Arhiva oznaka: likvidacije

PREDSTAVLJANJA KNJIGA “JASENOVAC I POSLIJERATNI JASENOVAČKI LOGORI” I “VRGORSKA KRAJINA, MAKARSKO PRIMORJE I NERETVANSKI KRAJ U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE”

Sredinom travnja iz tiska izlaze dva nova izdanja u nakladi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“. Riječ je o knjizi koautora Stipe Pilića i Blanke Matković „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori“ te zbirci dokumenata „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije, Likvidacije i progoni“ priređivača Blanke Matković, Magdalene Vuković, Stjepana Štimca i Ivana Andabaka.

Prva knjiga prošireni je i znatno nadopunjeni izvorni znanstveni rad objavljen u „Radovima“ Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. U drugoj knjizi na oko tisuću stranica objavljujemo elaborate o svim selima Vrgorske krajine i Makarskog primorja te neretvanskog kraja te brojne popise likvidiranih, nestalih, proganjanih, osuđenih i iseljenih stanovnika tog područja.

Planirano je ukupno 12 promocija koje će se u drugoj polovici travnja i početkom svibnja održati diljem Hrvatske. U ovom trenutku potvrđeno je održavanje 5 predstavljanja i to:

17.4.SPLIT (Dvorana Nadbiskupskog sjemeništa, Zrinsko-frankopanska 19)

18.4.ZAGREB (Tribina grada Zagreba, Kaptol 27)

19. ili 20.4. – GOSPIĆ

24.4.VRGORAC (lokaciju ćemo objaviti naknadno)

25.4.MAKARSKA (Ante Starčevića 99)

Na ovim promocijama posjetitelji će imati priliku kupiti knjigu „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori“ po promotivnoj cijeni od 150 kuna (redovna cijena 200 kuna), a zbirku dokumenata „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije, Likvidacije i progoni“ po promotivnoj cijeni od 200 kuna (redovna cijena 300 kn). Zainteresirani će također moći kupiti naše prethodno izdanje „Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“.

Svi oni koji žele rezervirati primjerak bilo koje od spomenutih knjiga mogu to učiniti putem emaila info@croatiarediviva.com.

Ostale detalje o predstavljanjima ovih izdanja objavit ćemo naknadno.

PREDSTAVLJANJE NOVIH IZDANJA 18.4.2018. U ZAGREBU

Sredinom travnja iz tiska izlaze dva nova izdanja u nakladi Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“. Riječ je o knjizi koautora Stipe Pilića i Blanke Matković „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori“ te zbirci dokumenata „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije, Likvidacije i progoni“ priređivača Blanke Matković, Magdalene Vuković, Stjepana Štimca i Ivana Andabaka.

Prva knjiga prošireni je i znatno nadopunjeni izvorni znanstveni rad objavljen u „Radovima“ Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. U drugoj knjizi na oko tisuću stranica objavljujemo elaborate o svim selima Vrgorske krajine i Makarskog primorja te neretvanskog kraja te brojne popise likvidiranih, nestalih, proganjanih, osuđenih i iseljenih stanovnika tog područja.

Na ovim promocijama posjetitelji će imati priliku kupiti knjigu „Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori“ po promotivnoj cijeni od 150 kuna (redovna cijena 200 kuna), a zbirku dokumenata „Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije, Likvidacije i progoni“ po promotivnoj cijeni od 200 kuna (redovna cijena 300 kn). Zainteresirani će također moći kupiti naše prethodno izdanje „Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“.

Svi oni koji žele rezervirati primjerak bilo koje od spomenutih knjiga mogu to učiniti putem emaila info@croatiarediviva.com.

Ostale detalje o predstavljanjima ovih izdanja objavit ćemo naknadno.

N. Banić i M. Koić: Pregled 2017. godine s obzirom na jasenovački popis

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku dana 11. siječnja 2018. (PDF)

Do sada je objavljeno oko 2.000 imena osoba s mrežnog jasenovačkog popisa Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac za koje postoje podatci da nisu stradali u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a za više od 8.000 navodnih žrtava to je pokazano pomoću demografskih podataka, statistika, računalnih simulacija itd. To znači da je prema do sada objavljenim podatcima na popisu preko 10.000 tj. oko 12% imena kojima tamo nije mjesto, a biti će toga još. Brojke su takve da prelaze svaku granicu moguće pogreške ili slučajnosti. Na popisu se nalaze i navodne dječje žrtve koje su prema napomenama sredovječni ljudi u četvrtom desetljeću života. Osim umrlih nakon Drugog svjetskog rata na jasenovačkom popisu nalaze se i stradali u drugim logorima i to ne samo u ND Hrvatskoj, već i stradali u njemačkim, talijanskim i srpskim logorima. Na popisu se nalaze i imena stradalih u transportu iz Lepoglave, a zanimljivo da ima i stradalih u tadašnjem SSSR-u. U nedostatku stvarnih žrtava na popis su se stavljali i poginuli kao pripadnici komunističke gerile tzv. partizana stotinama kilometara daleko od Jasenovca kao npr. Albert Vladislović. Zanimljiv je slučaj Ernesta Lederera koji je nakon kratkotrajne internacije pušten iz Jasenovca u studenome 1941. godine, zatim je bio u interniran u talijanskim logorima i na kraju je poginuo kao komunistički gerilac u borbama oko Siska. Na popisu su čak i žrtve partizanskog bombardiranja logora iz 1944. i 1945. godine. Kod nekoliko navodnih žrtava uopće nije naveden izvor podataka, a kod brojnih drugih navedeni su fantomski izvori kao primjerice KĆ-NAŠ za koje nema objašnjenja u kraticama. Takve neznanstvene podatke može tolerirati samo loša politika. Kakvih sve podataka ima u jasenovačkom popisu dobro ilustrira slučaj Milana Radmanovića. Naime njegov otac se prema podatcima s popisa zove Slak. Ovakva „ET“ imena naročito su česta kod navodnih romskih žrtava. Nisu samo imena iz svemira već i mjesta rođenja. Primjerice, kod Matilde Karlo se u napomenama navodi da je rođena u selu Sputnik. Ne radi se o šali, već o sasvim ozbiljnim podatcima iz popisa žrtava temeljenog na „znanstvenim“ osnovama koji pruža državna institucija. Vlast bi se trebala zapitati kakva je to znanost i u ime koje države se to radi? U nastavku ovog članka dan je opis i pregled članaka objavljenih od prethodnog preglednog članka do danas.

O broju romskih žrtava

Gotovo standardna brojka romskih žrtava prema komunističkim interpretacijama je 30 do 40 tisuća je i to znatno nadmašuje procijenjeni broj Roma u NDH. Apsolutni maksimum „procjene“ broja romskih žrtava je 80.000 do 100.000. To je brojka koja 4 do 5 puta premašuje procjenu broja Roma koji su živjeli na teritoriju NDH početkom rata i znatno je viša od ukupnog broja Roma na teritoriju cijele predratne Jugoslavije. Prema nekim procjenama u Drugom svjetskom ratu stradalo je između 220.000 i 500.000 Roma pa kad bi se ozbiljno shvaćale komunističke procjene broja stradalih to bi značilo da je svaki drugi ili bar svaki peti Rom na svijetu ubijen od ustaša. To pokazuje koliko su nerealne komunističke procjene broja žrtava. Ne samo da su nerealne, već su i proturječne pa se tako prema jednim izvorima tvrdi da 1944. godine više nije bilo živih Roma u Jasenovcu, a prema drugima uključivši i mrežni jasenovački popis brojni Romi ubijeni su 1944. i 1945. godine. U godinama prije Drugog svjetskog rata enormno je povećan broj Roma u Hrvatskoj i to ne samo zbog prirodnog prirasta, već i zbog doseljavanja primjerice iz Srbije i ostalih istočnih dijelova tadašnje Jugoslavije. U knjizi o suđenju Artukoviću navodi se da je do sredine srpnja 1941. godine iz Hrvatske protjerano u Srbiju 80.000 do 85.000 ljudi, a u knjigama A. Miletića navodi se da je do sredine siječnja 1945. godine u Srbiji bilo 121.033 izbjeglica iz ND Hrvatske. Može se pretpostaviti da je među deportiranima bilo i Roma. Stječe se dojam da je cijela konstrukcija broja romskih žrtava temeljena na vrlo varijabilnoj procjeni broja od oko 25.000 Roma u NDH 1941. godine i broja od 847 Roma u Hrvatskoj na popisu iz 1948. godine. Iz toga se nehajno ili zlonamjerno može izvući zaključak da je u NDH ubijeno oko 97% Roma. Pri tome uopće nisu uzete u obzir „sitnice“ kao što su migracije u razdoblju između dvaju popisa, promjena strukture stanovništa uslijed poslijeratne promjene granica na štetu Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji te drukčije izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti. Za ilustraciju može se uzeti primjer iz susjedne Vojvodine gdje je u razdoblju između poslijeratnih popisa 1953. i 1961. godine došlo je do drastičnog pada broja Roma za 8.213. To je smanjenje za više od 70%. Prema antifa logici to bi trebao biti jasan znak genocida nad Romima u Vojvodini. U razdoblju između popisa 1971. i 1981. godine u Vojvodini je došlo do enormnog povećanja broja Roma za čak 11.933 tj. povećanje od 154%. Najlogičnije objašnjenje ovih ogromnih demografskih oscilacija je različito iskazivanje nacionalne pripadnosti u određenim razdobljima.

