objavio u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru krajem 2014. godine.

U ovoj emisiji kolega Stipo Pilić osvrnuo se i na dopise koji su po objavi našega rada bili poslani pojedinim državnim institucijama. Dana 15. siječnja 2015. uputila sam prvi takav dopis tadašnjoj ravnateljici Spomen-područja Jasenovac Nataši Jovičić i tadašnjem ministru kulture Berislavu Šipušu. Naknadno sam isti dopis uputila uredu predsjednice RH i drugim državnim institucijama te ga poslala u još nekoliko navrata jer od spomenutih institucija nije bilo odgovora.

Početkom 2016. godine osobno sam uputila novi dopis tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, mom nekadašnjem studentskom kolegi i dugogodišnjem poznaniku. Odgovora ni tada nije bilo, a nekoliko tjedana kasnije iz medija smo doznali da je Slavko Goldstein, kako je to osobno izjavio, bio primljen na razgovor kod spomenutog ministra tijekom kojega mu je Hasanbegović navodno obećao da „ideoloških promjena“ u JUSP Jasenovac neće biti. G. Hasanbegović nikada nije demantirao Goldsteinove navode zbog čega Goldsteinovu izjavu zasad uzimamo kao točnu. U više navrata smo isticali neprimjerenost takvih izjava, a posebice obećanja jednog ministra, koji je u navodno demokratskom društvu u kojemu je sloboda istraživanja i govorenja zajamčena brojnim zakonskim aktima, jednom običnom građaninu, dakle Slavku Goldsteinu, OBEĆAO da nekakvih „ideoloških promjena“ neće biti. Stoga se s pravom pitamo koji su to točno ideološki stavovi koje zastupa takva vlast, takvo ministarstvo, takav ministar i takva javna institucija – Spomen-područje Jasenovac. Zastrašujuća je činjenica da ovakvo obećanje u praksi znači potpunu likvidaciju znanosti zahvaljujući kojoj Spomen-područje Jasenovac još uvijek ustraje u tvrdnji da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao te uporno krivotvori popis navodnih jasenovačkih žrtava unatoč svim dokazima koje je naša udruga predstavila javnosti posljednjih godina. Obećanje bilo kojega političara da nekakvih „ideoloških promjena“ neće biti u praksi znači održavanje statusa quo koji je zacementiran u bivšoj državi u kojoj je upravo jasenovački mit postao glavnom batinom po hrvatskim glavama.

E-mailove sam nastavila slati na više adresa tijekom 2016., a novi dopis je u ime udruge upućen Ministarstvu kulture u prosincu iste godine. Do dana današnjeg odgovora nema, a jedini „politički“ odgovor koji su članovi naše udruge ikada zaprimili bio je usmeni odgovor Zlatka Hasanbegovića, tada bivšeg ministra kulture. U svibnju 2017. na tribini HU Benedikt u Zagrebu, na upit Stipe Pilića o dokumentima kojima smo dokazali postojanje poslijeratnog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom području, Hasanbegović je odgovorio da je riječ o našoj – interpretaciji, te time ostao dosljedan obećanju Slavku Goldsteinu da sveti gral neće biti diran. Time je Hasanbegović još jednom eliminirao znanost te usput pljunuo na patnje hrvatskih vojnika i civila koji su u poslijeratnom logoru Jasenovac bili ubijani, mučeni i ispitivani. Osobno me takav stav nije iznenadio jer je riječ bila o povjesničaru koji nas je, u godinama prije političkog angažmana, više puta susreo u Hrvatskom državnom arhivu gdje me često pitao o dokumentima na kojima sam radila. Pokazivala sam mu dokumente Ozne i drugih partijskih organa, objašnjavala mu podatke o stradanju hrvatskog naroda na koje smo kolega Pilić i ja nailazili, govorila mu da gradiva ima previše za dvoje ljudi te da nam treba pomoć još kojega povjesničara. Povjesničar Hasanbegović nije nam pomogao. Umjesto toga, često me znao potapšati po ramenu, reći „samo ti radi“ i otići u kafić. Ovakvom postupanju svjedočio je i kolega Stipo Pilić s kojim sam zajednički istraživala u vrijeme dok to nitko drugi nije činio, a još manje „čačkao“ po „opasnim“ temama. Stoga upravo mi imamo moralno pravo izreći istinu o ponašanju bivšeg ministra, a oni koji po nama žele pljunuti, dobit će to pravo tek onda kada za rad koji godinama volonterski prezentiramo hrvatskoj javnosti podnesu podjednaku žrtvu.

