Autor: Blanka Matković
Početkom lipnja o.g. Hrvati su na društvenim mrežama i portalima s oduševljenjem dočekali oslobađajuću presudu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Marku Perkoviću Thompsonu. Prema navodima njegovog odvjetnika Davorina Karačića na njegovom Facebook zidu (3.6.2020.) „na sjednici se, između ostalog, pod toč. 4. dnevnog reda, odlučivalo i o nedorečenosti i različitom tumačenju pravne norme u odnosu na primjenu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“, u izvođenju autora u izvornom obliku koja sadrži izričaj ‘Za dom spremni’, posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse s obzirom na stajalište izraženo u usporedivom predmetu“. Hrvati su presudu pozdravili kao veliku pobjedu preskočivši onaj dio iz kojega proizlazi da je riječ o presudi kojom se jednoj osobi u određenom kontekstu dozvoljava pjevati jednu pjesmu, a ne presudi kojom bi se Hrvatima dozvolilo da pozdravljaju svojim pozdravom barem podjednako slobodno koliko to u njihovoj državi čine sa svojim pozdravom ljudi koji se kite obilježjima koja su u hrvatskom domu ostavljala za sobom palež, pljačku i mrtve. U svom narednom osvrtu na ovu presudu objavljenom 6.6.2020., g. Karačić je naveo da „u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je izgovaranje izraza Za Dom Spremni bilo s namjerom dovođenja u vezu s ustaškim režimom i obilježjima“ nadodavši da je „bitan kontekst“. U slučaju ove presude, čini se da je taj kontekst bio jedna osoba i jedna određena situacija. G. Karačić je odradio profesionalno svoj posao jer je za svog klijenta izvojevao pobjedu, no upitno je kakvu korist od toga ima hrvatski narod i hrvatska povijest u situaciji u kojoj se svaki građanin koji nije za jugoslavenski nego hrvatski dom spreman mora zapitati hoće li sutra završiti na sudu, plaćati kazne zadnjim kunama koje su mu ostale u novčaniku te eventualno završiti pod kakvom ovrhom. Pravno gledajući, kontekst je sve. Povijesno gledajući, Istina je više. Upravo iz tog razloga pravo i pravda nisu isto, a u ovom kontekstu pravde još nema. Kako bi je i moglo biti ako „crvena nit“ koju su nekoć tražili istaknuti jugoslavenski komunisti nikada nije ni prekinuta, a kroz najnoviju hrvatsku povijest se očitovala kroz likvidacije pravaša i imaginarne martićevce po cesti, davanje legitimiteta velikosrpskoj politici u Bosni i Hercegovini, aboliciju četnika u Hrvatskoj i konstantno miniranje pokušaja da se o lustracijskom zakonu barem raspravlja pa sve to najnovijih progona zbog spremnosti za „pogrešni“ dom?
U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, u kojemu se nalazi prethodno objavljeno 
Sredinom rujna 1941. ustrojavaju se prve stajaće djelatne bojne, a postojeća Bojna pri Poglavniku preimenovana je u Poglavnikova tjelesna bojna (PTB). U njezinom sastavu nalazio se stožer, pješačka bojna s 1., 2., 3. i 4. satom te brzi odjel sa stožerom te 5., 6. i 7. „brzim“ satom. Sredinom listopada pripojena joj je i Sveučilišna satnija Ustaške vojnice koja time postaje pripremna sat PTB-a. Početkom prosinca postrojena je i 8. oklopna sat.
No već sredinom svibnja Glavni ustaški stan donio je „Odredbu o Poglavnikovoj tjelesnoj bojni“ kojom je Bojna ukinuta kao stvarna vojna postrojba. Istog dana, 15. svibnja, donijeta je i „Odredba o osnutku Poglavnikovog tjelesnog sdruga“, koji se osniva kao postrojba Ustaške vojnice s temeljnom zadaćom zaštite Poglavnikove osobe. Zapovjednikom je imenovan pukovnik PTB-a Ante Moškov, a za glavara stožera PTS-a ustaški satnik Slavko Gvozdić.
