Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 14. prosinca 2017. (PDF)
Mrežni jasenovački popis je nepresušni izvor čuda. U tom popisu je oko 140 navodnih žrtava kod kojih se kao jedini izvor podataka navodi zbirka fotografija Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac.[1] Sveukupno kod preko 1100 navodnih žrtava kao izvor ili jedan od izvora navodi se zbirka fotografija. Već je u prethodnim tekstovima pisano o znanstvenoj utemeljenosti fotografije kao izvoru za jasenovački popis. Ukratko, fotografije snimljene prije Drugog svjetskog rata ne mogu biti dokaz o stradanju i/ili o mjestu stradanja. Uz fotografije bi morali biti priloženi podatci o identitetu i o ratnoj sudbini s navedenim izvorom tih podataka. Bez takvih podataka fotografija ne može biti izvor za popis žrtava. U ovom tekstu prikazat će se brojni primjeri koji pokazuju da se u ovom slučaju radilo po raznim principima, a najmanje po znanstvenim.
Od tih preko 1100 navodnih žrtava kod kojih se kao jedini ili jedan od izvora navodi fotografija prema navedenoj nacionalnosti natprosječan je udio Crnogoraca, Čeha i naročito Muslimana u odnosu na ukupni udio u mrežnom jasenovačkom popisu. Veliki je i udio Roma (73), a u ovom slučaju kod velike većine je kao izvor uz fotografiju naveden je i Subnor – organizacija komunističkih veterana iz Drugog svjetskog rata. Prema podatcima čini se kao da su subnoraši određivali tko je stradao u Jasenovcu razgledavanjem fotoalbuma kao pravo oko sokolovo. Od navodnih žrtava s fotografija najbrojniji su Srbi (424), slijede Židovi (332) pa Hrvati (171). Kod 124 navodne žrtve kod kojih je jedan ili jedini izvor fotografija nije navedena godina rođenja, a kod 376 je godina rođenja od samih autora popisa označena kao nepouzdan podatak. Znači sveukupno kod 500 navodnih žrtava tj. kod skoro polovice (45%) nema godine rođenja ili je ona nepouzdana. Kod 215 navodnih žrtava nije navedeno ime otca. Nedostatak ovih podataka onemogućava točnu identifikaciju i provjeru. To znači da su sve te navodne žrtve dvojbene. Uz to kod 81 navodne žrtve nije navedena godina smrti, a kod njih 204 godina smrti je od autora popisa označena kao nepouzdan podatak. Znači kod 285 navodnih žrtava tj. 26% nije utvrđeno kada su i jesu li uopće stradale u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili negdje drugdje. Ovo je samo statistika, a stvarni razmjeri kaosa mogu se vidjeti tek detaljnijim uvidom u pojedinačne podatke. Primjerice kod petorice navodnih žrtava nije navedno očevo ime, godina te mjesto i općina rođenja. Znači skoro pa ništa od vitalnih identifikacijskih podataka. Radi se o trojici Hrvata (Dragutin Bocak), kod dvojice od njih nije navedena ni godina smrti (Vilko Vičević, Vjekoslav Hapač) te o jednom navodno stradalom bez navedene nacionalnosti (Dragutin Braičević) i jednom Židovu (Friedrich Löbl). Primjerice u digitalnom arhivu Yad Vashema od 10 zapisa na upit za Friedricha Löbla niti jedan nema veze s ND Hrvatskom ili Jugoslavijom, ali prema fotografiji iz zbirke JUSP-a Jasenovac on je ubijen u Jasenovcu 1941. godine. Takav znanstveni podvig mogu izvesti samo vrhunski stručnjaci s tehnologijom budućnosti ili oni drugi bliži stilu zaključka s jednog poznatog grafita noću je hladnije nego vani.
