Dana 16. ožujka ove godine na University of Torontu (The Munk School of Global Affairs) održana je panel-diskusija u organizaciji The European Studies Students’ Association (ESSA) pod nazivom “Emerging from communism: How various Eastern European countries liberated themselves from communism“. U raspravi su sudjelovali Robert Austin (case study: Mađarska), Blanka Matković (case study: Hrvatska), Matthew Light (case studies: Rusija i Gruzija) i Crina Bud (case study: Rumunjska). Najveću pažnju prisutnih izazvao je upravo slučaj Hrvatske o kojoj su prisutni postavljali brojna pitanja. U izlaganju i raspravi Blanka se dotakla mnogobrojnih tema iz novije hrvatske povijesti i politike: Drugi svjetski rat, Jasenovac, Domovinski rat, lustracija, istraživanje ratnih gubitaka, reviziji povijesne znanosti i neprestano uništavanje hrvatske države od strane neokomunističkih elita. Ovim putem zahvaljujemo ESSA-i i Croatian Heritage Association koji su omogućili da Hrvatska bude zastupljena u ovoj raspravi tijekom koje su inozemni znanstvenici imali priliku upoznati se s problemima koji još uvijek opterećuju hrvatsko društvo.
Arhiva oznaka: Domovinski rat
PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ U HRVATSKIM ŽUPAMA U KANADI
Predavanje Blanke Matković koje objavljujemo na našoj web stranici održano je u hrvatskim župama u Hamiltonu, Mississaugi, Norvalu i Oakvillu između 9. i 11. ožujka ove godine. U Hamiltonu je održano kompletno predavanje, dok je u ostalim župama prezentirana skraćena verzija istog predavanja. Nastavi čitati PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ U HRVATSKIM ŽUPAMA U KANADI
NOVA PARTIJSKA KOMISIJA ISPISUJE HRVATSKU POVIJEST
Sutra, 28. veljače, hrvatski narod obilježava 122. godišnjicu smrti oca Domovine dr. Ante Starčevića. Istog dana partijska komisija, poznatija pod nazivom Vijeće za suočavanje s prošlošću, završit će svoju jednogodišnju misiju i priopćiti nam svoj naputak za dobro i trezveno življenje. Vijeće je osnovano u veljači prošle godine kao odgovor premijera Andreja Plenkovića, dakle diplomata koji je 2010. godine bio na sprovodu navodne jasenovačke žrtve Stanka Nicka, na “talasanja” naroda koji se u to vrijeme počeo buniti protiv velikosrpskih napada na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a, postavljenu u Jasenovcu krajem 2016. godine. Radi pacificiranja kritične mase koja se stvarala u to vrijeme, premijer se odlučio na mudar potez prebacivanja vrućeg krumpira Vijeću čiji je mandat biti jedna godina. Dovoljno je to vremena da se zaliječe stare rane, da barem dio naroda zaboravi, da se ljudi zaokupe nekim novim problemima, a dio da se iseli. Danas je kritična masa vjerojatno znatno manja nego prije godinu dana zbog čega je Vijeće spremno da u javnost izađe s partijskim pamfletom. U to vrijeme javljali su se i neki drugi koji su podržavali ideju Efraima Zuroffa o osnivanju nekakve međunarodne komisije koja bi dirigirala hrvatskom poviješću. Usprotivili smo se takvim idejama bez obzira na to iz kojih krugova one dolazile (vidi poveznicu) i zbog toga su nas kritizirali mnogi kojima smo dirnuli u njihove mesije. Također smo uputili otvoreno pismo spomenutom Vijeću. Njegov sadržaj podjednako je i aktualan danas kad hrvatski narod još jednom stenje pod velikosrpskom i komunističkom čizmom. Zbog toga je važno prisjetiti se sadržaja tog pisma:
Poštovani članovi Vijeća,
Početkom ove godine javno smo upozorili na opasnu ideju o politički oktroiranim „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja jer iz takvog pristupa proizlazi zaključak da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Stoga smo istaknuli da je jedino načelo na kojemu počiva znanost „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu, na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, znanost ne poznaje nacionalnost, političku pripadnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti ZAUVIJEK skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovori na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih.
