Arhiva oznaka: Dinko Šakić

OBJEKTIVNA I NEPRISTRANA ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA ZNAK SU ZRELOSTI JEDNOG DRUŠTVA: ODGOVOR ZVONIMIRU ŠEPAROVIĆU

U posljednja dva tjedana, odnosno od objave teksta M. Koića, Blanke Matković i Nikole Banića pod naslovom “Optužnica protiv Ante Pavelića” u Hrvatskom tjedniku 2. veljače o. g. i odgovora Blanke Matković Zvonimiru Šeparoviću u Hrvatskom tjedniku objavljenom 9. veljače o. g., zaprimili smo nekoliko upita o našem odnosu prema spomenutom Zvonimiru Šeparoviću koji se u svom intervju, objavljenom u Hrvatskom tjedniku 12. siječnja o. g., osvrnuo na naš feljton o suđenju Dinku Šakiću (pdf). Stoga ćemo ovdje istaknuti da dotičnog osobno ne poznajemo i u našem radu on je samo još jedna u nizu osoba čije se ime pojavljuje u dokumentima koje koristimo u istraživanju. Osobno bi nam bilo drago kada bi on kao svjedok određenih i to veoma važnih događaja svjedočio o onome što zna.

Pojedini čitatelji istaknuli su svoje razmišljanje da “preobraćenike” ne treba dirati zbog zasluga koje u društvu imaju danas.  Nas kao povjesničare ne zanima što oni čine danas jer o tome će jednog dana suditi neki novi povjesničari. Ono što nas zanima jest ono što su “preobraćenici” radili nekoć jer njihova djela ostavila su određene posljedice s kojima se naše društvo mora nositi i te posljedice neće nestati samo zato jer se netko “preobratio”. Upravo iz tog razloga odrasli ljudi pred zakonom moraju preuzeti odgovornost za svoja (ne)djela i upravo iz tog razloga u demokratskim društvima svi su jednaki pred zakonom, a izuzimanje “svetih krava” je neprihvatljivo. Stoga je naš stav da su hrvatskom društvu i znanosti potrebni “preobraćenici” koji će svojim spoznajama pomoći rasvjetljavanje problematičnih događaja iz naše prošlosti koji još uvijek opterećuju naše društvo. Lustracija dolazi od latinske riječi lustratio što znači upravo ono što smo ovdje istaknuti – rasvjetljavanje.

U jednom od prošlogodišnji intervjua napomenuli smo da se čini da se u zemljama istočne Europe komunistička prošlost ipak nešto lakše istražuje, možda zato jer su te države prošle kroz tranziciju neopterećene nekim novim ratovima, za razliku od zemalja na prostoru bivše Jugoslavije. Također smo istaknuli da je bivša Jugoslavija bila jedina država u komunističkoj Europi u kojoj je „oslobođenje“ znatno manje ovisilo o Crvenoj Armiji i u kojoj je sovjetski utjecaj bio veoma brzo ograničen. Zbog toga je „oslobođenje“ i ono što je slijedilo bila zasluga „domaćih sinova“ zbog čega je teže suočiti se s tim događajima. Krivnju ne možemo prebaciti na neke tamo strance u Moskvi i drugdje. Krivci su među nama – naša rodbina, naši susjedi, ljudi s kojima dijelimo život, tajne i nade. Vjerojatno je zbog toga u mnogim državama istočne Europe već odavno izglasan zakon o lustraciji dok je u Hrvatskoj on tek predizborni spin. Nikome zasigurno nije lako lustrirati vlastitog oca ili čak samog sebe, naročito u zemlji u kojoj toliki broj onih koji su karijere počeli graditi u bivšem sustavu još uvijek upravljaju ovim današnjim.

