“Burna politička previranja, mitinzi o navodnoj ugroženosti, pokušaji uvođenja izvanrednog stanja, podmetnute eksplozije, prijetnje i neistine, balvani i strah, navještaj rata i nasilja. Bila je to hrvatska stvarnost početkom 1991.”
Ovim riječima počinje prilog o Krvavom Uskrsu na Plitvicama 1991., no kad ne bismo znali godinu pojedini detalji iz ovog uvoda podsjećali bi nas na novije doba.Na današnji dan prisjećamo se hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića koji je poginuo 31. ožujka 1991. braneći ideale hrvatske državnosti te istinske slobode i nezavisnosti koje još uvijek sanjamo i za koje se još uvijek borimo. Neka mu je vječna slava!
U više navrata pisali smo da smo od siječnja 2015. više puta obraćali Spomen-području Jasenovac sa zahtjevom da se podaci na službenoj stranici te institucije usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima. pritom smo naročito isticali arhivske dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac te slučaj Andrije Rogošića iz Dugopolja. O ovoj problematici također smo više puta javno govorili. Posljednji put o tome se pisalo i u prvom nastavku feljtona objavljenog pod naslovom „Ruše li podaci JUSP Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću?“ u Hrvatskom tjedniku 15. prosinca 2016. kojeg potpisuju mr. sc. Blanka Matković, dr. sc. M. Koić i dr. sc. Nikola Banić. Nastavi čitati SLAMANJE JASENOVAČKOG MITA: SLUČAJ ANDRIJE ROGOŠIĆA IZ DUGOPOLJA→
Novi ravnatelj Spomen-područja Jasenovac je Ivo Pejaković koji se u svom razgovor za Novi list osvrnuo na spomen ploču poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu. U međuvremenu spomenuta institucija i dalje uporno šuti o brojnim manipulacijama jasenovačkim žrtvama te negira one stradale u poslijeratnom logoru Jasenovac.
Dana 12. veljače objavili smo vijest da je uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo tadašnjem vršitelju dužnosti ravnatelja JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću 15-tak pitanja u želji da se razjasne proturječnosti oko popisa žrtava u Jasenovcu. Pejaković je odbio odgovoriti na ta pitanja jer je procijenio da Hrvatski tjednik, kako je rekao, veliča NDH i Ustaški pokret. S obzirom da Hrvatski tjednik nije ilegalno glasilo te da bilo kakvo neslaganje s uređivačkom politikom ne bi smjelo biti razlog ravnatelju jedne javne ustanove da uskrati odgovore na postavljena pitanja, uredništvo Hrvatskog tjednika uputilo je žalbu Povjerenici za informiranjeAnamariji Musa. Pitanja za spomenuti intervju pripremi je glavni urednik Hrvatskog tjednika Ivica Marijačić u suradnji s članom našeg Upravnog odbora Nikolom Banićem, a možete ih pročitati ovdje.
Umrijeti u Srbiji pa onda još jednom u Jasenovcu fizički nije moguće, ali izvedivo je u virtualnoj stvarnosti ako se pojavi potreba za povećanjem broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu što dosad nije bio rijedak slučaj. Kako se dvostruko umiranje točno postiže? Možda bi netko od čitatelja šaljivo mogao pomisliti da se radi o crnoj ili crvenoj magiji jer to sliči komunizmu, ali precizniji odgovor bi možda trebalo tražiti u pojmu masovne prijevare. Ukratko: cilj ovog članka je navesti podatke o navodnim žrtvama iz mrežnog jasenovačkog popisa za koje se pravom može pretpostaviti da su stradale u srpskim tj. beogradskim logorima Sajmište i Topovske šupe, a ne u Jasenovcu. Prije samog navođenja možda treba podsjetiti na u krugovima stručnjaka poznatu hrvatsku slikaricu židovskog podrijetla Tinu Morpurgo koja je ubijena na srpskom stratištu Jajincima u južnom predgrađu Beograda nakon što su njemačke okupacijske vlasti nakon kapitulacije Italije transportirale splitske Židove u Srbiju. Ona se i dalje navodi kao jasenovačka žrtva u mrežnom jasenovačkom popisu o čemu je opširnije pisano u Hrvatskom tjedniku od 21. travnja 2016. godine i naravno nije jedina takva lažna jasenovačka žrtva, ali je možda najpoznatija. Nastavi čitati Nikola Banić i M. Koić: Kako umrijeti u Srbiji pa još jednom u Jasenovcu?→
Dana 11. ožujka o. g. u Hrvatskom katoličkom centru u Bernu održano je predavanje mr. sc. Blanke Matković kojemu je nazočio i predsjednik Nadzornog odbora naše udruge Drago Štokić. Narednog dana, 12. ožujka, održana su kraća izlaganja nakon mise u Bernu i Thunu s napomenom da je izlaganje u Langenthalu moralo biti otkazano zbog Blankine bolesti.