 400 kvadrata

Prema komunističkoj historiografiji većina Roma iz ND Hrvatske stradala je u Jasenovcu. Da nešto ne štima s tim brojkama, može se vidjeti iz knjige jasenovačkog logoraša Milka Riffera iz 1946. godine prema opisu tzv. Ciganskog logora u Jasenovcu prema kojoj je to bio mali odvojak logora III C, velik kojih 400 kvadratnih metara, odvojen bodljikavom žicom, a ulaz u taj logor nije imao vrata. Ako je točan Rifferov podatak o 400 kvadratnih metara, to bi moglo značiti da je tamo boravilo dvjestotinjak logoraša. Koliko dokaza stvarno ima tj. koliki bi mogao biti stvarni zabilježeni broj žrtava, nehotice se otkriva u Pogovoru na samom kraju treće Miletićeve knjige o Jasenovcu. Prema tom izvoru: „(…) vrlo malo je evidentiranih Cigana — samo nekoliko stotina (…)” i tako indirektno priznaje da nema dokaza za ubojstva peteroznamenkastog broja Roma, već možda za nekoliko stotina. U tri Miletićeve knjige o Jasenovcu objavljene tijekom komunističke diktature sveukupno se može nabrojati 810 potencijalnih romskih žrtava. Primjerice, poimenično se navodi 90 Roma upućenih u Jasenovac i još 299 koje bi se tek trebali poslati u logor. Uz to se u brojkama navodi još 421 Rom. Od 90 Roma upućenih u Jasenovac 69 su muškarci upućeni u logor od strane Kriminalnog odsjeka Redarstva, a 21 Rom iz Viteza navodi se u kontekstu traženja pomilovanja i puštanja iz logora.

Siva zona jasenovačkog popisa

Prema izuzetno visokim Žerjavićevim procjenama izravni ratni gubitak Roma u cijeloj Jugoslaviji je 18.000, a od toga u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo je oko 10 tisuća Roma. Znači prema Žerjaviću broj stradalih Roma u Jasenovcu morao je biti manji od 10.000, a prema trenutnom stanju u rubrici narodnost u mrežnom jasenovačkom popisu ima 16.171 Rom ne računajući one kod kojih se to navodi u napomenama. To znači da su autori jasenovačkog popisa revidirali Žerjavićeve procjene glede romskih žrtava u ND Hrvatskoj za više od 60%. Žerjavić je često citiran od lijevih medija kao neporecivi autoritet. Čini se da je za te iste neporeciv samo do trenutka kad treba povećati broj žrtava. Kako je neznastveno povećavan broj romskih žrtava, može se vidjeti već iz sljedećih podataka. Kada ima samo nekoliko stotina Roma potencijalnih jasenovačkih žrtava, a zadani cilj je od 20.000 do 40.000 romskih žrtava, tada kreatori popisa moraju pokazati svoju domišljatost i kreativnost. Tako primjerice 2.485 romskih žrtava nema navedeno ime ili prezime, 1.557 nema ni ime niti prezime, a njih čak 1.553 nema nikakvih podataka osim navodnog mjesta rođenja. Kod 2.910 navodnih žrtava nije navedena godina rođenja, a kod još 2.048 navodnih žrtava autori popisa su godinu rođenja označili kao nepouzdan podatak. Kod skoro 5.000 slučajeva godine rođenja nema ili se radi o najobičnijem nagađanju ili možda izmišljanju. Kod 6.204 navodne žrtve nije navedeno ime otca. Kod 460 navodnih romskih žrtava godina smrti nije upisana ili se navodi da se radi o nepouzdanom podatku. Znači radi se o pretpostavkama ili izmišljanju godina smrti. Sveukupno kod 8.449 romskih žrtava su nepotpuni identifikacijski podatci, a to znači da se preko polovice romskih žrtava bazira na pretpostavkama i željama, a ne na znanstveno prihvatljivim podatcima. Ustvari upitno je koliko je stvarno Roma na popisu jer kod skoro 10.000 (58%) navodnih Roma* nacionalna pripadnost označena je od autora popisa kao nepouzdan podatak. U napomenama se vidi da se uglavnom radi o „bivšim“ Hrvatima, Srbima i manjim dijelom Muslimanima. Primjerice, Z. Despot navodi da je prema podatcima Komisije za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a Republičkog odbora SUBNOR-a Hrvatske iz 1950. godine život izgubio 5.341 Rom. Možemo zamisliti kako su „subnoraši“ pedantno popisivali žrtve, ali čak i takvi popisali su 2,6 puta manje romskih žrtava nego što trenutno ima Roma iz Hrvatske u jasenovačkom popisu tj. kad se taj broj oduzme od trenutnog broja romskih žrtava iz jasenovačkog popisa dobije se 10.804, znači tek malo više od broja navodnih Roma nepouzdano utvrđene nacionalnosti.

Demografija protiv popisa

Demografski podatci također opovrgavaju jasenovački popis. Prema usporednim podatima zadnjeg prijeratnog i prvog poslijeratnog popisa pokazano je da nije moguć broj romskih žrtava s jasenovačkog popisa za sela Cubinec kod Križevaca, Pavličani kod Čazme, Babinac u općini Ivanska,, Hudi Bitek kod Zagreba, Gradišće kod Generalskog Stola, Novačka u općini Gola na mađarskoj granici i Novi Jankovci kod Vinkovaca. Obuhvaćena naselja geografski su raspoređena po cijeloj Hrvatskoj gdje je veća koncetracija romskih žrtava. Neka imena navodnih žrtava i njihovih roditelja kao primjerice Aseksandar, Balavica, Bandera, Gujo, Pisar, Prpoš, Ribica ili Šećerka ukazuju da je među tvorcima popisa žrtava vladala vesela atmosfera. Činjenica da da su neke žrtve istih prezimena radi razlikovanja u napomenama jasenovačkog popisa označene brojevima primjerice Štefan1, Štefan2 itd. može ukazivati da autori mogu na prste prebrojiti veliki dio žrtava i/ili da je u jednom trenutku ponestalo inspiracije. Zanimljiv je slučaj prije spomenute grupe od 69 Roma koji su upućeni u Jasenovac i to zato jer se u popisu nalaze 922 ekvivalentna imena i prezimena. Kao da je netko koristio imena s jednog od svega nekoliko popisa Roma iz Jasenovca da bi kreirao preko 13 puta više lažnih jasenovačkih žrtava. Prema popisu iz 1948. godine bilo je 72.736 Roma u Jugoslaviji, znači oko 2.350 više nego prije rata. Treba napomenuti da je od naroda u tzv. Jugoslaviji jedino Hrvata bilo manje na prvom poslijeratnom popisu nego prije rata. Kad od očekivanog oduzmemo stvarno stanje iz 1948. godine, dobije se demografski gubitak Roma u cijeloj Jugoslaviji od oko 13.950, a to je za 2.221 manje nego što je navodno ubijeno Roma samo u Jasenovcu. Ako se primjerice uzme prirast od 14% u desetljeću, demografski gubitak Roma je oko 14.500, znači opet je znatno manji od navodnog ukupnog broja romskih žrtava samo u Jasenovcu. Kad bismo primijenili omjer neposrednih ratnih žrtava i demografskih gubitaka koji se mogu dobiti iz Vogelnikovih podataka, proizlazi da je u cijeloj Jugoslaviji moglo stradati i umrijeti oko 9.000 Roma, a prema Lahu to bi ispalo znatno manje od 7.000. Da netko u obijesnoj šali zbroji te podatke, dobio bi manje od trenutne brojke stradalih Roma prema jasenovačkom popisu.