Od jeseni 2007. pa sve do mog odlaska na doktorat u inozemstvo u jesen 2012., kolega Stipo Pilić i ja smo uglavnom samostalno, te djelomično u okviru istraživačkog projekta Hrvatskog državnog arhiva, istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Troškove našeg istraživanja plaćali smo ponajviše iz vlastitog džepa žrtvujući obrok da bismo mogli platiti prijevoz ili kopiranje dokumenata, vrijeme koje smo mogli provesti s obitelji ili prijateljima, pa čak i vlastito zdravlje. Putovali smo i po mećavama i ledu te po tropskim žegama u starom automobilu bez klima uređaja. Ustajali smo u 4 ujutro da bismo u arhivu bili u 8 sati i radili čitav dan, veoma često bez jela. Po završetku rada u arhivu često smo obilazili područje na kojemu smo se zatekli, obilazili stara groblja, prikupljali podatke te razgovarali sa svjedocima i sudionicima povijesnih događaja. U Zagreb smo se vraćali u ponoć, odspavali 4 sata i u zoru opet krenuli na put. Tako smo radili godinama pa ću ponoviti – s nama nije bilo niti jednog novog idola, političara i raznoraznih Facebook jurišnika koji su se posljednjih dana obrušili na kolegu Pilića i to zato jer se usudio javno izreći istinu koju sam ja izrekla nebrojeno puta i nastavit ću je ponavljati do smrti jednostavno zato jer je ta istina naš dug prema hrvatskim stradalnicima poslijeratnog logora Jasenovac i Križnog puta općenito.

Gostujući u emisiji „Bujica“, kolega Pilić pokušao je u više navrata doći do riječi i izreći zastrašujuću istinu o postupanju jednog političara. U tome je grubo i neprofesionalno prekidan od strane voditelja Velimira Bujanca koji je vlastitom gostu, kojega je pozvao u emisiju, mahao papirima pred nosom i na samom kraju emisije istaknuo sljedeće: „Ovo s Hasanbegovićem ću provjeriti. To vam zamjeram što ste rekli. Znate da kod mene ne možete govoriti protiv Hasanbegovića. Nema tu demokracije.“ Bujanec je u pravu. Nema tu demokracije. U hrvatskom medijskom prostoru vlada jednoumlje koje se po ničemu ne razlikuje od onoga u Jugoslaviji u kojoj bi jedan uspješan znanstvenik, poput kolege Pilića, također bio eliminiran ako bi se drznuo dirnuti u svetu kravu Tita. Štoviše, Bujančeva izjava da će navode kolege Pilića „provjeriti“ je uvredljiva za samog gosta kojemu se očito ne vjeruje unatoč svim njegovim referencama. Osim toga, tko je to Bujanec da provjerava navode jednog znanstvenika koje podupire toliki broj dokaza, a o čemu je postojao čak i video zapis iz svibnja 2017. godine kada je tribina na kojoj je Pilić postavio pitanje Hasanbegoviću emitirana na većem broju portala? I na kraju, čemu poziv gostu kojega se u emisiji uživo diskvalificira jer očito ne pleše kako nečija partija svira i usudi se reći istinu? Radi javnog poniženja i poruke ostalima kojima bi palo na pamet uraditi nešto slično? Uostalom, o odnosu medija koji uporno zataškavaju ili drugim oblicima rugla izvrgavaju članove naše udruge progovorio je prije nekoliko dana u hrvatskom Saboru nezavisni zastupnik general Željko Glasnović.

