Dana 23. travnja o.g. u emisiji „Bujica“ na Z1 televiziji gostovao je suosnivač Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ i profesor povijesti Stipo Pilić, široj javnosti poznat po izvornom znanstvenom radu o poslijeratnom logoru Jasenovac koji je u koautorstvu s mojom malenkošću objavio u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru krajem 2014. godine.

U ovoj emisiji kolega Stipo Pilić osvrnuo se i na dopise koji su po objavi našega rada bili poslani pojedinim državnim institucijama. Dana 15. siječnja 2015. uputila sam prvi takav dopis tadašnjoj ravnateljici Spomen-područja Jasenovac Nataši Jovičić i tadašnjem ministru kulture Berislavu Šipušu. Naknadno sam isti dopis uputila uredu predsjednice RH i drugim državnim institucijama te ga poslala u još nekoliko navrata jer od spomenutih institucija nije bilo odgovora.

Početkom 2016. godine osobno sam uputila novi dopis tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću, mom nekadašnjem studentskom kolegi i dugogodišnjem poznaniku. Odgovora ni tada nije bilo, a nekoliko tjedana kasnije iz medija smo doznali da je Slavko Goldstein, kako je to osobno izjavio, bio primljen na razgovor kod spomenutog ministra tijekom kojega mu je Hasanbegović navodno obećao da „ideoloških promjena“ u JUSP Jasenovac neće biti. G. Hasanbegović nikada nije demantirao Goldsteinove navode zbog čega Goldsteinovu izjavu zasad uzimamo kao točnu. U više navrata smo isticali neprimjerenost takvih izjava, a posebice obećanja jednog ministra, koji je u navodno demokratskom društvu u kojemu je sloboda istraživanja i govorenja zajamčena brojnim zakonskim aktima, jednom običnom građaninu, dakle Slavku Goldsteinu, OBEĆAO da nekakvih „ideoloških promjena“ neće biti. Stoga se s pravom pitamo koji su to točno ideološki stavovi koje zastupa takva vlast, takvo ministarstvo, takav ministar i takva javna institucija – Spomen-područje Jasenovac. Zastrašujuća je činjenica da ovakvo obećanje u praksi znači potpunu likvidaciju znanosti zahvaljujući kojoj Spomen-područje Jasenovac još uvijek ustraje u tvrdnji da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao te uporno krivotvori popis navodnih jasenovačkih žrtava unatoč svim dokazima koje je naša udruga predstavila javnosti posljednjih godina. Obećanje bilo kojega političara da nekakvih „ideoloških promjena“ neće biti u praksi znači održavanje statusa quo koji je zacementiran u bivšoj državi u kojoj je upravo jasenovački mit postao glavnom batinom po hrvatskim glavama.

E-mailove sam nastavila slati na više adresa tijekom 2016., a novi dopis je u ime udruge upućen Ministarstvu kulture u prosincu iste godine. Do dana današnjeg odgovora nema, a jedini „politički“ odgovor koji su članovi naše udruge ikada zaprimili bio je usmeni odgovor Zlatka Hasanbegovića, tada bivšeg ministra kulture. U svibnju 2017. na tribini HU Benedikt u Zagrebu, na upit Stipe Pilića o dokumentima kojima smo dokazali postojanje poslijeratnog logora Jasenovac i stradanje hrvatskih zarobljenika na tom području, Hasanbegović je odgovorio da je riječ o našoj – interpretaciji, te time ostao dosljedan obećanju Slavku Goldsteinu da sveti gral neće biti diran. Time je Hasanbegović još jednom eliminirao znanost te usput pljunuo na patnje hrvatskih vojnika i civila koji su u poslijeratnom logoru Jasenovac bili ubijani, mučeni i ispitivani. Osobno me takav stav nije iznenadio jer je riječ bila o povjesničaru koji nas je, u godinama prije političkog angažmana, više puta susreo u Hrvatskom državnom arhivu gdje me često pitao o dokumentima na kojima sam radila. Pokazivala sam mu dokumente Ozne i drugih partijskih organa, objašnjavala mu podatke o stradanju hrvatskog naroda na koje smo kolega Pilić i ja nailazili, govorila mu da gradiva ima previše za dvoje ljudi te da nam treba pomoć još kojega povjesničara. Povjesničar Hasanbegović nije nam pomogao. Umjesto toga, često me znao potapšati po ramenu, reći „samo ti radi“ i otići u kafić. Ovakvom postupanju svjedočio je i kolega Stipo Pilić s kojim sam zajednički istraživala u vrijeme dok to nitko drugi nije činio, a još manje „čačkao“ po „opasnim“ temama. Stoga upravo mi imamo moralno pravo izreći istinu o ponašanju bivšeg ministra, a oni koji po nama žele pljunuti, dobit će to pravo tek onda kada za rad koji godinama volonterski prezentiramo hrvatskoj javnosti podnesu podjednaku žrtvu.