Jasenovački „trogodišnjaci“

U izvješću poslijeratne komunističke tzv. Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina između ostalog glede jasenovačkog logora navodi se da su ustaše ubijali sve „trogodišnjake“ tj. zatočenike osuđene na trogodišnju kaznu. Za neke od tih zločina komunistički svjedoci optužuju jednu grupu Roma. Međutim, iskazi tih svjedoka su vrlo kontradiktorni. Primjerice u nekim iskazima danim pred komunističkom komisijom za utvrđivanje zločina navodi se da su Romi masovno ubijani od proljeća do kolovoza 1942. godine, a to je u kontradikciji s navodima da je grupa Roma grobara ubijala druge logoraše od lipnja 1942. godine i to u vrijeme dok još uvijek egzistira druga grupa grobara predvođena Židovima. To bi značilo da su Romi istovremeno masovno ubijali i bili ubijani. Međutim, isto tako bi se na temelju izvješća tzv. Zemaljske komisije moglo zaključiti i da su Romi ubijali druge Rome. Isti princip bi se mogao primijeniti primjerice i na grupu grobara Židova. Cijela ta priča zvuči nevjerojatno kao i sve komunističke bajke. Međutim, najzanimljivije u cjeloj ovoj priči je da su neki od najpoznatijih i najagilnijih jasenovačkih svjedoka i sami bili trogodišnjaci tj. boravili su tri ili više godina u logorima. Primjerice, Egon Berger autor knjige 44 mjeseca u Jasenovcu za boravka u logoru jedno vrijeme radio je kao grobar, a nakon rata bio je djelatnik komunističkog propodjela, zatim Erwin Miller, autor knjige Izabran za umiranje, koji je suprotno naslovu cijeli rat neizabran proveo u logoru, zatim Đorđe Miliša, autor prve publicirane knjige o Jasenovcu iz 1945. godine U mučilištu – paklu Jasenovac. Miliša je još dok se zvao Jure u logoru imao zaseban smještaj i radni prostor za pisanje svog romana “Morlacco“, a vrhunac paklenog ustaškog mučenja bio je kad mu je dodijeljen „podvornik“ tj. osobni sluga. Miliša u svojoj knjizi spominje Dragana Rollera, jednog od svjedoka na suđenju Dinku Šakiću, koji je bio točno tri godine u logorima od 1942. do veljače 1945. godine kad je poslan na rad u Njemačku. Još dva dugogodišnja bivša logoraša i kasnije česti svjedoci su Josip Erlih i Jakob Danon. Primjerice, Danon je svoj logorski staž počeo još u Gospiću, a nakon toga je cijelo vrijeme rata bio u Jasenovcu iz kojeg je otišao zajedno s ustašama. Njegova karijera svjedoka o jasenovačkim strahotama počinje onog trena kad su partizani u Sloveniji zaustavili vlak kojim je putovao prema Austriji zajedno s hrvatskim civilima i vojnicima. Berger, Roller i Miliša bili su u logoru kao pouzdanici tajne komunističke organizacije, dok kod Millera, Erliha i Danona nije jasno je li razlog internacije bio samo to što su Židovi. Neki od navedenih „trogodišnjaka“ su prema komunističkim tumačenjima povijesti morali biti ubijeni jer je to navodno bilo pravilo u logoru, a uz to neki i zato što su Židovi. Kao što se može vidjeti iz primjera, svi su preživjeli, neki vjerojatno i uz pomoć osobnih logorskih slugu. Komunističkie i srpske bajke su vrlo plitke i lako ih je pregaziti. Primjerice, prema Miji Gecu, svjedoku sa suđenja Andriji Artukoviću, 1942. godine pozvani su svi Hrvati katolici i muslimani osuđeni na tri godine da se jave za premještaj u „čvrste zatvore“ kao što su primjerice Stara Gradiška, Lepoglava, Zenica i Srijemska Mitrovica. Navodno se za odlazak iz Jasenovca javilo između 600 i 800 logoraša. Svjedok navodi da su u kuhinji dobili kruh, kobasice i sljedovanje suhe hrane za tri dana puta. Prema (neo)komunističkoj povijesti u Jasenovcu je ubijeno prema najčešćim verzijama između 80.000 i 700.000 ljudi znači u prosjeku stotine na dan pa nije jasno zašto bi u takvom strašnom logoru smrti uopće bilo potrebno raditi nekakvu predstavu s premještajem i obilnom hranom. Zna se što je logor smrti. Ako ne, znate pitajte hrvatske logoraše koji su tijekom Domovinskog rata bili u srpskim logorima. Uđeš kroz vrata, ako te ne ubiju već i prije toga, a uglavnom izađeš kroz dimnjak. U cijeloj priči nije jasno koji bi bio motiv da se ubijaju samo Hrvati „trogodišnjaci“, a ne i ostali? Prema tadašnjoj praksi kako nas poučava komunistička historiografija vjerojatnije je da bi u „vječnu prekomandu“ bili poslani primjerice srpski i židovski „trogodišnjaci“. Teško je za povjerovati da ih se u logoru nije moglo naći s obzirom na navodno stalne transporte istih u logor. Prema međunarodnom povjerenstvu u to vrijeme je u logoru bilo oko 1000 ljudi. Od toga su otprilike 75% bili Židovi, a ostatak su bili Romi, Srbi i komunisti. Znači prema međunarodnom povjerenstvu gotovo u istom trenutku kada će 600 do 800 Hrvata „trogodišnjaka“ biti ubijeno u logoru je od 1000 logoraša oko 750 Židova. Dakle prema podatcima međunarodnog povjerenstva broj Hrvata nije niti teoretski mogao bit veći od dvjestotinjak, a vjerojatno je bio i puno manji. Kako je onda moglo biti poslano u smrt 600 do 800 Hrvata i to samo onih osuđenih na tri godine zatvora? U ovom slučaju izračun bi trebao biti jasan čak i antifa-trogloditima.

Nomen est omen

U nekoliko prethodnih članaka jasno je naglašavano kako su kod mnogih navodnih srpskih žrtava na jasenovačkom popisu navedena relativno kratka imena očeva za koja se ima razloga sumnjati da su možda izmišljena. Takva imena očeva u vokativu često imaju samo četiri slova pri čemu je zadnje slovo „o“, tzv. XXXO, primjerice Božo, Jovo, Lazo, Simo itd. Na temelju tih i drugih opažanja dobivenih analizom imena žrtava i njihovih očeva koja se javljaju u mrežnom jasenovačkom popisu može se pokazati postojanje mogućih nepravilnosti u imenima očeva. Naime, ako se za godine od 1880. do 1943. gleda prosječna duljina muških imena za navodne jasenovačke žrtve određenih nacionalnosti rođene te godine te ako se istovremeno usporedi s prosječnom duljina imena očeva mlađih žrtava radi dovođenja u približno isti vremenski kontekst, kod Srba za više godina postoje statistički značajne razlike u imenima žrtava i imenima očeva žrtava u smislu da naizgled nisu iz iste populacije. Budući da to može značiti da su neka imena očeva izmišljana, u tom slučaju mnoge osobe s jasenovačkom popisa nisu niti postojale pa se ne može izravno niti pokazati da su lažne jer ih se nema s kim usporediti. Ako se tome još pribroji i već od prije dokazana činjenica o lažiranju godina rođenja mnogih žrtava, jasno je da kod primjene obje vrste lažiranja nastaju takve lažne žrtve kojima je vrlo teško ući u trag ako se ne olakšaju kriteriji pronalaska i usporedbe podataka.

Alternativna stvarnost

Prema podatcima iz mrežnog jasenovačkog popisa čini se da su autori imali ozbiljnih problema s prostorno-vremenskim kontinuumom. Prema navedenim podatcima neke žrtve su stradale prije svog rođenja, a neke se još nisu niti rodile. Nasuprot tome druge navodne žrtve su stradale desetljećima prije Drugog svjetskog rata. Neki su stradali desecima, stotinama pa i tisućama kilometara daleko od Jasenovca. Neki nisu stradali, već su prema autorima popisa nestali. Dok su jedni navodno nestali, drugi su nastali i to u višestrukim izdanjima, ali svi su se našli na jasenovačkom popisu. U trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa ima nešto malo manje od 3.000 navodnih žrtava kod kojih se navodi da su nestali. Znači da im je nepoznata ratna sudbina. Nestati se može na razne načine pa bi se tako primjerice moglo raditi o bjeguncima iz logora, puštenima, ubijenima od četnika, partizana ili stradalima u partizanima ili četnicima. Naravno upitno je jesu li neki od nestalih uopće i postojali. Nestali po definiciji znači da im se ne zna sudbina pa tako ni eventualno mjesto, vrijeme i okolnosti stradanja. Međutim, stručnjaci iz JUSP Jasenovca mogu riješiti čak i takve enigme i u tome ih ne može omesti ni vrlo malen broj do sada nađenih zemnih ostataka koji je u totalnom neskladu s 80.000 ili 700.000 navodnih žrtava. Kako je realnost u neskladu sa željama tako se na popis moralo stavljati sve i svašta pa se tako na popisu nalaze i nestali tijekom žetve u Bosni, zatim navodno stradali na poljoprivrednom dobru u Feričancima skoro 100 km zračne linije udaljenom od logora Jasenovac pa i stradali u još udaljenijem Auschwitzu.

United States Holocaust Memorial Museum

U srpnju 2017. godine United States Holocaust Memorial Museum (USHMM) je slijepo preuzeo podatke iz JUSP-a, a s njima i sve pogreške koje dolaze s tim podacima. Jedina iznimka su neke dulje napomene za nekoliko osoba koje nisu do kraja preuzete zbog tehničkih slabosti sustava za USHMM-ove mrežne stranice. Iako ovo naizgled može zvučati loše zbog jačanja širenja lažne propagande, dobra stvar je što se istovremeno s širenjem publike kojoj je popis dostupan širi i publika kojoj se lakše može demonstrirati masovnost prevara unutar podataka jasenovačkog popisa jer ga sad koristi i mnogo poznatija ustanova. Budući da je mrežni jasenovački popis 4. siječnja 2018. godine opet mijenjan, sad se razlikuje i od svoje kopije u USHMM-u. O tim će se promjenama zbog njihove opširnosti pisati u sljedećem članku.

Komunistički projekt Dotršćina

U sklopu ljetne ofenzive analiziran je veliki broj arhivskih dokumenata projekta „Dotršćina“ koji sadrže podatke o stradavanju ljudi s područja Zagreba za vrijeme Drugog svjetskog rata i koji je često navođen i od strane JUSP-a kao jedan od izvora podataka. Međutim, detaljnijom analizom ustanovljeno je da postoje i mnogi slučajevi gdje dokumenti projekta Dotršćina jasno pokazuju da je neka osoba koja se navodi na jasenovačkom popisu zapravo stradala negdje drugdje, odnosno da je lažna jasenovačka žrtva, a osim toga i u mnogim slučajevima kad se spominje Jasenovac, on se navodi samo kao jedna od opcija, odnosno nije sigurno je li netko tamo uopće stradao ili ne. U svakom slučaju osim što je pronađen veći broj novih lažnih jasenovačkih žrtava, čime su dodatno pojačane prethodne tvrdnje o masovnosti jasenovačke prevare, opet je pokazano da se selektivno koriste podatci čak i iz komunističkih izvora kada nisu u skladu s tendencijom autora popisa.

Jasenovačke žrtve iz XXI stoljeća

Prema analizi dostupnih podataka o godinama smrti uglavnom u Hrvatskoj za pojedine osobe s jasenovačkog popisa jasno se pokazuje da su umrle nakon 1945. godine i da nisu mogle stradati u Jasenovcu. Tako se na jasenovačkom popisu mogu naći imena navodnih žrtava koje su prema imenima roditelja, godini i mjestu rođenja ekvivalentni ljudima umrlim godinama i desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Neki su čak umrli u 21. stoljeću i to daleko od Hrvatske. Primjerice Mile Basara je umro 2009. godine u Stuttgartu u Njemačkoj, a Marko Gagić 2012. godine u Srbiji. Gagić je uz Mariju Hudurović također preminulu 2012. godine i svojevrsni rekorder. To su jasenovačke žrtve umrle sedamdesetak godina nakon što su ubijeni od ustaša u Jasenovcu.