Objektivna i nepristrana znanstvena istraživanja znak su zrelosti jednog društva. Suočavanje sa samim sobom je znak zrelosti pojedinca te prvi i najteži korak prema potpunoj katarzi hrvatskog društva. Stoga ćemo se u našem radu i dalje fokusirati na rasvjetljavanje događaja iz novije hrvatske povijesti oslanjajući se pritom na znanstvenu metodologiju u kojoj nema mjesta za privilegirane i nedodirljive i bez obzira na eventualne pritiske.

PRIOPĆENJE: “BUJICU” ODNIJELA CENZURA

U četvrtak 26. siječnja o. g. Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat” obratila se putem emaila uredništvu Osječke TV zatraživši da prilikom slijedećeg emitiranja emisije “Bujica” objavi naše reagiranje na pojedine navode izrečene u emisiji emitiranoj 25. siječnja 2017. U ponedjeljak (30. siječnja) glavna urednica Osječke TV Ružica Smolčić obavijestila nas je da od početka ove godine Osječka TV više nije nakladnik emisije “Bujica” već je to Z1 televizija napomenuvši da je naše reagiranje proslijedila uredniku i voditelju emisije “Bujica” Velimiru Bujancu. Dotični nas nije ni na koji način kontaktirao niti je naše reagiranje do ovog trenutka objavljeno. Štoviše, u ponedjeljak 30. siječnja predstavnici naše udruge Blanka Matković i Pero Ercegovac komentirali su na Facebook stranici Velimira Bujanca osvrnuvši se pritom na komentar jednog gledatelja o neophodnosti “međunarodne komisije” koja bi izvršila iskapanja u Jasenovcu. Blanka Matković na to je odgovorila: “Međunarodna komisija??? Vidim da Zuroffova ideja pušta korijenje”, a odgovor Pere Ercegovca možete pročitati ovdje ili ovdje. Ovi komentari su izbrisani što je indikacija da u “Bujici” naše reagiranje neće biti objavljeno jer Hrvatima bi moglo pasti na um da Zuroffovu ideju o “međunarodnim” povjerenstvima koje bi stavljale ad acta na hrvatska pitanja ipak odbace. Ova situacija još jednom ilustrira cenzuru i medijsko nasilje koji vladaju u hrvatskom javnom prostoru kontroliranom od strane raznoraznih partija s ciljem sprječavanja bilo kakvog pokušaja slobodnog promišljanja i djelovanja te održavanja partijskog jednoumlja. S obzirom da su se urednik emisije Velimir Bujanec oglušio na naš zahtjev da objave reagiranje na emisiju u kojoj su prekršena naša autorska prava, V. Bujanec i Z1 televizija prijavljeni su Agenciji za elektroničke medije. Naše reagiranje objavljujemo u cijelosti.


Poštovani,

u emisiji Bujica, urednika i voditelja Velimira Bujanca, emitiranoj 25. siječnja 2017. gostovao je novinar Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U ovom priopćenju želimo se osvrnuti na dva važna detalja o kojima se govorilo u ovoj emisiji.