Dok smo čekali znanstvene provjere „akademika“ – voditelja Bujanca, na društvenim mrežama i portalima svjedočili smo novim napadima na kolegu Stipu Pilića, uglavnom od strane osoba zaljubljenih u pojedine političare kojima je, za razliku od Pilića, vrhunac hrabrosti izreći svoje mišljenje anonimno ili barem krijući se negdje za tipkovnicom. Tako je čitateljica portala Narod oh_commeallye_faithful navela o Piliću: „Što mu je trebalo prozivati Hasanbegovića, gdje mu je mudrost.“ Engleski filozof, matematičar i povjesničar Bertrand Arthur William Russell istaknuo je da je pobjeda nad strahom početak mudrosti. Dojam je da je Pilić pokazao vlastitu mudrost u trenutku kada je u emisiji uživo i pred izuzetno pristranim voditeljom demonstrirao odsustvo ikakvog straha, što je daleko više od onoga što možemo očekivati od osobe koja se usudi reći svoje mišljenje samo onda kada nitko ne zna tko je i što je. Dotična nije propustila još jednom pljunuti na Pilića istaknuvši da je „zbrkan i dosadan“, no promakla joj je činjenica da se u svega 23 minute, koliko je imao na raspolaganju (uključivo s komentarima voditelja), Pilić ipak uspio dotaknuti većeg broja izuzetno važnih tema iz suvremene hrvatske povijesti i politike pokazavši dokumente kojima je potkrijepio svoje navode i sve to unatoč činjenici da je veoma često bio prekidan od strane voditelja zbog čega nije uspijevao dovršiti svoje rečenice. Uredništvo portala Narod nije reagiralo na ove napade na kolegu Pilića iako je u prošlosti baniralo čitatelje za mnogo nedužnije izjave.

Osim toga, napadi na Pilića su nastavljeni i na Facebook stranici Velimira Bujanca na kojoj su zabilježeni komentari osobe „Ljubice“ koja se javila s profila pod imenom Tomislav Pupić. Dotična je Pilića pogrdno nazvala „starim“ i kukavički ga „uputila“ da mu „nije bilo potrebno prozivanje g. Hasanbegovića“. Oglasio se i Franjo Podravski istaknuvši da „Stari nije čist i vukao je na krivu stranu“ uz drugi komentar da je „Stari imao u glavi za metu časnog gospodina Hasanbegovića i bio je to pucanj u ništa“ u čemu ga je podržala spomenuta „Ljubica“. Za razliku od ovih obožavatelja lika i djela Josipa Broza Tita, pardon Zlatka Hasanbegovića, Pilić je ipak bio dovoljno „čist“ da vuče na stranu istine. Ostavljam pravo Franji, Ljubici i drugim jurišnicima na vlastito mišljenje da je strana istine za takve poput njih – kriva, no također uzimam sebi za pravo da istaknem da je jednoumlje koje takve osobe zastupaju pucanj u pravdu, pa i samu znanost. Naravno, administrator stranice nije se očitovao o ovakvim neumjesnim komentarima jer oni služe onome što je bila namjera emisije – diskvalifikacija jednog znanstvenika i hrvatskog branitelja te eliminacija zdravog razuma.

Ušutkavanje jednog građanina koji javno iznosi svoje iskustvo s bilo kojom osobom koja se kruhom naroda hrani pa samim time narodu mora račune polagati, karakteristično je za totalitarne režime i medije koji svoju moć koriste da bi kontrolirali javno mnijenje, a samim tim i potencijalne promjene u jednom društvu. S obzirom da je Zlatko Hasanbegović našao vremena na sastanak primiti običnog građanina i nekadašnjeg poručnika Jugoslavenske armije Slavka Goldsteina, time alibi kojim je voditelj Velimir Bujanec pristrano i neprofesionalno pokušao obraniti omiljenog prijatelja o „zatrpanosti poslom“ pada u vodu. U trenutku kada je kolega Stipo Pilić istaknuo da je kao nastavnik povijesti u osnovnoj školi uvijek nalazio vremena za svakog učenika, Bujanec je odgovorio da „ne možemo uspoređivati ministarstvo i školu“. Nažalost, bio je u pravu jer doista je teško uspoređivati uhljebničke državne institucije i osobe koje bez ikakvog osjećaja odgovornosti, ali s povećom dozom bahatosti, odbijaju kontakte s građanima, s 10-godišnjacima koji za nenapisanu školsku zadaću bivaju kažnjeni jedinicom ili ukorom. No, dok hrvatski narod ne počne kritički razmišljati i one koje svojim mukotrpno stečenim novcem hrani ne počne za neobavljeni posao kažnjavati jedinicom, boljoj budućnosti u kojoj će Hrvatska doista biti Hrvatom ne možemo se nadati!

Mr.sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

 

NEPRIMJEREN ODNOS POJEDINIH MEDIJA PREMA ČLANOVIMA NAŠE UDRUGE

U više navrata smo pisali o odnosu pojedinih medija prema našoj udruzi i brojnim članovima udruge koji su banirani na nekim portalima na kojima ne mogu odgovoriti na klevete drugih korisnika. Među takvima je i portal Narod koji je večeras uklonio niz objava drugih korisnika i to u trenutku kada su shvatili vlastitu pogrešku i neutemeljenu optužbu o našem širenju dezinformacija.

