Arhiva oznaka: Dinko Šakić

PREDSTAVLJANJA KNJIGE “IMOTSKA KRAJINA U DOKUMENTIMA OZNE, UDBE I NARODNE MILICIJE”

U posljednjih desetak dana održano je ukupno pet promocija knjige “Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni” priređivačice Blanke Matković i to u Imotskom, Podstrani, Zagrebu, Kaštel Lukšiću i Dugopolju. Uz ovu knjigu predstavljeno je i naše prethodno izdanje “Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije”. Promocije su bile izuzetno dobro posjećene pa se ovim putem zahvaljujemo svima koji su došli, a naročito članovima Hrvatske stranke prava koji su pomogli organizaciju ovih predstavljanja. U organizaciji promocije u Kaštelima također je sudjelovala braniteljska udruga “Stina pradidova”. Medijski pokrovitelj promocija bio je Braniteljski radio RH koji je izravno prenosio promociju u Zagrebu zahvaljujući čemu je o našem radu informiran velik broj Hrvata u domovini i iseljeništvu koji nisu mogli prisustvovati ovim predstavljanjima. Tim putem također je probijena medijska blokada jer osim rijetkih portala (Hercegovina.info, Narod.hr, Kastela.org, Zdrug.hr) i Hrvatskog tjednika (pdf), svi ostali mediji, uključujući i navodno “desne” portale, poput na primjer Sloboda.hr, bojkotirali su ova predstavljanja iako su o njima na vrijeme bili obaviješteni. Maxportal objavio je najavu promocija, no unatoč činjenici da je glavni urednik tog portala Marko Marković prisustvovao predstavljanju u Zagrebu, do ovog trenutka taj portal još uvijek nije objavio niti jednog jedinog slova o tom događaju.

Predstavljanje u Podstrani
Predstavljanje u Podstrani

Zbog neodgodivih obveza ovim promocijama nije mogao prisustvovati saborski zastupnik general Željko Glasnović koji nam se obratio putem emaila i zamolio da nazočnima pročitamo njegovu poruku koju objavljujemo u cijelosti:

Hrvatska danas likuje nad čovjekom koji se probudi svako jutro s ponovljenim napadom amnezije. U tom kulturnom mraku Blanka Matković je najsvjetlija točka, ona je glogov kolac za današnje agitpropovce i kriptokomuniste koji još drže Hrvatski narod u povijesnom mraku. Danas žrtve komunističkog terora ne samo da se prešućuju nego se kriminaliziraju. Ministarstvo kulture velikodušno pomaže falsifikatorima naše povijesti i tako surađuje s velikosrpskim imperijalistima i jugo nacionalistima. Srbija do dan danas ne poštuje niti jedan međunarodni dogovor o povratu arhive iz Beograda.

Nije dovoljno kupiti Blankinu knjigu, moramo shvatit da smo svi sudionici u odlučnom boju za povijesnu istinu. Komunistički sustav ubijao je temeljne, etičke i moralne norme na prostorima gdje je vladao. Dostojevski je usporedio ljudsku dušu s Arenom u kojoj se vodi vječna borba između Boga i sotone za prevlast. Sotona je slatkorječiv ali najveća mana mu je ta da ne može izgovoriti istinu. Istina se ne nalazi samo u knjizi Blanke Matković nego i na stranicama njezine udruge CROATIA REDIVIVA. Suprotstavite se daljnjoj falsifikaciji našoj povijesti. Ja vas pozdravljam s hrvatskim pozdravima Bog i Hrvati, ZDS i svi uz Krista protiv komunista.

 S poštovanjem,

 ŽELJKO GLASNOVIĆ

Predstavljanje u Imotskom
Predstavljanje u Imotskom

Na predstavljanju knjige u Imotskom govorili su dr. sc. Zlatko Begonja, profesor povijesti Dragutin Koštro, a prezentaciju su održale Blanka Matković i Magdalena Vuković. Na drugom predstavljanju u Podstrani, Blanki i Magdaleni pridružio se član naše udruge Ivan Andabak, magistar povijesti, a na trećem predstavljanju u Zagrebu, osim Blanke i Magdalene, govorili su mr. sc. Ivan Kozlica i profesor povijesti Stipo Pilić. U Kaštelima i Dugopolju ponovno nam se pridružio Dragutin Koštro, a Jure Soldić pročitao je govor odsutnog Ivana Andabaka (Kaštela i Dugopolje) te održao Magdalenin dio prezentacije u Dugopolju. Ovim putem zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u predstavljanju naših izdanja, a na našoj web stranici objavljujemo govor Ivana Andabaka i prezentaciju Blanke Matković i Magdalene Vuković.

Predstavljanje u Kaštelima
Predstavljanje u Kaštelima

GOVOR ČLANA HRVATSKE DRUŽBE POVJESNIČARA “DR. RUDOLF HORVAT” I GRADSKOG VIJEĆNIKA GRADA SOLINA MAGISTRA POVIJESTI IVANA ANDABAKA

Prvo ću vas sve pozdraviti večeras i zahvaliti vam na dolasku. Često se može čuti kako nema potrebe baviti se temama Drugog svjetskog rata i poraća jer je to već viđena tema u kojoj nema ništa novo. Historiografija kao povijesna znanost mora se konstantno promišljati tko, kako, kada i zašto. Ovo se posebno odnosi na tematiku Drugog svjetskog rata jer su Hrvati kao narod strahovito bili pogođeni svim onim lošim stvarima koje nosi svaki rat. Osim toga, naša je historiografija bila predugo opterećena ideološkom premisom unutar druge Jugoslavije koje nije trpjela drugo mišljenje i drugo viđenje nego je, kao što je i svojstveno komunističkim dikaturama, čuvala i njegovala ideala pravednog društava koje je tobože stvoreno na narodim težnjama. Nakon uspostave moderne i suverene države, Republike Hrvatske, to tzv idealno društvo zasnivano na bratstvu i jedinstvu počinje otkrivati svoju mračnu stranu.. Dekonstrukcija mita o narodnoj republici svih naroda i narodnosti je nešto što mi kao povjesničari moramo izvesti do kraja, jer bez toga, bez raščlambe toga mita ni moderna i demokratska država, Hrvatska, ne može krenuti naprijed jer će uvijek biti opterećena prošlošću. Ta ista maglovita, nepotpuna prošlost će služiti onima kojima je u cilju imati narod u svađi, dok će kriomice provoditi štetnu politiku na račun vlastitog naroda za vlastiti probitak.

Ovaj zadnji dio netko bih mogao protumačiti kao politički govor, ali on u svojoj biti to nije. On je reakcija na spomenutu tematiku Drugog svjetskog rata i poraća u smislu nepotpune prošlosti. Skrivana, nepotpuna prošlost, zatiranje sjećanja na svoje mrtve je metoda kojom su komunisti održavali Jugoslaviju 45 godina na životu. Skrivali su istinu o samim počecima i temeljima te države, države ponikle na kostima neistomišljenika, na kostima ljudi koji su drugačije razmišljali, koji su nosili drugačije uniforme.

