Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!

Silvije Strahimir Kranjčević

Sutra, 28. veljače, navršava se 121 godina od smrti dr. Ante Starčevića. Već za života nazivan je Ocem domovine i za mnoge među nama ostao je to do danas. Ante Starčević živio je u stoljeću koje je hrvatskom narodu podarilo nevjerojatan broj velikana u različitim područjima društvenog života koji su znatno pridonijeli kulturnom i političkom napretku našeg naroda. Stoljeće je to koje je ustvari završilo tek 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, ujedno i završna etapa propasti Austro-Ugarske. Događaj je to koji je hrvatski narod uveo u mračno 20. stoljeće obilježeno velikosrpskom hegemonijom, komunističkim totalitarizmom i masovnim stradanjima. Nagovještaj onoga što će uslijediti dao je već 1907. u svom pismu Franu Galoviću znameniti hrvatski pjesnik i novelist Antun Gustav Matoš razočarano rekavši:

„…Mi rapidno padamo u svakom pogledu, političkom, materijalnom i kulturnom, pa bi se gotovo matematičkom točnošću dalo dokazati, da smo intelektualno i literarno prije 20 god. mnogo bolje stajali no danas. Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedodjiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Europi, stideći se svoga imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa. Biti književnik, biti branilac takvog kukavnog naroda je mučno, gorko i Vi ste to već u svom početku iskusili. (…) Za taj užasni zanat treba neobično energije, a energije u siromašnim našim prilikama nema bez ideala. Taj ideal je politička i kulturna emancipacija Hrvatske i Vama služi na čast, što ste pristali uz jedina načela, koja pod današnjim prilikama može i smije akceptirati jedan pošten mlad Hrvat. Ostanite na velikom putu Starčevića, Kumičića i Kovačića! Ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom, da ne bijasmo kukavice, slavosrbi.“

Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.

Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.

Stoga sutrašnji dan nećemo obilježiti samo ovim kratkim uvodnikom. U posljednjih nekoliko tjedana članovi naše udruge mukotrpno su radili na pripremi knjižice o životu i djelu Oca domovine, a tekstovi su popraćeni citatima, govorima, poezijom i slikarstvom iz tog razdoblja. Cilj ove knjižice (pdf) je istaknuti sve ono pozitivno što baštinimo iz tog vremena, sve ono što doista jesmo i sve ono čemu doista pripadamo. Knjižica je popraćena i petominutnim filmom u kojemu je korišten audio zapis kojeg su snimili Blanka Matković i Stipo Pilić u Spomen-domu dr. Ante Starčevića u Žitniku 4. srpnja 2008. te brojne fotografije. Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo redatelju Vanji Vinkoviću i njegovom suradniku Karlu Markoviću koji su nesebično pomogli pripremu ovog kratkog filma.

U naš rad o Starčeviću uloženo je puno ljubavi i truda pa se nadamo da ćete našu knjižicu pročitati, ponešto naučiti i upamtiti te je proslijediti poznanicima i prijateljima jer Matoš je bio u pravu: za ovakav zanat potrebno je neobično mnogo energije koje u našim prilikama nema bez ideala, a ako i ne dospijemo do cilja, umrijet ćemo sa zadovoljstvom da ne bijasmo kukavice.