Na današnji dan prisjećamo se stradanja hrvatskog stanovništva u komunističko-četničkom ustanku u Bosni, Lici i sjevernoj Dalmaciji 1941. u kojemu su mučene i ubijene stotine hrvatskih civila (žena, djece i staraca). O ovim događajima ostao je sačuvan dokument o vođi ustanika koji je talijanskom satniku predao poruku sa zamolbom da je uruči talijanskom zapovjedništvom u Kninu: „Stanovništvo Like moli italijansku vojsku da smesta zauzme celu zonu provincije jer ne može više da živi od hrvatskog tlačenja. Željno vas očekujemo. Stanovništvo i četnici.“ Ovaj dokument razotkriva stvarnu narav “narodnog ustanka” koji je za cilj imao masovne likvidacije Hrvata na tom prostoru te pripojenje hrvatskog teritorija nekim drugim državama. Ti događaji neodoljivo nas podsjećaju na neke druge događaje iz ljeta 1990. pa je zato još strašnija činjenica da se takvi događaji u današnjoj Republici Hrvatskoj neometano slave.
U posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i prvim mjesecima poraća čitava Europa prolazila je kroz drastične političke promjene te se suočavala s posljedicama proživljenog sukoba i različitim oblicima mirnodopskog nasilja. Nasilje na hrvatskim prostorima doseglo je vrhunac između jeseni 1944., kada su postrojbe tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije ušle u, odnosno okupirale prve hrvatske gradove, i kasnog ljeta 1945. do kojeg su se masovne egzekucije odvijale diljem bivše Jugoslavije. Desetljećima se o ovim zločinima znalo malo ili ništa, a ogromni razmjeri tih zločina postali su vidljivi tek zadnjih 20-ak godina. Povijesna znanost komunističkog razdoblja fokusirala se na žrtve fašizma, a zločini provedeni pod komunističkim predznakom, koji su se u konačnici sveli na istrebljenje Hrvata, nastojali su se sakriti ili su bili pravdani borbom protiv ostataka „okupatora i kvislinga“. Živi Hrvati postahu građani drugog reda, a njihovi mrtvi mrtvi drugog reda, koje nije bilo vrijedno ni popisati.