Photoshop

Mrežni jasenovački popis je nepresušni izvor čuda. U tom popisu je oko 140 navodnih žrtava kod kojih se kao jedini izvor podataka navodi zbirka fotografija JUSP Jasenovca. Sveukupno kod preko 1.100 navodnih žrtava kao izvor ili jedan od izvora navodi se zbirka fotografija. Već je u nekoliko tekstova pisano o znanstvenoj utemeljenosti fotografije kao izvoru za jasenovački popis. Ukratko, fotografije snimljene prije Drugog svjetskog rata ne mogu biti dokaz o stradanju i/ili o mjestu stradanja. Uz fotografije bi morali biti priloženi podatci o identitetu i o ratnoj sudbini s navedenim izvorom tih podataka. Bez takvih podataka fotografija ne može biti izvor za popis žrtava. U opširnijem tekstu na ovu temu bili su dani brojni primjeri koji pokazuju da se u ovom slučaju radilo po raznim principima, a najmanje po znanstvenim. Kod velike većine je kao izvor uz fotografiju naveden je i Subnor – organizacija komunističkih veterana iz Drugog svjetskog rata. Prema podatcima čini se kao da su subnoraši određivali tko je stradao u Jasenovcu razgledavanjem fotoalbuma kao pravo oko sokolovo. Kod sveukupno 500 navodnih jasenovačkih žrtava tj. kod skoro polovice (45%) kojima su u potpunosti ili dijelom izvori fotografije, nema godine rođenja ili je ona nepouzdana. Kod 215 navodnih žrtava nije navedeno ime otca. Nedostatak ovih podataka onemogućava točnu identifikaciju i provjeru. To znači da su sve te navodne žrtve dvojbene. Kod 285 navodnih žrtava tj. 26% nije utvrđeno kada su i jesu li uopće stradale u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili negdje drugdje. Ovo je samo statistika, a stvarni razmjeri kaosa mogu se vidjeti tek detaljnijim uvidom u pojedinačne podatke. Primjerice, u digitalnom arhivu Yad Vashema od 10 zapisa na upit za navodnu jasenovačku žrtvu Friedricha Löbla niti jedan nema veze s ND Hrvatskom ili Jugoslavijom, ali prema fotografiji iz zbirke JUSP-a Jasenovac on je ubijen u Jasenovcu 1941. godine. Prema podatcima iz Yad Vashema veliki broj Židova iz ove grupe stradali su u drugim logorima od Đakova do Treblinke, ali za neke postoje podatci prema kojima su trebali organizirano otputovati na područje Palestine tj. u Eretz Izrael. Kod nekih s fotografija u napomenama se navode potpuno različita alternativna prezimena, različiti spol, starost, pa i mjesto smrti, ali takve „sitnice“ nemaju utjecaja na kreatore jasenovačkog popisa. Ne obaziru se čak ni na subnoraše ako navode da je netko stradao u Norveškoj, a ne u Jasenovcu. Znači radi se o identitetima bez pokrića.

Efemerni četnici

Vrijedi spomenuti Srpkinju Dragojlu Batoz (1924.*, Prijedor, Milan). Navodno je stradala 1944. godine u Staroj Gradiški i već je taj podatak dvojben s obzirom na ratnu povijest tog logora, ali u napomenama se navodi ime Dragoja, mjesto C. Dolina i alternativne godine rođenja 1928. i smrti 1942. Prijestupnog dana 29. veljače 2016. godine na mrežnom jasenovačkom popisu pojavilo se na nekoliko sati pa zatim nestalo 719 novih imena jasenovačkih žrtava. Uz nekoliko poznatih četnika kao što su Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Dragiša Vasić, Petar Baćović, Luka Baletić i Mirko Lalatović na tom sramotnom popisu našlo se je i ime Dragoja Batoza rođenog 1928. godine, Srbina iz Crne Doline kod Prijedora čiji se otac zove Milan, a stradao je u Staroj Gradiški 1942. godine. Usporedite ove podatke s gore navedenom Dragojlom Batoz i sve će vam biti jasno. To je prava slika jasenovačkog popisa.

Revizionizam iz Yad Vashema

U mrežnom jasenovačkom popisu je 2.816 židovskih žrtava iz logora Jasenovac (24%) kod kojih je godina rođenja od samih autora popisa označena kao nepouzdan podatak. Zanimljivo da se u samo 88 slučajeva kao izvor podataka navodi Yad Vashem odnosno, kako se to spominje na mrežnim stranicama Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac „imenik žrtava holokausta izrađen prema svjedočenjima datim Yad Vashemu“. Znači samo u 3% slučajeva kao izvor se koristi vjerojatno najopsežnija baza podataka o stradalim Židovima. Izgleda kao da autori popisa zaziru od Yad Vashema kao vrag od tamjana. Međutim, još je nevjerojatniji podatak da u čak 58 slučajeva (66%) citirani podatci iz Yad Vashema ne samo da ne potvrđuju, već u potpunosti opovrgavaju podatke iz mrežnog jasenovačkog popisa. Tako se primjerice u napomenama jasenovačkog popisa kod 12 navodnih žrtava navode podatci iz Yad Vashema prema kojima su stradali u njemačkim logorima, pretežno u Auschwitzu i Treblinki. U 4 slučaja žrtve su stradale u srpskim logorima smrti i to tri u Beogradu te jedan slučaj iz Niša. U 13 slučajeva se kao mjesto smrti navode neki drugi logori u ND Hrvatskoj kao primjerice Đakovo, Lepoglava, Pag i Gospić, a ne Jasenovac ili Stara Gradiška. U ostalih 29 slučajeva navodi se da je mjesto smrti nepoznato ili Yugoslavia tj. Jugoslavija. Kada bi se postotak nepodudarnih citiranja Yad Vashema u mrežnom jasenovačkom popisu prenio na broj židovskih žrtava samo iz logora Jasenovac, to bi značilo da je samo u ovom slučaju dvojbeno još najmanje 1.859 imena s jasenovačkog popisa (14%).

Ekstremne razlike

Kod 32 slučaja iz ove izdvojene grupe od 88 navodnih žrtava razlika u navedenoj godini smrti i alternativnoj godini iz napomena u jasenovačkom popisu je veća od 5. U digitalnom arhivu Yad Vashema ±5 godina je najveća moguća razlika koja se može izabrati u naprednoj tražilici. Jasno je i zašto. U jasenovačkom popisu ima preko 1.100 navodnih žrtava kod kojih je razlika u godini rođenja i alternativi iz napomena veća od 10 godina. U jasenovačkom popisu su ekstremne razlike u godinama rođenja tj. u vitalnim identifikacijskim podatcima, a u takvim slučajevima kad ista žrtva može istovremeno biti i dijete i starac nemoguća je jednoznačna identifikacija. Prema gore navedenim primjerima praktično svatko rođen na području Europe, i to ne samo oni rođeni prije 1945. godine, potencijalni je kandidat za jasenovačku žrtvu. Znači da identifikacijski podatci te vrijeme i mjesto smrti ne igraju nikakvu ulogu pa ispada da je Jasenovac interface za sve zločine svijeta.

Iz svega navedenoga je vidljivo da je razdoblje koje je obuhvaćeno ovim tekstom bilo bogato različitim pronalascima i analizama koji malo po malo doprinose rušenju jasenovačkih prevara. Budući da postoji još mnogo dodatnih materijala i podataka koji još nisu objavljeni, može se odmah reći da će i u sljedećem razdoblju biti novih pronalazaka lažnih jasenovačkih žrtvi i opisivanja načina njihova lažiranja.

TRI GODINE VODIMO BITKU S HRVATSKIM INSTITUCIJAMA ZA ISTINU O JASENOVCU

Ovih dana navršavaju se pune tri godine otkako je upućen naš prvi dopis sa zahtjevom da se isprave, odnosno usklade sa znanstveno utvrđenim činjenicama i arhivskim dokumentima, netočne informacije koje hrvatske institucije plasiraju domaćoj i inozemnoj javnosti o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac. Uzevši u obzir da je srpska diplomacija izuzetno aktivna i da se 25. siječnja u New Yorku otvara izložba pod nazivom “Istina o Jasenovcu – pravo na nezaborav”, potrebno je još jednom upozoriti na neučinkovitost hrvatske diplomacije i predstavnika vlasti kojima smo se u protekle tri godine više puta bezuspješno obraćali.


PRILOG 1 – 15.1.2015.

 DOPIS UPUĆEN RAVNATELJICI JUSP JASENOVAC NATAŠI JOVIČIĆ NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

KOPIJA JE POSLANA I BERISLAVU ŠIPUŠU, MINISTARSTVO KULTURE

Poštovana gđo Jovičić,

U Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru nedavno je objavljen rad “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novima arhivskim izvorima” (dostupan ovdje http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=10616) kojeg smo napisali kolega Stipo Pilić i ja. U radu su korišteni dokumenti koji ranije nisu spominjani u historiografskim radovima vezanima uz jasenovački logor te time pridonese razotkrivanju istine o toj problematici. Tijekom istraživanja i pisanja ovog rada primijetili smo veći broj podataka na vašoj web stranici koje ne odgovaraju podacima iz dokumenata tadašnjih jugoslavenskih vlasti.

S obzirom da je JUSP Jasenovac javna ustanova koja se 100 % financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske (preciznije Ministarstva kulture), a ne privatna udruga građana, nadamo se da će vaši podaci biti nadopunjeni najnovijim otkrićima u svrhu preciznog i istinitog informiranja domaće i inozemne javnosti.

Srdačan pozdrav,

Blanka Matković

NAPOMENA: Isti zahtjev upućen je JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture u  listopadu 2015., a kopija tog emaila upućena je i Uredu predsjednice RH. Odgovor nikada nije zaprimljen.