Desetak dana prije početka promocija našeg najnovijeg izdanja uputili smo dopis većem broju medija s rasporedom promocija. Rijetki su bili oni koji su taj dopis objavili, a pojedini portali su to uradili sa zakašnjenjem. Tako je portal Narod objavio dopis u jutarnjim satima 18. travnja iako je prva promocija održana u Splitu dan ranije, dakle 17. travnja. Te večeri pojedini posjetitelji pitali su supriređivačicu zbirke Blanku Matković o razlozima zbog kojih portal Narod nije objavio najavu promocija na što je ona odgovorila da je dopis tom portalu, kao i brojnim drugim medijima doista bio poslan. Prije dva dana jedan čitatelj portala Narod obratio se uredništvu s upitom zbog čega nije bilo najave, a uredništvo je istaknulo da je najava promocija objavljena 18. travnja te da Blanka Matković širi dezinformacije. Tijekom današnjeg dana drugi čitatelj tog portala naveo je da je bio na promociji u Splitu i da je autorici doista postavio pitanje o tome zbog čega Narod nije objavio najavu promociju, što je u tom trenutku bila točna informacija. Isti čitatelj podsjetio je uredništvo da je prva promocija održana dan prije objave. Umjesto isprike našoj udruzi, uredništvo portala Narod uklonilo je sve komentare vezane uz “sporni” upit o čemu svjedoče sačuvane fotografije. Čini se da se istina ne smije znati!

BLANKA MATKOVIĆ: OTVORENO PISMO MIRJANI KASAPOVIĆ

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 12.4.2018. (pdf)

DRAG MI JE PLATON, ALI MI JE DRAŽA ISTINA

Nedavno je pozornost javnosti privukla vijest koju su objavile beogradske Večernje novosti. „Hrvatska želi po svaku cijenu iz Srbije izvući dokumentaciju o zlodjelima ustaša i NDH tijekom Drugog svjetskog rata“, doznajemo tako iz srpskih medija, a „riječ je o ključnim dokumentima o ustaškim logorima i zločinima koje su činili pripadnici ustaških postrojbi, te o diplomatskoj aktivnost tadašnjeg Zagreba, funkcioniranju policije, domobrana, državnih institucija i lokalnih samouprava“. “Hrvatska već dulje vrijeme posredstvom Povjerenstva za sukcesiju pokušava doći do ovog povijesnog blaga, originalne dokumentacije koja dokazuje i dodatno osvjetljava zločine NDH”, navodi dalje ista tiskovina istaknuvši i da je “namjera Zagreba jasna” – dolaskom u posjed tih dokumenata i filmova “zarobiti istinu”. Među „spornim“ gradivom, nalaze se i filmovi iz razdoblja NDH u vezi kojih srpska strana poručuje da ih vratiti neće “jer su oni zaštićeno kulturno dobro važno za Srbe i Srbiju“ uz pitanje: „Uostalom, zašto bi filmovi o Jasenovcu bili više hrvatski nego srpski?” Argument da ono što je važno za Srbe treba biti pohranjeno u Boegradu valjan je otprilike koliko onaj o svakom komadiću zemlje na koji je kročila srpska noga kao – srpskom. Nastavi čitati BLANKA MATKOVIĆ: OTVORENO PISMO MIRJANI KASAPOVIĆ

U HRVATSKOM TJEDNIKU OBJAVLJEN PRILOG STJEPANA ŠTIMCA

U posljednjem broju Hrvatskog tjednika je objavljen prilog člana naše udruge Stjepana Štimca o našem najnovijem izdanju “Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.), Likvidacije i progoni” koje ćemo predstaviti sredinom travnja. Knjigu na 1300 stranica izvornih arhivskih dokumenata možete rezervirati na e-mail naše udruge info@croatiarediviva.com.