Naš prostor, prostor Dalmacije je posebno zanimljiv iz tog aspekta. Ovdje se treba posebno zahvaliti kolegici Blanki te svima onima koji su pridonijeli nastanku ove dvije knjige koje nam daju uvid u događanja i okolnosti dalmatinskog kraja u razdoblju 1944.-1962. te rasvjetljavaju mnogih nepoznanica koje su bile dosada samo poznate onima koji su na direktan ili indirektan način sudjelovali u represivnom aparatu bivše države. Inače Dalmacija je nepravedno zapostavljena u historiografskom smislu Drugog svjetskog rata i poraća te je zbog toga i ovaj rad još značajniji. Nažalost nema mnogo autora koji su se bavili problematikom komunističkih zločina nad Hrvatima na prostoru Dalmacije. Stoga su ova djela od iznimnog značaja zbog daljnjeg istraživanja ove problematike. Posebnost ovih djela leži u činjenici kako su glavna izvorišna vrela bili upravo dokumenti koje su sastavljale službe bivše države od KNOJa, OZNe do UDBe. Tu se nalaze i dosada javnosti nepoznati dokumenti tzv narodnih milicija koje po prvi puta izlaze na svijetlo dana te daju neiscrpno vrelo novim saznanjima toga doba. Uvidom u te dokumente otkriva se slika komunističkog sistema koji se volio nazivati narodnim dok je u isto vrijeme činio represalije i likvidacije nad istim tim narodom. Pod krinkom antifašizma provođene su revolucionarne boljševičke metode ranije viđene u Rusiji koje su dotakle, nažalost na negativan način, sve aspekte društva, od kulture do svih slojeva društva. Sve ono što je svojstveno komunističkim režimima vidljivo je u njihovim dokumentima koji su na neki sebi svojstven način postali i smrtna presuda idealiziranom komunističkom sistemu.

Knjiga Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNe i UDBe vrlo nam jasno daju uvid u karakter i model djelovanja komunističkog sistema. Grad Split tokom godina rata brojao je oko 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 sudjelovalo u NOB. I kao takav grad koji je dao ogroman broj boraca nije ostao pošteđen od strane komunista. Prije samog zauzimanja grada napravljene su liste nepoćudnih ili potencijalnih narodnih neprijatelja. Tome ide u prilog i tvrdnja kako je odmah po zauzimanju grada uhićeno 300ak tzv državnih neprijatelja. Sve to bilo bi nemoguće bez prethodne pripreme vojno političkih odjeljenja partizanskih jedinica i posebnih jedinica kojima je bio zadatak likvidacija svih onih koji su smatrani narodnim neprijateljima. Vrlo brzo po zauzimanju Splita kreću likvidacije, otimačina, pljačka itd. Na prostoru tvrđave Gripe organizira se logor za zarobljene ustaše, domobrane, Nijemce, civile i ostale. Brojke koje je kolegica Matković navela u knjizi su samo brojke koje su se našle unutar dokumenata službi komunističkog sistema i kao takve ne predstavljaju konačnu brojku, koja bi u konačnici mogla biti i veća u vidu likvidacija. Tako recimo od 115 pronađenih likvidiranih osoba samo su 4 na spisku zarobljenih na prostoru tvrđave Gripe. Zanimljivo bi bilo i napomenuti kako su se likvidacije odvijale jednim dijelom stihijski u vidu možebitne osvete, ali i organizirano, sistemski, što je posebno zastrašujuće jer se time ocrtava karatkter komunističkog pokreta koji u svojoj biti po tome i nije različit od fašizma i nacizma. Prijeki sudovi su imali malo značajki s normalnim poimanjem sudova. Oni su postojali samo kako bi ispunili formu ili normu neke sudbene vlasti dok su zapravo služili samo kao potvrda sigurne likvidacije. Ovo je posebno došlo do izražaja na prostoru Imotske krajine gdje je na tzv sudovima utvrđeno kako nema dokaza protiv okrivljenika, ali zbog tobože traženja naroda okrivljenik ili okrivljenica se osuđuju na smrt.

S ovim bih završio i prepustio riječ svojim kolegicama koje su mukotrpnim i predanim radom ostvarile ova značajna djela koja struci uvelike otvaraju vrata, ali i postavljaju daljnja pitanja vezana za prešućivane i zanemarivane žrtve komunističkih zločina.

Povijest nas uči da oni koji svoje mačeve prekuju u plugove obično završe orući za one koji su sačuvali mačeve.

Predstavljanje u Zagrebu
Predstavljanje u Zagrebu

PREZENTACIJA STUDENTICE POVIJESTI MAGDALENE VUKOVIĆ I AUTORICE MR. SC. BLANKE MATKOVIĆ

SLIDE 1

Dobra večer svima,

Večeras će sa mnom izlagati polaznica treće godine studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu Magdalena Vuković. Magdalena je najmlađa članica naše udruge, a na ovom izdanju sudjelovala je u pripremi i prijepisu dokumenata te izradi kazala. Unatoč svojoj životnoj dobi, pokazala se kao iznimno vrijedna, savjesna i odgovorna suradnica zbog čega je naša ekipa posebno ponosna da je Magdalena pristala odvojiti svo svoje slobodno vrijeme i sudjelovati u našem radu. Ovo je Magdalenin prvi istraživački projekt, prva knjiga i ujedno prvi javni nastupi pa zato molim da je pozdravite pljeskom.

Često nas pitaju zbog čega gubimo svoje vrijeme na neke davne teme i pokušavaju nas uvjeriti da bismo se trebali okrenuti budućnosti. Tako govore oni koji ne žele da pamtimo događaje koji su obilježili našu povijest, naše sudbine, ali i utjecali na našu sadašnjost te nas doveli u situaciju u kojoj se danas nalazimo. Takvima odgovaramo ovim citatom:

SLIDE 2

„U povijesti, bez dvojbe, nema sanjarija, nego ima ljudi koji narodima podmeću sanjarije za povijest. To je najpogibeljniji nauk; narod koji ga se drži, mora zaglaviti. Prava domaća povijest daje narodu najčvršću polugu za velike čine.“

Ove rečenice ispisao je u svom djelu „Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu“ Otac domovine i osnivač Stranke prava Dr. Ante Starčević koji je ovom izjavom upozorio na značaj povjesnice u životu jednog naroda, ali i na opasnosti koje prijete onima koji umjesto povijesne istine bivaju izloženi lažima i manipulacijama, odnosno, kako je Starčević kazao, sanjarijama. Situacija je to u kojoj se hrvatski narod nalazi već desetljećima u kojima su se partijske dogme nametnule kao jedina „ispravna povijest“ i onemogućila bilo kakva objektivna znanstvena istraživanja.

Povijesna istina je uvijek samo jedna jedina, no veoma često su potrebna desetljeća ili stoljeća da se otkrije što ona doista jest. U tome i jest smisao revizije i povijesnog revizionizma, dakle konstantno traganje za novim znanjem kojim će se dopuniti postojeće spoznaje ili čak ih potpuno promijeniti. U protekle 72 godine hrvatski narod bio je lišen prava na istinu i na reviziju serviranih mu „istina“, a borba za istinsku slobodu istraživanja i reviziju kojima bi se raskrinkale partijske dogme i ustanovila što cjelovitija istina još je u povojima. Svi oni koji staju na stranu demokratskih sloboda i znanstvene objektivnosti bivaju izloženi prijetnjama, vrijeđanjima i pritiscima općenito s ciljem da ih se zauvijek ušutka i onemogući povijesno istraživanje ničim uvjetovano, oslobođeno od političkih i partijskih manipulacija, površnih novinarskih zamagljivanja, beskorisnih uličnih prepucavanja, ali i od „historiografskih tekstova od po službenoj dužnosti određenih i dobro plaćenih „(h)istoričara“. Upravo je takav rad i samo gola istina osnovni cilj mog rada i udruge čiji sam suosnivač. U ožujku 2008. kolega Stipo Pilić i ja osnovali smo Hrvatsku družbu povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ koja je nakladnik dvije knjige koje večeras predstavljamo i koja novim projektima i izdanjima uskoro slavi desetu godišnjicu svoga rada.