PRILOG 2 – 25.1.2016.

DOPIS UPUĆEN MINISTRU KULTURE ZLATKU HASANBEGOVIĆU NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

Poštovani dr. Hasanbegović,

Prosljeđujem vam emailove koje već preko godinu dana uporno šaljem Ministarstvu kulture,

Uredu predsjednice RH i Spomen području Jasenovac, no odgovara do danas nema. Meni je čekanja dosta, pa se nadam da se s promjenama u Ministarstvu sada mogu očekivati određene promjene i pomaci u ovoj.

Kolega Stipo Pilić i ja proveli smo veoma temeljito istraživanje o zločinima počinjenima od strane partizanskih postrojbi i jugoslavenskih vlasti tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Između 2006. i 2012., odnosno do mog odlaska na doktorat u Englesku, istraživali smo u svim arhivima u RH i Sloveniji, a naši rezultati tiskani su u većem broju radova i knjiga. U prosincu 2014. Radovi Zavoda za povijesne znanosti u Zadru objavili su naš rad o poratnom

logoru Jasenovac. U tom radu kirurški precizni srušili smo teoriju Slavka Goldsteina o tzv. radnoj grupi Jasenovac i demantirali službena tumačenja na web stranici SP Jasenovac. Arhivskim dokumentima koje smo otkrili nedvojbeno je potvrđeno postojanje tog logora koje

se i dan danas uporno prešućuje i negira od strane Spomen područja Jasenovac. Nataša Jovičić oglušila se na naše zahtjeve da se isprave netočni navodi na web stranici čime dotična obmanjuje hrvatsku i svjetsku javnost te netočnim i lažnim podacima šteti ugledu RH.

Rezultati naših istraživanja, posebno oni vezani uz problem Jasenovca, predstavljeni su i u mojoj MPhil dizertaciji koja je pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the end and after the Second World War (1944-1945)“ obranjena 15. listopada 2015. na University of Warwick i ocijenjena izuzetno pozitivno. U mojoj dizertaciji osvrnula sam se i na postupke Nataše Jovičić, Ministarstva kulture i Ureda predsjednice, odnosno problem hrvatske politike u odnosu na tzv. revizionističku historigrafiju, ovdje inače izuzetno cijenjenu. Danas je ta dizertacija dostupna praktički bilo kome na svijetu, a spomenute hrvatske institucije koje su zakazale izložene su ruglu koje i zaslužuju. Nadam se da će se do trenutka obrane moje PhD dizertacije stvari ipak popraviti.

Ono što mi tražimo jest da se priznaju rezultati znanstvenih istraživanja objavljeni u radu koji je prošao recenzentski postupak i objavljen od strane najuglednije znanstvene institucije u Hrvatskoj, umjesto da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po linijama Komunističke partije i s ciljem da do groba čuvaju davno skrivene tajne dok ih  upravo za to nažalost plaćaju hrvatski porezni obveznici. Uostalom, nebrojeno ste puta i sami u Hrvatskom državnom arhivu svjedočili upornom radu i zalaganju mene i kolege Stipe Pilića, te kao povjesničar zasigurno shvaćate stvarnu pozadinu ovog problema. Naravno, ukoliko ni sada ne bude odgovara i pomaka u ovoj situaciji, ja ću nastaviti pisati (uz određene

taktičke promjene) sve dok istina o događajima iz hrvatske povijesti i nacionalni interesi konačno ne budu zaštićeni.

 Ovo pismo zajedno sa svim prilozima bit će vam poslano i poštom.

S poštovanjem,

Blanka Matković


PRILOG 3 – 15.12.2016.

DOPIS MINISTRICI KULTURE NINI OBULJEN KORŽINEK

NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

 

Broj: 01-BM/2016

Zagreb, 15.12.2016.

 

MINISTARSTVO KULTURE

n/r Nina Obuljen Koržinek, ministrica

Runjaninova 2

10 000 Zagreb

Poštovana gospođo Ministrice,

Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat, osnovana u Zagrebu 2008. godine, udruga je s naglašenom znanstveno-istraživačkom djelatnošću koja je posebice fokusirana na multidisciplinarno istraživanje hrvatske povijesti 20. stoljeća. Svi članovi udruge su znanstvenici educirani na hrvatskim, ali i inozemnim sveučilištima, a svojim dugogodišnjim radom i zalaganjem dali su ogroman doprinos razotkrivanju dosada skrivenih detalja iz suvremene hrvatske povijesti. Suosnivači udruge povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić također su sudjelovali na projektu „Ratni zločini počinjeni nad hrvatskim građanima potkraj i neposredno nakon Drugog svjetskog rata“ kojeg je u razdoblju između 2008. i 2011. za potrebe Državnog odvjetništva RH organizirao Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Istraživali smo u svim arhivima u RH i Republici Sloveniji te pojedinim arhivima u Bosni i Hercegovini i arhivu u Londonu. Rezultati naših istraživanja objavljeni su u desecima knjiga i znanstvenih časopisa. Među njima su i radovi koji su u protekle dvije godine privukli veću pažnju javnosti, a između ostalog su bili među najčitanijim temama na brojnim internetskim portalima.

Riječ je prvenstveno o izvornom znanstvenom radu Blanke Matković i Stipe Pilića koji je pod naslovom „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 56 u prosincu 2014., a prethodno je bio recenziran od strane akademika i doktora povijesti u skladu s propisima HAZU. Ovaj rad temeljio se prvenstveno na dokumentima jugoslavenske provenijencije (mjesne i kotarske vlasti, sudovi, itd.) koji su pronađeni u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu u Sisku. Njima je nedvojbeno potvrđeno postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac te su srušena službena tumačenja na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac temeljena na teoriji Slavka Goldsteina o tzv. radnoj grupi Jasenovac. U siječnju 2015. godine obratili smo se JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture, odnosno zamjeniku ministrice kulture i kasnijem ministru kulture Berislavu Šipušu, sa zahtjevom da se netočni podaci na toj mrežnoj stranici usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima i pronađenim arhivskim dokumentima. Naš dopis je ignoriran zbog čega smo se u svibnju 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica JUSP Jasenovac. Ni na taj dopis nismo dobili odgovor zbog čega smo u listopadu 2015. poslali nove dopise koji su također ostali bez odgovora. U međuvremenu su rezultati ovog istraživanja predstavljeni i u dizertaciji Blanke Matković koja je pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens At the End and After the Second World War (1944-1945)“ obranjena 15. listopada 2015. na University of Warwick (Velika Britanija) i ocijenjena izuzetno pozitivno od strane međunarodnih stručnjaka. U toj dizertaciji autorica se osvrnula i na ignoriranje državnih institucija koje uporno prešućuju povijesnu istinu i stradavanje hrvatskog naroda u poslijeratnom logoru Jasenovac. U siječnju 2016. uputili smo novi dopis tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Ni na taj dopis nikada nismo dobili odgovor, a ministar, njegova tajnica i zamjenica ignorirali su čak i naše kasnije upite o broju pod kojim je dopis urudžbiran. Dvije godine nakon objave našeg izvornog znanstvenog rada na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac još su uvijek navedeni lažni podaci o poratnim događajima u Jasenovcu čime se uporno obmanjuje hrvatska i svjetska javnost te narušava ugled RH.

Umjesto reagiranja državnih institucija, tijekom 2016., a naročito nakon što je u travnju iz tiska izašla knjižica publicista Slavka Goldsteina (Jasenovac – tragika, mitomanija, istina), učestali su medijski napadi na članove naše Družbe u kojima se nastojalo bez ikakve argumentacije i rasprave o meritumu stvari diskvalificirati njihov rad, a njih osobno izvrgnuti javnom linču te im na taj način onemogućiti slobodno i javno iznošenje rezultata istraživanja do kojih su došli. Ovi napadi izlazili su iz okvira bilo kakvog znanstvenog sučeljavanja i javnog dijaloga i upućeni su ad hominem, dakle bez ikakvih pokušaja da se bilo koja iznesena tvrdnja, podatak ili činjenica pobiju konkretnim dokazima i valjanim argumentima te kao takvi predstavljaju udar na članak 38. i 69. Ustava RH kojima se jamči sloboda izražavanja i znanstvenog stvaralaštva.

Tijekom ove godine članovi naše Družbe u suradnji s vanjskim suradnicima također su objavili desetke članaka u kojima su analizirali veći broj podataka o navodnim žrtvama ratnog logora Jasenovac navedenih u bazi podataka JUSP Jasenovac. Ovim istraživanjem za preko tisuću poimeničnih osoba s jasenovačkog popisa je ustanovljeno da zapravo uopće nisu stradale u Jasenovcu, već u stranim logorima, na bojišnici, u različitim gradovima, itd. a mnoge od njih su preživjele rat. O tome svjedoče javno dostupni podaci iz digitalnog arhiva Yad Vashema, popisi logoraša njemačkih, srpskih i talijanskih logora, podaci o pokopanima na hrvatskim grobljima, smrtni listovi, videozapisi na mrežnoj usluzi YouTube. Tragikomično je da o tome svjedoče i enciklopedije jer se na popisu nalaze mnoge poznate osobe pa i kasniji suradnici u sastavljanju popisa za koje enciklopedijski članci jasno pokazuju da im nikako nije mjesto na jasenovačkom popisu. Uz to su na popisu i mnogi slučajevi umnoženih zapisa o istim osobama te izmišljene osobe. Ne samo da se time omalovažavaju stvarne žrtve Jasenovca, već su kompromitirani i drugi procesi koji se oslanjaju na ovaj popis. Primjerice, trenutno zadnjim objavljenim istraživanjem u slučaju suđenja Dinku Šakiću, zapovjedniku sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška, sustavno je pokazano da ili jasenovački popis u trenutnom stanju ruši presudu Dinku Šakiću ili da hrvatsko pravosuđe ruši jasenovački popis.