Fotoalbum nestalih
Među navodnim žrtvama kojima je jedini ili jedan od izvora podataka zbirka fotografija može se izdvojiti 10 Židovki iz Sarajeva i jedna iz Zvornika koje su prema podatcima JUSP Jasenovac nestale, ali se navode kao žrtve iz logora Stara Gradiška. Većina njih je prema podatcima rodbine, ali i prema podatcima iz Spiska žrtava rata, a to je srbijanska inačica komunističkog popisa žrtava iz 1964. godine (SZSJ64), umrla u Đakovu, a neke u Auschwitzu ili u Birkenau. Sudeći prema podatcima iz digitalnog arhiva Yad Vashema može se zaključiti da neke od njih nisu nikada niti postojale ili da nisu stradale u ratu. U mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Eronija Abinun (1916., otac Josef), godina smrti nije navedena. U digitalnom arhivu Yad Vashema, koje li ironije, nema baš niti jedne jedine Eronije, ali postoje dva zapisa za Erdonju Abinun (Sarajevo, 1914. Josef) i u oba zapisa, a jedan je prema Spisku žrtava rata, navodi se da je mjesto smrti logor Đakovo Na temelju navedenog može se zaključiti da su autori jasenovačkog popisa pomno birali izvor podataka. U ovom slučaju nisu mogli koristiti svoj glavni izvor SZSJ64 ako se u njemu navodi drugo mjesto smrti pa je preostalo poslužiti se nekakvom fotografijom tj. bolje reći photoshopom povijesti. Flora Abinun (1888., ime otca nije navedeno) je prema iskazima rodbine, ali i prema srbijanskom Spisku žrtava rata stradala u Đakovu. Lotika Albahari (1924., Rafo) je samo naizgled složeniji slučaj jer kao da je nastala spajanjem podataka nekoliko imenjakinja od kojih niti jedna nije stradala u Staroj Gradiški ili Jasenovcu. U jednom zapisu iz digitalnog arhiva Yad Vashema nalazi se Lotti Albahari (1922.) čiji su roditelji Rafael i Sida, ali samo se navodi da se njeno ime pojavljuje u jednom dokumentu bez detalja o ratnoj sudbini.[2] Zatim ima jedan zapis o Loti Albahari iz Sarajeva koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila zatočena u Lepoglavi. U digitalnom arhivu Yad Vashema je i Loti Albakhari (1922.) iz Tomislavgrada, ali kao roditelji se navode Yaakov i Zimbula i prema podatcima rodbine stradala je u Auschwitzu. Samo u srbijanskim i komunističkim izvorima može se naći Lotika Albahari iz Tešnja, rođena 1930. godine, otac Jakov i ona je prema navedenim podatcima stradala 1941. godine u logoru Đakovo, ali njezino ime se ne nalazi na popisu žrtava pokopanih na židovskom groblju u Đakovu, a ne spominje je ni istraživač Arie Shtern. S obzirom na očevo ime usporediva je s gore navedenom žrtvom iz Auschwitza. Erna Alkalaj (1904., Moise*) u napomenama je alternativno ime otca Moris.[3] Prema iskazu supruga u kojem je priložena i fotografija Erna Alkalaj je stradala u Jasenovcu, ali prema iskazu brata stradala je u Gakovu u Bačkoj, a prema istraživaču Ariju Shternu stradala je u Đakovu. Čak i u srbijanskom Spisku žrtava rata je podatak da je Erna Alkalaj stradala u Đakovu. Naizgled se čini kao zbrka, ali praktično u tri od četiri zapisa najbliže rodbine, istraživača holokausta pa čak i u srbijanskom reizdanju komunističkog popisa žrtava rata navode se podatci koji upućuju na logor Đakovo. Za Ninu Alkalaj (1925., Haim) se u digitalnom arhivu Yad Vashema nalazi iskaz otca, to je isti onaj Khaim Alkalaj koji se navodi kao suprug gore navedene Erne Alkalaj. Prema njegovu iskazu Nina Alkalaj je stradala u Jasenovcu. Međutim, očev iskaz pobijaju druga dva iskaza. Prema Kalmanu Altarcu Nina Alkalaj je ubijena, ali mjesto smrti je nepoznato, a prema istraživaču Ariju Shternu mjesto smrti je u logoru Đakovo. Klara Altarac (1935., Santo) u digitalnom arhivu Yad Vashema nema identične žrtve, ali ima nekoliko ekvivalentnih koje kao da su nastale kloniranjem. Primjerice, Klarica Altarac, (1936.