REAGIRANJE HDP “DR. RUDOLF HORVAT” NA NAVODE IVE GOLDSTEINA U NOVOM LISTU

Dana 22. ožujka Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” je uputila reagiranje uredništvu Novog lista u vezi razgovora s Ivom Goldsteinom koji je taj medij objavio 5. ožujka o.g. Do ovog trenutka nismo dobili odgovor uredništva, a reagiranje objavljujemo na našoj web stranici. Nastavi čitati REAGIRANJE HDP “DR. RUDOLF HORVAT” NA NAVODE IVE GOLDSTEINA U NOVOM LISTU

INTERVJU BLANKE MATKOVIĆ I IVANE MANDAC

Dana 18. ožujka  na Hrvatskom radio programu “Zvuci Hrvatske” (Toronto) emitiran je intervju s predsjednicom udruge Blankom Matković. Ovim putem zahvaljujemo Hrvatskom radio programu “Zvuci Hrvatske” na suradnji te Croatian Heritage Association, odnosno Ivanu Hrvoiću, Erici Zlomislić, Ivani Mandac i Tanyi Granic Allen na organizaciji gostovanja u Kanadi.

Osim intervjua Blanke Matković, na našoj web stranici možete poslušati i razgovor s Ivanom Mandac, direktoricom Croatian Heritage Association.

GOSTOVANJE BLANKE MATKOVIĆ U EMISIJI “DUH RATNIKA”

EMISIJA: “DUH RATNIKA” 16. 10. 2017. u 21,00 sati
TEMA: Promocija knjige „Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Narodne milicije (1944.-1957.) – Likvidacije i progoni“ – uvodna emisija
GOST EMISIJE: mr. sc Blanka M. Matkovic – autorica knjige
UREDNIK i VODITELJ: Dražen Šemovčan Šeki
Braniteljski Radio RH možete slušati na slijedećim linkovima:
http://www.braniteljski-radio.com/
http://www.braniteljski-radio.com/hr/
http://cp.eu2.fastcast4u.com:2199/start/branitel
http://branitel.fastcast4u.com/
http://tunein.com/radio/Braniteljski-Radio-RH-s243075/
Braniteljski radio RH

PORTAL IMOTSKE NOVINE OBJAVIO DRUGI DIO RAZGOVORA S BLANKOM MATKOVIĆ

PRVI DIO INTERVJUA

Donosimo drugi dio razgovora s Blankom Matković, a uoči skorašnje promocije knjige o Imotskoj krajini u Drugom svjetskom ratu i poraću.

IN: Otkud je potekla ideja za knjigu “Imotska krajina u dokumentima OZN-e, UDB-e i Nar. milicije 1944.-57., Likvidacije i progoni”? Koja je  posebnost ove knjige?

Riječ je o knjizi od oko tisuću stranica dokumenata o svim selima Imotske krajine od 1944. do kraja 1950-ih godina. Dokumenti koje objavljujemo u ovoj knjizi prikupljeni su između 2006. i 2011. uglavnom u Državnom arhivu u Splitu, a jedan manji dio u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U toj kolekciji prikupljenih dokumenata naročitu vrijednosti imaju oni iz fonda Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH. Dakle riječ je o dokumentima Ozne i Udbe, a većina nikada ranije nije objavljena. Među njima se nalaze razni popisi likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo.

Upravo zbog toga smo došli na ideju da objedinimo sve te ključne dokumente na jednom mjestu i u tom kontekstu smo pokrenuli naš mini-projekt pod naslovom Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću na kojemu zajednički radimo ja i studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Magdalena Vuković koja je rodom iz Studenaca. Rad na ovom projektu rezultirat će sa tri obimnije knjige. Prva je upravo ova knjiga o Imotskoj krajini za koju su podaci najpotpuniji. Ustvari, za to područje prikupljeno je toliko mnogo dokumenata da smo u ovoj zbirci prisiljeni objaviti najuži izbor najvažnijih dokumenata za razumijevanje povijesti Imotske krajine u spomenutom razdoblju. Zato ova zbirka dokumenata predstavlja značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine, a brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“. Stoga se nadamo da će ova knjiga pomoći naročito obiteljima stradalnika kojima preko 70 godina nije bilo dozvoljeno znati istinu o njihovima bližnjima iako je ta istina bila zapisana nadohvat ruke – u lokalnoj Ozni i Udbi.

Druga knjiga će se odnositi na Vrgorsku krajinu, Makarsko primorje i neretvanski kraj, a treća, koja je u planu za 2019. godinu, bit će veliki žrtvoslov za sva 4 područja. Žrtvoslov za imotski kraj već postoji, no našim istraživanjima ustanovili smo da su podaci u ranijoj literaturi nepotpuni, a u pojedinim slučajevima i netočni. Dokumenti kojima mi raspolažemo otkrivaju nove podatke o ubijenima, nestalima i proganjanima. Zato je naš cilj novim žrtvoslovom prezentirati te podatke i nadopuniti ranije žrtvoslove.