Na upit voditelja Velimira Bujanca o presudi Dinku Šakiću njegov gost Igor Vukić istaknuo je da je presuda Dinku Šakiću doista bila nepravedna te je spomenuo seriju članaka objavljenih u Hrvatskom tjedniku u kojima se raspravljalo o toj presudi. Igor Vukić propustio je navesti da je detaljna analiza Šakićeve optužnice i presude objavljena u četiri nastavka u razdoblju od 15. prosinca 2016. do 5. siječnja 2017., a potpisuju je Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić, odnosno autori među kojima nema niti jednog člana Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Štoviše, Blanka Matković i Nikola Banić članovi su Upravnog odbora Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ u čijem posjedu se nalazi sudska dokumentacija Šakićevog suđenja koju je 2007. koautorici Blanki Matković ustupio pok. Dinko Šakić. Od sredstava javnog informiranja ubuduće očekujemo korektan odnos i poštivanje autorskih prava u skladu sa zakonima Republike Hrvatske. Pristupom kojemu smo svjedočili u spomenutoj emisiji javnost je vrlo vjerojatno ostavljena u pogrešnom uvjerenju da je navedeno istraživanje i rad nastao u okviru djelovanja Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, iako spomenuto društvo ni na koji način ne surađuje s našom udrugom. Osim toga, u svom osvrtu na suđenje Dinku Šakiću i rad odvjetnika, novinar Igor Vukić istaknuo je sljedeće: „To je 1998.-1999. godina. Naprosto se nije moglo u tom trenutku očito u javnosti ići dalje od toga što su barem neke stvari iznesene na vidjelo.“ U prvom dijelu naše analize Šakićeve optužnice i presude istaknuli smo u kakvoj atmosferi se odvijalo Šakićevo suđenje. U svibnju 1998., dok je Šakić još sjedio u argentinskom pritvoru, pojedini hrvatski novinari izvještavali su o „desničarskom hrvatskom proljeću“, a isti autor zaključio je tada da će Šakićevo izručenje „sigurno dodatno razbuktati desničarske duhove“. Autor ovog teksta bio je novinar Igor Vukić. Stoga bi bilo zanimljivo čuti od današnjeg novinara Igora Vukića da pojasni zbog čega se 1998. i 1999. u javnosti nije moglo ići „dalje“ jer upravo je zbog toga pok. Šakić otpremljen na 20 godina robije za, između ostalog, i ubojstvo Leona Perere koji je u trenutku ubojstva već bio mrtav.

Voditelj emisije Velimir Bujanec ustvrdio je da je „Igor Vukić doživio satisfakciju da je bivši predsjednik tzv. SFRJ i bivši visoki dužnosnik Republike Hrvatske 1992. govorio što Igor Vukić govori danas“. Vodimo li se tom logikom, mogli bismo također reći da je Stipe Mesić doživio tu satisfakciju da danas govori ono što je Igor Vukić pisao 1998.,a to je izgledalo ovako: „Svibanj je inače poticajan mjesec za neoustaške desničare, poklonike kulta NDH. Navršavaju se datumi iz Drugog svjetskog rata i njegova kraja, kad su partizani zarobili veliku kvislinšku vojsku kod Bleiburga. Likvidacije kvislinga, kao i tzv. Križni put (duge zarobljeničke kolone koje su od granice s Austrijom sprovođene sve do gradova u Srbiji) važne su točke u desničarskoj ideologiji. Nekoliko je događaja ovoga proljeća ubrzalo dinamiku desničarske scene, uz najave osnivanja novih stranaka i drugih akcija. Sezonu desničarenja otvorila je Hrvatska stranka prava koju vodi Ante Đapić, serijom mitinga koji su kulminirali u Vukovaru, ubrzo nakon što je to područje reintegrirano u Hrvatsku. Trubeći, provocirajući srpske stanovnike ustaškim simbolima i parolama, sljedbenici Ante Đapića provezli su se kroz grad i održali zbor. Predstavnici međunarodne zajednice intervenirali su kod hrvatskih vlasti, tražeći poduzimanje mjera protiv „pravaša“ (…) Desničarske grupice, ako i nisu brojne, vrlo su glasne. Njihove predstavnike uvijek se može naći na javnim tribinama, osobito kad su na programu njihove omiljene teme: ustaški zločini, NDH, Bleiburg, fašizam/antifašizamPodižu se krivične prijave protiv preživjelih partizanskih komandanata. Prilozima pune stranice novinskih pisama čitatelja, ne birajući riječi i optužbe za drugu stranu. Neoustaštvo je legitimitet dobilo već s pojavom HDZ-a na javnoj sceni kad je Tuđman pustio duha iz boce izjavama kako NDH nije bila samo zločinačka država kako ju je prikazivala dotad službena historiografija, već i legitimna težnja hrvatskog naroda. Dolaskom na vlast antikomunistički HDZ pomaknuo je klatno prema snažnom javnom rehabilitiranju NDH. Uslijed takve atmosfere uklonjeni su brojni antifašistički spomenici, u jezik i društveni sabražaj ušli su arhaizmi iz doba NDH, neke vojne jedinice, osobito u Hercegovini, dobile su ime po ustaškim oficirima.“ Retorika je ovo koju svakodnevno imamo prilike slušati.