*, Vlasenica) umrla 7. svibnja 1942. u logoru Đakovo.[4] Klaru Altarac iz Vlasenice može se naći i u Spisku žrtava rata. U toj verziji rođena je 1938. tj. mlađa je dvije godine i stradala je u Vlasenici 1941. godine. U Spisku žrtava rata, a to znači i u SZSJ64, često se nalaze cijeli setovi imenjaka koji se razlikuju tek u nekom detalju primjerice u minimalnoj razlici u godini rođenja. Tako i u ovom slučaju u Spisku žrtava rata se nalaze i Klara Altarac (1935., Sarajevo, Jakob) pa samo godinu starija Klara Altarac (1934., Sarajevo, Moise), obje stradale u Đakovu 1942. godine. Pa zatim Klara Altarac (1939., Tuzla, otac Isak), živjela u Sarajevu, stradala 20.12.1941. u Đakovu,, zatim Klarica Altarac iz Sarajeva (1937., Sarajevo, Jakob). Ona je navodno stradala u Jasenovcu u prosincu 1941. godine. Znači ima isto ime otca kao i dvije godine starija imenjakinja i sugrađanka, a stradala je u istom mjesecu iste godine kao i dvije godine mlađa imenjakinja i sugrađanka. Zatim u istom Spisku nalazi se Klara Altarac (1937, Kraljevo, Rafael), živjela u Sarajevu stradala u Đakovu 20.12.1941. kao i dvije godine mlađa imenjakinja i sugrađanka. Tri imenjakinje stradale najvjerojatnije u istom danu na istom mjestu pretjerano je čak i za snove, a kamoli za javu. Od svih navedenih Klara Altarac rođenih između 1934. i 1939. godine samo za jednu postoji potvrda iz nekog izvora koji nema veze s komunističkom SFR Jugoslavijom ili sa susjednom ne baš prijateljskom Srbijom da se radi o stvarnoj osobi. Klara Altarac je primjer kako se beskrajno mogu umnažati žrtve. Samo je trebalo imati dovoljno tinte, papira i mašte. Olga Altarac (1900., Elijas*) u digitalnom arhivu Yad Vashema nema žrtve s identičnim podatcima, ali mogu se razlikovati dvije iz Sarajeva vrlo sličnih godina rođenja 1896. i 1898., stradale u Đakovu i Loborgradu i jedna iz Beograda (1903.) za koju se ne navodi gdje je ubijena, ali za vrijeme rata živjela je u Beogradu i kao opaska u njenom obrascu navedeno je „izdaja“. Prema tome može se pretpostaviti da je izdana u Beogradu i da je potom ubijena i to vjerojatno ne daleko od mjesta na kojem je izdana. Nije bez razloga već 1942. godine proglašena Judenfrei Srbija.[5] Sara Bahar (1889., Jozef) s jasenovačkog popisa, a u Spisku žrtava rata je Sara Bahar rođ. Gaon (1898., Sarajevo) stradala u Đakovu 1942. Podudarni podatci su u digitalnom arhivu Yad Vashema za istu ženu i prema Ariju Shternu tj. prema organizaciji preživjelih Židova iz Jugoslavije te prema iskazu brata. Svi ti podatci se razlikuju od navodne jasenovačke foto-žrtve po mjestu smrti i po zamijenjene dvije zadnje znamenke u godini rođenja (89/98). Rena Gaon (1878., Jakov), u digitalnom arhivu Yad Vashemu je iskaz sina prema kojem je stradala u Đakovu, a u notornom srbijanskom pamfletu Spisak žrtava rata se navodi da je mjesto smrti nepoznato. Navodnoj jasenovačkoj žrtvi Anuli Papo-Levi (1911., Isak) najsličnija po svemu osim po mjestu smrti je Anula Papo (1911., Sarajevo, Isak) iz Spiska žrtava rata, stradala u Đakovu 1942. godine. Jedina od nestalih s fotografija koja nije iz Sarajeva je Zafira Levi (1888., Finci). O njoj nema podataka u digitalnom arhivu Yad Vashema. Jedini zapisi za to ime odnose se na jednu ženu iz Soluna u Grčkoj za koju se navodi da je stradala u Auschwitzu u travnju 1943. ili u logoru Birkenau u ožujku 1943. godine.