Ovim dopisom još jednom tražimo od JUSP Jasenovac, dakle javne ustanove koja se 100 % financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske te kao takva ima obvezu transparentnog javnog djelovanja, na javni podaci objavljeni na njihovoj mrežnoj stranici budu precizni i točni u svrhu istinitog informiranja domaće i strane javnosti.

Od nadležnog Ministarstva kulture i ministrice Nine Obuljen Koržinek, odnosno Vlade RH, očekujemo pokretanje postupka izmjena i dopuna Zakona o Spomen-području Jasenovac i to s ciljem:

  1. da se u članku 1. spomenutog zakona proširi javno djelovanje Spomen-područja Jasenovac i na logoraše poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac te
  2. da se izmjenama članka 9. navedenog zakona iz rada Savjeta Spomen-područja Jasenovac isključi Savez antifašističkih boraca kao pravna osoba koja bi bila u očitom sukobu interesa te se umjesto te osobe u Savjet imenuje predstavnik (preživjelih) logoraša i stradalnika poslijeratnog logora Jasenovac, odnosno hrvatskih zarobljenika i političkih zatvorenika.

Od hrvatskih političara očekujemo da se konačno počnu ponašati u duhu najbolje prakse europske demokracije i da se rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja počnu uvažavati bez politikanskog straha od onih kojima je cilj da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po partijskim linijama s namjerom da do groba čuvaju davno skrivene tajne. Povijesna znanost ne poznaje strančarenje već samo jedno pravilo: sine ira et studio!

Mr. sc. Blanka Matković,

Predsjednica HDP Dr. Rudolf Horvat

Dr.sc. Peter Anthony Ercegovac,

Dopredsjednik HDP Dr. Rudolf Horvat


PRILOG 4 – 6. OŽUJKA 2017.

“SMITHSONIAN” ODBIO OBJAVITI REAGIRANJE NAŠE UDRUGE NA TEKST NOVINARKE ERIN BLAKEMORE O JASENOVCU

(DOPISI UPUĆENI UREDU PREDSJEDNICE RH, MINISTARSTVU VANJSKIH POSLOVA RH I VELEPOSLANSTVU RH U WASHINGTONU – NIKADA NIJE ODGOVORENO)

 27. siječnja ove godine online časopis američkog muzeja i istraživačkog centra Smithsonianje objavio tekst američke novinarke Erin Blakemorepod naslovom “Why Croatian Jews Boycotted This Year’s Holocaust Remembrance Day” u kojemu je iznesen čitav niz iskrivljenih i lažnih povijesnih podataka. U spomenutom tekstu autorica je također navela veći broj netočnih podataka koje je s lakoćom mogla provjeriti pretragom na Internetu, uključujući i pogrešan spol predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koja je u navedenom tekst postala muško.

S obzirom da od strane hrvatske diplomacije, prvenstveno Ministarstva vanjskih poslova i hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, ali i Ureda predsjednice, nitko nije reagirao, naša udruga poslala je 6. veljače uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno. Uredništvo tog časopisa kontaktirao je na naš zahtjev i američki odvjetnik hrvatskog podrijetla, ujedno i član naše udruge. Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke na koje smo ih upozorili. 23. veljače Cynthia Williams obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. S obzirom na činjenicu da hrvatska diplomacija i dalje šuti naše reagiranje na engleskom jeziku objavljujemo ovdje, a poslali smo ga emailom i Ministarstvu vanjskih poslova RH, hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu i Uredu predsjednice RH.

Poštovani,
27. siječnja 2017., vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod naslovom “Why Croatian Jews Boycotted This Year’s Holocaust Remembrance Day” (Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust). S obzirom da je spomenuti članak prepun povijesno netočnih informacija o temama kojima se članovi naše udruge profesionalno bave, zahtijevamo da vaš portal objavi naš odgovor u nastavku (također i u privitku).

S poštovanjem,

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac

***

Dana 27. siječnja 2017. vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod nazivom “Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Pod još bombastičnijim podnaslovom “Dok u Hrvatskoj raste neonacizam, zemlja se nalazi na raskrižju između negiranja i stvarnosti” auktorica je objavila niz povijesno netočnih informacija iako je u jednoj stvari u pravu: Hrvatska uistinu leži na raskrižju između negiranja i istine, ali ne na način na koji auktorica pokušava to prikazati u svom tekstu. Već u bilješkama ispod fotografija preuzetim iz Wikipedije Blakemore ističe kako je Jasenovac (koji je, usput, naselje u nizinskom dijelu Hrvatske u kojem je tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavljen radni logor) mjesto u kojem su ubijeni desetci tisuća Židova. To je krivotvorina koju je auktorica mogla jednostavno provjeriti pogledom na službeno web mjesto Spomen područja Jasenovac, prema kojem je (službeni broj) ubijeno  13 116 Židova [i]. Auktorica je objavila još jednu laž tvrdeći kako je u Jasenovcu ubijeno ukupno 99 000 Židova, Srba, Cigana i drugih nekatolika. Na gore navedenom web mjestu službeni je broj žrtava 83 145, među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući.

Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata a služila je kao najvažnije sredstvo preuveličavanja broja ratnih žrtava u cjelini. Dana 26. svibnja 1945. Tito je sugerirao kako je  tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poginulo 1 685 000 ljudi [ii] Međutim, nije jasno na kojim se statistikama temelji ta procjena jer nije bilo popisa stanovništva nakon 1931. godine, a posljednja bitka tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji dogodila se 27. ili 28. svibnja 1945. godine u bosanskom gradu Odžaku. [iii]. Međutim, Tito je ponovio taj broj u srpnju 1945. godine, kada je izjavio: Tijekom četiriju godina izgubili smo milijun i sedam stotina tisuća naših građana[iv].

Titovoj je izjavi trebala znanstvena potvrda, ali su istaknuti demograf profesor Dolfe Vogelnik i njegov pomoćnik Alojz Debevec odbili učiniti takvo što jer nije bilo nikakvih novih podataka na kojima su mogli temeljiti svoje izračune. Umjesto toga, odlučili su prebaciti taj zadatak na Vladetu Vučkovića, u to vrijeme studenta matematike, koji je radio u Statističkom zavodu u Beogradu. Dobio je dva tjedna kako bi izračunao ukupan broj svih žrtava, s uputom da taj broj “mora biti impresivan, ali znanstveno-statistički utemeljen.” [v] Nadalje, kao što je Vučković naglasio: “Zbog neznanja ili zapovijedi za prijevarom, režimski su ljudi pretvorili demografske gubitke u stvarne žrtve, kojih je prema svim znanstvenim istraživanjima bilo malo više od milijun.” [vi]

Broj od milijun ljudi trebao je uključiti i one koje su ubile komunističke snage. [vii] Međutim, jugoslavenski predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine Edvard Kardelj nije predstavio taj broj, nego je tvrdio kako je bilo više od  1 700 000 ratnih žrtava.  Te iste 1946. godine Povjerenstvo za ratnu odštetu pripremalo je službeni popis žrtava pa je to ostao i službeni broj  ratnih žrtava sve do raspada Jugoslavije 1990-ih.

Međutim, Njemačka je odbila platiti odštetu za 1 700 000 žrtava, temeljeći svoju odluku na podatcima, dobivenim od SAD-a 1954. godine, kako je u Jugoslaviji bili milijun ratnih žrtava. [viii] Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti nova istraživanja kako bi dobile preciznije podatke. Popis žrtava konačno je dovršen 1964. godine, ali je rezultat bio razočaravajući jer je ukupan broj  stvarno bio približno milijun, uključujući i 597 323 žrtava tzv. “fašističkog terora”. Prema istom popisu, u hrvatskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška zajedno, ukupno je umrlo ili ubijeno oko 60.000 ljudi, iako su jugoslavenske vlasti ranije tvrdile kako je u njima ubijeno najmanje 700 000 ljudi. [ix]

Prva, ali neslužbena iskapanja u području Jasenovca obavio je općinski odbor bivših pripadnika Jugoslavenske armije iz Bosanske Dubice 1961. godine na Gradini u blizini Jasenovca. Našli su tri masovne grobnice i identificirali 17 ljudskih lubanja u jednoj od njih, ali nisu odredili točan broj kostiju pronađenih u drugim dvjema. Izbrojili su još 120 neotkrivenih grobnica i na temelju tog nalaza zaključili kako bi samo u Gradini trebalo biti 350 800 žrtava. [x]

Službene forenzičke istrage, provedene 1964. godine u Jasenovcu trebale su dokazati golem broj žrtava u Jasenovcu i žrtava jugoslavenskog rata u cjelini, ali su prekinute. Nakon ispitivanja 130 lokacija pronađeno je samo sedam masovnih grobnica, u kojima je bilo ukupno 284 ljudskih ostataka. Međutim, važno je naglasiti da se u izvješću, koje je potpisao dr. Alojz Šercelj, tvrdilo kako “velika količina predmeta pokazuje da su žrtve dovedene izravno do mosta gdje su pogubljene a da prethodno nisu boravile u logoru. Tu je dr. Štercelj posebno želio ukazati na prisutnost noževa, prstenja, novca, itd. ” [xi]

Dakle, pronađeni predmeti nisu pripadali zarobljenicima iz Jasenovačog logora, nego, vjerojatno, izbjeglicama, možda hrvatskim vojnicima i civilima koji su, u strahu za svoj život, bježali iz zemlje u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali Jugoslavenskoj armiji. Dostupni podatci i svjedočanstva potaknuli su stalne rasprave među hrvatskim povjesničarima kako je taj logor nastavio s radom nakon završetka Drugoga svjetskog rata a on bi mogao biti mjesto  komunističkih pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika tijekom1945. godine i kasnije. Dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku koji su se prvi put koristili u momu objavljenom radu “Poslijeratni Sabirni logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” dokazali su kako je taj logor stvarno postojao između 1945. i 1948. godine, a možda i dulje.  [xii]

Broj ratnih žrtava, posebno onih koji su umrli u Jasenovcu, nastavio je služiti kao važan dio protuhrvatske promidžbe nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su na tom mjestu ubijeni nakon svibnja 1945. godine, ostaje nepoznat. Nisu obavljena nova iskapanja koja bi mogla otkriti više pojedinosti u svezi s prirodom žrtava a jedini su antropološki podatci oni iz 1964. godine.