Početkom godine također je bilo upitno što je ustvari cilj novoosnovanog Vijeća. Još u siječnju premijer Andrej Plenković istaknuo je da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945 godine, dakle ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trezven način analizirati sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“. Iz ovog proizlazi da se razdobljem od 1941. do 1945. nije ni potrebno baviti jer je o njemu već sve rečeno „na trezven način“ i pod budnim okom Udbe. Već u ovoj najavi bilo je jasno da hrvatska povijesti iz tog razdoblja neće biti tretirana kao ona poratna koja će ipak biti podvrgnuta nekakvom promišljanju. U praksi ovo znači likvidaciju znanosti jer režim je odlučio da daljnja istraživanja ratnog razdoblja nisu ni potrebna iako je upravo taj dio naše povijesti pisan po partijskim napucima i od 1945. naovamo kontinuirano kontaminiran. Što će se događati s novootkrivenim dokazima u budućnosti? Bit će skriveni? Što se događati sa znanstvenicima koji ih objave? Doživjet će sudbinu istaknutog talijanskog znanstvenika Giordana Bruna? Što će se dogoditi s dokumentima jugoslavenske provenijencije o poslijeratnom logoru Jasenovac ako političko povjerenstvo donese presudu da takav logor nikada nije postojao? I na kraju, čemu osnivanje povjerenstva čiji je osnivač premijer Andrej Plenković već donio zaključak o rezultatima rada povjerenstva koje u tom trenutku još nije bilo osnovano?
Tek potkraj lipnja ove godine, dakle četiri mjeseca nakon osnivanja, Vijeće je objavilo svoje prvo priopćenje kojim je utvrđen osnovni cilj Vijeća, a taj je „praksu netolerancije zamijeniti s jednim konstruktivnim dijalogom”, odnosno “tolerantnim dijalogom”. Nakon toga – muk i to unatoč činjenici da ovo Vijeće mora završiti svoj rad do ožujka 2018. Rok od godinu dana za navodno „zatvaranje“ čitavih povijesnih poglavlja u najmanju je ruku neozbiljna, pa se stoga jedino možemo nadati da su članovi Vijeća čitavo ljeto proveli u hrvatskim arhivima i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici marljivo izučavajući dokumente koji bi im pomogli dati odgovore na pojedina pitanja.
No, ono što pouzdano znamo i što se može zaključiti na temelju razgovora s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem (Večernji list, 26.8.2017.) jest to da se od ovog Vijeća očekuju zaključci o temama koje će imati dalekosežne posljedice na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Pritom prvenstveno mislimo na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a postavljenu u Jasenovcu 2016. zbog koje se pripadnici HOS-a i njihove udruge već deset mjeseci nalaze pod stalnim pritiscima, a zbog isticanja njihovog službenog obilježja i pozdrava uhićuju se, maltretiraju i procesuiraju brojni hrvatski građani. Politički pritisak na HOS dodatno je pojačala Radnička fronta koja je zbog postavljanja spomen-ploče u Jasenovcu kazneno prijavila Udrugu dragovoljaca HOS-a grada Zagreba i udruga Documenta svojim otvorenim pismom Vladi i Saboru RH. Ovakva postupanja ne predstavljaju samo pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata i barem jednog dijela hrvatskih branitelja nego i napad na temeljne elemente hrvatskog nacionalnog identiteta i bića. Podsjećamo još jednom da je, prema riječima članova Vijeća, cilj Vijeća „tolerantni dijalog“, a na masovan progon hrvatskih građana, posebno onih kojima možete zahvaliti postojanje vaših radnih mjesta i funkcija.