Fotografije nepoznatih
Na jasenovačkom popisu nalazi se sedmoro navodnih žrtava iz Stare Gradiške kod kojih se kao jedini izvor podataka navodi zbirka fotografija. Radi se o četvero djece i trojici muškaraca. Navode im se samo prezimena, a imena su nepoznata. Nepoznate su im i godine rođenja i smrti te imena očeva. Znači da praktično nema podataka prema kojima bi se ovih sedmero bezimenih trebalo nalaziti na poimeničnom popisu jasenovačkih žrtava. U tri slučaja se u rubrici za ime otca navode ženska imena. Iz Banja Luke su NN – dijete i NN – muškarac oboje Omerbašić, te NN – muškarac Srefić. Iz Zavidovića su dva NN – djeteta Hane Kohen. Iz Ploča je NN – muškarac Mikulić, a iz Pakraca je NN – dijete Malvine Wachsler. U ovom zadnjem slučaju mogu se u digitalnom arhivu Yad Vashema naći usporedivi podatci. Primjerice prema iskazu tete iz 1986. godine Lea Wachsler/Veksler (1929., Nova Gradiška) kći Juliusa i Malvine, živjela je u Pakracu, stradala je u Đakovu. Prema iskazu sestrične Lea Wachsler/Veksler je ubijena, ali mjesto smrti nije navedeno. U skeniranom originalnom obrascu piše da je deportirana iz Pakraca 24. prosinca 1941. godine i da se nikada nije vratila iz logora. Ne navodi se naziv logora. Prema iskazu polubrata Leah Wachsler kod koje su godina i mjesto rođenja te imena roditelja podudarni s prethodnim primjerima stradala je 1942. u Jasenovcu u plinskoj komori. Trovanja plinom spominju se glede Stare Gradiške, ali plinske komore u logoru Jasenovac ne spominju čak ni komunistička, niti srpska propaganda pa iskaz djeluje neuvjerljivo. Tome treba dodati da se radi o zapisu iz 1999. godine. Znači više od pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata, ali u ovom slučaju je važnija relacija da se radi o podatku koji je nastao nakon Domovinskog rata, a većina takvih iskaza je kontaminirana konstantnom srpskom propagandom koja marljivo radi dok hrvatska diplomacija spokojno spava kao Trnoružica. Prema nekakvoj listi Židova iz Slavonskog Broda ubijenih od 1941. do 1945. godine Lea Wachsler iz Nove Gradiške, kći Malvine, stradala je u Jasenovcu, ali 1941. godine, znači godinu ranije nego što navodi polubrat i bila je stara 17 godina, a to znači oko 5 godina starija nego u ostalim slučajevima. Sve liste nastale tijekom vladavine komunističkog režima najblaže rečeno nisu pouzdane. Dobar primjer u ovom slučaju bio bi podatak iz liste Židova iz Kukunjevca, Lipika i Pakraca preminulih u holokaustu prema kojoj postoji Leo Vaksler, rođen 1933. godine, četiri godine mlađi od Lee, živio je u Pakracu, a majka mu se zvala Molvina. Prema navodima ubijen je, ali ne navode se okolnosti i mjesto smrti. Samo se u ovoj listi spominje nekakav Leo Vaksler/Wachsler pa je pretpostavka da se u ovom slučaju radi o zatipku ili o namjernom kreiranju papirnate žrtve.