Osim toga, u svom nastupu novinar Igor Vukić spomenuo je i rad „kolege Stipe Pilića i kolegice Blanke Matković“, inače povjesničara, o poslijeratnom logoru Jasenovac. Pritom je ispustio reći da je rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen kao izvorni znanstveni rad u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Ovaj rad nastao je kao dio većeg istraživačkog projekta kojeg je 2006. pokrenula Blanka Matković. U jesen 2007. u radu joj se pridružio kolega Stipo Pilić, a u ožujku 2008. zajedno su osnovali našu udrugu. Dakle, niti taj rad nema nikakvu poveznicu s Društvom za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, no zbog činjenice da ni gost Igor Vukić ni voditelj Velimir Bujanec nisu naveli ove podatke javnost bi još jednom mogla steći pogrešan dojam da je spomenuti rad zasluga Vukićevog Društva.

Na kraju ovog priopćenja želimo se osvrnuti da opasnu ideju na kojoj ustraje spomenuto Društvo. Osvrnuvši se na video snimku Stipe Mesića iz 1992. u kojoj on govori o Jasenovcu i „svjetskoj komisiji“ koja bi se tom problematikom trebala baviti, Vukić odgovara: „Šteta je što on nije ustrajao na tim tezama, što ova svjetska komisija o kojoj on govori nije osnovana.(…) Nedavno je Efraim Zuroff imao jedan pametan prijedlog. Vidio je da postoje ozbiljna osporavanja brojki. (…) Zašto se ne bi osnovala jedna komisija, mogu doći i svjetski sudionici pa da to riješimo. Mi podržavamo tu Zuroffovu izjavu. Mi smo spremni sudjelovati u komisiji.“ Nadalje Vukić govori o arhivskim izvorima i brojnoj literaturi o Jasenovcu, tiskanoj nakon Drugog svjetskog rata pa se gotovo doima da u posljednjih 70 godina nitko nije zavirio u arhive niti pročitao barem jednu knjigu o tom logoru, a kamoli objavio kakav objektivniji znanstveni rad zbog čega nam je, naravno, neophodno Zuroffovo povjerenstvo ne bi li nas ono naučilo čitati, a usput i kontrolirati.

Kolika je doista korist od povjerenstava u čijem radu veoma često sudjeluju osobe bez potrebnih kvalifikacija i poznavanja znanstvene metodologije svjedoči i reagiranje Vice Vukojevića o radu nekadašnje saborske Komisije za žrtve rata i poraća koja je djelovala tijekom 1990-ih. U svom pismu Vukojević navodi: „Žrtve židovskog naroda prvi put su spomenute tek u izvješću iz  rujna 1999. U tom izvješću se spominje brojka od samo 240 ubijenih Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Razlog je u činjenici da je tadašnji član spomenute komisije Slavko Goldstein obećao tom saborskom tijelu ustupiti već postojeći popis žrtava koji je navodno sastavljen u Židovskoj općini Zagreb, pa se iz tih razloga komisija nije posebno bavila istraživanjem tih žrtava, već je  evidentirala samo slučajeve do kojih je došla rutinskim radom na terenu. Slavko Goldstein nikada nije ispunio svoje obećanje dano komisiji i predao dokumentaciju.“ Dakle, povjerenstvo osnovano s ciljem da ustanovi stvarni broj i imena žrtava Drugog svjetskog rata i poraća pouzdalo se u nekakav fantomski popis kojeg je spomenuo član komisije, inače završeni srednjoškolac kojemu kronično nedostaje poznavanje znanstvene metodologije, ujedno i nekadašnji pripadnik postrojbi Jugoslavenske armije od kojeg se teško može očekivati nekakva objektivnost te osoba koja uporno nastupa u medijima s tvrdnjom da poslijeratni logor Jasenovac nikada nije postojao i to unatoč činjenici da je suočen s nizom dokumenata „svojih“ vlasti koje su tvrdile suprotno. Vjerodostojnost takvih članova nekakvih povjerenstava u najmanju ruku je upitna.