Od jeseni 2007. pa sve do mog odlaska na doktorat u inozemstvo u jesen 2012., kolega Stipo Pilić i ja smo uglavnom samostalno, te djelomično u okviru istraživačkog projekta Hrvatskog državnog arhiva, istraživali u svim arhivima u Hrvatskoj i Sloveniji. Troškove našeg istraživanja plaćali smo ponajviše iz vlastitog džepa žrtvujući obrok da bismo mogli platiti prijevoz ili kopiranje dokumenata, vrijeme koje smo mogli provesti s obitelji ili prijateljima, pa čak i vlastito zdravlje. Putovali smo i po mećavama i ledu te po tropskim žegama u starom automobilu bez klima uređaja. Ustajali smo u 4 ujutro da bismo u arhivu bili u 8 sati i radili čitav dan, veoma često bez jela. Po završetku rada u arhivu često smo obilazili područje na kojemu smo se zatekli, obilazili stara groblja, prikupljali podatke te razgovarali sa svjedocima i sudionicima povijesnih događaja. U Zagreb smo se vraćali u ponoć, odspavali 4 sata i u zoru opet krenuli na put. Tako smo radili godinama pa ću ponoviti – s nama nije bilo niti jednog novog idola, političara i raznoraznih Facebook jurišnika koji su se posljednjih dana obrušili na kolegu Pilića i to zato jer se usudio javno izreći istinu koju sam ja izrekla nebrojeno puta i nastavit ću je ponavljati do smrti jednostavno zato jer je ta istina naš dug prema hrvatskim stradalnicima poslijeratnog logora Jasenovac i Križnog puta općenito.

Gostujući u emisiji „Bujica“, kolega Pilić pokušao je u više navrata doći do riječi i izreći zastrašujuću istinu o postupanju jednog političara. U tome je grubo i neprofesionalno prekidan od strane voditelja Velimira Bujanca koji je vlastitom gostu, kojega je pozvao u emisiju, mahao papirima pred nosom i na samom kraju emisije istaknuo sljedeće: „Ovo s Hasanbegovićem ću provjeriti. To vam zamjeram što ste rekli. Znate da kod mene ne možete govoriti protiv Hasanbegovića. Nema tu demokracije.“ Bujanec je u pravu. Nema tu demokracije. U hrvatskom medijskom prostoru vlada jednoumlje koje se po ničemu ne razlikuje od onoga u Jugoslaviji u kojoj bi jedan uspješan znanstvenik, poput kolege Pilića, također bio eliminiran ako bi se drznuo dirnuti u svetu kravu Tita. Štoviše, Bujančeva izjava da će navode kolege Pilića „provjeriti“ je uvredljiva za samog gosta kojemu se očito ne vjeruje unatoč svim njegovim referencama. Osim toga, tko je to Bujanec da provjerava navode jednog znanstvenika koje podupire toliki broj dokaza, a o čemu je postojao čak i video zapis iz svibnja 2017. godine kada je tribina na kojoj je Pilić postavio pitanje Hasanbegoviću emitirana na većem broju portala? I na kraju, čemu poziv gostu kojega se u emisiji uživo diskvalificira jer očito ne pleše kako nečija partija svira i usudi se reći istinu? Radi javnog poniženja i poruke ostalima kojima bi palo na pamet uraditi nešto slično? Uostalom, o odnosu medija koji uporno zataškavaju ili drugim oblicima rugla izvrgavaju članove naše udruge progovorio je prije nekoliko dana u hrvatskom Saboru nezavisni zastupnik general Željko Glasnović.