Od Đakova do Treblinke
Moric Koen (1910.*, Sarajevo, Rafael) navodno stradao nepouzdano određene 1943.*, u Jasenovcu*, ali i taj podatak je označen kao nepuzdan. U napomenama se navodi vrlo različita godina rođenja 1898., ali i druga godina smrti 1941. Isto tako kao mjesto smrti navodi se Stara Gradiška, ali poziva se i na podatak iz digitalnog arhiva Yad Vashema prema kojem je mjesto smrti nepoznato. Takav podatak se nalazi u digitalnom arhivu Yad Vashema u iskazu nećakinje Blanke Montilio. U tom iskazu se navodi da je Moric Kohen iz Zagreba i da je stradao 1942. godine. Autori jasenovačkog popisa izuzetno se rijetko pozivaju na podatke iz Yad Vashema, a i tada to rade selektivno. Postavlja se pitanje zašto iz digitalnog arhiva Yad Vashema uzeti samo podatak iz iskaza u kojemu nema očeva imena, mjesta i godine rođenja? Po takvoj logici moglo se uzeti podatak o Moricu Koenu koji je rođen iste 1910. godine kao navodna jasenovačka žrtva. Možda je problem što se u tom slučaju kao mjesto smrti navodi srpski logor u Šapcu i masakr iz rujna 1941. godine. Ti podatci su iz Spiska žrtava rata srbijanske inačice komunističkog popisa žrtava iz 1964. godine pa bi se moglo zaključiti da autori popisa ne vjeruju u svoj glavni izvor podataka. Kad se pogledaju ostali podatci iz digitalnog arhiva Yad Vashema o žrtvama imena Moric Koen uzimajući u obzir samo iskaze rodbine ističu se dva zapisa. Prvi je o Moritzu Kohenu/Coenu rođenom 1905. godine u Skoplju, stradalom u Treblinki. Ovdje je zanimljivo da se supruga stradalog zove Rachel tj. Rakhel, a to svakom sumnjičavom revizionistu može izgledati kao da je ime supruge korišteno kao ideja za kreiranje Rafaela imena otca navodne jasenovačke žrtve. Drugi Moritz Kohen rođen je 1902. godine u Beogradu, a prema iskazu nećaka i ubijen je baš u Beogradu 1941. godine. Znači u digitalnom arhivu Yad Vashema su tri iskaza rodbine o žrtvama koje imenom i godinama starosti odgovaraju Moricu Koenu s jasenovačkog popisa, ali u niti jednom slučaju se ne navodi da su stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški. Za autore jasenovačkog popisa ovakvi iskazi rodbine su čini se previše revizionistički. Lota Rozenbaum (1898., Pakrac), a u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa navodi se prezime Rasenhaum i Podravska Slatina. U digitalnom arhivu Yad Vashemu osim nepouzdanih podataka iz srbijanskog Spiska žrtava rata ima jedan zapis o Loti Rozenbaum rođ. Štraus iz Pakraca, ali ona je rođena 1876. godine. Izvor podataka je lista preminulih Židova iz Pakraca. Prema toj listi Lota Rozenbaum je bila u logorima Stara Gradiška i Đakovo, a kao mjesto smrti navodi se Đakovo 1942. godine. Za Beti Cveher (1887., Poljska) u digitalnom arhivu Yad Vashema postoje podatci da je umrla u logoru Đakovo. U digitalnom arhivu Yad Vashema nema niti jedna Greta Redlich (1905., Sarajevo, Franc*), a u arhivu Yad Vashema se nalaze zapisi o jednoj Greti Redlich iz Breslaua u Njemačkoj tj. Wroclava u današnjoj Poljskoj i o jednoj iz geta Theresienstadt. Bar Kohba Papo (1914., Sarajevo) kod njega se u jasenovačkom popisu navodi da je stradao 1941. godine u Jasenovcu, a u napomenama da je stradao 1942. godine u Đakovu. Taj podatak o smrti u Đakovu 1942. godine nalazi se u Spisku žrtava rata uz dodatak očeva imena koje nedostaje u jasenovačkom popisu. Ako se pretraži digitalni arhiv Yad Vashema tako da se kao ključne podatke postavi prezime Papo, Sarajevo, godinu rođenja 1914. s otklonom od ±5 godina, muškarac, otac Danijel, dobiju se samo dva rezultata – oba iz istog izvora srbijanskog pamfleta Spisak žrtava rata. Osim već navedenog