Zuroffova ideja „da je potrebna hrvatsko-srpska ili neutralna, međunarodna komisija koja će utvrditi razmjere zločina“ u Jasenovcu te „ZAUVIJEK ovo pitanje skinuti s dnevnog reda“, a kojoj se pridružilo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ne samo da je opasna, već je i alarmantna. Ovakve inicijative na tragu su Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Jedino načelo na kojemu počiva znanost je „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama znanost ne poznaje nacionalnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju. Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može ZAUVIJEK biti skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličnija praksi totalitarnih režima. Potrebno je zapitati se nije li nakon sedam desetljeća čekanja došlo vrijeme da Hrvati konačno doista pišu vlastitu povijest bez srdžbe i naklonjenosti, bez ideoloških predrasuda, ali i nametnutog osjećaja krivnje. Pristup koji zagovaraju Efraim Zuroff i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac polazi od pretpostavke o upitnoj vjerodostojnosti hrvatskog naroda da stranice svoje povijesti ispisuju domaći povjesničari. Ovakav pristup u suprotnosti je sa stavom naše udruge koja je odgovorna za istraživanja i radove koje je u svom nastupu spominjao novinar Igor Vukić, pa ćemo stoga još jednom reći: Svoju povijest pisat ćemo mi!

 

mr. sc. Blanka Matković

Predsjednica Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

 

dr. sc. Peter Anthony Ercegovac

Dopredsjednik Hrvatske družbe povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“

DOBAR GLAS SE OPET DALEKO ČUJE: TEKST NENADA PISKAČA “Tri intervjua: Robin Harris, Blanka Matković i Roman Leljak”

Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća autor Nenad Piskač osvrnuo se na tri intervjua objavljena početkom ove godine, među kojima je i onaj Blanke Matković u Hrvatskom tjedniku.

U tekstu pod naslovom “Partijsku povijest potrebno je revidirati” autor navodi slijedeće:

“Početkom ove godine izišla su tri zanimljiva intervjua. Osnovne im naglaske, koliko god bili važni za povijest, sadašnjost i budućnost, ne ćete čuti na HTV-u, niti pročitati u novinama glavne struje. Riječ je o politički nekorektnim razgovorima objavljenima u Glasu Srca Isusova i Marijina, Hrvatskome tjedniku i Glasu Koncila. Robin Harris govori o Stepincu, Blanka Matković o jasenovačkom mitu, a Roman Leljak dokazuje rad jasenovačkoga logora poslije 8. svibnja 1945. Sva tri intervjua rastvaraju hrvatsku nepodnošljivu stvarnost i nastoje popraviti iskrivljene slike uz pomoć kojih se hrvatskome narodu onemogućuje punina slobode i dostojanstva. Zajednički im je nazivnik poziv na reviziju partijske interpretacije povijesti iz doba sredine i drugoga dijela dvadesetoga stoljeća. (…)

U Hrvatskom tjedniku od 12. siječnja 2017. (str. 37 -49) objavljen je intervju s povjesničarkom Blankom Matković, koja se s razlogom zalaže za dvije osnovne teze: Odbaciti povijest koju je pisala Partija i svoju povijest moramo pisati sami. U posljednje vrijeme zapažena je njezina analiza suđenja Dinku Šakiću u kojoj je dokazala kako je riječ o montiranom procesu. Osim s povijesnoga stajališta ova je analiza zanimljiva i s pravosudnoga. Šakiću je, naime, suđeno u Republici Hrvatskoj.