SLIDE 3

Našu udrugu nazvali smo po znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu, autoru knjige „Hrvatska na mučilištu“ koja je objavljena 1942. i u kojoj Horvat progovara o velikosrpskoj represiji nad Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. Horvat je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Bio je znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.

SLIDE 4

Stoga je u članku 12. Statuta naše udruge istaknuto da je Družba zasnovana na hrvatskom domoljublju, međusobnom poštovanju, čestitošću i ljubavi prema povijesnoj Istini te da su iskrenost, požrtvovnost i odanost prema Hrvatskoj Domovini i njezinoj povjesnici dužnost svakog člana. Upravo je iz tog razloga ova knjiga napisana u spomen na Mirka Gudelja „Ćurde“ iz Zmijavaca, ujaka mog oca, koji je kao časnik Poglavnikovog tjelesnog sdruga likvidiran u Sloveniji u svibnju 1945. te sve njegove supatnike. Datum današnjeg predstavljanja također nije izabran slučajno jer upravo se danas (napomena: prva promocija knjige održana je u Imotskom 11. listopada) navršava 146. godina od okončanja Rakovičkog ustanka i ubojstva istaknutih članova Stranke prava Eugena Kvaternika, Vjekoslava Bacha i Ante Rakijaša. Svi oni izgubili su svoje živote da, kako je to govorio Ante Starčević, „ispune svoje držanstvo“. Držanstvo, odnosno dužnost, članova naše udruge uključuje istraživanje „kontroverznih” tema iz suvremene hrvatske povijest odnosno onih koje su iz političkih i ideoloških razloga dosada bile kontaminirane zahvaljujući 45-godišnjoj komunističkoj vladavini i različitim opstrukcijama ka uspostavi istinske hrvatske državnosti kojima svjedočimo u posljednjih 27 godina.

SLIDE 5

Među takvim „kontroverznim“ i „kontaminiranim“ temama je i tema dvije knjige koje večeras predstavljamo. Knjigu „Split i srednja Dalmacija u dokumentima Ozne i Udbe (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije“ predstavili smo u svibnju ove godine u Splitu, Sinju i Dicmu. Drugu knjigu – „Imotska krajina u dokumentima Ozne, Udbe i Narodne milicije (1944.-1957.), Likvidacije i progoni“ – po prvi put predstavljamo javnosti.

Dokumenti predstavljeni u ove dvije zbirke dokumenata rezultat su dugogodišnjeg samostalnog istraživanja suvremene povijesti Dalmacije započetog još 2006. godine u sklopu mog samostalnog istraživačkog projekta “Hrvatska povijest 1941.-1948.”.

Svi dokumenti, koje smo objavili u prvoj knjizi na oko 630 stranica, odnose se na sigurnosnu situaciju u Splitu i srednjo-dalmatinskom području te zarobljeničke logore uspostavljene nakon 26. listopada 1944. kada je tzv. Narodnooslobodilačka vojska (NOV) zauzela grad Split. Unatoč nedostatku dokumenata, naročito kompletnijih popisa likvidiranih, dostupni dokumenti barem donekle otkrivaju razmjere komunističkih zločina počinjenih na čitavom području naše županije, dosad nepoznate podatke o logorima i zatvorima u srednjoj Dalmaciji, ali i neke slabije poznate detalje iz moderne hrvatske povijesti poput uloge njemačkih zarobljenika u poratnoj obnovi i industrijalizaciji Dalmacije.

SLIDE 6

Prilikom prethodnih predstavljanja te knjige posebno smo istaknuli jedan dokument. Riječ je o političko-obavještajnom izvješću za grad Split koje je Opunomoćstvo OZN-e za splitsko područje dostavilo OZN-i za Oblast VIII. korpusa 13. prosinca 1944. Dokument je to koji u mnogim svojim rečenicama ponajprije svjedoči o životu tzv. „malih, običnih“ ljudi u poratnom društvu u kojemu se bilo potrebno suočiti sa stvarnošću koja često nije bila onakva kakvoj su se barem neki od njih nadali. Ovaj dokument jednostavnim jezikom svjedoči o kalkulantima koji su po završetku borbi u Dalmaciji zauzeli političke i druge važne položaje, o bogatima koji se za sebe uvijek pobrinu, o onima na vrhu hranidbenog lanca i onima drugima koji su samo topovsko meso, o nepotizmu, lopovluku i financijskim malverzacijama, o oportunistima, karijeristima, podobnim uhljebima i ratnim profiterima, o miješanju politike u struku i o narodu koji se osjeća izdan i prevaren jer ga nitko ništa ne pita. U pojedinim rečenicama iz ovog dokumenta prepoznat ćemo dio vlastite stvarnosti, pa ću ih stoga sada pročitati u originalu, dakle jezikom kojim je taj dokument pisan.

„Često se od naših simpatizera i aktivista čuje: ‘Nema smisla za ništa se zalagati ni žrtvovati, danas opet na položajima sjede ljudi koji za NOP nisu ni prstom makli, bili skutonoše okupatora, a mi koji smo davali sve, o nama se ni ne vodi računa. Ima ih koji su dva dana prije oslobodjena otišli u partizane, išli na Vis, pa su danas stavili kapu i zapovjedaju, a do prekjučer su bili svakakvi…

Naročito mnogo kritike postoji u pogledu namještenja mnogih ljudi u Oblasnom NOO… Često se čuje ovako da ljudi govore: ‘Glavno ti je imati prijatelja pa se ne boj, gore je nego za vrijeme Jugoslavije i sl.’ … Mnogo se kritike čuje u pogledu mobilizacije. Narod veli da i tu vlada protekcija. Dok se bolesni šalju na front, dotle zdravi i jaki ostaju po kancelarijama.

Mnogo kritike je, naročito sa strane roditelja naših boraca, u pogledu odjeće. Ovi govore: ‘Ovdje u Splitu svak ima odijelo, kaput, vojničke cipele itd., dok naši na čukama se smrzavaju i slabo su odjeveni, trebalo bi ovima u Splitu svima skinuti kapute i poslati ih borcima neka se obuku, a ovi mogu nositi i svoja civilna odijela’.