Bar Kohbe Papa to je i Abraham Papo (1914.), koji se također nalazi na jasenovačkom popisu. Znači ili se radi o jasenovačkim blizancima ili o kreiranju lažnih žrtava. U ovom slučaju treba spomenuti i imenjaka Avrama Papa (1914., Sarajevo, David). Od gore navedenih „blizanaca“ se razlikuje jedino po očevom imenu David. Kao ni u prethodna dva slučaja niti za Avrama Papa osim iz komunističkih tj. srpskih izvora nema drugih podataka koji bi potvrdili da se radi o jasenovačkoj žrtvi. Renik Albahari (1929., Tešanj, Šebetaj) u napomenama se navodi Renikov. To bi moglo biti prezime, ali ne i osobno ime. Naravno, u digitalnom arhivu Yad Vashema nema ni spomena žrtvi s takvim imenom ili prezimenom. Vilko Grünberger (1907., Pakrac) o tom bravaru ima nekoliko zapisa u Yad Vashemu. Većina je iz komunističkih i srpskih izvora, ali ima i jedan znakoviti zapis sestrične koja navodi da je Vilko Grünberger „bio zatočen u jednom od ovih logora: Jasenovac, Loborgrad, Đakovo“. Znači puno pretpostavki, a malo činjenica. Kod Franje Kardoša (1891., Zagreb) u napomenama se navodi podatak Židovske općine Zagreb da je mjesto smrti nepoznato. U digitalnom arhivu Yad Vashema su dva zapisa o Franji Kardošu iz Spiska žrtava rata. Prema prvom Franjo Kardoš iz Zagreba, rođen 1890., otac Adolf, ubijen 1945. godine u nepoznatom logoru. Prema drugom zapisu skoro sve je isto osim što u ovom slučaju Franjo Kardoš nije iz Zagreba već iz Opatije i ubijen je 1941. godine u zagrebačkom logoru. Prema iskazu nećakinje Franjo Kardoš rođen je u Janoshazi u Slovačkoj, a živio je u Zagrebu. Navodi se da je deportiran 1942. godine, ali nije poznato mjesto deportacije. Salamon-Buki Kunorti (1895.*, Sarajevo) u napomenama se navode dva alternativna prezimena Kunfti i Konorti, alternativna godina rođenja ne baš bliska 1906., a sveukupno se navode tri godine smrti nepouzdana 1944.* i alternativne 1941. i 1942. U digitalnom arhivu Yad Vashema osim iz jugo-komunističkih i srpskih izvora nema prezimena Kunorti, Konorti ili Kunfti. Pretpostavka je da se radi o slučajno ili namjerno promijenjenom prezimenu Konforti/Konforte. Primjerice na jasenovačkom popisu nalazi se Salamon Konforti (1914., Sarajevo, Moise*), a u digitalnom arhivu Yad Vashema je nekoliko zapisa rodbine o imenjaku rođenom u razdoblju 1913. do 1915. godine kojem se otac zove Moric/Moris i ne spominje se da je stradao u Jasenovcu. Štoviše, u jednom iskazu se navodi da je ubijen u Palama kod Sarajeva.
Eretz Izrael
U mrežnom jasenovačkom popisu su i trojica Židova, dvojica iz Sarajeva i jedan iz Vlasenice koji su prema fotografijama i subnorašima stradali u Staroj Gradiški premda se kod sve trojice ne navodi da su ubijeni, već da su nestali. To su Jozef Abinun (1936., Aron*), u napomenama je alternativno očevo ime Solomon. U digitalnom arhivu Yad Vashemu nema takve žrtve, ali ima jedan Jozef Abinun koji je živio u Šapcu, a prema iskazu nećaka ubijen je 1941. godine u dobi od 56 godina. Njegov se otac zvao Aron kao i kod navodne jasenovačke žrtve. U digitalnom arhivu Yad Vashema je i zapis o Josefu Abinunu starom 35 godina, živio je u Šapcu, a ubijen je u listopadu 1941. godine u Zasavici, stratištu srpskog logora Šabac. Premda je velika razlika u starosti u prethodnim tekstovima su već navedeni primjeri iz mrežnog jasenovačkog popisa gdje su navedene razlike od nekoliko desetljeća kod pojedinih žrtava i slučajeve kada godine starosti postaju osnova za kreiranje godine rođenja. Zanimljivo da se na jasenovačkom popisu nalazi još jedan Jozef Abinun (1924., Sarajevo, Šalom) u napomenama se navodi alternativno ime Šalam, a to asocira na inačicu imena Salomon koje se navodi kao alternativa očevom imenu kod gore anvedene jasenovačke žrtve. On je navodno stradao 1941.