Godine 2009. sa suradnicima je otkrila dokument koji potvrđuje postojanje poslijeratnoga logora Jasenovac. Iz opširnoga intervjua iskače Šakićeva tvrdnja da je do 1944. kroz jasenovački logor prošlo oko 18.000 ljudi. Svaka smrt u logoru bilježila se u samome logoru i u Općini Jasenovac. Matkovićeva tvrdi kako nije točno da u hrvatskim arhivima nema ničega, da je sve očišćeno. „U ovome trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje, ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugoga svjetskoga rata već i za one koji su se dogodili tijekom Domovinskoga rata“.

Zanimljivi su i ovi naglasci: JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom; Ravnateljica Nataša Jovičić odgovorna je za rabotu koja se ondje radi – za sve već dokazane falsifikate; Jure Francetić čist je kao suza – protiv njega nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak; Nas se namjerno drži u sukobu niskoga intenziteta nakon Drugoga svjetskoga rata i nakon Domovinskoga rata i to ponajviše preko Jasenovca; Dokazali smo da u Jasenovcu nisu ubijane izbjeglice s Kozare; Suđenje Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije učinio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu.

Iz svojih bilježaka uz intervju prenosim i ovo: „U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku ka se uz zveckanje oružjem čula pokraj 80-ih, a svi putovi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo se suđenje odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko“.

Matkovićeva drži kako je Šakićevo suđenje i presuda pokušaj da se zacementira novi jasenovački mit Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskoga viktimološkoga društva o minimalno 80.000 navodnih žrtava. „Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu 700.000 ljudi“.

O aktualnoj vlasti kaže da nije desna niti državotvorna, već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšega sustava. S druge strane, „Srbija vodi državotvornu politiku i to zato što su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata“. Opsežan intervju Blanke Matković neobično je hrabar, istinoljubiv i beskompromisan u odnosu na povijest kakvu je montirala, krivotvorila, pisala i nametnula komunistička Partija.”

Drago nam je da naša glavna misao o pozitivnosti revizionizma ulazi u širu uporabu 🙂

INTERVJU NIKOLE BANIĆA I PERE ERCEGOVCA U HRVATSKOM TJEDNIKU

U najnovijem broju Hrvatskog tjednika od 19. siječnja 2017. objavljen je intervju s članom našeg Upravnog odbora dr. sc. Nikolom Banićem i kraćim prilogom dopredsjednika udruge dr. sc. Perom Ercegovcem. Intervju ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju 22. siječnja.

Zahvaljujemo uredništvu Hrvatskog tjednika na ukazanoj prilici da se hrvatskoj javnosti predstave i druga dva važna člana našeg Upravnog odbora. Blanka nije jedini konj za utrku kojim raspolažemo. Imamo ih još,  a zovemo ih mušketirima 🙂

MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik 12. siječnja 2017. (pdf)

Reagiranje na intervju objavljeno u Hrvatskom tjedniku 26. siječnja 2017. (pdf)

(Prenio MaxPortal, Dragovoljac, Croative, HU Benedikt, HKV)

Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.
Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka?

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve. Nastavi čitati MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ (INTERVJU): SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

HRVATSKI TJEDNIK: INTERVJUI S ČLANOVIMA NAŠE UDRUGE

U najnovijem broju od 12. siječnja 2017. Hrvatski tjednik objavljuje intervju s predsjednicom HDP DR. Rudolf Horvat Blankom Matković u kojem se ona osvrće na istraživanja jasenovačkih žrtava, suđenje Dinku Šakiću, isforsirani skandal oko spomen-ploče jedanestorici pripadnika HOS-a i povijesni revizionizam. Razgovor ćemo objaviti na našoj web stranici u nedjelju, 15. siječnja.