Takodjer se mnogo govori i o tome kako Odbori već prije naprave listu lica koja treba da udju u Odbor Fronte, a da narod pri tom nema nikakve udjela u biranje, već da se ovi postavljaju odozgo.“

Svrha ovih izdvojenih dijelova iz spomenutog dokumenta nije usporediti ratove nego istaknuti nečasne radnje s kojima su se u okolnostima prividnog mira i novog političkog uređenja iznenada morali nositi svi oni koji nisu imali novac, moć i „veze“. Bili su to ljudi poput većine među nama – razočarani, prevareni i katkad izgubljeni. Ovaj dokument govori nam da čak niti narod tzv. „partizanskog“ grada Splita nije olako prihvaćao nove okolnosti. Mnogi među njima aktivno su podržavali tzv. Narodnooslobodilački pokret, no unatoč tome kritički su promišljali te su nastojali iskazati svoje nezadovoljstvo nepravdom koja ih je okruživala trudeći se u nasilnom poratnom okruženju preživjeti kao – čovjek. Ovaj dokument govori nam ponešto i o povijesnoj ostavštini koju smo naslijedili i koju, unatoč vojnoj pobjedi u Domovinskom ratu, još uvijek nismo odbacili zbog čega je naše društvo još uvijek zatrovano komunizmom, neoboljševizmom i orjunaštvom. Otac domovine Ante Starčević istaknuo je da „koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne“. Zato je temeljna misao vodilja našeg rada ta da samo onaj kojeg uvijek nose vlastite noge, koji promišlja, uči i ne zaboravlja svoju povijest, u svim okolnostima može doista ostati – Čovjek.

SLIDE 7

Druga knjiga koju večeras predstavljamo na oko tisuću stranica donosi dokumente o svim selima Imotske krajine od 1944. do kraja 1950-ih godina, ali i pojedine detalje o političkoj situaciji te gospodarstvu i kulturi između dva svjetska rata i tijekom Drugog svjetskog rata koji nikada ranije nisu objavljeni, a u vrijeme svog nastanka bili su označeni kao „strogo povjerljivi“ dokumenti.

Okosnicu ove zbirke dokumenata čine elaborati Narodne milicije iz 1956. i 1957. godine i to za svako selo Imotske krajine zasebno te za tri stanična područja – Imotski, Zagvozd i Cista Provo.  U prvom dijelu knjige, uz elaborate su dodani popisi nestalih koje je 1945., 1946. i 1947. pripremala Ozna, odnosno Udba, i to za svako selo pojedinačno, osim za ona naselja za koja popisi nisu nađeni ili sačuvani.

SLIDE 8

U drugom dijelu zbirke nalaze se razni popisi, veoma često bez datuma i pečata zbog čega ih je nemoguće precizno datirati i zaključiti tko ih je točno sastavljao. Ti dokumenti uključuju popise likvidiranih, nestalih, suđenih, zatočenih, „narodnih neprijatelja“, „ratnih zločinaca“, iseljenika u prijeratnoj i poslijeratnoj emigraciji, osoba na izdržavanju kazne i osoba kojima je bilo oduzimano državljanstvo. O svim ovim dokumentima opširnije će govoriti Magdalena Vuković kojoj sada dajem riječ.

SLIDE 9

Kao što je Blanka rekla, ja ću vam sada ukratko predstaviti neke dokumente ove knjige. Prvi dio knjige čine elaborati Narodne milicije pripremljeni u drugoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća koji se sastoje od tri dijela, a na primjeru sela Lovreća prikazat ću vam konstrukciju prema kojoj su rađeni. Prvi dio, koji započinje geografskim opisom sela, prikazuje stanje u Lovreću neposredno prije II. svjetskog rata. Opisana je demografska slika Lovreća, politička aktivnost stanovništva te gospodarska situacija sela. Tako se u elaboratu navodi da „Na području sela Lovreća živi oko 4.500 stanovnika, svi su po narodnosti hrvati, a po vjeroispovjesti katolici, dok drugih nacionalnosti i vjeroispovjesti ne postoji. U srednjo-evropske zemlje povremeno odlazi oko 80 lica koja se bave korparenjem – sitnom trgovinom. U selu postoje tri godišnje crkvene slave i to: 1.I. Nova Godina, 19.III. sv. Josip i 26.XII. sv. Stipan. Za vrijeme bivše Jugoslavije u selu su postojale dvije političke stranke i to: HSS-a i JNS-a. Političkoj HSS-a pripadalo je oko 80 % stanovnika /članovi su mogli biti samo onaj tko je imao pravo glasa/. Ostalih političkih partija nije bilo.“

SLIDE 10

Drugi dio elaborata pruža podatke o Lovreću za vrijeme rata, o sudjelovanju stanovništva u hrvatskoj vojsci ili, što je rijeđi slučaj, u NOV-i Jugoslavije, potom podatke o rukovoditeljima političkih stranaka te aktivnosti župnika i klera za vrijeme rata. U selu je u toku rata bilo ustaša 137, agenata 14, policajaca 6, žandara 3, pripadnika SS-trupa i drugih Njemačkih divizija 10, špijuna 14, domobrana 70, a njihova imena nalaze se u prilozima ovog elaborata. Nadalje se navodi da je „Iz sela u NOV u toku 1942 godine išlo 14 dobrovoljaca, a u 1944 godini mobilizirano je oko 45 osoba. Također je bio i jedan mali broj ljudi koji su pomagali NOP, ali to više povremeno. A aktivnih suradnika NOP osim porodica koji su dali borce – partizanskih obitelji nije bilo.“

I posljednji, treći dio elaborata prikazuje nam poslijeratnu situaciju u Lovreću, odnos stanovništva te župnika prema Narodnoj vlasti te uspoređuje stanje u selu prije i poslije rata, odnosno za vrijeme Prve i za vrijeme Druge Jugoslavije. Ovdje ću navesti dio iz tog elaborata koji ponajbolje ilustrira odnos režima prema narodu i svećenstvu: U Lovreću je sada župnik Vuković fra Paulin i njegovo neprijateljsko dijelovanje svakodnevno se više osijeća. Na bazi vjeroispovjesti okuplja narod oko sebe i pojedinaca podriva – ogovara narodnu vlast, partijsku organizaciju i druge društvene organizacije. Koristi njihove slabosti i time narod odvraća od istih. Komuniste naziva hereticima i preporučuje vijernicima, da ih obraćaju /tzv. apostolat/. Takovim svojim radom doneklen polučuje uspjeha, jer do sada je nekoliko članova SK klonulo pred tom duhovnom silom, pa su krstili dijecu ili obavljali druge vijerske obrede. Naročito je aktivan u okupljanju školske dijece na vjeronauk.

SLIDE 11

Uz svaki se elaborat nalaze i prilozi koji donose niz podataka o stanovništvu određenog sela. Tako primjerice uz elaborat za Lovreć u prilogu imamo među ostalim popis prijeratnih i poslijeratnih emigranata, popis ustaša, domobrana, ustaških i okupatorskih špijuna, zatim popis suđenih za krivična djela protiv naroda i države i dr.

SLIDE 12

Treba napomenuti da su u knjizi uz sve elaborate Narodne milicije slagani po selima slični dodatni popisi Ozne iz 1945. i 1946. odnosno Udbe iz 1947. godine, ali samo za ona naselja za koja su takvi popisi nađeni. Za Lovreć su pronađena 4 takva popisa: popis tzv. narodnih neprijatelja, popis političkih emigranata te dva popisa nestalih osoba iz Lovreća, jedan datiran u rujan 1945. g., a drugi u svibanj 1946. godine.

SLIDE 13

Sada prelazimo na drugi dio knjige koji se sastoji od raznih popisa Ozne i Udbe, kao što su primjerice popisi likvidiranih, nestalih, osuđenih, zatočenih, proganjanih, potom popisi tzv. narodnih neprijatelja, emigranata i mnogi drugi.