* godine u Jasenovcu. U Spisku žrtava rata je skoro identičan Jozef Abinun (1924., Sarajevo, Salam) i on je navodno stradao u Jasenovcu, ali 1942. godine. Kao što je bilo za očekivati, u digitalnom arhivu Yad Vashema nema potvrde ovih podataka iz srpskih i komunističkih izvora pa se može pretpostaviti da se radi o „doradi“ podataka iz prethodnog slučaja. Haim Altarac (1930., Sarajevo, Santo) je još jedna žrtva s mrežnog jasenovačkog popisa za koju ne postoje podatci u digitalnom arhivu Yad Vashema. Jedini usporedivi zapis je o Khaimu Altarcu (1904., Vlasenica, Shmuel), ali on je znatno stariji i prema iskazu nećakinje ubijen je 1942. godine u Vlasenici. Santo Altarac (1902.*, Vlasenica, Haim) – kod njega se u napomenama navode i dvije alternativne godine rođenja 1900. i 1924., znači „samo“ 22 godine razlike. Takva ogromna razlika u godinama ne bi se smjela pojaviti u službenim podatcima ustanove na državnom proračunu koji su rađeni prema znanstvenim principima, ali to u slučaju jasenovačkog popisa nije izuzetak. Takvi podatci mogu biti produkt krajnje aljkavosti, neznanja ili političke propagande koja se nekritički ili tendenciozno reciklira. U digitalnom arhivu Yad Vashema su četiri zapisa koji „pokrivaju“ godine rođenja navedene u popisu i alternative iz napomena. Sažeto, to su Shem Tov Szanto Altaratz (1904., Vlasenica, Khaim), za vrijeme rata bio je u Vlasenici. U iskazu brata navodi se da je ubijen, ali ne navodi se mjesto smrti. Mlađoj inačici Sante Altarca u digitalnom arhivu Yad Washema odgovara Santo M. Altarac rođen 1927. godine, živio je u Sarajevu. Nalazi se na popisu djece koja su tijekom lipnja 1942. godine s pratnjom trebala otići iz Zagreba preko Turske do današnjeg Izraela.[6]
Moric Lerer (1926., Sarajevo, Zelig), u digitalnom arhivu Yad Vashema su četiri zapisa na upit za Morica Lerera. Samo jedan iskaz je na temelju iskaza rodbine, ali radi se o čovjeku koji nema veze s ND Hrvatskom. Dva zapisa odnose se na istoimeno dijete čije se ime nalazi na listi djece koja su u lipnju 1942. godine određeni za odlazak iz Zagreba preko Turske do kako se navodi Eretz Izraela[7] tj. do područja današnjeg Izraela, baš kao što je već prije navedeno u slučaju Sante Altarca. Zanimljivo da se u Spisku žrtava rata nalazi Moric Lerer (1927., Sarajevo) stradao u Jasenovcu 1941. godine. Znači sve isto kao i kod navodne žrtve s mrežnog jasenovačkog popisa, ali otac se zove Ašer. Kao da se četnici i partizani nisu dobro uskladili. Feliks Lerer (Sarajevo), u jasenovačkom popisu navodi se vrlo malo podataka, osim navodnog mjesta rođenja još samo i mjesto smrti Stara Gradiška što nije čudno s obzirom da je izvor podataka fotografija. U digitalnom arhivu Yad Vashema se nalaze samo dvojica imenjaka i to Felix Lehrer (1867.) iz Austrije koji je bio u getu Theresienstadt i jedna istoimena beba iz Francuske. Selik Lerer (1881., Sarajevo) u digitalnom arhivu Yad Vashema je osam zapisa za istoimene žrtve, ali svi su iz Poljske i nisu povezani s ND Hrvatskom. Šimon Lerer (1933., Sarajevo). Od trinaest zapisa u digitalnom arhivu Yad Vashema o Simonu Lehreru samo jedan je s područja ND Hrvatske i to su podatci iz srbijanskog Spiska žrtava rata. Znači da uopće nema dokaza da je netko od četvorice Lerera stradao u Jasenovcu. Štoviše, prema podatcima u slučaju Morica Lerera moglo bi se zaključiti da su Lereri vjerojatno otputovali prema Turskoj. Na tom putu im se nalazila Judenfrei Srbija pa možda nisu stigli na planirano odredište.