U narednom broju Hrvatskog tjednika (19. siječnja 2017.) bit će objavljen i kraći intervju s dopredsjednikom udruge Perom Ercegovcem i članom Upravnog odbora udruge Nikolom Banićem.

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 5.1.2017. (pdf)

(Kamenjar, HrSvijet, Dragovoljac, Narod)

Poveznica na prvi,drugi i treći dio teksta

OPĆE OPTUŽBE

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici protiv Dinka Šakića osim svega nekoliko slučajeva u kojima se imena žrtava poimenično navode, ne nužno uvijek imenom i prezimenom i vrlo neprecizno određenim vremenom inkriminacija pa čak i bez neke vremenske odrednice, većina djela koja mu se stavljaju na teret spadaju u neku vrstu općih optužbi od kojih se je najteže braniti jer su uglavnom neodređene u vremenu, prostoru, imenima i broju žrtava i čini se da u nedostatku konkretnih dokaza više služe za povećanje opsega optužbe da bi joj se prividno dalo na važnosti. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (4)

OBJAVLJEN POSLJEDNJI NASTAVAK FELJTONA O SUĐENJU DINKU ŠAKIĆU

Posljednji nastavak feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu objavljen je u današnjem broju Hrvatskog tjednika, a na našoj web stranici bit će dostupan u nedjelju, 8. siječnja 2017.

RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)

Pišu: Blanka Matković, M. Koić i Nikola Banić

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 29.12.2016. (pdf)

(HrSvijet.net, Dragovoljac.com, Narod)

Poveznica na prvi i drugi dio teksta

Albert Izrael i kapar Nisim

Dinko Šakić na suđenju
Dinko Šakić na suđenju

U optužnici je mnogo toga stavljeno je Dinku Šakiću na teret, a kao u Kafkinom „Procesu“ neprecizno se spominju neimenovane žrtve neutvrđenog broja da bi se u jednom ipak na kraju nepotpuno navela imena dvojice navodno obješenih u kontekstu koji se može tumačiti kao jedan događaj ili kao dva odvojena s nepoznatim vremenskim razmakom između njih, ali tako da se uopće ne može naslutiti kad se spomenuti događaj mogao dogoditi pa se tako ne zna je li se spomenuto uopće dogodilo za vrijeme Šakićeva zapovijedanja jasenovačkim logorom. U jednom slučaju poimenično su spomenuta dvojica obješenih logoraša Albert Izrael i kapar Nisim koji su „ostali visjeti na stupovima u logoru po nekoliko dana“. Ne precizira se niti vrijeme pa nije iznenađenje da se za jednu žrtvu navodi samo ime i pridjev imenu nastao kao opis navodne radnje zbog koje je obješen. Kapar nije ime ni prezime već dokaz da sud uzima u obzir nepotpune i neprecizne podatke u suđenju gdje je presuda već donesena na političkom nivou i očito je samo preostalo da je se pravosudno formalno provede. Od trojice svjedoka jedino je Jakov Finci govorio o Albertu Izraelu i Nisimu, svjedok Bednjanec govorio je samo o Nisimu, a Sarač ga nije imenovao. Svjedočenje je bilo kontradiktorno, ali ne i za sud koji je odbio zahtjev obrane za suočavanjem kao neproduktivan. Nastavi čitati RUŠE LI PODACI JUSP JASENOVAC OPTUŽNICU I PRESUDU DINKU ŠAKIĆU? (3)

OBJAVLJEN TREĆI NASTAVAK FELJTONA O SUĐENJU DINKU ŠAKIĆU

Treći nastavak feljtona o suđenju Dinku Šakiću i Jasenovcu objavljen je u današnjem broju Hrvatskog tjednika, a na našoj web stranici bit će dostupan u nedjelju, 1. siječnja 2017. Posljednji nastavak bit će objavljen u Hrvatskom tjedniku 5. siječnja 2017., a nakon toga slijedi nastavak ofenzive i neke nove poslastice.