Tijekom zadnjih dviju godina istraživači Nikola Banić i M. Koić uspoređivali su podatke o jasenovačkim žrtvama s popisa Spomen područja Jasenovac s onima iz drugih baza podataka, uključujući i one u Yad Vashemu. Rezultati njihovih istraživanja ukazuju na to da brojni pojedinci među 83 145 ljudi koji su navodno izgubili svoje živote u Jasenovcu u stvari nisu ubijeni u Jasenovcu, nego na drugim lokacijama unutar ili izvan područja bivše Jugoslavije. Osim toga, dokazali su kako mnogi pojedinci uopće nisu umrli tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su živjeli dugo nakon tih događaja a njihova svjedočanstva o svojim iskustvima tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se naći na YouTubeu. Taj skup istraživanja koje su obavili neovisni stručnjaci pokazao je ne samo da je broj žrtava koje spominje   Blakemore netočan, nego da je netočan i službeni broj naveden na portalu Spomen područja Jasenovac.

Unatoč činjenicama da su gore navedeni auktori objavili oko 40 radova s mnoštvom znanstvenih zapisa koji podržavaju njihove tvrdnje, bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, kao i sadašnji privremeni ravnatelj Ivo Pejaković, nisu dali nikakvu razumnu objasnidbu za to neslaganje. Oni su također ignorirali rezultate prikazane u radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” (objavljen u prosincu 2014.) unatoč tomu što su zamoljeni da ažuriraju svoje podatke. Prema njima, ne postoje dokumenti ili svjedoci koji mogu potvrditi kako su ratni zarobljenici doista držani Jasenovačkom logoru. Zgrade bivše ustaškog logora bile su u ruševinama, čineći ih potpuno neuporabljivim za smještaj zatvorenika. Skupina od oko 600 zatvorenika, poznata kao “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”, dovedena je iz “Zavoda za prisilni rad Sisak” u Jasenovac i tamo zadržana od jeseni 1945. do jeseni 1947. godine.

Nije bilo ubijanja u Jasenovcu a kolone ratnih zarobljenika koje su se vraćale iz Bleiburga nisu prolazile kroz Jasenovac niti su ostajale u njemu. [xiii]  Međutim, svi dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku, zajedno s dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, potvrđuju upravo suprotno – da je logor za ratne zarobljenike u Jasenovcu stvarno postojao u bivšoj Jugoslaviji, najmanje do 1948. godine, a možda i dulje. [xiv]  Ovdje je važno spomenuti problem žrtava poslijeratnog logora. Jasenovac. Prema dokumentima Državne komisije za utvrđivanje zločina počinjenih od strane okupatora i njihovih pomagača, negdje između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946., dva policijska službenika bivše NDH – Josip Batarelo i Marko Radić – ubijeni su u Jasenovcu. [xv] Obje se osobe vode kao “žrtve fašističkog terora”. Izvor za prvoga knjiga je  objavljena u Jugoslaviji 1974. godine i za drugoga popis žrtava iz 1964. godine. [xvi]  Ne samo da su arhivski izvori ne koriste kao dokaz, nego ih portal Spomen doma Jasenovac ignorira i nakon što su dokumenti objavljeni. Ako se žrtve poslijeratnog logora Jasenovac i dalje dodaju popisu ubijenih u tom logoru prije svibnja 1945. godine, nije moguće reći koliko ih je zapravo umrlo u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Ovaj primjer pokazuje koliko je hrvatsko društvo, uključujući i službenu politiku, udaljeno od suočavanja s prošlošću, posebno u svezi sa zločinima koje je  počinio komunistički režim. Šutnja institucija odgovornih za istraživanje ovakvih tema otvara sve više prostora za daljnje manipulacije. Hrvatska je uistinu na raskrižju, ali ne na onomu na koji ju auktorica Erin Blakemore pokušava staviti. Raskrižje na kojem se Hrvatska nalazi vezano je uz dopustnicu da je njezino postojanje povezano s komunističkom prošlosti koju je službeno pisala Komunistička partija Jugoslavije s namjerom manipuliranja osnovnim podatcima, uništavajući izvornu dokumentaciju i izmišljajući motive za svoja izvješća, odnosno političke ciljeve.

Erin Blakemore je na svoj način nastavila s takvom praksom staroga komunističkog diktatorskog režima, napravivši niz nevjerojatnih početničkih pogrješaka:

  1. Kao prvo, auktorica nije ni pokušala provjeriti podatke, čak ni na najjednostavniji mogući način, s pomoću Wikipedije, jer da jest, brzo bi morala shvatiti kako je vojnički pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski vojnički pozdrav prvi put zabilježen u 17. stoljeću. Umjesto toga, Blakemore žurno i bez argumenta proglašava Hrvate neofašistima i, još gore od toga, negatorima Holokausta, unatoč bogatoj povijesnoj dokumentaciji koja pokazuje kako su brojni Hrvati spasili živote Židova uz riskiranje vlastitih života.
  2. U jednom dijelu svoga teksta auktorica je istaknula sljedeće: “Dok Kolinda Grabar-Kitarović, četvrti predsjednik Zemlje, izdaje priopćenje u kojem  ustaše označuje kao zločinački režim, u studenom se on fotografirao kako drži zastavu toga režima”, sugerirajući kako je povijesna hrvatska zastava na kojoj heraldički simbol šahovskog polja počinje bijelim kvadratom fašistički simbol. Osim toga, svaka osoba koja i malo poznaje suvremenu hrvatsku politiku zna kako Kolinda Grabar Kitarović nije ON nego ONA. Uz to, svatko tko je barem jednom pogledao razglednice Zagreba zamijetio je takav heraldički simbol na krovu povijesni katoličke crkve svetoga Marka u Starom Gradu glavnoga grada Hrvatske. Taj je simbol s prvim bijelim tzv. “fašističkim” kvadratom tamo postavljen 1878. godine, više od četrdeset godina prije pojave fašizma i nacizma u Europi. Ono što tu vidimo  hrvatski je grb, koji je hrvatskom narodu već stoljećima prirastao srcu i toliko mu je drag. Da, stoljećima prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice lako se mogu naći na međumrežju, rabeći najobičnije tražilice.
  3. U završnom dijelu teksta auktorica ukazuje na činjenicu kako u Hrvatskoj živi oko 2 000 Židova. Ponovno naglašavamo kako se veći dio teksta Erin Blakemore bavi neutemeljenim i nepotvrđenim procjenama a ova zadnja procjena broja Židova još je sramotnija jer prema hrvatskom popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj živi točno 509 Židova. Čak je i ova informacija dostupna na Wikipediji. [xvii]

S obzirom na nedostatak bilo kakvih akademskih argumenata i očiti nedostatak osnovnog znanja o povijesnim činjenicama, Blakemore zaključuje kako je “revizionizam prigoda za pronalaženje velikih junaka i trijumfalne prošlosti za narod koji je često bio pod udarom rata, geopolitike i društvenih nemira, ali on također pere povijest.” Umjesto da odgovori na pitanje, auktorica je u  ozbiljne probleme dovela istinitost svoga teksta, stoga zaključujemo naš odgovor riječima poznatoga američkog povjesničara Jamesa McPhersona, koji je rekao: “Revizija je žila kucavica povijesne znanosti. Povijest je nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podložne su promjenama u skladu s novim dokazima, novim pitanjima koja proistječu iz dokaza, novim perspektivama koje dolaze s vremenom. Nema jedne, vječne i nepromjenjive ‘istine’ o prošlim događajima i njihovim značenjima. Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, to jest, “revizionizam” – ono je što čini povijest bitnom i smislenom. (…) Bez revizionističkih povjesničara koji su istraživali nova vrela i postavljali nova i osjetljiva pitanja,  zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa.” [xviii]  Da, zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa, upravo kako je i Erin Blakemore zapela u blatu svojih stereotipova. Pitamo se kojoj i čijoj svrsi takva kaljuža tako dobro služi?

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac

BILJEŠKE:

[i] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6711

[ii] Barry M. Lituchy, Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia (New York, 2006), p. 3.

[iii] Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije’, Bosna Franciscana, No. 37 (2012), pp. 109-138.

[iv] Josip Broz Tito, Govori i članci, Knjiga 1 (Zagreb, 1959), pp. 362-3.

[v] Bogoljub Kočović, Sahrana jednog mita. Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (Beograd, 2005), pp. xxi-xxiv. Vladeta Vučković, ‘Sahrana jednog mita’, Naša Reč, No. 368 (1985).

[vi] Ibid.

[vii] Ibid.

[viii] Paul Mayers and Arthur Campbell, The Population of Yugoslavia (Washington D.C., 1954), p. 23.

[ix] Entire list was published in: Meho Visočak and Bejdo Sobica, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije (Zurich – Sarajevo, 1998).

[x] Željko Krušelj, ‘Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava’, Vjesnik, 23 April 2005.

[xi] Croatian State Archives, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj antropologa.

[xii] Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.

[xiii] Memorial Site Jasenovac – FAQ.

Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619(15 May 2015).

[xiv] Pilić and Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac’, pp. 323-408.

[xv] Croatian State Archives, f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.