Ove ću vam dokumente predstaviti u 4 kratke skupine. U prvoj skupini nalaze se dva dokumenta vezana za selo Aržano. Aržano je mjesto u kojem se dogodila prva masovna likvidacija zarobljenih hrvatskih vojnika o čemu svjedoči dokument broj 79. On naime govori kako je 28. svibnja 1944. ubijeno više od 200 zarobljenih hrvatskih vojnika, a istom prilikom zarobljeno ih je još 130 od kojih su kasnije svi osim četvorice likvidirani. U dokumentu 80 okružni komitet KP Hrvatske biokovsko-neretvanski obavještava političkog komesara Grupe južnodalmatinskih partizanskih odreda da među narodom kruže glasine kako se na Aržanu zajedno bore partizani i četnici koji su sve zarobljene hrvatske vojnike mučili, poubijali i bacili u jame.

SLIDE 14

Slijedi skupina dokumenata s popisima tzv. narodnih neprijatelja. Takvi su narodni neprijatelji bilježeni u crne knjige, a o tome svjedoče sljedeći dokumenti. Dokument broj 81, datiran u kolovoz 1944., zapravo je dopis upućen Kotarskom NOO Imotski o dostavljanju crnih knjiga iz tri imotske općine koje je potrebno ispuniti, a koje će, kako u tom dopisu piše, „poslužiti vrlo dobro pri sastavljanju knjige narodnih neprijatelja“. Tu su i dva dokumenta pisana rukopisom nepoznatog datuma 87 i 88 od kojih prvi donosi popis kamišara biokovsko-neretvanskog područja, a drugi, koji se sastoji od više od 30 stranica, donosi popis ustaša i domobrana s imotskog područja upisanih po naseljima.

SLIDE 15

Treću skupinu čine dokumenti s popisima likvidiranih. Tako dokument 90 donosi popis likvidiranih Imoćana s njihovim osobnim podatcima, kao i podatcima o njihovoj likvidaciji što možete vidjeti na prikazanom slajdu. Dokument 113 nastao je u Kninu krajem ožujka 1947. i u njemu je ispisana smrtna presuda Imoćanima Luki Galovu, Mariji Šuto, Anti Olujiću i Ani Šuto zbog pomaganja križarskim organizacijama i sudjelovanja u istima s ciljem rušenja jugoslavenske države. Osuđeni su na kaznu smrti streljanjem. Evo dio teksta iz njihove presude: „Prilikom donošanja odluke o kazni sud je imao pred očima da su djela svih optuženih naročito teške naravi, da im je cilj bio nasilno rušenje postojećeg državnog uredjenja u FNRJ i da su optuženi svojim djelima, stvarajući i pomažući naoružane bande odnosno stupajući u iste, ometali javni poredak, stvarali teškoće u radu organa narodnih vlasti i pri organizaciji zadrugarstva, odvraćali narod od saradnje sa narodnim vlastima i vršili pljačke i druge zločine. Kako nijednom od optuženih sud nije mogao da uvaži nikakovu olakšavajuću okolnost sud je obzirom na težinu počinjenih djela i stepen krivične odgovornosti i društvene opasnosti počinioca izrekao smrtnu kaznu kao jedinu pravednu koja će omogućiti da se novo društvo zauvjek oslobodi ovakovih teških zločinaca.“

SLIDE 16

Dokument 118 nastao je u Imotskom te donosi popis likvidiranih na kotaru Imotski nakon tzv. oslobođenja do 1948. g. kada je dokument nastao. U tom popisu nalaze se i imena likvidiranih iz prethodnog dokumenta:

ŠUTO ANA žena Stjepana i majke Ljubičić Mande, rodjena 1921. godine u Runoviću, kotar Imotski. Streljana kao jatak bande od UDB-e Imotski 16. II. 1947. godine.

ŠUTO MARIJA žena Stjepana i majke Milas Mare, rodjena 8.IX.1919. godine u Podbablju, kotar Imotski, Hrvatica, domaćica. Streljana kao pomagač bande 16. II. 1947. godine.

Također, ovoj skupini pripada i dokument 129 nepoznatog datuma koji donosi kratki popis s podatcima o likvidiranim i traženim Imoćanima.

SLIDE 17

Posljednju skupinu koju ću vam predstaviti čine dokumenti koji svjedoče o progonima Imoćana. Dokumenti 115, 116 i 117 nepoznatog su datuma. Prvi od njih donosi popis 101 osuđene osobe s Imotskog područja s njihovim osobnim podatcima. Drugi dokument donosi popis Imoćana koje je uhitila Ozna i osudila na vremenske kazne, a treći donosi popis osuđenih osoba s imotskog područja koji su kazne izdržavali u logorima. Jedan od onih čije je ime pronađeno u dva ova dokumenta jest Trogrlić Ante Nikolin i majke Antičević Mare rođen 28. siječnja 1928. u Studencima koji je osuđen od Vojnog Suda i zatvoren u logoru zbog sudjelovanja u ustašama.

SLIDE 18

Slijedi dokument 121 nastao u Splitu u kolovozu 1950. g. On sadrži popis tzv. antinarodnih elemenata kotara Imotski s gotovo 1000 upisanih imena, a među njih nisu upisivani samo oni koji su izravno sudjelovali u ratu već i njihova rodbina.

SLIDE 19

Posljednja dva dokumenta 130 i 131 također su nepoznatog datuma. Prvi je popis tzv. negativnih elemenata, s osobnim podatcima navedenih osoba. Upisani su po naseljima boravka, najviše ih je iz Imotskog, ali ima ih i iz drugih naselja. Posljednji je dokument s popisom osoba uvedenih u III. kategoriju Udbe uhapšenih i osuđenih. Osobe navedene u ovom dokumentu također su razvrstane po naseljima, a uz njihova imena nalaze se i podatci o mjestu i datumu rođenja, imenu oca, razlozima njihovog uvođenja u ovu kategoriju i sl., naravno ako su takvi podatci poznati.  

Ovo su samo neki ukratko predstavljeni dokumenti ove knjige, a na vama je da njih i sve ostale detaljnije proučite kako bi uspomena na naše preminule ostala zauvijek s nama.

Toliko od mene, a sada riječ prepuštam Blanki koja će dovršiti ovo predstavljanje…

 

Dokumenti koje je Magdalena prezentirala, kao i ostali dokumenti u ovoj knjizi tek su veoma mali dio dokumenata prikupljenih za  imotsko područje iako predstavljaju značajan doprinos istraživanju suvremene povijesti Imotske krajine. Brojni dokumenti, objavljeni u ovoj knjizi, po prvi puta otkrivaju stvarnu sudbinu mnogih Imoćana koji su do objavljivanja ove zbirke bili tek „nestali na Križnom putu“. Stoga se nadamo da će ova knjiga pomoći naročito obiteljima stradalnika kojima preko 70 godina nije bilo dozvoljeno znati istinu o njihovima bližnjima iako je ta istina bila zapisana nadohvat ruke – u lokalnoj Ozni i Udbi. U hrvatskoj javnosti često se može čuti mantra o „otvaranju arhiva“ ili „nedostupnosti arhiva“ i to ponajviše od onih koji u arhivima nikada nisu ni bili. Dokumenti predstavljeni u našim izdanjima dokazuju da u hrvatskim arhivima postoji obilje dokumenata za čije je pronalaženje i pregledavanje potreban dugogodišnji rad,  a u našem slučaju riječ je o potpuno volonterskom radu. Ključni dokumenti objavljeni u ove dvije knjige pronađeni su u u fondu Sekretarijata za unutrašnje poslove (SUP) za Dalmaciju koji se čuva u Državnom arhivu u Splitu i u fondu Službe državne sigurnosti (SDS) RSUP-a SRH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. U razdoblju kada smo intenzivno radili na ovom gradivu, dakle od 2006. do 2011., pristup ovom gradivu bio je donekle otežan. Zato bih među onima koji su u nas vjerovali i pomogli nam posebno izdvojila profesora na splitskom Filozofskom fakultetu i bivšeg ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. sc. Stjepana Ćosića te bivšu ravnateljicu Državnog arhiva u Splitu dr. sc. Natašu Bajić – Žarko. Bez njihove potpore ove dvije knjige možda nikada ne bi bile objavljene, a pristup gradivu Narodne milicije, koje je okosnica ovih knjiga, u splitskom arhivu bio bi posebno težak, naročito uzevši u obzir da mi je tadašnji arhivist, a kasnije novi ravnatelj Državnog arhiva u Splitu Vladimir Sabolić nekoliko puta istaknuo da mi on nikada ne bi dozvolio uvid u to gradivo. Zašto je tome bilo tako svjedoči jedna zaboravljena epizoda iz jeseni 1991. (slide 20-21)

