Piše: Blanka Matković
(Objavio portal Dragovoljac)
U svibnju 1945. godine dio zarobljenika iz britanskih je logora u južnoj Austriji vraćen u Jugoslaviju željezničkom prugom Klagenfurt-Rosenbach-Hrušica-Jesenice, odnosno kroz tunel Karavanke dug 7865 m. Zarobljeničke kolone dalje su se kretale prema Ljubelju i Kranju, a zatim prema Ljubljani. Križni put jednim dijelom se nastavlja prema Zagrebu, drugim prema Novom Mestu i Karlovcu, a trećim prema Kočevskom Rogu.
Prema Kranju su usmjereni i zarobljenici iz logora Viktring koji su izručeni partizanima na području Rosenbacha. U Kranju su zarobljenici uglavnom smješteni u logor, koji su za vrijeme rata izgradili Nijemci. Iz logora je uskoro odveden veliki broj zarobljenika, a kasnije i ostatak zarobljenika praćen psovkama stanovništva upućen prema željezničkoj postaji, a zatim prema Ljubljani gdje se nalazio logor Šentvid koji je bio organiziran je na mjestu nekadašnjeg samostana (Škofovi zavodi) nedaleko Ljubljane. U istom smjeru krenuo je i veći broj zarobljenika koje su partizani prvo doveli do Škofje Loke gdje su zatvoreni u samostan. Do sredine lipnja svi zarobljenici su napustili logor i velika većina je usmjerena prema Šentvidu. Nastavi čitati BLED: GDJE JE TOČNO BORAVILA “UBILAČKA ČETA” S KOČEVSKOG ROGA?
Izvor podataka koji Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu je Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama 
U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u fondu Ustaške vojnice, u kojemu se nalazi prethodno objavljeno 
Sredinom rujna 1941. ustrojavaju se prve stajaće djelatne bojne, a postojeća Bojna pri Poglavniku preimenovana je u Poglavnikova tjelesna bojna (PTB). U njezinom sastavu nalazio se stožer, pješačka bojna s 1., 2., 3. i 4. satom te brzi odjel sa stožerom te 5., 6. i 7. „brzim“ satom. Sredinom listopada pripojena joj je i Sveučilišna satnija Ustaške vojnice koja time postaje pripremna sat PTB-a. Početkom prosinca postrojena je i 8. oklopna sat.
No već sredinom svibnja Glavni ustaški stan donio je „Odredbu o Poglavnikovoj tjelesnoj bojni“ kojom je Bojna ukinuta kao stvarna vojna postrojba. Istog dana, 15. svibnja, donijeta je i „Odredba o osnutku Poglavnikovog tjelesnog sdruga“, koji se osniva kao postrojba Ustaške vojnice s temeljnom zadaćom zaštite Poglavnikove osobe. Zapovjednikom je imenovan pukovnik PTB-a Ante Moškov, a za glavara stožera PTS-a ustaški satnik Slavko Gvozdić.
U nadolazećim danima predsjednica udruge Blanka Matković i predsjednik Nadzornog odbora udruge Drago Štokić boravit će u Švicarskoj. Raspored predavanja je slijedeći:
U prvom nastavku feljtona pod naslovom 
U medijima je objavljena vijest da bi na sjednici Vlade trebalo biti osnovano Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću koje bi navodno trebalo pridonijeti „ZATVARANJU“ otvorenih povijesnih pitanja iz 20. stoljeća. U prethodnom priopćenju od 1. veljače o. g. upozorili smo na opasnu ideju o „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja kakvu je iznio i Efraim Zuroff, a koju je podržalo i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Tada smo istaknuli da su takve inicijative na tragu Documentina REKOM-a ili na primjer mješovite komisije o postupku kanonizacije Alojzija Stepinca u kojoj o hrvatskoj povijesti odlučuje i nezaobilazna Srpska pravoslavna crkva. Iz takvog pristupa proizlazi da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo.
Pad o kojemu je govorio Matoš – politički, materijalni i kulturni – ubrzan je nakon završetka Drugog svjetskog rata i nastavljen do danas. S Prvim svjetskim ratom nestalo je i izvorno pravaštvo. Nestala je dvostruka sjena – Beč i Pešta, no došlo je i do drastičnih političkih preokreta i demografskih promjena. Pravaštvo se pokušalo prilagoditi borbi protiv nove sjene, one beogradske, no borba, iako načelno slična, više nije bila ista. Godinu 1918. dočekali smo u uređenoj državi. Imali smo uhodane institucije i zakone, a ljudi su držali do riječi i morala. Propustili smo priliku da postanemo nezavisni i umjesto toga, odvojivši se od Zapada, postali smo plijen Istoka čime je poremećen prirodan tijek događaja te pomaknuta starovjekovna granica između Istoka i Zapada na Drini. Hrvatski narod istrgnut je iz svog prirodnog tisućgodišnjeg okruženja i gurnut na Balkan gdje se susreo s mentalitetom koji nam je isprva bio stran, no kasnije je uzeo maha. Mentalitet je to nereda, bezakonja i „javašluka“. U jugoslavenskoj državi hrvatski narod suočio se s progonima, šikaniranjem, raseljavanjem i brojnim drugim problemima koje su ostavile dubokog traga. Među njima je bio i znatan porast nepismenosti kojeg primjećujemo u arhivskom gradivu kojeg koristimo u radu na temama iz Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Posljednjih nekoliko generacija Hrvata nisu sudjelovale u realnoj politici ni u upravi, a oni posljednji koji u tome jesu imali iskustvo uglavnom su poubijani. Svakodnevno trpimo strahovite posljedice onoga što je prije 110 godina detektirao Matoš.
Upravo je iz svih ovih razloga potrebno podsjećati hrvatski narod na Starčevićev nauk. Činjenica da nas je Starčević učio životu i životnim vrijednostima ključna je za razumijevanje fleksibilnosti pravaštva u odnosu na vrijeme i prostor u kojemu se sad nalazimo. Iako se suočavamo s drugačijim izazovima u drugačijim okolnostima, ono što je pisao Ante Starčević podjednako je aktualno i danas. U stanje u kakvome se nalazimo doveli su nas oportunisti – Slavoserbi i mađarolci, oni koji su podložni svemu i okreću se kako im u određenom trenutku odgovara.