Koristimo ovu priliku još jednom zahvaliti fra Gojku Zovku i g. Frani Vugdeliji koji su organizirali ova predavanja i pomogli rad naše udruge. Također pozivamo sve one koji su nakon predavanja u Bernu i mise u Bernu i Thunu razgovarali s Blankom i zanimali se za rad naše udruge te ponudili suradnju i pomoć da nam se jave emailom na adresu udruge info@croatiarediviva.com ili Blankinu adresu B.Matkovic@warwick.ac.uk na čemu im unaprijed zahvaljujemo.
Pretpostavlja se da je u likvidacijama na području Republike Slovenije nakon II. svjetskog rata ubijeno je oko 14 tisuća Slovenaca, nekoliko tisuća pripadnika njemačke nacionalne manjine, nekoliko tisuća srpskih i crnogorskih četnika, vjerojatno oko 10 000 njemačkih vojnika[1] i oko 190 000 Hrvata [2], zarobljenih prilikom povlačenja na celjskom području ili vraćenih s Bleiburga.
Najveći broj žrtava ubijen je na području od Bleiburga odnosno Dravograda preko Maribora i Ptuja do hrvatske granice. Drugi epicentar bilo je područje od Celja do Brežica s okolicom, odnosno do hrvatske granice. Pretpostavlja se da je na tom području ubijeno najmanje 20 000 osoba,[3] a veći dio lokacija grobišta odnosi se na nekadašnje protutenkovske rovove i rudarska okna.[4] Prema nekim hrvatskim izvorima, na području od Celja do Brežica ubijeno je preko 100 tisuća ljudi.[5] Treće područje masovnih ubojstava je područje Gorenjske, Ljubljane, Dolenjske i Kočevsko, gdje je ubijeno minimalno 15 000 ljudi. [6]Nastavi čitati SLOVENSKA GROBIŠTA: RUDNIK PEČOVNIK KOD CELJA→
U svibnju 1945. godine dio zarobljenika iz britanskih je logora u južnoj Austriji vraćen u Jugoslaviju željezničkom prugom Klagenfurt-Rosenbach-Hrušica-Jesenice, odnosno kroz tunel Karavanke dug 7865 m. Zarobljeničke kolone dalje su se kretale prema Ljubelju i Kranju, a zatim prema Ljubljani. Križni put jednim dijelom se nastavlja prema Zagrebu, drugim prema Novom Mestu i Karlovcu, a trećim prema Kočevskom Rogu.