Znanstveno i objektivno argumentirani stav o pozdrav „Za dom – spremni“ veoma je jednostavan, no prvo želimo podsjetiti na još jednu važnu činjenicu. U svom razgovoru ministar Bošnjaković pozvao se na „tezu“ (neobična je to riječ jer teza je nešto što se znanstveno mora dokazati) saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da spomen-ploča sa službenim pozdravom HOS-a u Jasenovcu „može vrijeđati ljude koji su ondje stradali zbog rasne i nacionalne pripadnosti.“ Kao što smo to više puta dosada učinili u našim dopisima Ministarstvu kulture, JUSP Jasenovac, Vladi RH, Sabor RH, Uredu predsjednice RH i mnogim drugim hrvatskim institucijama, na temelju rezultata dugogodišnjeg znanstvenog istraživanja u svim hrvatskom arhivima i na terenu sa sigurnošću možemo istaknuti da do ovog trenutka nisu provedena objektivna znanstvena istraživanjimatemeljem kojih bi se ustanovila istina o događanjima u ratnom logoru Jasenovac, kao ni broj žrtava i razlozi njihovog stradanja. Ono što je o tom logoru poznato je niz komunističkih konstrukcija s kojima se hrvatski narod počeo blatiti već u prvoj godini Drugog svjetskog rata 1941./1942. zahvaljujući čemu je nastao mit kojim je hrvatskom narodu nametnut osjećaj kolektivne krivnje ne bi li se time skršio otpor komunističkoj represiji, a zatim i velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. U posljednje dvije godine članovi naše udruge i njihovi suradnici čitavim nizom tekstova dokazali su da su podaci o žrtvama ratnog logora Jasenovac masovno falsificirani, a za to do danas nitko nije odgovorao. Štoviše, bivša ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić kojoj smo u više navrata bezuspješno pisali danas sjedi među vama, članovima Vijeća. Osim toga, bez odgovora su ostali i naši dopis kojima smo tražili ispravljanje netočnih navoda JUSP Jasenovac o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu smo prije skoro tri godine objavili izvorni znanstveni rad u jednom od časopisa HAZU, dakle institucije čiji je predsjednik ujedno i predsjednik ovog Vijeća. U tom logoru stradali su oni koji su bili za hrvatski dom spremni, a do ovog trenutka njihovo mjesto stradanja ničim nije obilježeno niti je njihovo stradanje službeno priznato od strane demokratske Republike Hrvatske u kojoj se navodno štuje pravo na život, ali i pravo na privatnost i obitelj. U presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Girard protiv Francuske iz 2011. godine Sud je zauzeo stav da članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima obuhvaća i pravo na grob, odnosno pravo obitelji da pokopa svoje najmilije o čemu se može pročitati na ovoj poveznici: https://strasbourgobservers.com/2011/10/06/the-right-to-bury-one%E2%80%99s-relatives/. Ovo pravo još je uvijek zanijekano tisućama hrvatskih obitelji čiji su članovi nestali u Drugom svjetskom ratu i poraću. To uključuje i one čiji se posmrtni ostatci nalaze na području Jasenovca gdje su ubijani jer su bili ili Hrvati ili jednostavno protivnici komunističke ideologije.
Na kraju ćemo se osvrnuti i na pozdrav „Za dom – spremni“. O ovom pozdravu, kao i o samom Jasenovcu, šire se najobičnije laži i ničim utemeljena podmetanja s ciljem diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost. Tako pojedinci ističu da je riječ o „ustaškom“, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga treba reći da se starohrvatski pozdrav “Za dom” u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684. godine. Dokaze o tome možete pronaći jednostavnim pretraživanjem web stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
- Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
- Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
- Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
- Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
- Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
- Virovitičan, 3.7.1921., tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
- Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
- Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“
Nema nikakve dvojbe da je doista riječ o starohrvatskom pozdrav na čije korištenje pravo imaju i nove hrvatske generacije. Nijekanje tog prava zbog činjenice da je službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio sličan („Za Poglavnika i dom spremni“) doveo bi u pitanje i mnoge druge stvari. Glavni grad NDH bio je Zagreb, država se zvala Hrvatska, narod se zvao Hrvatima, govorili su hrvatski jezik, djecu su nazivali istim osobnimimenima, Sabor se nazivao Saborom, novac se nazivao kunom te su postojale mnoge institucije koje postoje i danas. Od kraja 1944. oružane snage nazivale su se „Hrvatske oružane snage“ čime ih samo jedna riječ razlikuje od Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zatiranje bilo kojeg dijela hrvatskog nacionalnog identiteta radi njegovog postojanja, odnosno korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije je negiranje osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda u cjelini, čak i gore od onog kojeg su Hrvati iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS kada su, kako smo se uvjerili, hrvatska djeca slobodno recitirala da su „za rod i dom spremni“.