Identiteti bez pokrića
Kod Draginje Vlajisavljević s jasenovačkog popisa nije problem to što se ne zna je li navodno stradala 1945.* ili 1943. godine i što se u napomenama navodi i alternativno prezime Vlaisavljević, već da se kao na tekućoj traci navode i potpuno različita alternativna prezimena Vojsavljević i Milosavljević. Kod Draginje Borović je slična situacija. U napomenama se navode alternativna prezimena Makić i dva puta Mačkić jednom kao djevojačko prezime, a drugi puta kao prezime nestale žene. Kod Kate Vujaklije su navedena alternativna prezimena Vujatlija, a prema podatku iz zbirke fotografija je pretpostavljeno prezime Vujana. Kod Martina Tautlera se u napomenama navodi Tahtler i Rahtler. Treba li uopće spominjati de se žrtva imena Martin Tautler/Tahtler/Rahtler ne nalazi u digitalnom arhivu Yad Vashema. Frane Livić se prema podatcima s fotografija preziva Plivić. Stevan Kvrgić je sudeći prema napomenama nekoliko godina stariji Stevo Gergić i navodi se da je nestao, a prema podatku s fotografije nije iz okolice Novske, već iz Daruvara. Munira Hadžić (1929.) iz okolice Žepča je prema napomenama pet godina stariji muškarac Munir Hadžić (1924.). Ahmet Ljubunčić iz Livna je prema napomenama u stvari iz Ilidže kod Sarajeva, a čak i subnorovci navode da je stradao u Norveškoj 1941. godine pa nije mogao biti ubijen od ustaša u Jasenovcu 1942.* godine. Izgleda da je u jasenovačkom mitu broj kreiranih „istina“ jednak broju partijskih komesara zaduženih za komunistički agitprop pomnožen s razinom mašte uz dodatak zlobe.
Efemerni četnici
Na kraju vrijedi spomenuti Srpkinju Dragojlu Batoz (1924.*, Prijedor, Milan) kod koje se kao izvori navode čak dvije fotografije. Navodno je stradala 1944. godine u Staroj Gradiški i već je taj podatak dvojben s obzirom na ratnu povijest tog logora, ali u napomenama se navodi ime Dragoja, mjesto C. Dolina i alternativne godine rođenja 1928. i smrti 1942. Prijestupnog dana 29. veljače 2016. godine na mrežnom jasenovačkom popisu pojavilo se na nekoliko sati pa zatim nestalo 719 novih imena jasenovačkih žrtava. Uz nekoliko poznatih četnika kao što su Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Dragiša Vasić, Petar Baćović, Luka Baletić i Mirko Lalatović na tom sramotnom popisu našlo se je i ime Dragoja Batoza rođenog 1928. godine, Srbina iz Crne Doline kod Prijedora čiji se otac zove Milan, a stradao je u Staroj Gradiški 1942. godine. Usporedite ove podatke s gore navedenom Dragojlom Batoz i sve će vam biti jasno. To je prava slika jasenovačkog popisa. Naravno za nepopravljive kao zadnja obrana neobranjivog ostaju blizanci ili možda nekakav ustaški projekt Gemini.
[1] JUSPJ745:JSV-inv.br/00 FR – Zbirka fotografija Spomen-područja Jasenovac
[2] List of Jews from Zagreb and the surrounding area including their fate and details of the damage caused to their property
[3] U nekoliko slučajeva postoji ista alteracija imena Moise/Moris tj. Moric
[4] Yad Vashem – Lists of Jewish inmates who perished in the Djakovo camp, and were buried in the Jewish cemetery in Djakovo
[5] https://hr.wikipedia.org/wiki/Holokaust_u_Nedićevoj_Srbiji
[6] List of children and their escorts who were designated to make aliya to Eretz Israel from Zagreb via Turkey, June 1942
[7] zemlja Izrael