Prema Kranju su usmjereni i zarobljenici iz logora Viktring koji su izručeni partizanima na području Rosenbacha. U Kranju su zarobljenici uglavnom smješteni u logor, koji su za vrijeme rata izgradili Nijemci. Iz logora je uskoro odveden veliki broj zarobljenika, a kasnije i ostatak zarobljenika praćen psovkama stanovništva upućen prema željezničkoj postaji, a zatim prema Ljubljani gdje se nalazio logor Šentvid koji je bio organiziran je na mjestu nekadašnjeg samostana (Škofovi zavodi) nedaleko Ljubljane. U istom smjeru krenuo je i veći broj zarobljenika koje su partizani prvo doveli do Škofje Loke gdje su zatvoreni u samostan. Do sredine lipnja svi zarobljenici su napustili logor i velika većina je usmjerena prema Šentvidu. Nastavi čitati BLED: GDJE JE TOČNO BORAVILA “UBILAČKA ČETA” S KOČEVSKOG ROGA?→
U Hrvatskom tjedniku od 2. ožujka o. g. Kazimir Katalinić, hrvatski emigrantski povjesničar i političar, osvrnuo se na rad ekonomista i demografa Vladimira Žerjavića o kojemu smo opširnije pisali u prvom nastavku feljtona o suđenju Dinku Šakiću. U tom tekstu istaknuli smo da se Žerjavić pojavio kao jedan od svjedoka na Šakićevu suđenju gdje je ustvrdio da je, istražujući broj žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije i to po podacima rođenih i umrlih koji su se vodili do 1939., procjeni prirasta stanovništva za vrijeme rata te popisom preživjelog stanovništva iz 1948., došao do podataka od ukupno 1 027 000 žrtava, od čega je, 59 188 stradalih u jasenovačkom i starogradiškom logoru. U istraživanju je koristio 140 monografija, koje je pronašao u bivšem Institutu za povijest radničkog pokreta te zbirni popis republičkih Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. koji nikada nije objavljen. Zbirom svih monografija došao je do podatka da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo od 48 000 do 52 000 Srba, oko 13 000 Židova, 12 000 Hrvata i 10 000 Roma. Napomenuvši da su njegovi podaci od 25 do 30 posto manjkavi, Žerjavić je zaključio da je u ta dva logora stradalo maksimalno 85 000 osoba i da se niti jednim novim istraživanjem ne bi došlo do većeg broja. Nastavi čitati KAZIMIR KATALINIĆ: ŽERJAVIĆ JE PLAGIRAO KOČOVIĆA, ALI OBOJICA SU OBJAVILI VRLO NEPOUZDANE PODATKE O ŽRTVAMA→
Izvor podataka koji Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu je Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je već rečeno u prethodnim člancima i kao što je već nekoliko osoba pokazalo, JUSP Jasenovac iz nekog razloga kao žrtve Jasenovca navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu. Nekad je to možda zato što neki drugi izvor istovremeno navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu što zapravo znači da sudbina te osobe nije poznata pa se te osobe ne bi trebale nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu. Naravno, kad je situacija obrnuta, odnosno kad neki drugi izvor navodi da osoba nije stradala u Jasenovcu, a primjerice savezni popis navodi suprotno, JUSP Jasenovac tu osobu i dalje navodi kao žrtvu, odnosno očito postoje dvostruki standardi. Nadalje, postoje i slučajevi kad je savezni popis naveden kao jedini izvor i kad se tvrdi da taj popis navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu, iako u stvarnosti navodi nešto drugo pa se, kako se čini, radi o (ne)običnoj falsifikaciji. Zbog važnosti ovakve više nego očite vrste prevare, spomenutoj falsifikaciji je na kraju teksta posebno posvećen manji odlomak. Od stotine novih navodnih lažnih ili u svakom slučaju sumnjivih žrtava koje je moguće pronaći analizom ovakvih slučajeva, u ovom će članku zbog prostornog ograničenja tema biti neke od navodnih dječjih jasenovačkih žrtava. O tome je jednim dijelom još u srpnju 2016. godine u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović, ali bez navođenja izvora podataka. No krenimo redom. Nastavi čitati NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Bilokacijsko umiranje u Jasenovcu i prihvatilištu→
Kao i u prethodnom tekstu o Crnoj legiji, u ovom tekstu istaknut ćemo kratki pregled povijesti Poglavnikove tjelesne bojne i Poglavnikovog tjelesnog sdruga.
Nedugo nakon uspostave NDH Ustaški prodorni odjel, popunjen prvim dragovoljcima, preustrojen je u Bojnicu Glavnog ustaškog stana čija je zadaća bila obavljanje posebne službe uz Poglavnika. U prva dva mjeseca postojanja Bojnica izmijenilo se nekoliko zapovjednika i to ustaški bojnik Stjepan Tomičić, ustaški satnik Mijo Seletković, ustaški nadporučnik Ivan Devčić i ustaški satnik Jerolim Katić. 21. lipnja 1941. zapovjedništvo je preuzeo ustaški satnik Ante Moškov, a za zamjenika je imenovan ustaški poručnik Frane Šarić.
Odredbom o sastavu i djelovanju Ustaškog pokreta od 24. lipnja 1941. određuje se da Bojnica GUS-a postaje Bojna GUS-a, odnosno „Bojna pri Poglavniku“, sa zadaćom obavljanje neposrednog osiguranja dr. Ante Pavelića. Mogli su joj pristupiti neoženjeni čarkari od 18 do 24 godina starosti, a djelatna služba trajala je četiri godine. Zapovjednik Bojne izravno je bio podređen Poglavniku.