[xvi] Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Đorđe Mihovilović, Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.

[xvii]https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Croatia

[xviii] https://www.historians.org/publications-and-directories/perspectives-on-history/september-2003/revisionist-historians


PRILOG 5 – 1.5.2017.

STIPO PILIĆ:

IZJAVA ZA JAVNOST U SVEZI POSLIJERATNOGA LOGORA JASENOVAC

(JASENOVAC, 1.5.2017.)

Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ na čelu s predsjednicom mr. sc. Blankom Matković i svim članovima i podupirateljima udruge radi i zalaže se za što potpunije i točnije iznošenje svih činjenica o logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu i poraću. Logor Jasenovac bio je tijekom Drugog svjetskog rata sabirni i radni logor, te tranzitni logor iz kojeg su se pojedinci i skupine slali u logore Trećeg Reicha. U našem radu ne isključujemo istraživanje likvidacija u ovom logoru, ali je potrebno naglasiti da „službene“ brojke, osobito one koje kao nameće JUSP Jasenovac, uspješno demantiraju arhivski dokumenti, iskazi svjedoka i arheološko-antropološko istraživanja. Član Upravnog odbora naše udruge dr. sc. Nikola Banić i njegov suradnik dr. sc. M. Koić nedvojbeno su utvrdili da JUSP Jasenovac na svoje popise stavlja kao stradalnike već potvrđene žrtve logora Auschwitz i drugih logora izvan NDH-a čime ih lažno predstavlja kao žrtve stradale u logor Jasenovac. Spomenuta hrvatska institucija time osporava žrtve logora Trećeg Reicha, a samim time i holokaust, netočno pripisujući izvršenje likvidacija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu. G. Banić i g. Koić također su dokazali kako JUSP Jasenovac ne prihvaća ni rezultate istraživanja izraelskog memorijalnog centra Yad Vashem te ignorira rezultate njihovih istraživanja i popisa, postavljajući se tako značajnijom ustanovom od Yad Vashema. Osim toga, g. Banić i g. Koić dokazali su da JUSP Jasenovac izmišlja žrtve, potencijalno falsificira izvore, vrijeđa Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH i hrvatsku znanstvenu zajednicu, a u nekim slučajevima i predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Potrebno je istaknuti i to da JUSP Jasenovac osporava postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac, iako do sada otkriveni dokumenti jugoslavenske provenijencije otkrivaju podatke o nekoliko logora koji su činili sustav logora u i oko Jasenovca, povezanim s logorom odnosno zatvorom Stara Gradiška kao središnjim i zapovjednim logorom najmanje do 1948., a moguće i kasnije. Ovim činom JUSP Jasenovac, odnosno institucija financirana od strane poreznih obveznika RH, sustavno negira komunističke zločine počinjene nad hrvatskim zarobljenicima i uhićenicima u prvim poslijeratnim godinama te se već dvije i po godine oglušuje na sve naše zahtjeve da podatke na svojoj službenoj web stranici uskladi s najnovijim znanstvenim otkrićima čime nastavlja obmanjivati domaću i inozemnu javnost. Naša udruga nastavit će se zalagati za sustavno istraživanje ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac kao i slobodu znanstvenog istraživanja i povijesne revizije na temelju novih pisanih i materijalnih dokaza.

ZAHVALA SVIM DONATORIMA I PODUPIRATELJIMA

U protekloj godini, zahvaljujući nesebičnom zalaganju i trudu članova naše udruge,  Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” postigla je zapažene rezultate u proučavanju suvremene hrvatske povijesti, naročito razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća. U posljednjih sedam mjeseci objavili smo dvije knjige – “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” – koje su predstavljene u Zagrebu te diljem Splitsko-dalmatinske županije. Osim toga, u Sjedinjenim Američkim Državama objavljena je knjiga Blanke Matković pod naslovom  Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime. Također su u pripremi dvije nove knjige koje ćemo predstaviti u travnju i svibnju 2018. godine.

Ovi rezultati ne bi bili mogući bez brojnih privatnih donatora kojima se ovim putem još jednom zahvaljujemo i kojima ćemo se obratiti zasebnim pismom koje će dobiti na kućnu adresu. Također se zahvaljujemo svima onima koji su pomogli organizaciju predstavljanja naših izdanja, uključujući Hrvatsku stranku prava Splitsko-dalmatinske županije (posebno podružnice Imotski, Podstrana, Kaštela i Dugopolje), HVIDR-u Solin, Grad Solin i braniteljsku udrugu “Stina pradidova” iz Kaštela, te redakciji Hrvatskog tjednika koja je nastavila objavljivati brojne novinske tekstove naših članova i pomogla promoviranje naših izdanja. Svim našim dobročiniteljima, podupirateljima i čitateljima želimo sve najbolje u novoj godini.

 

RASPRODANA ZBIRKA DOKUMENATA “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA”

Prvo izdanje knjige “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” je rasprodano, a zbog velikog interesa u pripremi je drugo nadopunjeno izdanje. Zainteresirani se mogu predbilježiti za svoj primjerak na email info@croatiarediviva.com.

GOSTOVANJE ČLANOVA HDP “DR. RUDOLF HORVAT” U KANADI I NAJAVA NOVIH IZDANJA

Na poziv hrvatskog iseljeništva, članovi Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” održat će u razdoblju od 7. do 17. ožujka 2018. niz predavanja u Kanadi na kojima će biti predstavljen dosadašnji rad naše udruge i promovirana knjiga Blanke Matković koja je pod naslovom Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime nedavno objavljena u Sjedinjenim Američkim Državama. Raspored ovih događanja objavit ćemo naknadno.

Osim toga, povodom desetog rođendana naše udruge (14. ožujka) u pripremi su dvije knjige – zbirka dokumenata o Vrgorskoj krajini, Makarskom primorju i neretvanskom kraju u Drugom svjetskom ratu i poraću priređivača Blanke Matković, Magdalene Vuković i Ivana Andabaka te knjiga o poslijeratnom logoru Jasenovac koautora Stipe Pilića i Blanke Matković – koje ćemo predstaviti u travnju i svibnju 2018. U tom razdoblju planirano je najmanje sedam predstavljanja novih izdanja i to u Zagrebu, istočnoj Slavoniji i na području Splitsko-dalmatinske županije. U međuvremenu bi javnosti trebala biti predstavljena i knjiga Stipe Pilića o Vladi Singeru.

PREDSTAVLJANJE NAŠIH IZDANJA U SOLINU

Sinoć je u Domu kulture Zvonimir u Solinu održano šesto predstavljanje knjige  “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni”, odnosno deveto  predstavljanje našeg prethodnog izdanja “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” priređivačice Blanke Matković i suradnice na našem projektu “Biokovsko-neretvanski kraj u Drugom svjetskom ratu i poraću” Magdalene Vuković. O Splitu i srednjoj Dalmaciji u dokumentima Ozne i Udbe s naglaskom na grad Solin  opširnije je govorio gradski vijećnik, a ujedno i član naše udruge i novopečeni doktorant povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Ivan Andabak.

Ovim putem još jednom zahvaljujemo suorganizatorima ovog predstavljanja HVIDR-i Solin, Gradu Solinu te posebno Hrvatskoj stranci prava Splitsko-dalmatinske županije čiji su članovi nesebično pomogli organizaciju prethodnih promocija održanih u Imotskom, Podstrani, Zagrebu, Kaštelima i Dugopolju u listopadu ove godine.

Svi zainteresirani mogu naručiti knjige “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” i “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” na email naše udruge info@croatiarediviva.com uz napomenu da su od prvog izdanja zbirke “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” ostala samo dva primjerka, a novo izdanje je u pripremi.

Naredne promocije ovih izdanja, ali i nove dvije knjige koje su trenutno u pripremi, održat će se u travnju i svibnju 2018. u drugim gradovima Splitsko-dalmatinske županije, Zagrebu i istočnoj Slavoniji.

M. Koić i N. Banić: Jasenovački photoshop

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 14. prosinca 2017. (PDF)

Mrežni jasenovački popis je nepresušni izvor čuda. U tom popisu je oko 140 navodnih žrtava kod kojih se kao jedini izvor podataka navodi zbirka fotografija Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac.[1] Sveukupno kod preko 1100 navodnih žrtava kao izvor ili jedan od izvora navodi se zbirka fotografija. Već je u prethodnim tekstovima pisano o znanstvenoj utemeljenosti fotografije kao izvoru za jasenovački popis. Ukratko, fotografije snimljene prije Drugog svjetskog rata ne mogu biti dokaz o stradanju i/ili o mjestu stradanja. Uz fotografije bi morali biti priloženi podatci o identitetu i o ratnoj sudbini s navedenim izvorom tih podataka. Bez takvih podataka fotografija ne može biti izvor za popis žrtava. U ovom tekstu prikazat će se brojni primjeri koji pokazuju da se u ovom slučaju radilo po raznim principima, a najmanje po znanstvenim. Nastavi čitati M. Koić i N. Banić: Jasenovački photoshop

PROMOCIJA NAŠIH IZDANJA U SOLINU 20.12. U 19.30

Dana 20. prosinca u 19.30 sati u kino dvorani grada Solina održat će se predstavljanje naših izdanja “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije” i “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” priređivačice Blanke Matković. Suorganizatori promocije su Hrvatska stranka prava, HVIDRA Solin i Grad Solin. Knjige će predstaviti vijećnik grada Solina Ivan Andabak (mag. hist), Dragutin Koštro (prof. povijesti), mr. sc. Blanka Matković (autorica) i studentica povijesti Magdalena Vuković (suradnica).

Zainteresirani će moći kupiti navedene knjige po promotivnoj cijeni od 200 kn (“Imotska krajina”) i 150 kn (“Split i srednja Dalmacija”). Veselimo se vašem dolasku!