IN: Jeste li dobili kakvu potporu za tisak ove knjige, i od koga?

Ova knjiga bit će tiskana na 1025 stranica s tvrdim uvezom, pa su troškovi tiska izuzetno visoki. Stoga smo se na više adresa obratili za pomoć. Financijsku potporu tražili smo od Splitsko-dalmatinske županije, svih imotskih općina, grada Imotskog, Imotskog dekanata i svih imotskih župa, Splitsko-makarske nadbiskupije, a dopis smo uputili i Gradu Splitu na email adrese Andre Krstulovića Opare i Jelene Hrgović. Dopisi upućeni Splitsko-dalmatinskoj županiji, odnosno dožupanu Anti Šošiću i pročelniku Tomislavu Đonliću ostali su bez njihovog odgovora, kao i oni upućeni dužnosnicima grada Splita.

Iz ureda gradonačelnika Ivana Budalića zaprimili smo email dana 18. kolovoza kojim je odbijena naša zamolba. No, dana 22. kolovoza održana je sjednica Gradskog vijeća na kojoj su svi vijećnici podržali naš zahtjev, a najveću potporu nam je pružio g. Nediljko Škeva, imotski vijećnik iz redova Hrvatske stranke prava. Stoga se ovom prilikom zahvaljujemo njemu, g. Ivici Kukavici i g. Ranku Topiću na podršci. Nakon spomenute sjednice, grad Imotski nam je uplatio tisuću kuna za tisak ove knjige. Osim toga, donacije su nam uplatili Franjevački samostan Imotski, Župa Presvetog Srca Isusova (Krstatice), Župa sv. Petra ap. (Cista Provo), Splitsko-makarska nadbiskupija, Općina Zmijavci i Općina Šestanovac. Zahvaljujući spomenutim institucijama i Katoličkoj crkvi, uspjeli smo prikupiti ukupno 10 000 kn, a ostatak iznosa donirali su privatni donatori bez čije financijske pomoći ne bismo bili u mogućnosti tiskati ovu vrijednu knjigu. Također zahvaljujemo HSP-u Podbablje čiji su nam članovi pružili potporu na području te općine.

IN: Gdje će knjiga biti predstavljena? Gdje će se moći nabaviti i po kojoj cijeni?

Knjigu ćemo predstaviti na promociji u Imotskom (kino dvorana) 11. listopada u 19 sati. Druga promocija će se održati 12. listopada u Podstrani (Trg dr. Franje Tuđmana 1, zgrada Općine), također u 19 sati. Posljednja jesenska promocija održat će u Zagrebu (Tribina grada Zagreba, Kaptol 27) 17. listopada u 18.30. Promociju u Podstrani organizira Hrvatska stranka prava, a organizator one u Imotskom je naša udruga uz potporu HSP Imotski. U travnju ćemo promovirati našu knjigu o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom prostoru u dokumentima Ozne i Udbe i to u Makarskoj, Metkoviću i Vrgorcu. U svibnju ćemo naša izdanja predstaviti u Osijeku, Vinkovcima i Vukovaru.

Knjigu „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ koja na 630 stranica donosi brojne dokumente o zarobljenima, nestalima i ubijenima na području od Muća pa sve do Vrgorca uz naglasak na prostor od Splita do Sinja, moguće je nabaviti u našoj udruzi po cijeni od 150 kuna iako je redovna cijena te knjige 200 kuna. Knjigu o Imotskoj krajini, koja je znatno veća od prethodne knjige, moguće je rezervirati već sada ili kupiti na promocijama po cijeni od 200 kuna, a redovna cijena će biti 300 kuna. Zbog ograničenih financijskih sredstava kojima raspolažemo, naša izdanja tiskamo u nakladi od 500 primjeraka. Nije nam cilj u teškoj gospodarskoj situaciji ljudima naplaćivati knjige po nekakvim astronomskim cijenama i doista nastojimo da ove cijene budu što niže i dovoljno za pokrivanje troškova koje naša udruga ima. Kupnjom jedne knjige također se financira tisak one sljedeće.

IN: Vaše veze s Imotskom krajinom nisu samo “arhivske” prirode?!