Od ovog Vijeća tražimo odbacivanje bilo kakve rasprave o hrvatskim nacionalni vrijednostima, a od cjelokupne hrvatske javnosti, posebno „intelektulne elite“ i akademske zajednice“, da podupre ovaj naš zahtjev te time pruži moralnu potporu hrvatskim braniteljima i svim istinskim domoljubima.
POVODOM 26. GODIŠNJICE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA RH: Knjiga izlaska Hrvata iz ropstva
Piše: Stjepan Štimac, mag. filozofije i informacijskih znanosti
23 Bog poziva Mojsija za vođu hebrejskom narodu
Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, a njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. 24 Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. 25 I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih.1
Uistinu je u mnogome sudbina hrvatskog naroda slična sudbini izraelskog naroda, od borbe za opstanak, oslobađanja iz ropstva, holokaust su obadva naroda doživjela. Obadva su naroda činila i greške, Bog tada nije bio s nama, jedino što su Izraelci pustinjom lutali davno prije Krista, dok mi Hrvati pustinjom lutamo i dan danas. Nastavi čitati POVODOM 26. GODIŠNJICE MEĐUNARODNOG PRIZNANJA RH: Knjiga izlaska Hrvata iz ropstva
DAVID MAGDIĆ: OSLOBAĐANJE ZAPADNE SLAVONIJE U OPERACIJI ORKAN ’91
Piše: David Magdić, magistar povijesti
U članku autor pruža uvid u jednu od važnijih oslobodilačkih operacija na području zapadne Slavonije tijekom početne faze Domovinskog rata i na temelju relevantne literature i izvora opisuje njezin tijek, značaj i postignute rezultate. Operacija je dobila naziv Orkan i kao takva predstavlja jednu od rijetkih i temeljnih pobjeda 1991. godine, postajući ishodište daljnjeg raspada SAO Zapadne Slavonije, time i same srpske agresije. Operacija Orkan trajala je od 29. listopada a prekinulo ju je Sarajevsko primirje potpisano 2. siječnja 1992. godine.
U zapadnoj Slavoniji zbog prodora Banjalučkog korpusa iz BiH do listopada 1991. godine okupiran je osjetan dio teritorija. Ali Hrvatska vojska je, preustrojem iz Zbora narodne garde u oslobodilačkim vojnim operacijama Orkan, Otkos, Orada i Papuk oslobodila većinu područja zapadne Slavonije, dok su Sarajevsko primirje i dolazak postrojbi UN-a spriječile potpuno oslobađanje Slavonije koje će biti realizirano operacijom Bljesak. Nastavi čitati DAVID MAGDIĆ: OSLOBAĐANJE ZAPADNE SLAVONIJE U OPERACIJI ORKAN ’91
DRAGO ŠTOKIĆ: VOĆIN – 26 GODINA OD SRPSKOG ZLOČINA NAD HRVATSKIM CIVILIMA
https://www.youtube.com/watch?v=_dlhrLkLTpg
Ovih dana prisjećamo se još jedne tužne obljetnice. Dana 12. i 13. prosinca 1991. četnici su počinili masovne zločine nad hrvatskim stanovništvom u Voćinu. Stoga naše čitatelje podsjećamo na raniji tekst našeg člana Drage Štokića koji je opširno pisao o tim događajima.
JURE SOLDIĆ: HOS NAŠ PONOS – U obrani Dubrovnika
Piše: Jure Soldić, mag.theol.