Sredinom rujna 1941. ustrojavaju se prve stajaće djelatne bojne, a postojeća Bojna pri Poglavniku preimenovana je u Poglavnikova tjelesna bojna (PTB). U njezinom sastavu nalazio se stožer, pješačka bojna s 1., 2., 3. i 4. satom te brzi odjel sa stožerom te 5., 6. i 7. „brzim“ satom. Sredinom listopada pripojena joj je i Sveučilišna satnija Ustaške vojnice koja time postaje pripremna sat PTB-a. Početkom prosinca postrojena je i 8. oklopna sat.
Tijekom travnja 1942. izvršen je novi preustroj i povećanje Bojne, pa je ona potkraj travnja iste godine imala slijedeći sastav:
Stožer PTB-a,
Stražarski sklop (stožer te 1., 2., 3. i 4. sat),
Brzi sklop (Brzi odjel, stožer, 5. i 6. sat, 7. samovozni sat i 8. oklopni sat),
Konjanički sklop sa stožerom te 9., 10. i 11. konjaničkim satom,
prateći sat,
novački sat i
Sveučilišni pripremni sat.
No već sredinom svibnja Glavni ustaški stan donio je „Odredbu o Poglavnikovoj tjelesnoj bojni“ kojom je Bojna ukinuta kao stvarna vojna postrojba. Istog dana, 15. svibnja, donijeta je i „Odredba o osnutku Poglavnikovog tjelesnog sdruga“, koji se osniva kao postrojba Ustaške vojnice s temeljnom zadaćom zaštite Poglavnikove osobe. Zapovjednikom je imenovan pukovnik PTB-a Ante Moškov, a za glavara stožera PTS-a ustaški satnik Slavko Gvozdić.
Na temelju navedenog ustroj PTS-a početkom lipnja 1942. bio je slijedeći:
Stožer PTS-a,
Počasna sat,
Stražarski sklop (stožer te 1., 2., 3. i 4. stražarska sat),
bojna PTS-a (stožer te 5., 6., 7., 8. i 9. sat),
bojna PTS-a (stožer te 10., 11., 12., 13. i 14. sat),
Brzi sklop (stožer te 1., 2. i 3. oklopni sat),
Konjanički sklop (stožer te 1., 2., 3. i 4. konjanički sat te protukolopni sat),
Topnički sklop,
Samovozni sklop (stožer i četiri samovozne sati),
Bitnica protuoklopnih topova,
Bitnica protuzrakoplovnih topova,
Bitnica teških bacača i
Stožerna sat PTS-a (motociklistički izvidnički vod, dojavni vod, opkoparski vod, zdravstveni vod, ljekarna, opskrbni vod i povoz sata).
Od 8. rujna 1942. u sastav PTS-a ulazi 1. ustaška glasba iz Ustaškog posadnog zapovjedništva Zagreb i ustrojava se kao Glasba PTS-a, odnosno Simfonijski orkestar PTS-a za čijeg je ravnatelja imenovan Lovro pl. Matačić.
Zakonskom odredbom od 21. siječnja 1943. ugašena je Ustaška nadzorna služba (UNS), a njezin IV. ured koji se bavio poslovima osiguranja Poglavnika postao je dio Stožera PTS-a. Na čelu tog ureda nalazio se ustaški dopukovnik Viktor Tomić, kojega je u svibnju 1943. zamijenio ustaški pukovnik Ivan (Ico) Kirin.
U drugoj polovici kolovoza 1943. izvršen je kompletni preustroj PTS-a, a na njegovom čelu je i dalje ostao Ante Moškov. Potkraj 1943. od jedne bojne PTS-a i nekih drugih postrojbi počela se postrojavati 1. pukovnija PTS-a. Krajem 1944. Ustaška vojnica i Domobranstvo ustrojavaju se u Hrvatske oružane snage, a postrojena je i 2. pukovnija PTS te PTS konačno prerasta u diviziju.
LITERATURA:
Obhođaš, Amir, Werhas, Mario, Dimitrijević, Bojan i Despot, Zvonimir, Ustaška vojnica I, Zagreb, 2013.
Dobrodošli na web stranicu Hrvatske družbe povjesničara Dr. Rudolf Horvat