Moj otac je rođeni Imoćanin, a prema sačuvanim povijesnim izvorima, moji Matkovići bili bi oni s područja Medovog Doca. Moja baka je djevojački bila Gudelj „Ćurdo“ i rođena je u Zmijavcima, a njezina majka prezivala se Ćapin. U kući njezinog oca Petra Ćapina, dakle mog šukundjeda, u zaseoku Znaori u Hršćevanima osnovana je krajem 19. stoljeća prva škola u Podbablju. Sestra moje bake bila je udana za Stjepana Ujevića, domobrana koji je u svibnju 1944. zarobljen kod Aržana, ubijen i bačen u Markovića jamu kod sela Podi. O tom zločinu odličnu knjigu je napisao mr. sc. Ivan Kozlica, jedan od recenzenata moje knjige. Jedan brat moje bake bio je oružnik u NDH i njegovo ime nalazi se na popisu „antinarodnih elemenata“ u ovoj knjizi. Drugi njezin brat je bio pripadnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga i nalazi se na popisu ustaša iz Zmijavaca. On je navodno posljednji put viđen živ u Dravogradu u svibnju 1945., no prema podacima u dokumentima koje predstavljamo u ovoj knjizi, moguće je da je zarobljen i odveden u logor u Mariboru odakle mu se gubi trag. Grobišta na tom području mogla bi biti posljednja počivališta većeg broja Imoćana čije podatke objavljujemo u ovoj knjizi. Nažalost, u Hrvatskoj i Sloveniji posmrtni ostatci iz masovnih grobnica godinama stoje u vrećama i zatim se pokapaju u zajedničke grobnice, a DNK analiza se ne provodi čime se obiteljima uskraćuje mogućnost da svoje mrtve dostojno pokopaju. Naša udruga već je javno upozorila da je prema odluci Europskog suda za ljudska prava iz 2011. pravo na grob sastavni dio prava na privatni život koje je definirano člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima. No, malo to vrijedi kad političke volje nema.

IN: Knjiga Vam je važna i iz osobnih razloga?!

Ova knjiga važna je meni i mom ocu iz osobnih razloga, a put koji smo morali prijeći da bi knjiga nastala bio je doista težak i na njemu je postojala velika cijena koju smo morali platiti. No, meni je to nevažno jer bilo kakva naša muka ne može se usporediti s onim s čime su se u svojim posljednjim trenucima morali suočiti naši rođaci i njihovi suborci i supatnici i to zato jer su u svojoj vlastitoj domovini bili za dom spremni. Poruka koju naša udruga želi poslati svim obiteljima stradalnika je ta da još uvijek nije kasno da doznamo istinu o našim najmilijima. Moja druga baka bila je dijete kada joj je 1944. majka odvedena u njemački logor. Nije bila nizašto kriva, a njezin muž, moj pradjed, nije podržavao partizane, smatrao se Hrvatom i katolikom te je odbijao bilo kakvo približavanje komunizmu. No, unatoč tome ona je odvedena od strane njemačkih vojnika, vjerojatno radi odmazde. Nakon rata on je tražio, ali nikada nije pronašao bilo kakav trag. Umro je ne znajući istinu. Nakon puno traganja, mi, njegovi potomci, pronašli smo jedan trag i na temelju te sitne nade, tragali smo dalje sve dok upis o njenoj smrti nismo pronašli u matičnoj knjizi. Bilo je to u kolovozu 2014., točno 70 godina nakon njezine smrti. U jugoslavenskim povijesnim dokumentima postoji zapis o njenom odvođenju u logoru, ali ne i bilješka da se odande nije vratila živa. Nikada nigdje nije evidentirana kao ratna žrtva. Režim je znao gdje je i kada umrla, ali mom pradjedu i njegovoj djeci to nitko nikada nije rekao. Možda je i to bila kazna jer nije bio politički podoban, no naš rad dokazuje da čak ni u takvim okolnostima za istinu nikada nije kasno. Stoga ovim putem pozivamo sve Imoćane da u što većem broju prisustvuju promociji ove knjige jer ona je pisana za njih i njihove obitelji. Unaprijed se zahvaljujemo svima koji će nazočiti promociji, a poseban pozdrav upućujemo onima bez čije pomoći tiskanje ove knjige ne bi bio moguć.

IN: Hvala Vam lijepa na razgovoru za IN i puno uspjeha Vama i Udruzi u daljnjem radu. (zg)

Izvor: Imotske novine