SLIDE 20

SLIDE 21

SLIDE 22

Upravo ovakva iskustva kakvo je bilo moje s bivšim direktorom Muzeja narodne revolucije su jedan od razloga zbog koji se naša udruga zalaže za lustraciju starih komunističkih kadrova na svim društvenim razinama te znanstvenu reviziju koja se temelji na novim znanstvenim dokazima i kritičkom promišljanju. To je osnovni preduvjet za neophodnu katarzu čitavog hrvatskog društva, te novog hrvatskog preporoda i buđenja nacionalne svijesti koju raznorazni zlouporabitelji medijskog i drugog javnog prostora pokušavaju na sve načine ugušiti. Unatoč činjenici da su iza nas godine mukotrpnog rada, pred nama je mnogo tema koje je tek potrebno načeti i povijesna istina za koju se tek treba izboriti. Naš dosadašnji rad uglavnom smo sami financirali, no unatoč tome članovi naše udruge postigli su zapažene rezultate u istraživanju moderne hrvatske povijesti te sudjelovali u objavljivanju dvadesetak knjiga, 50-tak znanstvenih radova i većeg broja feljtona i novinskih tekstova.  Među tim radovima posebno bismo izdvojili one o zločinima 8. dalmatinskog korpusa, odnosno pripadajućih brigada, i to u Dalmaciji, Lici, Hercegovini i Sloveniji, posebno Kočevskom rogu, zatim radove o likvidacijama ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga u Zagrebu i okolici u svibnju i lipnju 1945., posljednjim borbama za Travnik i Odžak, likvidaciji Vojka Krstulovića, poslijeratnom logoru Jasenovac čije smo postojanje na temelju arhivskih dokumenata dokazali, novinske tekstove o brojnim manipulacijama i lažima Spomen područja Jasenovac te analizu suđenja Dinku Šakiću u kojoj smo dokazali da su njegova optužnica i presuda bili najobičniji politički igrokazi. Osim toga redovito reagiramo na iskrivljavanja suvremene hrvatske povijesti u Hrvatskoj i inozemstvu, naročito ona na koja tzv. hrvatska diplomacija ostaje nijema čime doprinosi narušavanju časti i ugleda hrvatskog naroda i države. U posljednje dvije godine uputili smo veći broj dopisa Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih poslova, Vladi RH, Uredu predsjednice RH, znanstvenim i kulturnim institucijama RH, udrugama i političkim strankama, a odgovor koji redovito stiže je isti – šutnja.  Na našoj web stranici također objavljujemo tekstove o Domovinskom ratu, redovito nadopunjavamo prikaz hrvatskih grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća u čitavoj bivšoj Jugoslaviji izrađen u Google Maps, a u izradi je i baza podataka sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća.

SLIDE 23

Detaljniji podaci o našem radu i najnovijim znanstvenim spoznajama mogu se pročitati na našoj službenoj web stranici www.croatiarediviva.com. Naša web stranica nazvana je po poznatom historiografskom djelu baruna Pavla Rittera Vitezovića „Oživjela Hrvatska“ kojeg je hrvatski povjesničar Ferdo Šišić opisao kao znanstveni rad i patriotski istup. Ritter Vitezović također je autor spjeva „Odiljenje sigetsko“ iz 1684. u kojemu je prvi put zabilježen pozdrav „Za dom“. Nedavno smo objavili veći broj novinskih tekstova iz razdoblja od 1868. do 1939. u kojima se u različitim oblicima pojavljuje taj pozdrav. Također smo objavili novinski tekst iz 1921. o školskoj priredbi na kojoj su hrvatska djeca recitirala „za brata ginuli su uvijek Hrvati, za rod i dom spremni život dati!“ Ovaj tekst objavljen je na većem broju portala. Također smo ga proslijedili tzv. Vijeću za suočavanje s prošlošću i brojnim državnim institucijama te smo se usprotivili svima onima koji niječu spominjanje tog pozdrava prije Drugog svjetskog rata i svojim neznanjem, nemarom ili jednostavno bezobrazlukom doprinose kriminalizaciji Domovinskog rata, a  napose HOS-a. Naš je zaključak da je hrvatskom narodu nakon sedam desetljeća komunističke močvare potreban novi hrvatski preporod kojim će se oživjeti hrvatska povijesna znanosti, ali i hrvatsko društvo. No, to neće biti moguće s onima kojima mentalni čipovi ne dozvoljavaju da misle slobodno nego pristaju na psihološki zatvor kojeg im je nametnula Komunistička partija i njezini nasljednici. Ovakva zadaća koju smo na sebe preuzeli moguća je jedino s onima koji jesu za dom najspremniji.

SLIDE 24

U posljednjih deset godina rijetki su bili oni koji su našim ciljevima i zalaganju pružili bilo kakvu pomoć pa stoga većinu rezultata koje smo postigli i u koje se sami možete uvjeriti na našoj web stranici dugujemo uglavnom vlastitoj upornosti, dišpetu i ludosti. Potpora državnih institucija nije uopće postojala, iako su nam u pojedinim situacijama pomogle jedinice lokalne samouprave pri čemu posebno želimo istaknuti Općinu Dugopolje i Općinu Šestanovac. Osim već spomenutih dr. sc. Stjepana Ćosića i dr. sc. Nataše Bajić – Žarko, potrebno je spomenuti i pojedine hrvatske iseljenike u Australiji, Kanadi, SAD, Švicarskoj, Njemačkoj i Italiji te brojne pojedince u Hrvatskoj koji su svojim nesebičnim zalaganjem i donacijama omogućili tiskanje knjige o Imotskoj krajini. Nažalost, i u ovom slučaju potpora državnih institucija gotovo je u potpunosti izostala. Tako su tisak ove knjige manjim iznosima pomogli Grad Imotski i Općina Zmijavci, dok od drugih općina na imotskom području nismo dobili odgovor. Našu zamolbu ignorirali su također Grad Split i Splitsko-dalmatinska županija. Na samom kraju želimo zahvaliti na podršci g. Ivici Kukavici, gradonačelniku grada Gospića i predsjedniku Hrvatske stranke prava g. Karlu Starčeviću,  članovima Hrvatske stranke prava u Imotskom i Podbablju, posebno g. Ranku Topiću, g. Nediljku Škevi, g. Marku Jonjiću i g. Ivanu Lozi, zatim članovima podružnice HSP-a u Podstrani, posebno Gordani Božiković i Hrvoju Jurčeviću, podružnicama HSP-a u Kaštelima i Dugopolju, posebno Anti Komljenu, Juri Soldiću i Ivici Radoševiću, predsjedniku HSP-a Splitsko-dalmatinske županije Ivici Vladavi, tajniku HSP-a Splitsko-dalmatinske županije Grgi Jelaviću-Mitroviću, tajniku zagrebačke podružnice HSP-a Alenu Bašiću, Braniteljskom radiju RH koji je izravno prenosio promociju u Zagrebu te svima ostalima koje ovdje nismo poimenično naveli.