Ovogodišnja 25. obljetnica deblokade Dubrovnika i oslobođenja juga Hrvatske je bila krnja obljetnica. Naime, službeni protokol je zbog političke (ne)korektnosti jednostavno izbacio ikakav spomen na doprinos IX. bojne HOS-a obrani i oslobođenju Dubrovnika i juga Hrvatske. Dragovoljci pod znakom HOS-HSP-ZA DOM SPREMNI tako su opet po tko zna koji put grubo uvrijeđeni od odnarođenih političkih elita, koje svoje udobne živote mogu u velikoj mjeri zahvaliti upravo žrtvi HOS-ovaca.
Nastavi čitati JURE SOLDIĆ: HOS NAŠ PONOS – U obrani Dubrovnika
STJEPAN ŠTIMAC: O Dubrovniku, slobodi, mržnji i barbarskim dušama
Piše: Stjepan Štimac, mag. filozofije i informacijskih znanosti
Stari povijesni, svjetski moćni i slobodarski grad Dubrovnik u svojoj je povijesti prošao mnoge ratove i ostao prepoznatljivo svoj, naš – hrvatski. Jedan od tih ratova vodio se i devedesetih kad su barbari opet pohrlili privučeni ljepotom i pretpostavkom lake pljačke i svakovrsnog zuluma nad, po njihovom mišljenju, nemoćnim stanovništvom tog starog i predivnog hrvatskog i svjetskog grada. Nastavi čitati STJEPAN ŠTIMAC: O Dubrovniku, slobodi, mržnji i barbarskim dušama
KOLONA SJEĆANJA ŠKABRNJA 18.11.2017.
Piše: Jure Soldić mag.theol.
Večer prije 18.11.2017. po tradiciji u našem mjestu Kaštel Sućurcu slavili smo sv. Misu a nakon sv. Mise smo imali procesiju uz paljenje svijeća u znak sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Katolički skauti (7. i 8. razred osnovne škole, većinom djeca hrvatskih branitelja koja nemaju obavezu dolaska na vjeronauk nego dolaze iz ljubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi) me ujutro tog dana na moju sugestiju da dođu u crnoj odjeći pitaju : “Zašto je bitno da dođemo u crnoj odjeći”? Odgovor je bio:”Tužni su ovo dani, ali i ponosni”!
Crninu nosimo jer tugujemo za našim stradalim sunarodnjacima, ali i zbog ponosne domovinske vojske koja je u crnim odorama krvarila za našu slobodu kroz godine i desetljeća prošlog stoljeća.
Tužni smo i ponosni bili i ove godine u Škabrnji na obljetnici četničkog masakra 18.11.1991. kada je na strašan način stradalo 86 ljudi samo zato što su bili Hrvati. Iz svih djelova Hrvatske a i šire došlo je prema procjeni režimsko-regionalnih medija između 10 i 15000 ljudi što će reći da nas je bilo barem 30% više – dosad najveći broj u škabrnjskoj koloni sjećanja.
Kolona je krenula u 10:15 iz zapadnog ulaza u mjesto te je protegnuvši se cijelom Ulicom 18.studenog.1991. došla do spomen obilježja masovne grobnice gdje su se uz molitvu palile svijeće. Slijedila je sv. Misa, prigodni kulturno – umjetnički program te je potom kolona sjećanja završila molitvom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod središnjeg križa i spomen obilježja kod mjesnog groblja.
Za primijetiti je kako ovaj put za razliku od dosadašnjih ovakvih obilježavanja nije bilo u koloni oznaka HDZ-a, dok su uz oznake ostalih udruga iz Domovinskog rata dominirale zastave, majice, kape i ostala obilježja HOS-a sa pozdravom “Za dom spremni”! Možda je razlog tome što se autentičnost ipak više isplati na duge staze?!
JURE SOLDIĆ: Obljetnica škabrnjskog masakra – 18.11.1991.
Piše: Jure Soldić mag.theol.
Početkom 1990-ih obnavlja se savez dviju kula; crvena petokraka i četnička kokarda u zajedničkom cilju uništenja hrvatske države i naroda odnosno uspostave mitske velike Srbije. Tenkovi posuti cvijećem s beogradskih ulica i noževi “blagoslovljeni” od Srpske pravoslavne crkve počinju svoj krvavi pir. Nastavi čitati JURE SOLDIĆ: Obljetnica škabrnjskog masakra – 18.11.1991.