Dok smo čekali znanstvene provjere „akademika“ – voditelja Bujanca, na društvenim mrežama i portalima svjedočili smo novim napadima na kolegu Stipu Pilića, uglavnom od strane osoba zaljubljenih u pojedine političare kojima je, za razliku od Pilića, vrhunac hrabrosti izreći svoje mišljenje anonimno ili barem krijući se negdje za tipkovnicom. Tako je čitateljica portala Narod oh_commeallye_faithful navela o Piliću: „Što mu je trebalo prozivati Hasanbegovića, gdje mu je mudrost.“ Engleski filozof, matematičar i povjesničar Bertrand Arthur William Russell istaknuo je da je pobjeda nad strahom početak mudrosti. Dojam je da je Pilić pokazao vlastitu mudrost u trenutku kada je u emisiji uživo i pred izuzetno pristranim voditeljom demonstrirao odsustvo ikakvog straha, što je daleko više od onoga što možemo očekivati od osobe koja se usudi reći svoje mišljenje samo onda kada nitko ne zna tko je i što je. Dotična nije propustila još jednom pljunuti na Pilića istaknuvši da je „zbrkan i dosadan“, no promakla joj je činjenica da se u svega 23 minute, koliko je imao na raspolaganju (uključivo s komentarima voditelja), Pilić ipak uspio dotaknuti većeg broja izuzetno važnih tema iz suvremene hrvatske povijesti i politike pokazavši dokumente kojima je potkrijepio svoje navode i sve to unatoč činjenici da je veoma često bio prekidan od strane voditelja zbog čega nije uspijevao dovršiti svoje rečenice. Uredništvo portala Narod nije reagiralo na ove napade na kolegu Pilića iako je u prošlosti baniralo čitatelje za mnogo nedužnije izjave.

Osim toga, napadi na Pilića su nastavljeni i na Facebook stranici Velimira Bujanca na kojoj su zabilježeni komentari osobe „Ljubice“ koja se javila s profila pod imenom Tomislav Pupić. Dotična je Pilića pogrdno nazvala „starim“ i kukavički ga „uputila“ da mu „nije bilo potrebno prozivanje g. Hasanbegovića“. Oglasio se i Franjo Podravski istaknuvši da „Stari nije čist i vukao je na krivu stranu“ uz drugi komentar da je „Stari imao u glavi za metu časnog gospodina Hasanbegovića i bio je to pucanj u ništa“ u čemu ga je podržala spomenuta „Ljubica“. Za razliku od ovih obožavatelja lika i djela Josipa Broza Tita, pardon Zlatka Hasanbegovića, Pilić je ipak bio dovoljno „čist“ da vuče na stranu istine. Ostavljam pravo Franji, Ljubici i drugim jurišnicima na vlastito mišljenje da je strana istine za takve poput njih – kriva, no također uzimam sebi za pravo da istaknem da je jednoumlje koje takve osobe zastupaju pucanj u pravdu, pa i samu znanost. Naravno, administrator stranice nije se očitovao o ovakvim neumjesnim komentarima jer oni služe onome što je bila namjera emisije – diskvalifikacija jednog znanstvenika i hrvatskog branitelja te eliminacija zdravog razuma.

Ušutkavanje jednog građanina koji javno iznosi svoje iskustvo s bilo kojom osobom koja se kruhom naroda hrani pa samim time narodu mora račune polagati, karakteristično je za totalitarne režime i medije koji svoju moć koriste da bi kontrolirali javno mnijenje, a samim tim i potencijalne promjene u jednom društvu. S obzirom da je Zlatko Hasanbegović našao vremena na sastanak primiti običnog građanina i nekadašnjeg poručnika Jugoslavenske armije Slavka Goldsteina, time alibi kojim je voditelj Velimir Bujanec pristrano i neprofesionalno pokušao obraniti omiljenog prijatelja o „zatrpanosti poslom“ pada u vodu. U trenutku kada je kolega Stipo Pilić istaknuo da je kao nastavnik povijesti u osnovnoj školi uvijek nalazio vremena za svakog učenika, Bujanec je odgovorio da „ne možemo uspoređivati ministarstvo i školu“. Nažalost, bio je u pravu jer doista je teško uspoređivati uhljebničke državne institucije i osobe koje bez ikakvog osjećaja odgovornosti, ali s povećom dozom bahatosti, odbijaju kontakte s građanima, s 10-godišnjacima koji za nenapisanu školsku zadaću bivaju kažnjeni jedinicom ili ukorom. No, dok hrvatski narod ne počne kritički razmišljati i one koje svojim mukotrpno stečenim novcem hrani ne počne za neobavljeni posao kažnjavati jedinicom, boljoj budućnosti u kojoj će Hrvatska doista biti Hrvatom ne možemo se nadati!

Mr.sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“