Ante Starčević je istaknuo da „uspjeh stoji najviše od volje naroda“ jer „bez čitanja, bez razmišljanja, bez pamćenja ne može biti znanja ni napretka“. Stoga će sav naš trud biti uzaludan ne budete li vi, koji ste večeras odvojili svoje vrijeme da prisustvujete ovoj promociji, čitali, razmišljali, pamtili i prenosili ovo znanje budućim generacijama s konačnim ciljem uspostave istinske hrvatske samostalnosti i državnosti. U ime Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ Magdalena i ja zahvaljujemo vam se na pažnji.


Vezani tekstovi:

Intervju s Blankom Matković na portalu Imotske novine, 2. dio

Intervju s Blankom Matković na portalu Imotske novine, 1. dio

Gostovanje Blanke Matković u emisiji “Duh ratnika”, Braniteljski radio

Imotska krajina u Drugom svjetskom ratu i poraću, Hrvatski tjednik

Intervju sa dr. sc. Zlatkom Begonjom

Predstavljanja knjige o Imotskoj krajini u Zagrebu, Kaštelima i Dugopolju

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Kaštelima

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Zagrebu

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Podstrani

Predstavljanje knjige o Imotskoj krajini u Imotskom

 

NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Pregled još jedne godine jasenovačke masovne prevare

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku 4.5.2017. (pdf)

Mrežni jasenovački popis Javne ustanove spomen-područje (JUSP) Jasenovac je masovna prevara značajnih razmjera čije su posljedice politička propaganda i nerazumno trošenje državnog novca čime se itekako potkopava i onemogućuje ostvarenje navodnog cilja spomen-područja da očuva uspomenu na žrtve. Za sve ove navode izneseno je i više nego dovoljno dokaza, a u nastavku teksta bit će dan kratki pregled nekih od njih koji su objavljeni u posljednjih godinu dana, ali koje je dobro ponoviti i sažeti.

Prvi članak o Jasenovcu nakon pokušaja prošlogodišnje jasenovačke komemoracije bio je o poznatim osobama na mrežnom jasenovačkom popisu. Pod poznatim osobama se misli na osobe koje su bile dovoljno utjecajne u svojim djelatnostima da su dospjele u enciklopedije, leksikone ili druge lako dostupne izvore podataka. Neke od tih pronađenih osoba su zaista stradale u Drugom svjetskom ratu, ali na drugim mjestima, dok su neke rat i preživjele. Osim što se time samo dalje pokazao apsurd cijelog sastavljanja popisa navodnih žrtava na temelju komunističkih popisa i knjiga, vidjelo se da autorima popisa naizgled uopće nije bilo stalo do ljudskih sudbina, već su bez nekih jasnih znanstvenih kriterija stavljali na popis bilo kakve podatke koje su uspjeli pronaći samo da bi se popis povećao i stvarali mitovi. Nastavi čitati NIKOLA BANIĆ I M. KOIĆ: Pregled još jedne godine jasenovačke masovne prevare

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

(Objavio portal Dragovoljac)

U organizaciji Kulturnog društva Trilj i Hrvatske družbe povjesničara ‘Dr. Rudolf Horvat’, u Splitu (3.5.), Sinju (4.5.) i Dicmu (5.5.) predstavljena je knjiga ‘Split i Srednja Dalmacija u dokumentima OZNE i UDBE (1944.-1962.), Zarobljenički logori i likvidacije’, autorice mr. sc. Blanke Matković.

Riječ je o knjizi koja donosi stotinjak dokumenata iz Državnog arhiva u Splitu i Hrvatskog državnog arhiva, od kojih se veći dio po prvi put objavljuje, a koji svjedoče o komunističkoj represiji i zločinima u Splitu i srednjodalmatinskom prostoru, posebice na području od Imotskog do Muća te od Sinja do Dicma i Dugopolja.

Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu
Don Josip Dukić, Blanka Matković i Ivan Kozlica na promociji u Splitu

Uz Blanku Matković, knjigu su predstavili mr. sc. Ivan Kozlica i urednik izdanja dr. sc. don Josip Dukić. Don Josip Dukić istaknuo je kako je najveća vrijednost knjige u dokumentima nastalim od 1944. do 1962. godine, koje je autorica uspjela pronaći u raznim arhivima, a koje opisuju sve što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ivan Kozlica je dodao kako je u nedostatku drugih vrsta lustracija, svaka ovakva knjiga svojevrsna lustracija.

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su nazočili ovim promocijama te na bilo koji način podržali rad na ovoj knjizi. Knjigu također možete kupiti preko Hrvatskog tjednika, a zaradom nastojimo pokriti troškove tiska i organizacije promocija.

Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr
Promocija knjige u Sinju, Photo: Ferata.hr

Većina medija, podržana od strane lokalnog HDZ-a, pa tako i HDZ-ovih udruga, uspješno su opstruirali sve naše pokušaje rušenja medijske blokade, a jedini medij koji je popratio ovu promociju bio je sinjski HIT Radio i portal Ferata na čemu im se posebno zahvaljujemo. G. Kozlica je s pravom istaknuo da je ovakva knjiga oblik lustracije, a ponašanje medija te spomenute partije HDZ i njezinih krakova najbolji je pokazatelj odakle lustracija treba početi. Od njih samih! Nastavi čitati PREDSTAVLJANJE KNJIGE “SPLIT I SREDNJA DALMACIJA U DOKUMENTIMA OZNE I UDBE (1944.-1962.)”

SLAMANJE JASENOVAČKOG MITA: SLUČAJ ANDRIJE ROGOŠIĆA IZ DUGOPOLJA

Piše: Blanka Matković

(objavio portal Dragovoljac)

U više navrata pisali smo da smo od siječnja 2015. više puta obraćali Spomen-području Jasenovac sa zahtjevom da se podaci na službenoj stranici te institucije usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima. pritom smo naročito isticali arhivske dokumente o poslijeratnom logoru Jasenovac te slučaj Andrije Rogošića iz Dugopolja. O ovoj problematici također smo više puta javno govorili. Posljednji put o tome se pisalo i u prvom nastavku feljtona objavljenog pod naslovom „Ruše li podaci JUSP Jasenovac optužnicu i presudu Dinku Šakiću?“ u Hrvatskom tjedniku 15. prosinca 2016. kojeg potpisuju mr. sc. Blanka Matković, dr. sc. M. Koić i dr. sc. Nikola Banić. Nastavi čitati SLAMANJE JASENOVAČKOG MITA: SLUČAJ ANDRIJE ROGOŠIĆA IZ DUGOPOLJA

PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ U BERNU (11.3.2017.)

(Objavili portali Garevac i Posavina)

Dana 11. ožujka o. g. u Hrvatskom katoličkom centru u Bernu održano je predavanje mr. sc. Blanke Matković kojemu je nazočio i predsjednik Nadzornog odbora naše udruge Drago Štokić. Narednog dana, 12. ožujka, održana su kraća izlaganja nakon mise u Bernu i Thunu s napomenom da je izlaganje u Langenthalu moralo biti otkazano zbog Blankine bolesti.

Koristimo ovu priliku još jednom zahvaliti  fra Gojku Zovku i g. Frani Vugdeliji koji su organizirali ova predavanja i pomogli rad naše udruge.  Također pozivamo sve one koji su nakon predavanja u Bernu i mise u Bernu i Thunu razgovarali s Blankom i zanimali se za rad naše udruge te ponudili suradnju i pomoć da nam se jave emailom na adresu udruge info@croatiarediviva.com ili Blankinu adresu B.Matkovic@warwick.ac.uk na čemu im unaprijed zahvaljujemo.

Osim na našoj web stranici, duže predavanje iz Berna možete pogledati u pdf formatu zajedno s prezentacijom u PowerPointu. Sažetak predavanja dostupan je ovdje te na portalima Garevac i Posavina. Članak o Blankinom i Draginom gostovanju u Bernu objavio je portal Moja domovina čiji je tekst prenio portal Dragovoljac. Nastavi čitati PREDAVANJE BLANKE MATKOVIĆ U BERNU (11.3.2017.)

KAZIMIR KATALINIĆ: ŽERJAVIĆ JE PLAGIRAO KOČOVIĆA, ALI OBOJICA SU OBJAVILI VRLO NEPOUZDANE PODATKE O ŽRTVAMA

Kazimir Katalinić
Kazimir Katalinić

U Hrvatskom tjedniku od 2. ožujka o. g. Kazimir Katalinić, hrvatski emigrantski povjesničar i političar, osvrnuo se na rad ekonomista i demografa Vladimira Žerjavića o kojemu smo opširnije pisali u prvom nastavku feljtona o suđenju Dinku Šakiću.  U tom tekstu istaknuli smo da se Žerjavić pojavio kao jedan od svjedoka na Šakićevu suđenju gdje je ustvrdio da je, istražujući broj žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije i to po podacima rođenih i umrlih koji su se vodili do 1939., procjeni prirasta stanovništva za vrijeme rata te popisom preživjelog stanovništva iz 1948., došao do podataka od ukupno 1 027 000 žrtava, od čega je, 59 188 stradalih u jasenovačkom i starogradiškom logoru. U istraživanju je koristio 140 monografija, koje je pronašao u bivšem Institutu za povijest radničkog pokreta te zbirni popis republičkih Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. koji nikada nije objavljen. Zbirom svih monografija došao je do podatka da je u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradalo od 48 000 do 52 000 Srba, oko 13 000 Židova, 12 000 Hrvata i 10 000 Roma. Napomenuvši da su njegovi podaci od 25 do 30 posto manjkavi, Žerjavić je zaključio da je u ta dva logora stradalo maksimalno 85 000 osoba i da se niti jednim novim istraživanjem ne bi došlo do većeg broja. Nastavi čitati KAZIMIR KATALINIĆ: ŽERJAVIĆ JE PLAGIRAO KOČOVIĆA, ALI OBOJICA SU OBJAVILI VRLO NEPOUZDANE PODATKE O ŽRTVAMA

DOSJE ANTE PAVELIĆA: POPIS OSOBA STRADALIH U LOGORU JASENOVAC

(Objavili portali Croative i Dragovoljac)

U prvom nastavku feljtona pod naslovom “Ruše li podaci JUSP optužnicu i presudu Dinku Šakiću”  navedeno je da je u kolovozu 1945. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) donijela Odluku o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača pod Zh. brojem 9947 koja se odnosila na dr. Antu Pavelića. Ista je pronađena u dosjeu Ante Pavelića koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, fond 1561, SDS RSUP SRH. U spomenutom dosjeu nalaze se i popisi djece, žena i staraca navodno ubijenih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Prema tim podacima, u Jasenovcu je stradalo 7 099 osoba, a u Staroj Gradiški 2 829 osoba. Ukupno je, dakle, riječ o 9 928 osoba, ne računajući muške osobe u dobi između 14 i 70 godina koje u tom popisu nisu popisani. Popise žrtava potpisao je tadašnji načelnik pravnog odjela Državnog sekretarijata za pravosudnu upravu Narodne republike Hrvatske savjetnik dr. Bogdan Zlatarić, doktor prava koji se školovao u Zagrebu i Parizu. Po povratku u Jugoslaviju radio je kao sudac, a zatim je postao savjetnik u Ministarstvu pravosuđa.

Potpis dr. Bogdana Zlatarića na popisu jasenovačkih žrtava u dosjeu Ante Pavelića
Potpis dr. Bogdana Zlatarića na popisu jasenovačkih žrtava u dosjeu Ante Pavelića

Prilikom rada na prijepisu ovog dokumenta članova naše udruge ustanovljeno je da je broj stradalih ustvari 7 133 u Jasenovcu (pdf) i 2 825 u Staroj Gradiški (pdf), odnosno ukupno 9 958. Potrebno je napomenuti da je ove popise tek potrebno analizirati i usporediti s ostalim podacima te da ni u kom slučaju ne možemo tvrditi da su oni točni.  Možda za kraj vrijedi opet spomenuti da se još za vrijeme Jugoslavije u izdanju Vjesnika od 6. svibnja 1981. godine u tekstu pod naslovom „Borci jedinstveni u obrani tekovina revolucije“ general JNA Kosta Nađ osvrnuo na „opasna iskrivljavanja povijesti“ istaknuvši da „što se sve može u nas objaviti kao historijska istina vidio ovih dana u dvije knjige o ustašama. Oba autora, doktori i akademici, a vjerojatno i članovi Saveza komunista, pišu – citiram: ‘Kroz jasenovački logor prolaze deseci tisuća ljudi, većinom pogubljeni u bezbrojnim pokoljima’. Kao da već odavno nije poznato i znanstveno utvrđeno da je u tom zloglasnom logoru likvidirano oko sedam tisuća, a ne ‘deseci tisuća’ nevinih ljudi, djece, staraca i žena. Moramo biti mnogo osjetljiviji na ovakva kvazinaučna i po mom mišljenju nimalo naivna, nipošto iz neznanja sročena pisanja. Takva pisanja redovito podrhanjuju nacionalizme i ugrožavaju snage našeg jedinstva. Na sve te slučajeve moramo odmah reagirati. Moramo mnogo više voditi računa i tko i kako nam odgaja omladinu“, zaključuje Nađ.

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti. Nastavi čitati PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

DOBAR GLAS SE OPET DALEKO ČUJE: TEKST NENADA PISKAČA “Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak”

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća autor Nenad Piskač osvrnuo se na tri intervjua objavljena početkom ove godine, među kojima je i onaj Blanke Matković u Hrvatskom tjedniku.

U tekstu pod naslovom “Partijsku povijest potrebno je revidirati” autor navodi slijedeće:

“Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje. Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća. (…)

U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.

Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.

Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.

Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz zveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.

Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.

O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.”

Drago nam je da naša glavna misao o pozitivnosti revizionizma ulazi u širu uporabu 🙂